Šta treba da radi nacija koja je na putu drugima, sa istoka i sa zapada, te visi drugima kao komad obješena mesa, kao krupan zalogaj koji je u stanju da podmiri mnoge obroke i gozbe neprijatelja.
Šta treba da radi njeno vođstvo dok je još sloboda nedirnuta da bi je sačuvalo, da li da pusti da stvari teku kako teku, oko vođenja države i građana države, i da brigu o tome shvati kao lov, i izuzetan lov, za svoje bogaćenje i za jačanje i stvaranje spostvene snage, a kad najzad jednom naiđe i to, njena propast, da sve i krivicu za to svali na nekog drugog, na nekog koji je dockan stigao u boj, ili koji je još dok je na večeri uz koljeno smišljao plan kako da sve proda i da sebe proda neprijatelju, jer je narod nepobjediv pa se bez toga nikad ne bi moglo desiti da poklekne i padne, ili je bolje na vrijeme zbiti svoje redove, a to znači zadovoljiti prava svakog građanina, svakog staleža, svake vjere i svake nacije, ako ih ima više, a najprije jednakost i slobodu dati, slobodu za sve, iz koje jedino može da se rodi ona snaga koja je u stanju da stane na put neprijatelju i da održi, a ne da čitava zemlja ili mnogi dijelovi njeni jedva čekaju njen raspad i da u njenom raspadu vide nadu za sebe i slobodu za sebe, suprotno dakle prvom rješenju koje znači poslije mene potop.
Šta da radi nacija koja je već pala u ropstvo, da li da poslušno sagne vrat i plaćanjem danka, u znoju i krvi, još više ojača njegovo gospodstvo pošto znamo da se ustanci ne dižu onda kad je najveći i najnepodnošljiviji zulum nego kad su prilike i kad mogu da se dižu, pošto znamo da to i ne možemo ako nas je pobjednik zarobio i vezao za galije ili, radije od toga, natakao omču na vrat i čeka samo povoda dobra pa da povuče za uže, jer je unaprijed objavio na primjer da pristaje da žrtvuje pedeset hiljada svojih da bi uništio pet miliona porobljenih, pa nam je tako ukinuo sve nade, zatvorio sve horizonte i radost slobode je iščezla sa vidika na koji se uhvatio mrak, ili treba da ostane vjeran svom nacionalnom ponosu i toliko njegovanoj i čuvanoj svojoj nacionalnoj veličini, toliko uzdizanom svom slobodarstvu, toliko svom zaklinjanju vjernosti slobodi, i bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima, da ostane svojim slavnim precima vjeran i svom nacionalnom karakteru, i da pozove sve na ustanak i bunu i tako ili izvojejuje slobodu i obezbijedi život u časti i ljudskom ponosu, ili da jednim potezom prereže sebi grlo i nestane sa lice zemlje zauvijek, ali hrabro, časno, veličanstveno.
Šta da radi čovjek čija je nacija pala u ropstvo i prinuđena je da služi i kaluči, da pomaže žitom, mesom, politikom, vojnikom i da mu čuva pruge, drumove, mostove, da bi on održao svoje gospodstvo nad njegovom nacijom, da li da pristane uz svoju naciju ako je ona pristala na služenje i ropstvo, da li da joj se odazove ako se ona odlučila na bunu, da li da on ustane ako je čak i ona odlučila da robuje i da služi kad je to protivno njegovom društvenom ili kakvom drugom vjerovanju i idealu, da li da ostane vjeran tome svom idealu i onda kad je nacija u sukobu s njim, da li da žrtvuje i sebe i naciju ako to njegov ideal traži – pitanja su našeg vremena, da li da se u svemu upravlja prema svom interesu i svome dobrom računu, iznad svega i u svemu, i šta je pravi račun, od toga će zavisiti budućnost svijeta našeg vremena.
(ulomak iz romana Fenik I, Sarajevo 1971. godine)
Autor: Muhamed Abdagić
