Piše: Dr. Jahja Fehratović
Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.
Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.
Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.
Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.
Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.
Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.
Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.
U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.
S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.
Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.
Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.
Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.
Izvor: Glas Islama
