Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Bilo je ljeto, tačnije 01. septembar 2021. godine, kada sam, tokom svog godišnjeg odmora, obilazio pazarsku čaršiju i njene sokake, pokušavajući da pronađem bar nešto od onog što me sjećalo na djetinjstvo i ranu mladost u ovom gradu. Nažalost, malo toga je ostalo iz tog starog i nezaboravnog vakta, kada smo imali mnogo manje materijalnog, a mnogo više duhovnog i bili neuporedivo srećniji nego danas.
Bezlične zgrade koje se, zadnjih 10 godina, grade velikom brzinom širom grada, polako ali sigurno, uništavaju njegovu dušu. Ono što su komunisti započeli 1947. godine, rušenjem Tijesne čaršije, današnje „demokrate“, pedantno i temeljito, uspješno završavaju. Posljednji udarac se zadaje preostalim gradskim kućama orijentalnog tipa. Mnogo uništeno, a malo ostalo.
Ulica Rifata Burdžovića je jedna od najdužih, a nekada je bila i jedna od najljepših ulica u čaršiji. Ranije se zvala Muftijin sokak, po nekoliko muftija koje je dala poznata pazarska familija Imamović. Najpoznatiji od njih bio je Teufik ef. Imamović (1860-1942), o kojem sam 2018. godine napisao opširan tekst pod nazivom „Zaboravljeni novopazarski muftija Teufik ef. Imamović“.
Tog sunčanog ljetnjeg dana prolazio sam pored jedne od preostalih begovskih kuća na Paricama. Sa ulice se mogao vidjeti samo njen krov pod ćeramidom i prozori sa mušebacima na njenom gornjem spratu. Znao sam ko u njoj živi, ali nisam nikada imao prilike da uđem u nju, iako sam porastao u njenom komšiluku. Inače, mahala Parice je odranije bila poznata po svojim lijepim begovskim i aganskim kućama i raskošnim avlijama prepunim raznoraznog cvijeća. Ono što je interesantno, a čega se veoma dobro sjećam je to, da je Paricama prolazio jaz, vodeni rukavac koji se napajao vodom iz rijeke Raške i koji je počinjao i navodnjavao Selakovac, zatim prolazio Pojlima, kroz velika imanja i bašče ispod Druma i spuštao se na Parice gdje se nalazila Gicićka vodenica u kojoj se mljelo žito. Od vodenice je jaz išao upravo kroz avlije ovih kuća sa desne strane Muftijinog sokaka, t.j. današnje ulice Rifata Burdžovića.
Krenuo sam ka avlijskim vratima kuće Ramovića sa namjerom da zamolim vlasnika da mi ispriča nešto više o ovoj kući o kojoj nisam znao skoro ništa. Jedino što sam znao je to, da je u njoj živeo moj prijatelj Ike, a posljednjih 40 godina živi u Berlinu. Pokucao sam na vrata familije Ramović, koja je živjela u jednoj polovini ove kuće. Ovaj dio kuće je spolja zadržao originalni orijentalni izgled kakav je nekad imao.
U drugoj polovini kuće živi familija Eminbegović kojoj je do početka 20. vijeka pripadala cijela kuća. Njihov dio kuće je dosta izmijenjen, adaptiran, ali je krov i dalje ostao pod ćeramidom, tako da koliko- toliko ova kuća i danas predstavlja jednu cjelinu.
Vrata mi je otvorio Iketov stariji brat Satko. Kasnije sam saznao da je Iketu pravo ime Izudin a Satku- Sadudin. U trenutku kad sam ušao u avliju, Sadudin je uređivao svoj ćičekluk (cvećnjak). Bio sam prijatno iznenađen sa kojim merakom i ljubavlju moj komšija gaji svoje cvijeće. Ruže raznoraznih boja su prevladavale i davale poseban izgled ovoj prelijepoj kući sakrivenoj iza visokog uličnog zida.
„ALA TURKA“ SOBA U KUĆI FAMILIJE RAMOVIĆ
Kada sam objasnio domaćinu šta me interesuje, on me je od srca bujrumisao i uveo u kuću. Na vratima su me je ljubazno dočekale njegova supruga- hadžinica Binasa (1958), djevojačko Škrijelj, i kćerka Adla (1997), profesorica hemije po zanimanju. Hadži Sadudin me je izveo na drugi sprat i počeo da objašnjava šta je šta. „Veliki i mali ćošak“, koji su ranije postojali, preuređeni su. Ono što je ostalo originalno u ovoj polovini kuće je soba „alaturka“ ili kako se ranije zvala „Velika oda“, ili Velika soba, koja je služila za prijem musafira (gosti) i za druge posebne događaje-mevlude, svadbe itd.
U ovoj, zaista prelijepoj sobi, koja odiše nekadašnjim gospodstvom i bošnjačkom tradicijom, naš domaćin ljubomorno čuva sve ono što su mu njegovi preci ostavili u amanet. Sve je u njoj ostalo isto kao što je i bilo prije 130 godina kada je i napravljena ova kuća. Čovjek kada sjedi u ovoj sobi ima utisak da je vrijeme stalo prije 130 godina. Cijeli enterijer je rađen u turskom stilu od poda do plafona, pa se zbog toga ova odaja i naziva „ala turka“ za razliku od kasnije opremljenih i modernijih soba koje su se nazivale „ala franga“.
Pod (patos) ove sobe krasi veliki, ručno izgrađeni ćilim, bogat biljnim i geometrijskim motivima koji ga čine veoma interesantnim. Desni, donji dio sobe sastoji se od drvenog „dograma“, odnosno drvenih ormara ugrađenih u zidu. U sastavu dograma nalaze se: hamam, furunluk, džamluk, teredže, dušekluk, pomoćni dolap i podjukluk.
Sa suprotne strane sobe, nalaze se minderi, a iznad njih prozori (pendžeri) sa mušebacima, koji gledaju na ulicu i na Paričku džamiju. Na zidovima Iznad prozora i iznad drvenog dograma, okolo cijele sobe, nalaze se drveni rafovi na kojima je poređano staro bakarno i drugo ukrasno posuđe. Sadudin mi je sa ponosom predstavljao drveni dogram i njegove dijelove, Pokazao mi je stari „degrmen“ (ručni mlin za mljevenje pržene kahve), dolap za pečenje sirove kahve, kantar koji meri od 10-do 150 kg tereta, stare džugume i kalaisane tepsije, „mangal“ koji je stajao u vrhu sobe, dva unikatna zidna sahata, „lambaluk“ koji je osvjetljavao alaturku sobu i divanhanu (veliki hodnik na spratu) i još mnogo toga.
Nakon detaljnog razgledanja kuće popio sam kahvu sa hadžijom i saznao još neke veoma interesantne priče vezane za njegovu familiju. Sadudinov otac se zvao Jonuz a majka Ćazima, djevojačko prezime Ibišević, mlađi brat Izudin-Ike i sestra Nusreta. Njegov djed se zvao hafiz Ramo Binjoš i bio je imam Bor džamije u Lugu prije imama Smaila Filibalića. On je bio porijeklom iz Albanije. Sve do 1945. mi smo se prezivali Eminbegović, a od ove godine smo uzeli prezime Ramović, po djedu Ramu.
Sa hadži Sadudinom sam napravio i kraći video snimak u kojem on govori o svojoj kući i familiji. Nakon obavljenog razgovora u kući, hadžija mi je predložio da me odvede u Hoćanski sokak i pokaže stari nišan sa turbanom koji je ostao u dvorištu kuće koja je sagrađena na mjestu gdje je nekada bila Sofi Memi džamija. Ova džamija je podignuta 1767. a srušena u savezničkom bombardovanju Novog Pazara početkom novembra 1944. godine. Obišli smo mezar, izučili Fatihu za dušu umrlog, i nakon toga pošli svojim kućama, u nadi da ćemo se uskoro ponovo sresti.
Međutim, kada sam sljedeće godine (oktobar 2022) došao u Novi Pazar na odmor, na vratima hadži Satkove kuće zatekao sam njegovu smrtovnicu. Bilo mi je jako žao mojeg komšiju koji će u mojem sjećanju zauvijek ostati kao veoma iskren, blag i pošten insan. Molim Allaha da mu podari najljepše mjesto u džennetu. Amin.
RAZGOVOR SA ELVIROM EMINBEGOVIĆEM O HISTORIJATU KUĆE KOJU JE SAGRADIO NJEGOV PRADJED EMIN-BEG KARABEGOVIĆ
O tome ko je i kada napravio ovu kuću na Paricama saznao sam od Elvira Eminbegovića (1964), koji živi u drugoj polovini iste. Elvir je po zanimanju diplomirani ekonomista i veoma dobar poznavalac historije svoje familije, a i grada Novog Pazara. Prije 2 mjeseca, on je u emisiji: „Alaturka soba porodice Ramović iz Novog Pazara“, govorio o historijatu ove kuće i svoje porodice Eminbegović koja se ranije prezivala Karabegović. Njegova priča je veoma interesantna, jer se radi o jednoj od najstarijih i najuglednijih familija u Novom Pazaru.
„Ovu kuću je krajem 19. vijeka sagradio moj pradjed Emin-beg Karabegović. Bilo je to oko 1890. godine. Moj najstariji poznati predak bio je Derviš-beg Karabegović, pa njegov sin Islam-beg, a od njega je moj pradjed Emin-beg. Moj pradjed je bio sandžački kadija. Završio je šerijatsko pravo u Istanbulu u vrijeme turskog sultana Abdul-Hamida II.
Emin-beg je, kao kadija radio u Sjenici a živeo u Novom Pazaru. Obzirom da je nosio titulu bega, imao je svoj ogroman begluk ili timar u mjestu Liješak i on je iznosio 50km kvadratnih. Na njemu je radilo 100 pravoslavnih čifčija. Njegovo je bilo i selo Paralovo, a ovdje na Paricama su imali tri svoje kuće.
On je, po šerijatu, imao dvije žene. Prva mu je bila Džemila-hanuma, djevojačko prezime Koškovac. Druga žena se zvala Fatma-hanuma, djevojačko prezime Ljumić, rodom iz Sjenice.
Emin-beg je u braku sa mojom prabijačom Džemile-hanumom imao dva sina: starijeg Burhan-bega i Behaudin-bega- mojeg djeda, a sa Fatma-hanumom je, također, imao dvoje djece: sina Bedri-bega i Kefser-hanumu.
Bedri-bega su 1925. godine, za vrijeme izbornog terora, ubili kraljevi žandari, njih trojica ovdje u Šehovskom sokaku. Bio je oženjen sa Fatimom Slezović i sa njom imao kćer Nadžiju koja se rodila 2 mjeseca nakon ubistva njenog oca.
Kefser-hanuma je bila udata za Hasan-agu Slezovića i sa njim imala sina Adema. Od Adema, koji je živeo u Sarajevu, ostali su: sin Bedrija i kćerka Jasmina.
Kad je Emin-beg Karabegović umro, Džemila i Fatma su se podijelile, svaka je dobila po pola ove kuće. Nakon 3-4 godine Fatma-hanuma se preudala za hafiz Rama (Binjoša) i dovela ga u svoju polovinu kuće. Ona je u braku sa Ramom imala sina Jonuza, koji je bio Sadudinov, Izudinov i Nusretin otac. Jonuz-agina supruga se zvala Ćazima-hanuma.
NAKON PRVOG POPISA STANOVNIŠTVA U NOVOSTVORENOJ KRALJEVINI SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918), KOJI JE ODRŽAN 31. JANUARA 1921. GODINE, POTOMCI EMIN-BEGA KARABEGOVIĆA UZIMAJU PREZIME EMINBEGOVIĆ, PO NJEMU.
Džemila-hanuma, moja prabijača, se, nakon smrti Emin-bega nije preudavala. Njen stariji sin Burhan-beg, bio je oženjen Slezovkom, ali joj neznam ime. Sa njom nije imao djece. Mlađi sin Behaudin-beg, moj djed, je u braku sa Dudije-hanumom, djevojačko Žura, imao mog oca Aliju i kćerke: Džemilu, udatu Ugljanin, i Azru, udatu Muminović.
Moj otac Alija Eminbegović se oženio sa Hajrijom, djevojačko Međedović, i sa njom dobio mene i ćerke: Ajlanu, udatu Ramusović i Maidu, udatu Škrijelj. Otac mi je radio kao direktor Fabrike ciglane u Novom Pazaru. Ja sam oženjen Gilerom Bajraktarević i sa njom imam tri sina: Emira (1988), Omera (1990) i Emina (2001).
Međutim, obzirom da su muslimani današnjeg Sandžaka, Albanije, Kosova i Makedonije od Berlinskog kongresa pa sve 1912., ostali u sastavu Osmanskog carstva, oni su zadržali čvrste veze sa Istanbulom i tamošnjim Halifom i Šejhu-l-islamom. Novopazarski sandžak ulazi u sastav Kosovskog vilajeta 1877. godine. I unutar samog Novopazarskog sandžaka dolazi do reorganizacije, pa se 1880. godine formira poseban Pljevaljski sandžak koji je obuhvatao kaze Pljevlja (Taslidžu), Prijepolje i mudirluk Priboj. Poseban Sjenički sandžak je osnovan 1902. godine i obuhvatao je kaze: Sjenicu, Novu Varoš, Bijelo Polje (Akovu) i Donji Kolašin, što je drugo ime za Šahoviće i Vranešku dolinu.
Upravnik Kosovskog vilajeta bio je osmanski činovnik sa titulom valije i stolovao je u Prištini do 1888., a od te godine do 1912. u Skoplju.
Izvor: SANA
28.b. Ispred druge polovine kuće koja pripada familiji Eminbegović
