Ostadoh zetečen onim što od Abdulaha čuh. Istovremeno bio sam pod, riječima neobjašnjivim, utiskom onoga čemu sam, malo prije, šahid-svjedok bio. Prođe taj vakat dok se pribrah. U tome vidjeh da stigosmo u Kaćune. U ratnim izvještajima sa ovog prostora toliko puta spominjano mjesto. Auto ponovo uspori i u blagom luku stade ispred ulaza u jednu zgradu.
– Na isto ovo mjesto, progovori Abulah, parkirali smo auto dolazeći na pregovore sa rukovodstvom HVO-a. Pregovore su organizirali djelatinici „UNPROFOR-a“. Na ovim vratima ispred nas stajao je kapetan Stjuart očekujući da mi izađemo iz auto pa da nas pozdravi. Međutim, u trenutku zaustavljanja auta čuo se pucanj i prskanje prozorskog stakla na vratima našeg auta. Metak se zaustavio na uzglavlju vozačevog sjedišta samo desetak centimetara od vozečeve glave. Odmah iza toga čuo se drugi pucanj a potom i prskanje stakla na vratima do kojih sam ja sjedio. Metak je probio sjedište na par centimetara od mojeg boka. I ja i vozač smo nevjerovatnom brzinom iskočili iz auta i bukvalno se bacili kroz ova vrata u hodnik. Pored nas je stajao predstravljeni kapetan Stjuart. I našeg komadanta i mene, kao njegovog zamijenika, pokušali su snajperom ubiti iako su nam, pri pozivu na pregovore, dali garancije za sigurnost. Kad se povratio od šoka kapetan Stjart je putem satelitskog telefona počeo telefonirati ne znam ni sam kome sve a njegovo telefoniranje potrajalo je skoro dva sahata…
Potpuno mirno, neprestano gledajući u vrata ispred nas, izgovori sve ovo Abdulah. Nakon što podobro odšuće samo dodade:
– Poslije ovog događaja, kao i sad, nakon toliko godina kad na nekom veselju ili bilo gdje čujem pucanj ledeni žmarci mi prođu kroz cijelo tijelo…
Nastavismo putovanje. Prelazeći preko mosta na izlazu iz Kaćuna Abdulah ponovo uspori auto:
– Sa ovog mosta oklopnjaci „UNPROFOR-a“ cijeli dan su pucali po našim položajima na onoj tamo strani tražeći da prekinemo oslobađanje ovih prostora koje je bio okupirao HVO. Trajalo je to satima. Tek kad smo im uzvratili mitraljeskom vatrom prekinuli su i nevjerovatno brzo pobijegli u svoju bazu.
Alahu Dragi, pomislih, ja kakve su sve podvale i prijevare rađene nama Bošnjacima preko kojekakvih „unprofora-a, esfor-a…“. Isto se, na našu žalost, čini i dan danas.
Odmakosmo poprilično od središta Kaćuna. Prolazeći pored lijepe ambulantne zgrade auto ponovo skrenu na jedan bočni put i nakon samo 30-tak metara stade ispred povisoke kuće. Srednjovječni muškarac, koji se u tom trenutku zatekao ispred kuće, ugledavši Abdulaha za volanom radosno podiže i raširi ruke, avazile nazivajući selam i neprekidno ponavljajući hošgeldiju, dobrodošlicu.
Bio je to Ešref koji se, kad ču od mene da sam ja iz najistočnijeg dijela etničke Bosne, kojeg Sandžakom zovu, primače meni tiho govoreći:
– K'o da je to juče bilo, a bilo je 1972. godine, ja sam ti k'o softa sajarajevske medrese, bio na ramazanskoj hodžaniji u tvojeme Komaranu… Plah je naš bošnjački narod u tome tamo kraju…
– Ešrefe, možemo li pogledati neki od tvojih trofeja… prekide Abdulah Ešrefovo kazivanje o njegovoj softinskoj ramazanskoj hodžaniji.
Neznajući o kakvim se trofejima radi pomislih da se radi o Ešrefovim lovačkim trofejima. Znajući da je Ešref imam pomislih i to da ja do sad nikad nisam sreo niti upoznao nekog imama, hodžu koji je i avdžija, lovac. Ešref je, upravo, plah avdžija. Međutim, Ešrefovi trofeji nisu samo lovački, već su njegovi glavni trofeji nešto drugo. Te glavne trofeje Ešref uvijek naziva „sredstva za odbranu“. Međutim, Ešref nikad ne priča, ne telali o „sredstvima za odbranu“ čija nabavka, u vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake, je bila njegov glavni posao.
– Za to što je čitav ovaj prostor između Zenice i Fojnice odbranjen i oslobođen od HVO-a u velkom dijelu je zasluga Ešrefova koji je, na samo njemu znan način, obezbjedio, nabavio i našim borcima dostavio velike količine „sredstava za odbranu“ ali on nikad nikome niti je prič'o niti iko zna kako je on do svega toga dolazio, ispriča mi Abdulah ali tek kad Ešrefa odazvaše u kuću zbog nekog telefonskog poziva.
– Ešrefe, znam za tvoje gazijsko dijelo oko obezbjeđivanja „sredstava za odbranu“ u vrijeme odbrane Bosne i Bošnjaka, obratih se Ešrefu, kad nam se on ponovo pridruži, želeći ga pitati nešto u vezi sa tim.
Međutim, Ešref samo blago odmahnu rukom dodajući:
– U tom zlom vaktu po nas Bošnjake, u vaktu kad se otvoreno išlo na naše fizičko, duhovno i svako drugo uništenje sve se moralo posvetiti samo odbrani i progonu dušmana. Nikad u insanskoj historiji nije zabilježen slučaj da je u nekom ratu neki dušmanin, neki napadač… zaustavljen pregovorima, bajagi mirovnim sporazumom, ćahetom, papirom… To se uvijek moglo uraditi samo silom, samo oružjem. Tako i u vrijeme ove zadnje agresije na našu Bosnu i Bošnjake mi smo se mogli i morali braniti samo fizički, borbom a za to se moraju imati sredstva. Mene puno boli ovo kad vidim da danas jedan dio našeg naroda misli i očekuje kako će se nekakvim „sporazumima“, kroz nekakve „parlamente, zakone…“ osloboditi dijelovi Bosne koje dušmani i dan dans drže pod okupacijom. Uhhhh! To se može i mora uraditi samo na isti način kako je i okupirano a to je sila, fizička sila…, izgovori, skoro u dahu, sve ovo Ešref dok mu se na čehri vidio grč, ljutnja koja ga cijelog obuzima.
Pokušah priupitati Ešrefa još nešto u vezi njegovih „sredstava za odbranu“ ali vaj haluna, uzalud.
Nakon nekog vakta nastavismo put prema Zenici.
Nastavit će se, inš-Allah!
Autor: Ferid Šantić
“Okean dobrote Bošnjačke” ima svoju TAMNU i svoju SVJETLU stranu.
Da pocnem od tamne jednim poduzim citatom:
*
“Majka četničkog vojvode Dobroslava Jevđevića o Muslimanima
Pod ovim naslovom objavio je Alija Konjhodžić u svom glasilu “Bratstvo” pismo majke zloglasnog četničkog krvoloka Dobroslava Jevđevića. Njegova majka živi u emigraciji. U njenom pismu između ostalog stoji:
“Ja sam živi svjedok sloge i pažljivosti Srba i muslimana u mojoj Prači. Oni, to jest pračanski muslimani su očuvali moj dom od ustaša, a i moj život. Očuvali su i našu crkvu i grob moga muža…a u doba ustaškog terora dolazio mi je i Muhmed-beg Renovica, gradonačelnik Prače. Nudio mi pomoć ako trebam, smirujući moje uzbuđenje, da dok je on živ ni jednom Srbinu neće pasti ni dlaka s glave. Održao je reč. Ubio ga je zajedno sa sinom jedan Srbin, a radi begovog automobila.”
Dok je Jevđević klao i zlostavljao muslimanski goloruki svijet po Hercegovini i po Bosni, te palio džamije i silovao muslimanske djevojke i žene, dotle su njegove komšije muslimani čuvali i očuvali od ustaša njegovu majku, kuću, crkvu i grob oca mu, prote Jevđevića, inače čestitog čovjeka. (Bosanski pogledi, London, 1984, strane 385 i 447)”
*
Neka iz ovoga Bosnjaci izvuku pouku!
*
Naravno da ce bogumilsko svjetlo i islamski ahlak nadvladati tamu, a dokaz tome je i casni primjer Hasana Ahmetlica iz Tesnja koji je na cetnicki fasizam didikovog genocidnog rajha, odgovorio manirom dobrog Bosnjanina:
“Hasan Ahmetlić iz Tešnja će majki Havi Tatarević uplatiti penziju za godinu dana”
http://saff.ba/hasan-ahmetlic-iz-tesnja-ce-majki-havi-tatarevic-uplatiti-penziju-za-godinu-dana/
Nadam se da ce islamska zajednica Sandzaka slijediti ovaj primjer i organizovati akciju da svaka bosnjacka porodica koja nije korisnik neke od socijalnih prinadljeznosti uplati za majku Havu simbolicnih 5 KM!
Duh dobrog, a NE NAIVNOG Bosnjaka, siguran sam jos uvijek zivi!
Ovaj sigurno potomak Alekse Santica…
Nije SalihISLAVE!
Prema misljenju istaknutog albanskog intelektualca prof. Zefa Mirdite prezime SINTIC je nastalo od sjevernoalbanske (gegijske) osnovice shent (čitaj. sint) «svet» uz slavenski dodatak – ic, pa prezime Sintic, znači «svetic». Analognog je porijekla i prezime SANTIC, koje je po akademiku Simunovicu nastalo od latinskog imena San(c)to/ Santo / Santo (Sveto, Svetin, Svetic ) i latinskog pridjeva san(c)-tus. To je ujedno i porijeklo italijanskih prezimena Santo, Santi, De Santis.
Prema tome SalihISLAVE, SANTICI su ILIRI, to jest Bosnjaci, doduse slavizirani, zatim pravoslavizirani i na kraju srbizirani (aktivnoscu “Drustva za sirenje srpskog imena u BiH” kojeg je osnovao pravoslavni mantijas Bogoljub Petranovic)!
Nikakve veze Aleksa sa srpstvom imao nije!
Zato je i ispjevao “Ostajte ovdje”!
Bogme, bio je Ferko. A sad Ferid. Cudno. Pokrstio sa.To, verovatno, da bi bio veci musliman.