Bošnjačka nacija i njena elita

1
9
Mirsad_Hadzajlic_01Od moje najmlađe dobi pa sve do danas, zanimanja kojima sam se bavio išla su od slušanja i učenja Kur’ana Časnoga, pa onda slušanja ali i sviranja muzike, zatim bavljenja elektronikom, i onda, nakon učešća u odbrani domovine, upisao sam studij filozofije i teologije, što je potrajalo niz godina, a u isto vrijeme sam se bavio prevođenjem knjiga i pisanjem članaka na našem jeziku kao i učenjem nekih kompjuterskih jezika i pisanjem softvera. Sve ovo, u manjem ili većem intenzitetu i dalje živi u mojem biću. Ali ono što sam nekako našao posebno korisnim, kako za sebe tako i za druge, jest naučno istraživački rad kojim sam se intenzivno bavio u toku pohađanja postdiplomskih studija, što je kulminiralo odbranom magistarskog rada na temu Odnosa Božijeg znanja i volje spram čovjekove slobode odabira, na perzijskom jeziku, kao i objavljivanjem jednog naučnog rada na sličnu temu na našem jeziku.
Autor: Mirsad Hadžajlić
Naučnom radu u filozofiji je moguće pristupiti na dva načina: kao jednom čisto stručnom i apstraktnom studiju koji je uglavnom dostupan opet znanstvenicima dobro upućenim u filozofske zakonitosti, metode i probleme čisto apstraktne naravi. Drugi pristup je pokušaj da se filozofska metoda primjeni na specifične predmete istraživanja, kao što je pravo, nauka, religija, politika i slično. Razmišljajući o tezi za doktorsku disertaciju nedavno sam naučnom vijeću fakulteta gdje pohađam islamsku filozofiju, u okviru jednog podužeg eseja u kojem sam iznio različite lične, porodične, religonalne, svjetonazorne, vjeronaučne i filozofske probleme, predložio nekih šest tema kao prioritete na kojima mislim da treba raditi, od kojih su tri čisto teorijske i apstraktne naravi, dok su tri preostale više u dodiru sa svakidašnjim problemima današnjeg čovjeka i društva. Prva od tih tema koju sam kroz prezentaciju sasvim opipljivih nevolja čovjeka ocijenio najvažnijom tiče se pitanja ontološkog i epistemološkog određenja superiorne nacije i idealnog društva u okviru kojega čovjek vidi ostvarenje svoje težnje za blagostanjem ali i za ispunjenjem i usavršavanjem svojih raznovrsnih mogućnosti i talenata. U tom kontekstu pišem ovaj tekst koji sam zamislio kao jednu manju knjigu gdje opisujući neke važne momente i iskustva iz vlastitog života nastojim jasno pokazati značaj ali i široki opseg pitanja koja se povlače uz ovu tematiku. Suštinu poruke nekih članaka koje sam pisao još od prije desetak godina i iz sadašnje pozicije našao punim poleta i entuzijazma, ovdje sam pokušao maksimalno iskoristiti, nastojeći da taj polet sačuvam unutar više logičnosti i racionalne obrazloženosti. Kompilacija svega toga uz određene novije ideje i teze, kao i prijevod (bar nekih sadržaja) spomenutog eseja, čini mi se kao idealan uvod u razmatranje problema unutar same disertacije i u okvirima filozofskih i znanstvenih koncepcija i terminologije.
Ovdje objavljujem prvi dio te svoje zamisli s primarnim ciljem da podijelim svoje viđenje o nacionalnom pitanju na našim prostorima koje po mom mišljenju treba jednom za svagda riješiti. Takvo jedno generalno rješenje naravno može ponuditi samo filozofija kao nauka o najapstraktnijim i najuniverzalnijim zakonitostima postojanja. Da bismo uopće shvatili širinu i dubinu problematike i onda nastojali pronaći rješenje, mislim da je potrebno poći od uobičajenih primjera iz života s kojima se mi manje-više susrećemo. Druga svrha ovakvog postupnog objavljivanja ovog rada je njegovo izlaganje kritici naših vrijednih znanstvenika i profesora.
Zahvalnost i dug

Još od djetinjstva me privlačila božanska riječ kojoj su me podučili i dragom mi je učinili moji rahmetli roditelji. Slali su me u mekteb, a majka mi je na uho učila kratke sure Kur’ana i sa sobom me vodila na večernje molitve u našu džamiju u selu Šunje kod Konjica. Kad iz ove pozicije promislim o roditeljskoj pažnji koju sam uživao i nedovoljnosti moga primjerenog uzvraćanja na njihovu izdašnu dobrotu prema meni, vidim da mi ostaje samo da zavapim molitvom sina koji se u svojoj četrdesetoj svjesnije nego ikad vidi nemoćnim dužno zahvaliti na toj grandioznoj blagodati:

„Gospodaru moj, nadahni me da se zahvaljujem Tebi na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i da činim dobro kojim si zadovoljan, i daj mi poboljšanje (stanja i prilika) u mojem potomstvu; doista sam se Tebi vratio i doista sam od onih koji su predani.” (Kur’an, 46:15)

Kad god me misli dovedu do kapija milosrdnog svijeta njihove čestitosti pomislim otkud tolika pažnja prema meni iako je niotkud nisam bio stekao, ali kad se osvrnem na obilna vrela dobrote koja dotiču sa svijetlih i svetih izvora naših dobrostivih predaka, obuzme me velika radost i ponos što pripadam tako vrijednim ljudima.

Ovo me također navodi na osjećaj mizernosti moga doprinosa blagostanju moga naroda, pogotovu kada se sjetim odvažnosti, hrabrosti, ustrajnosti i marljivosti onih vrsnih i uzornih Bošnjaka – kao i drugih vrijednih i vjernih naroda zemlje Bosne –, koji su kroz burnu povijest naše otadžbine često padali kao mučenici u nastojanju da, usprkos ogromnim izazovima, meni i nama ostave mirnu domovinu i u njoj spokojan dom i bogomolju.

Logika i dvije ljubavi

Bila mi je tek devetnaesta kad sam za vrijeme bivše Jugoslavije boravio na odsluženju vojnog roka u takozvanoj JNA, i to najprije u Jastrebarskom pa onda u Zagrebu. Jeste da mi je bilo neugodno i dosta tegobno da kao pobožna osoba služim u vojsci sa komunističkom i anti-religijskom doktrinom i ideologijom, to mi je bilo vrijedno iskustvo u životu. Srećom vojni rok sam odslužio ’91 godine, malo prije borbi za nezavisnost u Hrvatskoj. Nedugo po povratku u svoju vjekovnu domovinu, s početka proljeća ’92 godine, i u mojoj zemlji je raspisan referendum da se zajedno sa ostalima građanima izjasnim o tome da li sam za suverenu i nezavisnu Bosnu. Iako mi je to pitanje izgledalo suvišno i neka vrsta provokacije – to jest, kao da me neko pita da li sam za to da dijelim svoju otadžbinu sa tuđinom ili da budem svoj na svome –, pa ipak, zajedno sa ostalim svojim zemljacima, odlučno sam glasao za to da u našoj zemlji, naravno, budemo svoji na svome. Meni je logičnije bilo da se na tim listićima postavilo pitanje onima koji su se najedanput počeli deklarisati kao stranci u našoj zemlji i još se osjetili ugroženima a nas učili bratstvu i jedinstvu: Da li su za to da i dalje žive sa njenim autohtonim stanovništvom ili žele da se vrate u svoju neku pradjedovinu pa da se to pitanje pravno riješi? A i danas, nakon dvadesetak godina, i bilo kada da se vršio popis stanovništva, logično je valjda da u milenijskoj zemlji Bosni živi drevni narod bošnjački koji je po pravilu automatizma nosilac svih prava i dužnosti da čuva svoj zavičaj, državu i naciju, a ko to nije i ko se namjesto zahvalnosti srdi što je stoljećima sjedio za bošnjačkom sofrom, a radio za

drugoga, i pored svega, neka donese valjane dokumente pa ako eventualno ima i zahtjeva neka posebna prava, Dobri Bošnjani se ne bi ni zvali takvima da ljudska prava kroz svoju dugu povijest nisu branili i poštovali. Meni izgleda dosta neprirodno pa čak i nasilnički da se jedan narod prinudi proizvoljno se izjasniti pripada li svojim roditeljima, djedovima i pradjedovima, pa onda još da mu se na toj osnovi gradi pravo na otadžbinu!! U našoj vlastitoj kući samo njeni vjekovni domaćini, dakle svojim dobrim djelom – prvenstveno prema svom narodu i svojoj zemlji – dokazani Bošnjaci, i isključivo oni pripadnici ostalih naroda koji su kroz njenu raniju i suvremenu povijest radili, vjernosti se učili, odgajali, borili se, pa i ginuli za dobrobit svoje domovine, samo takvi njeni vrijedni sinovi i kćeri je pošteno da budu pobrojani kao posjednici istih prava i dužnosti u izgradnji i ljubomornom čuvanju svoga doma. Pitanje pripadnosti ovoj ili onoj religiji, ideologiji, svjetonazoru i slično, može biti i zapravo jeste nešto proizvoljno i zasnovano na odabiru svake osobe pojedinačno, ali je pripadnost određenoj rasi, plemenu i narodu nešto prirodno i urođeno. Doduše, ovdje treba primijetiti ulogu i značaj insistiranja Ibrahimovskih (Abrahamovskih) religija na oficijelnoj vjerozakonski reguliranoj bračnoj vezi, pa da se jasno raspoznaju rodoslovlja i da se zna ko kojem narodu pripada i ko može nositi pravo na zemlju kojoj je vjekovno pripadao.
Bilo kako bilo, kad su se neki naši dojučerašnji zemljaci – za koje smo mislili da vole svoju zemlju i da su naši sunarodnjaci samo druge vjeroispovijesti – ponijeli pro-okupatorski i izdajnički prema svojoj zemlji i svom narodu, i zajedno sa agresorskim silama nasrnuli na našu drevnu postojbinu, naravno i genetski sam prepoznao svoje pravo i dužnost da stanem u odbranu svoje otadžbine, i to u okviru ARBiH. S obzirom na to da je moja zemlja decenijima bila sastavni dio komunistički i antireligijski uređene tvorevine zvane Jugoslavija, bilo je za očekivati da veliki dio pripadnika ARBiH bude pod uticajem marksističke ili bar sekularne ideologije i morala. Ali osnivanje Muderizove jedinice u našem gradu, među čijim prvim članovima sam i sam bio, dalo mi je dodatnu inicijativu i ambijent da na odbrambeni rat svoga naroda gledam onako kako to naša vjera i nalaže, dakle kao na svetu vjersku dužnost, ali i priliku da me Bog Milostivi primi u svoje okrilje kao šehida. U početku je nas u toj jedinici bilo nekolicina. Ali na licima svih njenih članova, od njenog komandanta pa sve do svih ostalih, jasno se uočavala ozarenost plemenitim islamskim vrijednostima i priželjkivanjem časti šehadeta. I doista, znatan broj tih prvih članova jedinice se kasnije popeo na uzvišeni tron osvjedočenja u obećanje Gospodara Svevišnjega i njegove bliske nagrade za najiskrenije. Ali eto, ja nisam bio među tim odličnicima. Sjećam se da mi je jedan dobar suborac, rođak i prijatelj, a sada šehid, dok smo čuvali linije razgraničenja na položajima oko našeg lijepog grada Konjica, onako kroz šalu – od koje sam se slatko nasmijao – rekao: Ostavi se sad te knjige, jer ako nas dušmani sa onu stranu linije obaspu granatama mogu ti poispadat slova iz glave… okupatori koji su se nalazili sa onu stranu linije težili su da otmu našu zemlju i stvore neku njihovu Veliku Srbiju. Nije prošlo dugo vremena u našem gradu su se pojavili i neki drugi okupatori koji su opet htjeli da otmu našu zemlju i grade neku svoju Veliku Hrvatsku. Iako su ovi drugi svojim lukavštinama htjeli da iskoriste određene regionalne podjele da zbune naš narod pa počeli zagovarati nekakvu Herceg-Bosnu, osvjedočio sam se da imam od sebe puno boljih suboraca koji su postali mučenici s obje agresorske strane i koji su bili među prvima koji su ne samo svojim tijelima stali u odbranu svoje i naše vjekovne otadžbine, već su svima obznanjivali i na zidovima ispisivali: „Ovo je Bosna“. Neka im je vječna slava i hvala.

Kako kaže jedna poslovica „u muci se poznaju junaci“, to je doista tako. Iako sam imao priliku da se družim sa ljudima iz različitih krajeva svijeta, ali nikad u životu nisam bio u pouzdanijem društvu. Taj ugođaj povjerenja jednih u druge i pouzdanja u Božiju pomoć, te osjećaj jednog moralnog i duhovnog bratstva u Muderizovoj jedinici, davao mi je neku veoma snažnu energiju da za ljubav Milostivoga i ljubav tih neprocjenjivo vrijednih ljudi podnosim sve nedaće tog oblika borbe na Božijem put. Ali, imao sam još jednu veliku ljubav. Ja sam naime još i prije agresije – o kojoj sam poslije saznao da je zapravo samo jedan konačni hardverski epilog mnogih odavno smišljanih softverskih agresija – imao žarku želju da izučavam filozofiju, poslaničku mudrost i vjerske znanosti. Ono što me u tom pogledu još od dječačkih dana i kao mladića veoma fasciniralo bio je fenomen Islamske Revolucije u Iranu i njenog vođe Homeinija u ovom takozvanom dobu modernizma, nauke i tehnologije. Zato sam nekad na frontu sa sobom nosio udžbenik za učenje engleskog jezika, kako bi po okončanju agresorskog bjesnila lakše upisao studije, i to po mogućnosti u Islamskoj Republici. Od ranije sam dakle sebe vidio na putu velikih savremenih učenjaka i mislilaca „islamskoga svijeta“, ali sam također smatrao i smatram da je i taj put borbe za slobodu svoje domovine jednako svet i vrijedan. Međutim, jedno ratno iskustvo koje me emocionalno veoma pogodilo dalo mi je, na jedan veoma direktan način, do znanja da je moralno-vjerski, znanstveni, duhovno-odgojni i kulturno-prosvjetni džihad – bar za jedan dio pripadnika jednog naroda koji su u stanju predvoditi ostale u svim aspektima društvenog života –, zaista od primarnog značaja. Kada smo mi iz Muderizove jedinice u okviru korpusa ARBiH došli do predgrađa naše prijestolnice u nastojanju da damo svoj doprinos njenom oslobođenju od agresorske opsade, uočio sam svjetonazornu nesuglasnost među nekim redovima naših snaga, tako da su određeni krugovi negodovali na pojavnu pretenziju pripadnika naše jedinice da toj borbi da jedan sveti i vjerski karakter. Mi smo tu došli uvečer a napad za proboj opsade se dogodio rano ujutro. Međutim, dušmani su – pred sami početak našeg napada – na tom bliskom terenu predgrađa tako učestalo i gusto usuli teškom artiljerijom da je komanda odlučila privremeno povlačenje. Kad smo se povukli u sklonište u podrum jedne od obližnjih kuća, vidio sam neke mladiće koji nisu stali u odbranu svoje zemlje iako im je krvoločni dušman bio gotovo za petama. Očito su imali neku jugoslavensko-nostalgičnu ideologiju „bratstva i jedinstva“ budući da su se prepirali i pri tome najviše optuživali probuđene vjersko-nacionalističke strasti. S tim su naravno povezivali i nas kao pripadnike religiozno orijentirane jedinice i s podsmijehom nas optužili što smo se povukli i što eto nismo bili dosljedni u svojoj svetoj borbi u ime Boga. A pošto su jedni optuživali sandžaklije što su došli tu pa uzeli radna mjesta Sarajlijama a ovi opet njih za nerad i aljkavost, jasno je bilo da su jedni bili mještani a drugi iz drugih krajeva nekada nestanku namijenjene Velike Bosne i njenog naroda jednako velikog srca. Akcija proboja opsade je nažalost propala a razlog tome mi je postajao sve jasniji: učinak dugogodišnjeg otuđivanja od uzvišenih vjersko-moralnih i nacionalnih vrijednosti u tim najtežim okolnostima je pokazao svoje zastrašujuće sotonsko lice i naličje. Tu su naše snage pretrpjele određene gubitke u životima vrijednih sinova naše otadžbine, među kojima je bilo i šehida iz naše jedinice a i sam komandant je bio lakše ranjen. Međutim, ni granate ni topovi, ni mitraljezi ni snajperi, ni gubitci najvrednijih drugova, ni oskudnost oružja uslijed nepravednog embarga na uvoz naoružanja kojeg smo trpjeli, ama baš ništa me nije uplašilo onoliko koliko me potresla i zastrašila sotonska prikaza nesloge, oskudnosti shvatanja nacionalnih interesa, te nerazumijevanja i udaljenosti od visoko-moralnih i duhovno-znanstvenih vrijednosti naše vjere i naše nacije kojima su se ponosili i dičili naši djedovi i pradjedovi.

Jedna od životnih lekcija koju sam tu naučio dala mi je do znanja da umna, svjetonazorna, duševna, osjećajna i emocionalna spremnost društva i pojedinaca koji su akteri nekog važnog nacionalnog poduhvata, nije nešto što se čovjeku može sviđati ili ne, već nešto što je neophodno za svaku uspješnu akciju, pogotovu ako se teži uzvišenim božanskim i humanim kvalitetama života. Zato mi je još intenzivnija i glavna preokupacija postala priprema za rad na izgradnji prije svega jedne do kraja teoretski obrazložene, te praktično izvodive i dokazivo blagoslovljene domovine, kako za svoj narod tako i za druge narode, pa čak i one sa druge strane fronte, a i one koji u vjerskim učenjima s bilo koje strane – možda najviše iz predrasuda –, vide uzroke i razloge svakog nazatka društva u kojem žive. Kada je jedna delegacija za humanitarnu pomoć iz Islamske Republike Iran stigla u naš kraj, otišao sam do njihovog sjedišta i putem engleskog jezika se predstavio i rekao da sam još od prije rata bio zainteresiran za Homeinija i Islamsku Revoluciju, te da želim studirati tamo filozofiju i islamske znanosti. Njima je to bilo drago i obećali su mi da će me, ukoliko ispunim neke pripremne uvjete učenja perzijskog i nešto arapskog u tome pomoći.

Poslanje teozofa, teologa i svećenstva (Bogu posvećenih)

Po okončanju agresije uputio sam se u Iran, sa uvjerenjem da ću valjda tu pronaći ostatke poslaničke mudrosti, budući da se upravo u Iranu najglasnije zagovara i brani moć religijskih nauka da pruže sve pretpostavke sretnog života čovjeka u ovom današnjem vremenu popularnog uvjerenja da su religijske dogme umnogome prevaziđene prirodoslovnim i eksperimentalnim naukama, kao i čisto ovosvjetskim humanističkim učenjima. Ali ne da slijepo slijedim već da kritički proučavam i ispitujem ono što mi se predaje kao vjerodostojan nauk, uzimajući od toga onoliko koliko moja ne-besprijekorna sposobnost shvaćanja kazuje da je valjano i vjerodostojno, nastojeći da sve kritički promislim a onda i sa drugima podijelim, pogotovu ono što mi se čini da je doista apsolutno vrijedna istina, te opće-shvatljivo i prihvatljivo načelo, zakon i znamenje.

Nakon dugog niza godina učenja i studiranja, i pored mnogih prepreka koje ometaju čovjeka na njegovu putu do prave i sigurne spoznaje svoga iskonskog i brižljivog Gospodara, uvjeren sam da je čovjek, i pored svih nedaća, u stanju pronaći naravnu i nepatvorenu vjeru u Boga Milostivoga; vjeru koja baštini najuzvišenija učenja o svijetu i čovjeku, pa time i veoma optimistične pretpostavke za boljitak čovjekove vrste. Ali sam, također, i duboko ogorčen kao prvo zbog toga što se filozofijska disciplina, pa čak i mudrost i racionalni pristup božanskoj objavi i poslaničkoj tradiciji većinom zapostavlja kao nešto što se ne uklapa u zahtjeve pobožne iskrenosti i pokornosti, i kao drugo što se iza islama, Allaha, Muhammeda i takozvanog Islamskoga svijeta kriju raznorazne raskolne sljedbe, pravci, ideologije, sekte i od svega najopasnije licemjerski infiltrirane grupacije koje nose ime božansko a ponašanje i djelo sotonsko. Ustvari, da sam otišao da studiram na nekom „islamskom“ (a zapravo šiitskom ili sunitskom) fakultetu bilo gdje drugdje u svijetu, pa i u samoj kolijevci kur’anske objeve, tj. u Meki i Medini, opet bi bio suočen sa nekim od niza totalitarnih shvatanja ovih ili onih koja se međusobno isključuju i koja čine rogatu stvarnost razjedinjenosti, konflikta i nesporazuma iza lijepih i svetih imena islama, Boga, Muhamada i Božje objave. Iako sve te zajednice, društva, organizacije, fakulteti, univerziteti, fondacije i slično, u svojim nazivima diljem svijeta obično nose epitet „islamski“, ali u stvarnosti vi jednostavno ne možete biti pripadnik ili pohađati studije ni jedne od tih zajednica ili vjerskih seminarnih škola čisto kao musliman već prvenstveno kao pripadnik ovog ili onog vjeronaučnog i zakonodavnog učenja, i većinu svojih aktivnosti morate usmjeriti dokazivanju i pokazivanju superiornosti „svoje“ sljedbe nad ostalima. Pogotovu s obzirom na činjenicu da vjernici tih sljedbi svetost svoje žrtve u pomaganju tih zajednica vide nesumnjivo ispunjenom samo onda kada se brani ono shvatanje i tumačenje svetih tekstova kojemu i sami pripadaju. Ma koliko takav pristup božanskoj riječi izgledao prirodan, činjenica je da primarno poslanje islamskih učenjaka i svećenika nije apologetika bilo čijeg shvatanja vjere – osim kao popratni dio promicanja božanske stvari – već nešto što je bar mene odlučno stimulisalo da svoj život posvetim izučavanju i dubokom promišljanju o sadržajima Božije poruke čovječanstvu, a to je osobito ajet koji nosi veoma mudra i dalekosežna značenja, između ostalog i to da cilj čitavog tog izučavanja i istraživanja treba da bude stvaranje bogobojaznosti i posljedično tome najuzvišenijih humanih kvaliteta i moralne odgovornosti u svom narodu. To ja sasvim jasno razumijem iz ovih rečinica kuranske objave:

 

„Nije tako da svi vjernici treba da idu u boj; pa zašto se onda po nekoliko njih iz svake zajednice njihove (dobrovoljno) ne potrudi na putu podrobnog i duboko(smisleno)g razumijevanja vjere, kako bi opominjali svoj narod kad mu se vrate, da bi oni (bogo)bojaznost imali.“ (Kur’an, 9:122)

U jednom drugom ajetu izričito se spominje mudrost kao metoda postizanja ovog grandioznog duhovnog, kulturno-prosvjetnog i civilizacijskog preobraćanja ljudi:
„Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.“ (Kuran, 16:125)

Ako se dakle izbliza upoznamo sa brojnim „islamskim“ centrima i sveučilištima za promociju „islama“, naći ćemo da, ne zanemarujući naravno njihove dobre strane i koristi, imaju značajne devijacije koje su nastajale stoljećima kao rezultat kako prirodne ograničenosti ljudskih sposobnosti tako i mnogo više kao rezultat vještački nametnutih zabluda i monopola. Usprkos svemu tome, možemo i trebamo biti duboko uvjereni da su visoko-moralan i nepristran pristup, te zdrav razum i konstantno nastojanje na postupnom i progresivnom razumijevanju i doživljavanju božanske poruke i milosti – valjda mudro sažete u Kuranu kao božanskoj knjizi koja bdije, upotpunjuje i potvrđuje ostale Objave (Indžil, Tevrat, Zebur) –, ti koji u sebi nose bogato breme univerzalnosti i kapaciteta za rješavanje ne samo sunitsko-šiitske problematike već i kršćansko-židovske, i koji pružaju utočište općenito svim ljudima, čak i onima sa sekularnim nazorima i sklonostima. Da bi se pokazali bogati sadržaji koje vjerujemo da ima božanska objava, neophodno je odrediti domenu njene autentičnosti, a k tomu se može doći prvenstveno odstranjivanjem svih monopolističkih okova što su se nad svetim spisima kroz povijest greškom i/ili silom nametnuli. Za sve ovo je naravno potrebna prije svega anđeoska dobronamjernost prvenstveno onih koji promiču vjerovjesnička učenja i poruke, ali isto tako i učinkovita komunikativna sposobnost. Sposobnost konstruktivne komunikacije – čiji glavni medij je jezik – igra ključnu ulogu u svestranom razvitku jednog naroda. U tom kontekstu, ako želimo podići nivo duhovne i vjeronaučne kulture među našim ljudima, činjenica je da ćemo Božiju riječ naći u drugim a ne jezicima s našeg govornog područja. To samo po sebi sa sobom nosi određene probleme u valjanom i dosljednom prijenosu božanske spasonosne riječi iz jednog komunikativnog medija u drugi. Ali ova problematika se dodatno usložnjava ako se jednom narodu osporava njegov maternji jezik i ako taj narod doživljava psihozu svoga kulturnog osiromašenja vidjevši da kad god hoće izraziti svoje postojanje mora posuđivati neke „tuđe“ riječi, osobito ako su te riječi zapravo maternji jezik koji je preko noći postao nekako strani, ali i neka vrsta mjerila nacionalne i vjerske pripadnosti.

Komunikacija

Moja generacija, kao i mnoge ranije generacije, osnovnu i srednju školu smo pohađali na takozvanom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku. Ne znam kome da se požalim i koga da pozovemo na odgovornost za to što smo sistemski odgajani i obrazovani kao da pripadamo uvijek nekom tuđem povijesno-kulturnom korpusu: nekad srpsko-hrvatskom, nekad austrougarskom, nekad tursko-orijentalnom, a nikad, ama baš nikad – osim u ovih nekoliko zadnjih godina – ni ja ni mnogi drugi naši ljudi nismo imali priliku da se znanstveno upoznamo i onda da pozitivno gajimo bogatu prošlost i državnost naše otadžbine i njenog bosanskog jezika i književnosti!! Poslije svega počeo sam osjećati da smo odrastali kao djeca koja su oteta iz naručja roditeljske kulturne baštine i odgajana na način da nikad i ne pomislimo na svoje nacionalne korijene…

Nije potrebno ni spominjati koliko su jezik i književnost, putem kojih se održava kontinuitet pozitivnih učinaka predaka jednog naroda, značajni za prijenos produktivnih misli i softverskog blaga nezaobilaznog za unapređenje socijalnog i individualnog života čovjeka. Naravno, moguće je stvarati vrijedna djela, te znanstvene i kulturološke usluge na drugim jezicima – kao što su to nekad činili i naši bošnjački znanstvenici, što samo po sebi nije ništa loše – ali to stvaralaštvo prvenstveno ostaje u službi nacije kojoj taj jezik pripada.

Budući da kod nas tek zaživljava svijest o bivanju svoj na svome nakon što nam je bila namjerno i silom uskraćena, ali i nesnalaženjem pa nekad i nehajem nekih od nas, nije realno očekivati da se država Bosne adekvatno brine o svim aspektima života svojih građana kako u zemlji tako i dijaspori. Usprkos tome, mnogi od onih koji su prisiljeni da rade i žive u okvirima strane kulture i jezika, na ovaj ili onaj način nastoje očuvati jezičku tradiciju svoje domovine. Otežavajuća okolnost s kojom sam se bar ja susreo pri radu na tome da putem prevođenja knjiga i pisanja članaka dam svoj skroman doprinos, upravo je jezik. Nerijetko sam se našao u situaciji da biram ili hrvatski ili srpski izgovor, ili pak neke izraze iz orijentalnih jezika kako bi eventualno naglasio bosanski karakter pisanog teksta. U tom vrtlogu promišljanja i emocionalnih tenzija došao sam do slijedećeg zaključka:

Jezik kao medij sporazumijevanja i komunikacije treba učiniti što lakšim, tečnijim i efikasnijim, pri tome koristeći sve potencijale svoga jezika, uzimajući kao svoje i druga narječja našeg podneblja, pogotovu ako se pokaže da su se susjedni jezici zapravo razvijali pod utjecajem bosanskog jezika i književnosti. Osim toga, budući da je, na osnovu podataka koje na žalost tek saznajemo, s početka dvadesetog stoljeća, nasilno ukinut naziv bosanski jezik, ako nam se ne nadoknadi ogromna šteta koja nam je i s te strane kao naciji nanesena – a kulturocid je po mom mišljenju razorniji od genocida –, onda bar možemo očekivati da nam se prizna pravo da, u znak odmazde, drugima koji nastoje da zatru trag svega što je bosansko, osporimo njihovo pravo na vlastiti naziv jezika, i da smatramo njihove jezike zapravo varijantom našeg nacionalnog jezika, a i vrijedna književna djela nastala na tim jezicima svojim nacionalnim blagom.

 

Naravno, nakon što su dušmani na razne načine umnogome pogubili ili značajno oslabili junački i borbeni dio Bošnjaka – što islamske što katoličke i pravoslavne i druge vjeroispovijesti –, ali i onaj plemeniti dio ostalih naših zemljaka i sunarodnjaka koji su uvijek bili i ostali vjerni svojoj domovini, svjestan sam da se ne može očekivati od velikog broja obespravljenih i nemoćnih – ali ni od jednog dijela uljeza i beskičmenjaka – da na bespravno agresorsko ponašanje uzvratimo pravnom i pravičnom odmazdom, pa ipak duboko sam uvjeren da će nove generacije potpomognute vrijednim, hrabrim i dobronamjernim uputama i iskustvima starijih, porušiti sve ono što je nasilnički i bespravno nastalo i povratiti ugled naše vjekovne zemlje i moćne države. Za sve ovo je veoma važna svijest o bogatstvu komunikacijskog medija kojega u stvari posjedujemo, ukoliko uspješno savladamo svjesno-neprijateljske i nesvjesno-prijateljske tendencije njegova osiromašivanja. Naravno, ako spojimo bosanski sa ostalim njegovim varijantama (hrvatski, srpski) zajedno možda ne postignemo onu širinu, bogatstvo i dinamiku takozvanih živih jezika svijeta kao što je arapski, engleski, francuski i njemački, ali to nimalo ne umanjuje ni značaj našeg jezičnog komunikacijskog prostora, niti umanjuje mogućnost da jednog dana i naš jezik postigne takav status na svjetskom nivou, ukoliko ga naravno obogatimo velikim ljudskim duhom.

Pozdrav – početak komunikacije

Još jedna veoma važna i potrebna, ali naravno ne i dovoljna, komponenta uspješne komunikacije je njen pravilan početak, a to je: srdačan pozdrav. Ono što otežava taj segment uspostavljanja konstruktivne društvene povezanosti među nacionalnim, etničkim i religijskim raznolikostima našeg podneblja je to da svaka zajednica ima neki svoj nacionalni ili vjerski pozdrav koji se smatra pravim i namijenjen svojim (pravim) ljudima, a drugi pozdravi su pomoćni, oficijelni i poslovni. Nerijetko sam vidio naše ljude sa različitim svjetonazorima gdje ne znaju kako da se pozdrave. Najčešće sam našao da se pozdrav zamjenjuje pitanjima: „kako ste?“, „kako je?“, „šta ima?“, „đe si?“ ili ako se radi o nekom širem društvenom i poslovnom kontaktiranju riječima kao što je „poštovani“ i slično. Ovakve riječi su zapravo pitanja ili izrazi koji mogu značiti bliskost i prijateljstvo, pogotovu među ljudima koji se često viđaju, ili pak čine izraz poštovanja za sve ljude s kojima se dolazi u kontakt, ali sumnjam da mogu vršiti ulogu duboko-smislenog pozdrava koji nosi dalekosežnu ljudsku poruku koja seže za ostvarenjem kulturno-prosvjetne komunikacije. Mnogi od nas pa i ja sam za to preporučujemo poznati pozdrav iz arapskog jezika, to jest riječ selam kao nosilac univerzalne poruke mira i spokojnosti svim ljudima bez razlike. Međutim, čitajući neke ajete iz Kurana Časnoga stekao sam dojam da Božija preporuka u vezi pozdrava sadrži jedno veoma osjećajno i suptilno značenje, a to je da se odmah s početka komunikacije pokaže upravo srdačnost i susretljivost među ljudima, bilo da se to postigne riječju selam ili nekim drugim pozdravnim izrazom koji služi toj svrsi, kao što je recimo zdravo. U jednom ajetu o ovome je rečeno:

„Kada pozdravom nekim pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga (istim pozdravom) uzvratite, jer Allah za sve obračun traži.“ (Kur’an, 4:86)

U drugom ajetu u vezi pozdrava je rečeno:
„A kad ulazite u kuće, jedni drugima selam (mir, zdravlje i blagostanje) prizivajte, što je pozdrav od Allaha, blagoslovljen i prijatan. Tako vam Allah objašnjava znamenja, da biste umovali.“ (Kur’an, 24:61)

Prema tome, kada se, akobogda, udaljimo od psihoze da nas ovaj ili onaj pozdrav i nastavak komunikacije hoće pokrstiti ili poturčiti, i kada doista toga ne bude, pozdravljajmo i otpozdravljajmo sa iskrenom nakanom da prizivamo i potičemo mir, zdravlje, blaženstvo i blagostanje za sebe i sve prisutne. Isto tako, kada spoznamo sebe i svoje prednosti i slabosti u odnosu na druge narode svijeta, učimo one jezike koji će nam pomoći da od drugih uzimamo i drugima nudimo iskustva u postizanju svjetlosti božanske upute i visokih duhovno-moralnih vrlina čovječnosti.
Prepreka ovakvom nepristranom, dobronamjernom i miroljubivom pristupu na našim prostorima, pod pretpostavkom da se načelno pa čak i verbalno ovaj savjet prihvati, naravno je konfliktno stanje koje je proizvelo mnoge duševne i tjelesne rane, od kojih je najdeblji kraj izvukao upravo naš bošnjački narod, ali i ostali narodi vjerni svojoj otadžbini na našim prostorima. Osim toga, ovim ulazimo u jednu kontradiktornu situaciju, jer smo maločas tražili odmazdu za agresiju i nasilje, iako se doima da, bar kod krvno bliskih naroda našeg podneblja, dakle bošnjačkog, hrvatskog i srpskog nastojimo doći do pomirenja i definicije jedne progresivne, humane i po mogućnosti Bogu vjerne nacije.

Očito da ćemo u ovoj knjizi nailaziti na sve kompleksnija pitanja i rasprave. Ali, ako u praksi dođemo do ove tačke onda sam uvjeren da imamo pretpostavke da nastavimo i dalje. Naravno, bez jasne predodžbe kuda idemo, dalje i ne treba ići sve dok relevantne stvari u danim okolnostima dobro ne prostudiramo, shvatimo i prihvatimo. Ovo sve govori o izuzetnom značaju humanističkih nauka kao i neophodnih osobina visoke moralnosti, budnosti, složnosti, razumijevanja, upućenosti i znanja kod elite jednog naroda. Zato ću za kraj ovog dijela navesti jedno svoje, da tako kažem, vjersko-propagandno iskustvo:

Kada sam 1998. bio pozvan da održim predavanje na jednom tehničkom fakultetu u Iranu, sa iznenađenjem sam rekao: pa ja sam završio tek prvu godinu studija! Administrator propagandnih aktivnosti mi je tu rekao: Nema veze, dovoljno je da se pojaviš pred studentima pa da oni vide da nisu sami te da ima mladih iz raznih krajeva svijeta koji su skloni vjerskim vrijednostima u ovom takozvanom dobu modernizma. A sve je to dobro djelo.

Ono što sam studentima te prilike rekao, bilo je otprilike ovo:
Znate, ja sam ovdje došao više iz poštovanja prema vama i želje da vidim vaš grad i družim se s vama, pogotovu zato što sam se i sam bavio elektronikom. Ali sada kad sam se posvetio društvenim ili humanističkim naukama vidim da se i ovdje na te nauke gleda kao na nešto drugorazredno. Obične se recimo pravni fakultet, kao i kod nas, smatra puno lakšim od elektrotehničkog ili prirodno-matematičkog. Međutim, ono što sam ja iskusio s tim u vezi jest da jednu elektronsku šemu mogu isprobati pa ako ne funkcioniše jednostavno je, ako se već ne može popraviti, mogu baciti i nikom ništa. Ali u humanističkim naukama suptilna duševna osjećanja, ljubav i emocije igraju veoma važnu ulogu, zato mislim da je takav pokusni pristup izuzetno problematičan, ako ne i potpuno pogrešan.
Prema tome, iako, kao što sam rekao, imam neke ideje i teorije koje mislim da nude rješenja, ali ovo ne pišem da bih pametovao već da mišljenje svoje koje mi se čini korisnim sa svojim narodom i zemljacima podijelim i eventualnu uslugu učinim. Ali i da kažem da možemo i trebamo gajiti, vjerovati i braniti grandiozne humane vrijednosti i potencijale koji u svim okolnostima, u manjoj ili većoj mjeri ostaju u ljudskim bićima – što mislim da je odsjaj stalne Božije prisutnosti u čovjeku – čak i onda kada se bavimo samo svojim tijelom i ovim svijetom, i kada nam se čini da naše ovosvjetsko znanje prevazilazi ono anđeosko i božansko, ali i onda kada nam izgleda da iza svih onih visoko-poletnih i dalekosežnih religijskih učenja i njenih promicatelja ostaju samo tone ispraznih govora, licemjerja i nemilosrdnih srca.

Na kraju, zahvalan sam Bogu Milostivom što mi je omogućio da upoznam ljude iz različitih naroda svijeta, ali i da više pažnje posvetim značaju i razmišljanju o bogatstvima i talentima koji postoje u našem, ali i u ostalim narodima našeg podneblja, te da nastojim u njegovanju uzvišenih ljudskih kvaliteta, ali i da ukazujem na eventualne pošasti i zaraze koje ciljaju naše uništenje.
Bože! Ti si ljude u rase, plemena i narode izdijelio, ali si nas pozvao da se u dobru a ne u zlu natječemo. Učini da uvijek s Tobom budemo i ostanemo.

Napomena: Navode iz Kur’ana Čosnoga prevodio sam na osnovu vlastitog poznavanja arapskog jezika. Ali ne zato što mislim da su drugi prijevodi tih ajeta neispravni, već zato što smatram da, ukoliko već pravim referencu na te ajete, trebam pokazati kako ih iz izvornog teksta razumijem.
Uz slavu i hvalu Svevišnjem Bogu, i svesrdni pozdrav i selam Njegovu Poslaniku.

 

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.