Istina je pametnija od laži

6
199

Related image

Ove godine će biti obilježena 56. godišnjica Andrićevog Nobela, a navršit će se  i 125 godina od Andrićevog rođenja. Također, ove godine se navršava tačno  75 godina otkako je Ivo Andrić napisao svoj roman „Travnička hronika“.

Sjećam se kako je povodom 120. godišnjice rođenja velikana bh. književnosti i dobitnika Nobelove nagrade, svjetski poznata kompanija „Google“ na svom internet – pretraživaču kao glavnu sliku (po)stavila  Most Mehmed – paše Sokolovića u Višegradu, koji je opisan u njegovom najčuvenijim romanu:  „Na Drini ćuprija“ koji govori o čitavom životu (turskog) Višegrada.

Mnogi su (po)mislili da se internet – div sjetio „našeg“ nobelovca, a on je ustvari (po)stavio Most Mehmed – paše Sokolovića u Višegradu, sa kojeg ne prestaje srpsko – (č)etničko negiranje svih genocida nad Bošnjacima kako u ratu od 1941. do 1945., isto tako i 1992. do 1995. godine.

Poznato je da je Ivo Andrić svoja (ne)djela pisao prije Drugog svjetskog rata, u toku rata, a i po završetku istoga, ali ništa nije napisao šta su u tom ratu na području Bosne i Hercegovine (u)činili čitači njegovog bukvara mržnje.

Nije želio, mada je mogao napisati nekoliko romana, hronika, novela, proznih radova, pjesama, poema, dugih i kratkih priča. Imao je toliko junaka i likova, kako u partizanskom, tako i u četničko – ustaškom pokretu, a eto ostao je bez slova.

Nije to svijesno (u)radio, jer bi morao pisati o ponovljenom genocidu nad Bošnjacima, koji  činiše oni koji čitaše njegov bukvar mržnje. Zlodjela su nastavljena i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu  od 1992. do 1995. godine, uz korištenje onog istog njegovog bukvara mržnje.

Čitači i istraživači tog bukvara opet su genocid (u)činili nad tim istim Bošnjacima širom Bosne i Hecegovine. Klali su njihovu djecu, starce, silovali i ubijali žene, rušili džamije, biblioteke, mostove, gradove, sela. Ubijanje  Bošnjaka Andrić je (za)počeo oštrim perom, a čitači  i istraživači njegovog bukvara su nastavili sa tupom kamom.

O tome Ivo Andrić nije pisao jer je tada živio u paralelnom svijetu, gdje je samo sebe vidio.

I danas Andrića puno čitaju, istražuju, hvale, kritikuju i citiraju. Jednom prilikom i predsjednik genocidne tvorevine manjeg,  (č)etničkog, (bl)entiteta „rs“, Dodik je izjavio, da ga Andrić (po)najviše motiviše i inspiriše kada nešto radi ili govori kada su Bošnjaci i kada je Bosna i Hecegovina u pitanju.

U pisanju Ive Andrića ima puno skrivene istine, a i laži.  A istina je pametnija od laži, pa laž ostavlja tamo gdje joj je i mjesto, na smetlištu historije. Istina nam (do)kazuje da je Andrić vrhunski mrzilac „Poturica i njihove vere“, a to je opisao i zbog toga postao vrhunski pisac.

Negova je vrhunska sposobnost i posuđivanje tuđe građe za svoje radilište (pisanje). Ovdje ću pomenuti prikupljanje građe za pisanje „Travničke hronike“.

 Sližbujući na jugu Francuske, Andrić će blizinu Pariza iskoristiti u književne svrhe; zakopaće se u arhivu francuskog Ministarstva vanjskih poslova i pomno proučiti dokumentaciju vezanu za francuski konzulat u Travniku.

Gomilu građe Andrić će kopirati ili na drugi način zabilježiti, a zatim će u narednih petnaest godina nekoliko puta (na)vraćati u Travnik da bi u suhu skelu podataka i činjenica lakše udahnuo dah života.

Zato mu je francuski konzul Davil glavni lik u romanu: radnja, u pravom smislu, počinje njegovim dolaskom u Travnik, a završava njegovim odlaskom – sadržaj romana sabijen je u tih sedam godina.

Sumnja se da je i za pisanje romana „Na Drini ćuprija“ koristio dnevnik jednog francuskog vojnika koji je opisao nabijanje Alžirca na kolac od strane francuske vojske.

Kao i sve stvarno veliko i značajno, svako Andrićevo djelo izaziva nesporazume, politiziranje, svojetanje, ideološka čitanja, pa i krvave predrasude, zablude, nedosljednosti i karijerizam. On je bio samo jedan od „nas“, bio je Bosanac – katolik, a onda otišao i (p)ostao Srbin – pravoslavac, a 1954. godine postaje i član Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ). A bio je i ostao „ratnik zašiljenog pera“ protiv Bosne i Bošnjaka i njihove vjere, što je nekima bio još privlačniji pa su ga počeli svojatati, otimati, prisvajati, na sebi poseban način istraživati.

Ako promatramo onaj nesretni period jugoslavenske historije koji je započeo 1987. godine, a kraj mu se još uvijek ne nazire, sa sigurnošću se može reći da je najveća žrtva onoga njegovog aspekta kojeg bismo mogli označiti kao kulturalni Ivo Andrić. Pisac čije je djelo u Jugoslaviji i u slavičkim krugovima izvan nje bilo iscrpno i temeljito izučavano, slijedeći vladajuću književno – znastvenu paradigmu toga doba – filološku – u doba neposredno prije njezina raspada, a pogotovu onom nakon njega, postalo je predmetom najprizemnije manipulacije u političko – ideološke svrhe.

Tužni vrhunac tog procesa je zasigurno izgradnja Disneylanda (Andrićgrad)  na ušću Rzava u Drinu, a uz to na otetoj zemlji od Bošnjaka. Ono što je u tom projektu skandalozno nije toliko antikulturna koncepcija koja se nalazi upisana u samu njegovu suštinu, već pokrivanje, te time i legitimiranje, Andrićevim imenom. Zato ću iskoristiti njegovu izreku i na ovom mjestu istu dodati: „… Svako pedeset godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati…“.

No dosta je pametnih riječi bez ikakva efekta o tome napisano, da bih ja nešto svoje dodavao. Trud je uzaludan, ništitelji vrednota na svojemu su putu nezaustavljivi. Oni i kule zidaju, a kamena nemaju pa ga iz vjekovnih kula, mostova, kuća kradu i otimaju po Bosni i Hercegovini.

Ono što zabrinjava, dodirivalo ili ne etnički, jest čudan zastoj u proučavanju samog Andrićevog djela. Nije uzaludno uvijek iznova ponavljati da znanost o književnosti nije statička djelatnost koja treba do Sudnjeg dana guslati po stalno istim paradigmama, interpetativnim modusima, praviti se kako se ništa promijenilo nije i kako se tekstovi još uvijek mogu tumačiti na isti način.

Andrićologija je, sve sam sigurniji, zapala upravo u tu zamku, u petlju čiji se čvorovi zatvaraju s dvije strane i love sve one koji pokušavaju naći izlaz iz te, definitivno, mrtvo(g)uzice.

S jedne, znači strane zapjenjeno pro i kontra čitanje obilježeno nacionalnim bojama (Radovan Karadžić, zbornik Bošnjaci u Andrićevom djelu kao dva pola istoga manipulativnog pristupa), s druge vječito preokretanja filološke paradigme i ponovno čitanje u ključu koji je svoje brave davno otključao.

I Zoran Milutinović Šef Odsjeka za istočnoevropske jezike i slavistiku Unveriziteta u Londonu je ukazano na nove perspektive koje se u njoj nude, baš kada je modernizacija lektira Andrića dosegla gotovo nultu tačku.

U još se jednoj knjizi, ovaj put posvećenoj u cijelosti Andriću, primjenjuju metode čitanja koje, bar kada je on u pitanju, preklinju da budu primjenjene ali ih se zanemaruje ili odbacuje, zarobljeno u dva spomenuta ekstrema.

Dakle, knjiga o kojoj ćemo pisati je: „Fikcija i moć Ogledi o subverzivnoj imaginaciji Ive Andrića“, Arhipelag, Beograd, 2011. godine, od Tihomira Brajovića.

Knjiga Tihomira Brajovića „Fikcija i moć“, u izdanju Arhipelaga, donosi novo tumačenje književnosti Ive Andrića zasnovano na ispitivanju njegove subverzivne („revolucionarne“) imaginacije („vizualnog mišljenja“).

U pet ogleda o subverzivnoj imiginaciji Andrića, spregnutih u teorijsku književnohistorijsku i metodološku cjelinu. Brajović pokazuje kako je Andrić u svojim neuporedivim historijskim romanima i hronikalnim pričama i svjedok vremena u kome je napisao djela za koja je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Taj Andrićev subverzivni pristup u pripovijedanju prema Brajoviću, kritičaru i profesoru Filološkog fakulteta u Beogradu, posebno je vidljiv u pojedinim pričama i u svim piščevim romanima pisanim posle Drugog svjetskog rata.

Brajović pokazuje kako se u Andrićevim knjigama pogotovu u romanima „Prokleta avlija“ i „Omer – paša Latas“ ili u jednoj od najboljih piščevih proza „Priča o vezirovom slonu“, uspostavlja uzbudljiv odnos priče i moći.

Andrićeva priča ne govori samo o moći, ona je preispituje i razlaže prikazujući i njena strašna svojstva i njena ograničenja i nedovoljnosti, i njeno gubljenje temelja održivosti u modernim vremenima.

 

Polazeći od historije, Andrić govori i o svojoj savremenosti, otkrivajući kako je moć vrlo često fiktivna, a subjekat moći ispražnjen. Andrićeve velike proze iznutra sagledavaju kako moć u historijskim i u modernom vremenu gubi na snazi i stabilnosti.

Moć se prazni, nekada ostajući samo ljuštura bez smisla i sadržaja, a nekada iznova ineprestano mora da se samodokazuje, čime, zapravo, samu sebe suštinski samoosporava.

Knjiga „Fikcija i moć“ predstavlja subverzivnog Andrića kao liberalnog ironičara u sjenci etabliranog pisca. Dakle, Ivo Andrić je između subverzije i lojalnosti.

Ako je tom sjenkom Andrić u vremenima totalitarnog komunizma, a i sam je bio član KPJ,  štitio i sebe i svoje djelo, u samom djelu se otvaraju vidici i slojevi u kojima se otkriva snaga piščevog suštinski modernog razumjevanja moći, politike i sile. Otuda odnos i moći u Andrićevoj književnosti opisuje krug od „fikcije historičnosti do političnosti fikcije, i natrag“.

U pomnim i studiozonim analizama Andrićevih velikih djela Brajović otkriva brižljivo utkane detalje u kojima se nesumnjivo pokazuje Andrićev odnos prema vlastitom društvenom i političkom vremenu, čime otvara pitanje da li se u „Omer – paši Latasu“ može prepoznati Tito i da li se u „Prokletoj avliji“ može prepoznati Goli otok?

Brajović se već u studiji Zaborav i ponavljanje. Ambivalentno lice moderniteta u romanu „Na Drini ćuprija“ (2009) pokazao kao brižljiv i pouzdan istraživač Andrićeva djela.

 Nova knjiga se udaljuje od monografskoga pisanja o jednom romanu i koncentrira se na one elemente opusa koji, po Brajoviću, na najadekvatniji način održavaju tematiku fikcije i moći, ali i njihovih isprepletenih i komliciranih međuodnosa. Korpus tekstova kojim operira sačinjavaju pripovjetka „Priča o vezirovom slonu“, roman „Prokleta avlija“ i nedovršeni roman „Omer – paša Latas“. Knjiga je uokvirena uvodnim poglavljem kojim će se teorijskim aparatom koristiti u pristupu zadanim tekstovima, i završenim u kojima se pokušava sažeti rezultate istraživanja ukazujući i na njegovu nedovršenost / nedovršivost i na moguće puteve njegova daljnjeg razgranavanja.

Kao svojevrsni preludij analizi Andrićevih priča o moći i njezinom pogubnom funkcioniranju u povijesti čovječanstva (i korektnih balkanskih prostora) Brajović se u uvodu koncentrira na već notorno „Pismo iz 1920“. ne spominjući diskusije vođene s njim u vezi tokom ratova koji su slijedili raspadu Jugoslavije. Ne pominjući izravno zlouoptrebe, osobito one uz čiju je pomoć Radovan Karadžić pokušao uvjeriti svijet u stoljetnu mržnju kao osnovu koegzistencije naroda na tlu Bosne i Hercegovine – teze koja je, da apsurd bude veći, znala biti prihvaćena od nekritičke zapadne javnosti, ona apelira na glas interpretivnog razuma koji traži kontekstualiziranje te pripovijetke.

 

Njome, prema Brajoviću, dominira „subverzivna političnost njegovih (Andrićevih) slika i refleksija u momentu objavljivanja, obeleženom ideološki inspirisanim ‘utabavanjem’ traumatskih sećanja i političkom instalacijom kulta ‘bratstva i jedinstva'“

 Za razliku od međuratnih priča u čijem se središtu nalazi problematika moći, „Pismo iz 1920“. postulira poetiku subverzivnog potkopavanja totalitarnih vladajućih struktura instaliranih pobjedom jednostranačke diktature u novoj Jugoslaviji.

Fikcija i moć na tanan način ispituje mehanizme Andrićevi pripovjedni tekstovi subvertiraju novonastale političko – ideološke strukture.

Naravno, kao ključni teorijski tekstovi u pozadini Brajovićeva istraživanja pojavit će se upravo oni u kojima se tematizira i analizira uloga politike moći u konkretnom društvu.

Andrićevu prozu iz poslijeratnog perioda treba pročitati kao dvostruko kodiranje u sklopu pripovjednih tekstova, s jedne se strane, oprezno ali sigurno, konstrurira alegorijsko predočavanje totalitarne zbilje, dok se s druge ta alegorijska slika dekodira u sklopu realističkoga pristupa aktualnim povjesnim događajima. Ovdje treba ukazati na činjenicu dvostrukoga morala u jugoslavenskom poslijeratnom društvu kojim se propagira jednakost ali ju se istovremeno i potkopava.

Tekst na kojemu se paradigmatski pokazuje u kolikoj je mjeri Andrić bio svjestan moralne erozije na prvi pogled stroge ideologije jest „Priča  o vezirovom slonu“. U njoj se na prikriven, ali ipak jasan, način prikazuje dihotomijska podjela na javnu riječ – čaršije, koja je prinuđena na šutnju, i na nijemu riječ – vezirovu, koja progovara jezikom brahijalne moći. Brajović recipira ranije interpretacije te priče, isključivo usmjerene na moment alegorijske kritike tiranije, ali ih prevazilazi uvođenjem instance „autora“ kao kulturnog junaka „koji ‘izmišlja’ i u javnosti plasira sofisitikovanu ‘laž’ što je na neki način ‘istinitija od svake istine’.

A subverzivna, ‘skrivena istina o društvu’ koja iz toga proizlazi ukazuje se kao plauzibilna u implicimom ocrtavanja kontroverze između realno praktikovanog režima totalitarne vladavine individue / političke elite i načelnog proklamovanog važenja pretpostavki ‘narodne demokratije’ kao ‘totalne’ vladavine naroda bez stvarne mogućnosti uzurpacije“.

Korak ka izravnosti temitiziranja odnosa fikcije i moći u Brajovićevoj interpretaciji predstavlja nedovršeni roman „Omer – paše Latasa“. On polazi od teze da je taj roman – projekat zapravo nedovršiv. Više je razloga tome. Strukturalni ‘torzo’ (Brajović koristi taj termin kako bi opisao „okrnjeni“ pripovjedni tekst ili endles work in progress) romana nalazi se pred nemogućnim zadatkom objedinjavanja triju poetičkih koncepcija korištenih u konstrukciji tri velika romana: sažimanje iz  „Hronike“, „mozaičku“ kompoziciju „Ćuprije“ i „reduktivno – altuelistički“ tretman iz „Avlije“. Njihova inkompatibilnost čini projekat „Latasa“ strukturalnog neizvedivim

 

U elegantnom interpretivnom zahvatu Brajović povezuje nedovršeni roman s Andrićevim Razgovorom o Goji te tako rasvjetljuje određene dileme koje su nerazrješive za pristupe koncentrirane na tekstove promatrane u njihovoj navedenoj autonomnosti i autohtonosti.

Ta interpetativna dimenzija čini najdvojbenijom unutar cijelokupnoga konteksta Brajovićeve studije. On doduše kritizira psihobiografski pristup svojih predhodnika, ali mu se ne uspijeva u potpunosti oduprijeti, jer to bi bilo odupiranje istini koji jedni vide, a drugi ne vide.

Istina, iako je i nevidljiva je pametnija i jača od vidljive laži.

U završnom će se poglavlju koje ne sumira, kao što bi se noglo očekivati, rezultate istraživanja, već dodatno zaoštrava političko – ideološku interpetaciju teksta o „Omer – paši“ progovoriti upravo o Andrićevoj biografiji, o njegovoj dvostrukosti, subverzivnosti koja se krije iza konformizma i vanjskoga prihvaćanja turobnoga svijeta socijalističke Jugoslavije.

Andrić se tu pojavljuje kao pritajni protivnik režima koji o njemu zbori kodiranim jezikom, koji iza lika seraskera maskira samoga autoritarnog vlastodršca koji je zemljom, uz pomoć grotesknog kulta ličnosti, vladao punih trideset i pet godina. Znao je Andrić da taj vlastodržac nije zaboravio  njegove političke aktivnosti i potpisivanje Trojanskog pakta. Vlastodržca nije posebno obradovala Andrićeva Nobelova nagrada, jer je imao (po)tajnu želju da tu nagrodu dobije njegov „zemljak“, Miroslav Krleža. Ne čini li se ovim sažimanjem i preskakakanjem analitičkih stepenica loša usluga samome Andriću? Možemo li biti sigurni da iza nedovršavanja romana ne stoje prije svega esteski razlozi ili je (za)falilo „tuđe“ građe?

Da pisac nije bio zadovoljan svojim otklizavanjem u politiku? Da mu se sve činilo odveć naivno, možda čak i nepotrebno? Činimi se daleko interesantnijim povući paralelu s Andrićevim soc – realističkim tekstovima koji se u ovoj studiji tek marginalno spominju.

Oni su, nedvojbeno, putokazi koji do središnjeg pitanja o odnosu fikcije i moći kod zrelog Andrića vode na plauzibilniji način od „Omer – paše Latasa“. Taj bi korpus tekstova progovorio o lojalnosti koja je neprevidivo postojala skupa sa subverzijom. Dok je jedna bila ketmanovski prikrivena, druga je lagodno širila prostorima vrlo konkretne političke aktivnosti. Naravno, kao i kod svakog ketmanovskog djelovanja, mora se postaviti pitanje je li vlast bila toliko slijepa da nije mogla vidjeti prikrivenu kritiku ili se zadovoljila tim previdom i sklopila svojevrsni aranžman s nositeljem Nobelove nagrade za književnost. Pitanja su to koja nas, zapravo, i ne trebaju zanimati. Kudikamo je važniji posao što ga je Brajović napuštajućio stringenciju fiološke i jednostranosti ideološke analize obavio na osuvremenjivanju „andrićologije“.

 

Kada sam pisao ovaj članak nisam imao namjeru da dekodiram jezik kojim se hvali ili kudi Andrić. I sam volim da isčitavam Andrićeva djela koja su vrhunski napisana u kojma ima skrivene i istine i laži. Za mene je uvijek istina bila važnije od laži, jer je pametnija. Mada istina može biti i gorka, ali je ipak treba konzumirati i vaditi iz mračnih odaja.

I dobar i loš čovjek mogu napisati dobro djelo, samo što dobar čovjek neće koristi laži i mržnju, pa će ipak postati i dobra pisac. Andrić je bio i ostao kao dobar pisac, ali je bio i umro kao loš čovjek, mrzitelj mog narode i moje vjere.

Srbočetnici koji su čitači i istraživači njegovog bukvara mržnje su dekodirali njegovo pisanje, pa su učinili nekoliko genocida nad mom nedužnom narodu, a sada to poriču, lažu, a piscu bukvara mržnje podižu „Andrićgrad“, na mjestu natopljenom krvlju moga naroda.

 

Piše: Mehmed Meša Delić

 

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

6 KOMENTARI

  1. …..Ivo Andrić je izdajničko kopile kojeg je načinio putujući trgovac Salih-aga,…da ne bi pukla bruka kučka koja ga je okotila udata je u odmakloj trudnoći za retardiranog Anruna Andrića…..katolička crkva koja je ovo sigurno znala naravno nikada nije prihvatila da ga registruje kao svojeg pa se kopile pridružilo šumadinskoj turskoj kopiladi……

    • Јопет ђедо Меша од 66 лета из “центра свијета”, маглајског Мошевца, умислио да је Мехмед-паша Делић и не престаје са свијим сочињенијима бушњачког наопаког постања!
      Ето, а никако да стигне да изанализира права ГУСЛАРСКА дела славног АВДА Међедовића па да научи: – Кад ти један каже да си магаре, удари му шамар. Кад ти то кажу двојица, време је да о томе мало размислиш (ако имаш чиме). А ако дође време да ти то кажу тројица, онда узми самар и носи!? 😉

      • Немој Ољић, није вредан тога да испрљш руку. Смуца се негде у Немачкој, мислим у Витену где мислим да је утекао седемдесетих. Усташко-ханџарска идеологија, а иначе тешка психопатологија на коју се неки сажале, а већина се спрда!

    • Najmanji problem što se smuca po Nemačkoj, već je zlo što ovako piše o jednom pesniku, prozaiku, književniku i diplomati, dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Verovatno želi privući pažnju na sebe, pa se zato okomio na Andrića.
      Zašto nije kritikovao nobelovca za mir koji je u toku svog osmogodišnjeg predsedničkog mandata zasipao umet bombama, od Libije do Pakistana?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.