Ovih dana prelistavam stare bilježnice. U jednoj nailazim na priču koju sam čula od Ćamila Sijarića na Limskim večerima poezije gdje se govorilo o likovima i lirskim slikama u književnom djelu ovoga pisca: „Neki čovjek pošao na dalek put. Idući tim putem, on ugleda njivu. Na toj njivi ore čovjek. Taj koji ore nije u ralo upregao ni konja, ni vola, ni magarca, nego je upregao čovjeka. Putnik potegne za uzde, zaustavi konja, okrene se onome što vuče ralo i kaže mu: Sram te bilo ti si čovjek, zašto mu ti vučeš to ralo? Ralo vuče vo, konj, a ne čovjek. Izađi iz tog rala! Ne daj da te taj ponižava! A onaj iz rala će mu odgovoriti: „Šta se tebe tiče, hajd’ tamo kud si navalio, i ovo će proći”. Putnik otišao, prošlo vremena toliko koliko prošlo, vraća se istim putem, pokraj iste njive i vidi sasvim drukčiju sliku. Onaj što je vukao ralo, sad vodi ralo, a u jaram su upregnuta dva dobra bijela konja. Pa mu sad konji vuku ralo. I ovaj će putnik: „Eto kako je to dobro, vidim kako će to ljudski, ti si za ralom, a konji vuku. Vidiš kako je to dobro”. A ovaj će njemu: „Hajd’ kud si navalio, ništa te se ovo ne tiče, i ovo će proći”.
Sve je ovo ispričao da bi objasnio kako je sve ono što je napisao u znaku tragike ljudskog prolaženja. Suštinu ove priče u ovom trenutku valja razumjeti.
Na ovu priču podsjetila sam Sijarića u jednom razgovoru koji smo vodili 5. marta 1989. godine u Sarajevu u njegovom stanu, samo mjesec dana prije odbrane moje disertacije: Jezik i stil Ćamila Sijarića .
Uobičajeno je da oni koji se bave jezikom nekoga pisca uspostave s njim vezu kako bi jezičke pojave tumačili na pravi način. Napravila sam neke teze o kojima sam željela da čujem mišljenje ovoga pisca. Najviše ih je iz oblasti jezika, alikako se jezik ne može proučavati bez tumačenja književnog djela, morala sam ponešto pitati i iz književne oblasti.
Razgovarali smo otvoreno, toplo, ljudski. Sijarić je zračio neposrednom jednostavnošću čovjeka koji s ležernošću besjedi s ljudima, lako i prijatno kao u svojim djelima. Kako sam se godinama bavila njegovim djelom, činilo mi se da smo se oduvjek poznavali. I u ovom razgovoru, kao i u svim njegovim djelima, osjećala sam izuzetnu težnju ovoga pisca kako pokušava da da odgovor na smisao života i njegovog gašenja, na ljudski nestanak u vječnosti, i želji da se što više stvari sačuva od zaborava. Zato želim da upoznam čitaoce o čemu smo još razgovarali.
U svim Vašim djelima slikate prošlost, rekla sam, sva su protkana minulim vremenima. Slikate li to istoriju?
Taman tako. Sve je istorija. Svi smo dio prošlosti. I svi neminovno prolazni. Eto zbog prolaznosti i nastaju djela. Tako je nastao ep „Gilgameš”, „Biblija”. Znate, ljudi su se uvijek bunili. Najprije protiv bogova. Zato što su bogovi vječni, a čovjek prolazan. To je nepravda. O toj nepravdi govori se i u „Kur'anu“ i u „Faustu“ i u još mnogim drugim djelima. I ne samo umjetničkim, Na ovim prostorima sve je podređeno istoriji. Kad se čovjek vraća prošlosti, dolazi do tame. A umjetnost je sredstvo kojim se baš ulazi u tamu. Traže se fakta, događaji, njih umjetnik treba da osvijetli i stanja zapretana u njima. Medutim, prave istorije u mojim djelima nema.
Koga interesuje istorija neka čita ono sto istoričari pišu. Oni su ti koji se bave tom problematikom. Litaratura nema pretenzija da tumači istoriju. Ne bar ova koju ja stvaram. Ja previše volim narod. Neću da se stavljam ni na čiju stranu. Ne želim da razvodnjavam stvari, niti da nipodaštavam nečije vrijednosti. Htio sam da izvlačim ono korisno za svakog čovjeka, posebno onoga što voli život i ljubav, i što smrt doživljava kao neminovnost.
lspričao sam bezbroj ljudskih sudbina, sitnih i krupnih, upečatljivih i običnih. Mnogi likovi postojali su u životnoj stvarnosti, ali da sam ih takve dao bili bi beživotni. Zato sam im udahnuo dušu. Istorijske podloge nema u tom djelu. Ja znam istoriju, ali to je mrtvo, šturo. Unosim u nju elemente života, bivstvovanja i pričam onako kako je moglo biti. I svim sredstvima nastojim da u to ubijedim čitaoca.
Podsjetili ste me na jednu rečenicu koju je izrekao Antonio Mačado o tome kako se zbog nedostatka mašte „izmišlja čak i istina”, koliko ste je Vi izmišljali?
Kad pisac ima dovoljno maste, može i istinu da izmisli. Izmišljena istina je isto što i stvarnost. Čitalac ne osjeća koliko pisac koriguje prošlost, pisac je najzainteresovaniji da upućuje na ljepše, na ono što će biti od koristi u budućnosti. Umjetnost, pisana riječ, izmišljena istina, kako rekoste, žive mnogo duže od pisca. I zato valja pisati o vječnim, univerzalnim istinama. Istinita je ljubav i mržnja, smrt i život. Sve one žive u narodu, u čovjeku, u meni, u vama. Zato je moja Hatka stvarna, moj Nurbeg, Ilija, Džeka, Jaglika, Ram-Bulja… I zato sam često isticao da je moj Sandžak, i moj Bihor, sličan američkom Jugu.
Koliko je stvarno uticao zavičaj na Vaše stvaralastvo?
Zavičaj to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija, koja osmišljava i pokreće čuvstva sazdana u čovjeka. On me vraća u neku stalnu igru, igru pravu dječačku, igru života i smisla življenja. Sve je nekako igra. Iz zavičaja i djetinjstva se nose sve traume i ožiljci, oni žive duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još i sad potajno dodiruju samo u mom zavičaju.
Ja sam istinski živio i mislio svoju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stvaran, moćan i nemoćan, i realni sadržaji i prostori. Kroz sjećanja iz zavičaja i iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom ili više, izražavao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći, tražio sam odgovore na mnoga pitanja. Vjerujem da sam na neka našao odgovore. Ja jesam u velikoj mjeri slikao zavičaj, ali zavičajne slike su mi služile kao osnova umjetničkog oblikovanja, bile su mi vodiljekroz nepoznati put koji sam prošao kao pisac, služile su mi kao iskustvene u oblikovanju mogućeg – umjetničkog. Otuda moje djelo nije bukvalna kopija Sandžaka. Sve izgleda viđeno i doživljeno, ali je sve prošlo kroz nekakvu transformaciju koja je inače karakteristika svakog umjetničkog djela. Međutim, svako ko malo poznaje ovaj kraj, znaće da on živi pravim životom u mom djelu. Ja mu nijesam oduzeo miris mlijeka, divizme, đubreta, polegle trave: nježnost, humor i pjesmu, trke konja, svadbe, krađe djevojaka, hrtove, bunare, vode, ptice, mirise halve i pite, zvuk suđa bakarnoga, šum vjetrova i voda. Nastojao sam da slikam zanimljive pojedinosti,
i da ih tumačim.
Šta znači biti tumač?
Pisac nije tumač samog sebe, on jednostavno odgovara na sve zvukove prirode i jezike ljudi. I ja, kao pisac, u njihov smisao prodirem. U jednom trenutku priroda prestaje da bude divljina iz koje se samo čuju krici. Ja je oživljavam, pripitomljavam, prepoznajem njen jezik, zalazim u njenu kristalnu dubinu. Ja ne djelujem na nju. Ona mi sama kazuje šta mi je činiti. Ne trčim za figurama. One se prosto u meni rode. Ja nijesam ravnodušan prema ljudima, stvarima, prirodi, ali pišem i o njima ne razarajući ih. Ne dodajem im ništa što bi se osjetilo kao strano tijelo na njima. Ništa nije proizvoljno i kićeno figurama koje bi zakrčile prirodni tok misli. Ja se prosto povjeravam čitaocu. Tražim istinu u suočavanju sa stvarnim životom. Pisac osjeća šta je to iluzija, a šta stvarnost, on stremi opštim istinama i teži da sačuva ideju da se ne gubi u prostoru. Građa kojom se umjetnik služi utiče na njegovu invenciju, ona ga vodi i navodi na različita rješenja, na pobunu protiv smrti, razdvajanja, bola, protiv surove prirode u kojoj mora da pronađe ljepotu, ljepotu življenja.
U Vašoj prozi ipak ima puno poetskih elemenata iako, kako kažete,
nijeste posebno tragali za njima. Pjesme ste pisali u mladosti?
Pišem ih i sad (te godine je izašla njegova zbirka pjesama „Lirika”). Moja djela su, svakako, poetski intonirana, natopljena lirsko-poetskim slikama. Kažu da ima pravih pjesama u mojoj prozi.
Posebno se izdvajaju one o kiši?
Tako je. To je dobro kad uočavaju, jer ima nešto veliko u kiši. I u zemlji. Kao i u nebesima. Ali i nešto strašno. Kao u vojskama. A čovjek najjače živi kad su najveće kiše. U njemu se tada rađa nešto veliko. Ja sam često po kiši hodio sam po šumama. Osjećao sam se vitak i prav. Osjećao sam da rastem. Tada sam još rastao. Voda me mnogo zaokuplja. Valjda zbog toga što je čovjek s njom najbliži. Ona me podsjeća na život. Jedna rijeka, jedan čovjek, jedan život. Vode i ljudi odlaze, gube se, nestaju, protiču.
Mnoge Vaše priče imaju nesrećan završetak?
To je zbog toga što sam život posmatrao sa njegove bolne strane, one gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj. Možda to dolazi otuda što sam cijeli vijek stajao na onom mjestu gdje stoje samo siročad, Rano sam ostao bez roditelja. Prema meni je život bio previše grub i nijesam vjerovao u krhke građevine snova. Jer u životu je sve nesigurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih drumova, prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama ispod kojih promiču tužne i ranjive ljudske sudbine. O njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da slušam Ijude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam, da zalazim u tamne
budžake i tamu ljudske prirode. Vjerovao da se iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći iz praznih prostora u neke nove. Shvatio sam da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljudske tragike, tada sve potone na dno očajanja.
Pišete li u jednom dahu?
Ne. Dugo živim sa sadržajem. Teško misli prenosim na papir. Pišem sporo, ali dugo sjedim i dugo držim olovku u ruci. Desi se da danima ne napišem nijednu riječ. A za mene kažu da sam velika pričalica. Jesam. Priznajem. Нoću sve da napišem, sve što znam. Ne volim da ćutim, samo se na groblju ćuti. Ja sam iz kraja u kojem ljudi rado pričaju, zar zbog toga što je to kraj u kojem se malo pisalo, a mnogo pričalo. I tako, nijesam pisao u jednom dahu, ne bar dok se u meni rađala priča, ali kad sve sličice ožive i počnu da traže svoje mjesto, onda pisanje krene. Često sam se nalazio u nedoumici kako da šta napišem. Po sto puta čitam napisano i osluškujem govor svojih likova. Kad u njemu zazvoni prirodnost, životnost kazivanja, tekst više nijesam dirao. Najviše problema imao sam s ritmom. Ja ga osjećam, ali nije dobro kad prozni tekst odiše ritmom, zato sam ga sprečavao i gušio. Detalj je vrlo važan. Kažete, dođe čovjek, vi morate čitaocu da stvorite sliku da je on došao i da ga prosto bombardujete nizom kojim treba da ubijedite da je sve to tako. Pas zalaja. Izu opanke, one mokre. Objesi ih iznad ognjišta i stavi u pepeo noge. Onda vas priča opije kao lijepo piće. I tada nijesam želio da vidim dno čaše u kojoj je to piće. Ima se o mnogo čemu pisati. O jadima, nevoljama i pustim željama, mojim, mojim poznanika, mojih prijatelja. A mnogo ih je. Za to je malo jedan ljudski vijek. Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispričamo. Komotno se osjećam kad pričam, ne osjećam onu tjeskobu, onu stegnutost i oklope koji me stežu kad pišem. Pisane riječi se bojim. A da pričam volim. Vjerujem da pričanje i putovanje produžavaju život. Andriću sam recitovao i pričao svoja djela, prepričavao sam mu svoje pripovjetke, onda kada smo se sretali u Beogradu. Nikada mi nije bilo jasno da li mu se to dopada ili ne. Nije komentarisao. A slušao me. Čitao je sve što sam napisao, mada ga Sandžak nije zanimao.
Folklor Vas je veoma inspirisao, Vaše pripovijedanje izvire iz folklorne tradicije i usmenih predanja Vašeg zavičaja, elementi folklora Vam služe kao pitoreskni okvir za brojne ljudske drame?
Da, ali njima ipak prevazilazim dokumentarnost i čistu deskripciju. A likovi ne mogu prosto izniknuti. Moji ljudi su živi, snažni, vrlo vezani za zemlju, a bogami za njene okrutne zakone. Folklorni elementi su vrelo sa kojih se napajam. U meni neprekidno odzvanja huka planina koje je pritisla kiša, snijeg, mećava. Ja čujem vodo promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih pećina, vidim nebo sjajno, mliječnu bjelinu, i mjesec što plovi iznad moje glave. Osjećam miris lišća. Ali znam, slušao sam od svojih stričeva brojne legende i vjerovanja, pa čovjeka kojeg predstavljam čitalačkoj publici, ne mogu odvojiti od svijeta u kojem se bori za goli opstanak, a u sušini u svakom svijetu se pojedinac bori za nekakav opstanak.
Imao sam strašnu potrebu da uhvatim ono što se više neće ponoviti, da sačuvam boju što se jednom vidi i miris što se rijetko osjeća. Potajno sam želio da budem istoričar svoga kraja, ali ne onakav koji kaopuki posmatrač nekome prepričava događaj. Htio sam da ispričam istoriju življenja i bitisanja u nemogućim uslovima. Takvih je, priznaćete, jako mnogo na ovome svijetu. A ja najbolje znam ovaj dio, moj, sandžački, ove moje ljude, ljude sa kojima sam stasavao, živio i radio. Onima što sam ih nosio u svojoj duši i umjetničkoj viziji. Mnoge sam vidio bolje i istinitije nego što su ih drugi gledali. Proniknuo sam im u dušu, i sve pore njihovog bića, pa neka su živjeli nekada davno, na nekom mjestu skrivenom od
svijeta. Ja sam ih pronašao, i javnosti predočio. Vjerovatno ste i vi našli nekog poznanika. Mnogo je na svijetu sličnih ljudi. I istih. Nijesam morao daleko. Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama.
Bora Stanković je pisac Vranja, za Vas kažu da ste pisac Sandžaka, to je jasno, vidi se po tematici, likovima… i po jeziku. Kakav je u stvari taj jezik?
Bogat, veoma bogat. I što se kaže sočan. Jezik bogat leksikom, izrazima, slikama. Doduše u dobroj mjeri drugačiji od književnog, ali ne u bitnome. To što će neko reći da se rodio u Bihor, ili daj mene, i nije nešto što smeta. Ko nam je kriv što u književnom jeziku imamo sedam padeža. Mojim Bihorcima, svim mojim narodnim likovima, dovoljna su tri-četiri padeža i da se lijepo razumiju. Pisac mora da se služi foklornim elementima govora. I ja sam se služio. Ali sam se u dobroj mjeri i čuvao folklora. Jezik pisca se mora razlikovati od jezika likova. Pisac je onaj što ih nadgleda i objedinjuje. Ali im ne smije oduzeti lokalni govor. Ukoliko to učini, likovi su blijedi i beživotni. Samo jezik iznikao iz narodnog jezika može biti lijep i razumljiv. Ja danas ne mogu da razumijem neke pjesnike. Čitam ih, pa se naprežem, naprežem, i ništa, ama baš ništa ne razumijem. A jezik je tu da se razumije, da bude jasan, lak, zvučan, melodičan, precizan. On mora da pjeva. Jezik je u neku ruku muzika. Jezik je gomila gline koju treba oblikovati, iz koje treba stvoriti lik koji govori ne samo
govorom već i odjećom, obućom, pokretom.
Uvreženo je mišljenje da su lokalni jezički izrazi i dijalekti, kolokvijalni govor, nužno nekorektni u odnosu na standardni jezik. Ali su to elementi kojima se ostvaruje komunikacija. Ponekad je teško komunicirati. Koliko ste vodili računa o jezičkim pravima u Vašem jezičkostilskom izrazu?
Ja sam se u tome veoma trudio. Pisci, umjetnici, moraju izuzetno dobro poznavati jezik, moraju biti sposobni da se služe njegovim složenim, rekao bih, delikatnim izražajnim sredstvima. Moraju odabirati ona prava. Pisani jezik je veoma složen, mnogo složeniji od govornog. Pokušavao sam, a vjerujem i uspijevao u tome, da ovu razliku svedem na najmanju mjeru.
Pisac je dužan da pred čitaoca izađe pristojno. Mora da piše jasno i pravilnim jezikom. Treba da ima reda u izlaganju. Pisac ne smije biti nejasan, ne smije da se ponavlja, ne smije da tapka na istom mjestu. Pričanje mora biti zanimljivo, a to uspijeva samo darovitim piscima. Mislim da sam pismen čovjek, mada se nijesam služio pravopisom, ni bilo kakvim rječnikom. Imam ih, i srećan sam zato što imam Vukov Rječnik. Ja sam prenosilac sočnog jezika zetsko-sjeničkog (južnosandžačkog). To je izuzetno razvijen jezik, s akcentom koji nije oštar u onom smislu kao što je to onaj akcenat kojim se karakteriše sarajevska sredina. Jezik ovoga kraja mora odjeknuti jer je bogat i to zaslužuje.
Vi ste pisac dijaloga?
Pisati dijaloge to je najteža stvar. Jer on mora da teče kao voda. Mora da je prirodan, a ne izvještačen. Andrić je kabinetski pisac, veliki, ali nije pisac dijaloga.
Ipak vulgarizma nema?
Vulgarizam jeste stvarnost, ali djelu oduzima kulturnu vrijednost. Moji likovi nijesu vulgarni. Jezik uličnog žargona televizije, reklame, filma, stripa, prodire u književno djelo. Savremena prozna umjetnost prihvata sve što je život u hodu, i sve što karakteriše novo doba. U mom djelu pulsira krv predaka, osjeća se miris znojavih šapi, čije se prigusan zvuk čekića nekog kovača koji juri oko svojih nakovanja, suče sablju tarući je o svoju kožnu kecelju pred vatrom mirišljavog drveta. Čuje se galop i kas konjski, vide se mahovinasti krovovi kuća, vrata nagrižena od žiška, pocrnjela od rastočenog drveta, loze što se penju uz izlomljene tarabe. Iz takvog svijeta rađao se jezik koji nije mogao biti proizvod vještačkog ukrštanja. Naprotiv, prilagodio se tom i takvom svijetu i s njim srastao kao krv i meso. Umjetnost stvarana jezikom ne smije da bude odvojena, zatvorena i nedostižna. Moja je namjera bila da riječ dođe do naroda.
Svi književni kritičari ističu da Vam je jezik sočan i bogat. U čemu je
sočnost i bogatstvo Vašeg jezika?
U svemu. Najprije u leksici. Ljudi sa kojima sam kontaktirao često su me pitali za značenje nekih riječi. Znači da sam na svijet iznio neke riječi za koje mnogi nijesu čuli. Jezik ljudi mog kraja bio je dugo petrificiran, o njemu se ništa nije znalo.
Valjda se zbog toga iz Vaših Bihoraca i pripovjedaka Ram-Bulja uzimala
građa za Rečnik MS i MH?
Baš mi je drago što je tako. To je potvrda da je jezik Sandžaka bogat, interesantan. A kažete da je moj jezik i sočan. U pravu ste. Sočan može biti plod neke voćke, usta djevojke, ali i jezik. Njegova sočnost izvire iz života.
Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome. O tome bih valjalo da vas pitam. Vi se tim bavite. Vjerujem da sam u pravu.
Jeste, u pravu ste, svakako. Zato je Vaš jezik i bio interesantan za proučavanje. Nijesam ga slučajno izabrala. Poslije svakog pročitanog Vašeg djela čitalac postaje bogatiji, nauči puno toga. Umalo pa da i turski naučim od Vas. Znala sam puno riječi, ali za mnoge,, koje ste Vi upotrijebili, morala sam da zavirim. U rječnike. Orijentalnim rječima ste dali posebnu funkciju. Očito smišljeno?
Veliki broj posuđenica ne može da se prilagodi određenim zakonima jednog jezičkog sistema. Ali mi smo tako usvojili orijentalne riječi da ih doživljavamo kao svoje. Za mnoge i ne znamo da su turske. One prosto žive životom ostalih riječi našeg jezika. Naša je zemlja vjekovima bila uneposrednim odnosima sa Turcima, a oni su ostavili traga u materijalnoj i duhovnoj kulturi. U Sandžaku, na Balkanu, ukrštale su se razlicite civilizacije, i svaka je imala neku ulogu u duhovnoj sferi. Sandžak bez orijentalizama se ne može zamisliti. To je dio svijeta koji čuva jedan „prošli vakat”. U njemu žive imena: Hatema, Džeka, Sulješa, Džuza, Behra, Harun, to su naša imena. Drugačija nijesu mogli nositi moji likovi.
Vi ste vodili računa o imenu likova?
Ime je veoma važno. Često sam preturao sva imena i uvijek tražio, baš tražio, ono koje odgovara liku. Prevodio sam mnoga da bi čitalac bolje razumio njihov karakter.
I inače su turcizmi vrlo prisutni u Vašem djelu?
Da, oni imaju pravo na život. Žlica je meni tuda riječ. U mom kraju je tako, turcizama ima mnogo i ja ih samo pretačem u svoje djelo.
Da li su lektori intervenisali i mijenjali nešto u Vašem umjetničkom
tekstu?
Smatram da nije dobro da lektori vršljaju ni u kakvom pogledu, jer mogu intervenisati i onda kada ne treba, i kako ne treba. Od izdavačkih kuća nikada nijesam dobijao objašnjenja o bilo kakvim izmjenama. Bio sam jako povrijeđen kada mi je titogradska „Pobjeda” objavila priču koja je zbog intervencija bila unakažena. Lično sam se pismom obratio „Pobjedi” i kritikovao ih za nepoštovanje autentičnosti umjetničkog teksta. Svojim se djelima nikada ne vraćam. Niti šta u njima mijenjam. Čak smatram da ih sada ne bih mogao tako dobro napisati.
Vi ste individualna pojava u jezičkom izrazu. Preko Vaših djela doživljavaju se svi vidovi žive riječi u životu jedne sredine. Jezičku raznovrsnost ste veoma uspješno uklopili u vlastiti umjetnički doživljaj. Rad na proučavanju Vašega jezika i stila bio je pravo uživanje.
Bilo mi je drago što ste proučavali moj jezik, a i svoj. Vi ste Beranka, rekoste Muratagić. Lijepo, ko će koga, nego svoj svoga. Volio bih da ste mi donijeli nešto od toga što ste napisali. Lijepo je čitati o sebi. Posebno kad vas hvale. Jeste li me kudili ili hvalili?
I jedno i drugo. Više sam Vas hvalila. Vi to zaslužujete. Zbilja, rad na proučavanju Vašeg jezika bio je pravo uživanje.
Nema razloga da Vam ne vjerujem. Želim Vam sreću. Baš ste me prijatno obradovali.
Razgovarala: Hasnija Muratagić-Tuna
*objavljeno u: Kod, Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str. 16-25
