21. Juli 2019

Piše: Dr. Rešad ef. Plojović

 

Već duže vrijeme razmišljam o politici aktuelne turske vlasti i njenom odnosu prema Sandžaku, Bošnjacima i muslimanima Balkana općenito, pokušavajući da je razumijem, opravdam i prihvatim, međutim, kako vrijeme odmiče to je sve teže. Ponekad poželim puno toga reći, ali se sjetim, ili me prijatelji posavjetuju, da nije baš mudro sve što se misli i kazati, međutim, ipak postoji granica koja kada se pređe nije mudro ni šutjeti, jer šutnja može biti pogrešno shvaćena, a čovjek postaje odgovoran i saučesnik u grijehu.

Aktuelni predsjednik R. Turske, Redžep Tajip Erdoan, ozbiljnu političku karijeru započeo je sada već prilično davne, u Bosni još uvijek ratne, 1994. godine na mjestu gradonačelnika Istanbula, koja je trajala do 1998, a potom se nastavila 2002. kada je njegova AK partija, koja se otcijepila od svog lidera i učitelja rah. Nedžmedina Erbakana, pobijedila na izborima i stekla pravo da formira Vladu. Istina da u prvom mahu Erdoan nije prošao kao zastupnik u Parlamentu, već je to uspio tek nakon ponavljanja izbora u jednoj od provincija, te su se nakon što je dobio poslanički mandat i ostavke premijera Abdulaha Gula na mjesto premijera stekli uvjeti da Erdoan može preuzeti premijersku poziciju, koja je trajala od 2003-2014, a potom je od 2014. nastavljena preuzimanjem predsjedničke pozicije, opet od svog prethodnika Abdulaha Gula i traje sve do danas.

Politika aktuelne turske vlasti, ili bolje rečeno Erdoana, jeste politika krupnih riječi, velikih parola, poruka i obećanja, nuđenja pomoći i zaštite obespravljenih muslimana kojima se čini nasilje, kako bi na taj način osvojio njihova srca i podršku. Posljedica takve politike, krupnih riječi i velikih, neostvarenih obećanja jeste da je ugled aktuelnog predsjednika prilično oslabio u muslimanskom svijetu, kod nekih do te mjere da su ga proglasili i neprijateljem muslimana te države, što je učinio saudijski učenjak blizak saudijskom režimu, šejh El-Megamisi, koji je tokom TV nastupa naveo određene privilegije koje je  Erdoan uživao u Saudijskoj Arabiji, dodavši da se radi o: “čudnom čovjeku koji sanja da bude ono što nije…“. Međutim, moja namjera u ovoj analizi nije da idem daleko niti široko i analiziram opće stanje u cijelom, nažalost, podijeljenom muslimanskom svijetu, jer bi za to trebala čitava knjiga, već osvrt na politiku i odnos prema nama – muslimanima u Srbiji, Sandžaku i okruženju. 

Nakon osvajanja vlasti u Turskoj i učvršćivanja pozicije na mjestu premijera, raste i interesovanje aktuelne turske vlasti i želja za ostvarivanjem ozbiljnog uticaja na balkansko okruženje, posebno na muslimane tog prostora, naročito Bošnjake i Albance. To se potvrdilo brojnim posjetama visokih zvaničnika R. Turske: predsjednika Abdulaha Gula, ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua i drugih, pa sve do premijera Erdoana. Tako je Srbiju 2009. godine u ime aktuelne vlasti posjetio predsjednik Abdulah Gul, što je bila posjeta od historijskog značaja, jer je uslijedila nakon 23 godine pauze ili zastoja u odnosima Srbije i Turske, koje su svoje diplomatske odnose uspostavile 1879. godine, to jest nakon Berlinskog kongresa i odvajanja Sandžaka od matice Bosne. Posjeta turskog predsjednika je od strane srbijanskog političkog vrha, predvođenog Borisom Tadićem, označena kao historijska, a odnosi kao „najbolji u historiji“, što je tokom kasnijih posjeta samo ponavljano i iznova konstatovano. 

Zanimljivo da je tokom prve posjete Sandžak označen kao most te saradnje, da su organizirani forumi i sastanci političkog vrha i poslovnih ljudi iz Turske i Srbije (čitaj Sandžaka) u cilju pomoći i razvoja Sandžaka i da je prilikom tog prvog, historijskog susreta bilo planirano, ni manje ni više, nego otvaranje industrijske zone na Pešteri, u selu Ljeskovi kod Tutina, kolokvijalno poznate kao „Ljeskova Siti“ ili kako je to Ugljanin kazao „slobodne zone sa industrijskim parkom, za koju je planirano da se izdvoji milijardu eura, gdje je naša obaveza infrastruktura, a novac će doći iz Turske, što će finansirati Eksim banka“. Početak radova je trebao da otvori turski predsjednik Gul, čiji je dolazak bio najavljen, doček pripremljen i očekivan, ali se u zadnjem trenutku sve izjalovilo, jer je iz protokola turskog predsjednika javljeno da on neće doći na Pešter. Uslijedilo je ubjeđivanje i molbe od strane Ugljanina da se Gul makar nakratko samo pojavi na Pešteri, ali se to nije desilo, tako da je ovaj projekat (p)ostao predmet šege lokalnog stanovništva sa obećanjima Ugljanina i njegove vlasti. Tada je obećano da će se vršiti sanacija i obnova puta od Novog Pazara ka Tutinu i Sjenici, što će Turci finansirati. Od svega što je obećano prilikom te posjete Srbiji krenulo se je sa realizacijom projekta u Bujanovačkoj banji, što je izazvalo proteste širom Srbije protiv turskih investicija u Srbiji. Srpska intelektualna i nacionalna elita tog vremena bila je protiv turskih investicija, smatrajući ih otvaranjem vrata turskom povratku na ove prostore, u čemu se posebno isticao orjentalista i „islamolog“ Tanasković dr. Darko. 

Odmah nakon toga, 2010. uslijedila je posjeta i turskog premijera Erdoana Srbiji, nakon što je prethodno održan sastanak političkog vrha Srbije i Bosne u Turskoj, te potpisana Istanbulska deklaracija, a također i usvojena deklaracija u Parlamentu Srbije o „osudi zločina u Srebrenici“  sa tijesnom većinom, to jest sa dva glasa više od pola, za koju su glasali tadašnji predstavnici Bošnjaka u Srbiji i Sandžaku, Ljajić i Ugljanin, a koja ni u jednom svom dijelu ne spominje pravnu kvalifikaciju tog zločina, to jest genocid na Bošnjacima. Protiv ove deklaracije jedino je Islamska zajednica, predvođna predsjednikom Mešihata i glavnim muftijom Muamer ef. Zukorlićem, digla svoj glas i odbacila je, smatrajući je „neadekvatnom, nesvrsishodnom i nipodaštavajućom“. Međutim, to nije imalo uticaja na aktere jedne i druge strane, jer je sam muftija Zukorlić prethodno, za vrijeme mandata turskog ambasadora Suha Umara, označen kao remetilački faktor u odnosima Srbije i Turske zato što se „jedino on zalaže za autonomiju Sandžaka“. Pomenuti ambasador, koji je svoj mandat okončao 2009, ostao je i ostat će upamćen i upisan kod Bošnjaka kao predstavnik turske vlasti koji je Bošnjacima i muslimanima u Srbiji nanio nesagledivo teške posljedice, jer je preko njega išlo lažno predstavljanje i najgnusnije optužbe na račun čelnika Islamske zajednice, posebno muftije Zukorlića, nadležnim organima u Turskoj, što je rezultiralo pripremom plana za njegovo svrgavanje sa mjesta predsjednika Mešihata, u čemu su učestvovali različiti srbijanski faktori, intelektualno-crkveni, politički, policijski, kriminalni i drugi, ali isto tako i pojedini turski, koji su u tome vidjeli korist, posebno čelnici i predstavnici Dijaneta, što se kasnije obistinilo i postalo očigledno.

Tokom prve posjete Erdoana Srbiji potpisan je niz ugovora, obećano sijaset stvari, od kojih se opet značajan dio odnosio na Sandžak, da će se finansirati obnova puteva, pomoći u bratimljenju općina itd, a prilikom njegovog dolaska u Novi Pazar otvorio je turski Kulturni centar „Kemal Ataturk“. Zanimljivo da je tom prilikom u odboru za doček Erdoana u Novom Pazaru bio i parareis, ili tzv. srbijanaski reis po ćejifu srbijanskog režima i čelnika Dijaneta, Adem Zilkić, što je izazvalo ljutnju i razočarenje kod većine Bošnjaka Sandžaka do te mjere da je organizirano i okupljanje časnih vjernika u znak upozorenja i odbrane Islamske zajednice i njenih ustanova, jer je od ranije poznato da je Ugljanin bio sklon korišćenju političkih skupova, to jest mase, za udar na Islamsku zajednicu i njenu imovinu, kakav je bio slučaj ranijeg upada u zgradu Islamskih ustanova od strane aktivista Ugljanina i njeno skrnavljenje.

Ono što je zanimljivo jeste da je ova posjeta Erdoana Novom Pazaru uslijedila nakon ubjedljive pobjede liste BKZ-a na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće, koju je predvodio muftija  Muamer Zukorlić, te se može tumačiti kao davanje svojevrsne podrške Ugljaninu i Ljajiću koji su na tim izborima izgubili.

Dolasku Erdoana u Novi Pazar prethodio je mirovni angažman njegovog ministra Ahmeta Davutoglua i predsjednika Dijaneta Mehmeda Gormeza, koji su nastojali pomiriti sve „zavađene“ strane, kako na političkom tako i na vjerskom polju. Uspio je Davutolu „uz velike muke“ pomiriti Ugljanina i Ljajića, jer im je vjerovatno pomogao da otkriju svog zajedničkog „neprijatelja“, te su i jedan i drugi dali čudne komentare, da se nisu ni svađali ili da su zaboravili zbog čega su se svađali. Time su zaboravljene ili, bolje rečeno, ponovo ponižene i ismijane žrtve međusobnih obračuna Ugljanina i Ljajića, koji su ranjeni ili izgubili svoje živote. Na vjerskom polju mirovna misija nije imala očekivane rezultate, tako da mirotvorci nisu završili posao, što ih je samo još dodatno motivisalo na neprijateljstvo i udare na predsjednika Mešihata muftiju Zukorlića i sve što je bilo u vezi sa njim.

Nakon posjete Srbiji, ugovora i parade po Sandžaku, predsjednik Erdoan je u pratnji srbijanskog predsjednika Borisa Tadića putovao u Srebrenicu kako bi prisustvovao 15-ogodišnjici genocida, što je kod velikog broja Bošnjaka shvaćeno kao uvreda i poniženje, jer je baš iz Beograda putovao u Srebrenicu. Posebno jer je tokom svog govora odnose Bosne i Turske nazvao bratskim, a Srbije i Turske strateško partnerskim, te da ni u jednom dijelu govora nije spomenuo genocid, dodavši da je „svaki rat loš, posebno među ljudima koji dijele istu kulturu i korijene i da je časno što je Parlament Srbije usvojio Deklaraciju“. Zbog svega što je prethodilo posjeti i plana posjete Srebrenici, Erdoan, kao i svi koji priznaju RS, proglašeni su od strane majki Srebrenice nepoželjnim gostima, a Erdoana su ironično prozvale „pomiriteljem dva bratska naroda“.

Nakon ovih posjeta Erdoana, ili bolje rečeno pogrešaka, potpisan je Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Turske, uslijedio je niz drugih posjeta i pokušaja da se kroz određena ulaganja na terenu promijeni ili popravi njegov ugled na ovom prostoru, ali je došlo i do kompliciranja stanja i tenzija septembra 2010. nakon košarkaške utakmice između Srbije i Turske te poraza Srbije. Ovom prilikom ne mogu a da ne spomenem da jedini ko je javno u Srbiji imao hrabrosti da kaže da je navijao za Tursku jeste muftija Zukorlić, baš onaj kojeg su ranije, ali i tog momenta Gormez i Davutoglu rušili.

Tokom te aktivnosti bilo je određenih turskih investicija u Bosni, prije svega u infrastrukturu Islamske zajednice, kao što je obnova džamija i slično, što je vjerovatno rezultat bratskih odnosa, dok su širom Srbije otvarane fabrike, što je rezultat strateškog partnerstva. 

U međuvremenu radilo se je punom parom da se „riješi i dovrši“ problem sa Islamskom zajednicom u Sandžaku i Srbiji, jer je ona bila dokaz neuspjeha ili neostvarene ambicije potpunog uticaja aktuelne turske vlasti i kontrole muslimana na Balkanu. Poznate su razne inicijative za pomirenje i pokušaji postizanja sporazuma, koje je sa turske strane vodio Davutoglu, a sa bošnjačke reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, koji je ostao dosljedan stavu da Islamska zajednica u Sandžaku i Srbiji mora biti slobodna i autonomna i nije pokleknuo zahtjevima druge strane da se odrekne muftije Zukorlića i Bošnjake Sandžaka odvoji od Bosne, te prepusti Beogradu ili ostavi u amanet aktuelnoj turskoj i srbijanskoj vlasti.

Ono što je očigledno u tom periodu uspona i najveće snage te vlasti jeste da su muslimane i pitanja islama na prostoru Balkana doživljavali kao na svoju hostorijsku zaostavštinu na koju polažu pravo, tražeći da im bude vraćena u potpunosti na raspolaganje.  Jasno je da je aktuelna turska vlast dominacijom i uticajem na muslimane htjela pokazati da ima tapije nad njima i kredibilitet da u njihovo ime pregovara i dogovara, te ostvari što veće  interese. Međutim, takav pristup aktuelne turske vlasti bio je potpuno pogrešan jer je imao ambiciju da autohtone evropske muslimane, kakvi su Bošnjaci i Albanci, predstavi kao zalutalu ili zaostalu azijsko-muslimansku skupinu u Evropi, a to bi u praksi značilo ugrožavanje ili ograničavanje njihovog uticaja na evropskom prostoru na kojem žive, jer umjesto na evropske muslimane na njih bi se moglo gledati kao na strance i uljeze, a to je ambicija i namjera onih koji osporavaju autohtonost Bošnjaka, koji im ne priznaju jezik niti kulturu i koji ih žele uništiti ili protjerati sa ovih prostora. 

Dovoljno je sjetiti se samo riječi ratnog zločinca Mladića, koji je prilikom ulaska u Srebrenicu rekao da je to veliki dan i da „poklanja grad i pobjedu srpskom narodu, da je došao dan da se nakon Bune protiv dahija osveti Turcima na ovom prostoru“, a poznato je da u Srebrenici nisu ubijani Turci već Bošnjaci.

Imajući u vidu da su ambicije turskog premijera, a kasnije i predsjednika Erdoana bile apsolutna i autoritarna vlast u svemu, što je postalo jasno i njegovim najbližim saradnicima, kao što je Davutoglu i drugi, mnogi od njih, s obzirom da su izgradili svoj sopstveni autoritet i predstavljali potencijalnu opasnost po neprikosnovenog lidera, u cilju mira u kući, preko noći su uklanjani sa pozicija, što je izazivalo porast broja nezadovoljnih u sopstvenim redovima. 

Kulminacija nezadovoljstva jeste pokušaj svrgavanja turskog predsjednika i neuspjeli puč u julu 2016, za koji je optužen vođa Feto organizacije Fethulah Gulen, koji je imao hiljade škola po Turskoj, Balkanu i širom svijeta, što je aktuelnom predsjedniku potpuno odriješilo ruke da krene u otvoreni obračun sa ovim pokretom i svima za koje se sumnjalo da imaju veze sa njima ili da mogu po tom osnovu, na bilo koji način, ugroziti aktuelnu vlast.

Kada se danas pogleda bilans ili rezultat saradnje i uticaja aktuelne turske vlasti na Srbiju i region, može se vidjeti preko 600 stotina fabrika koje su nakon 2010. otvorene po svim dijelovima Srbije, osim u Sandžaku, koje zapošljavaju hiljade radnika, te simbolična pomoć u obnovljanju pojedinih džamija i medresa u okruženju izvan Sandžaka, kao i ambicija da se uticaj i kontrola Islamske zajednice dovrši na prostoru Sandžaka i Srbije, zašta se ulažu ozbiljna sredstva, posebno u Bosni, ne bi li se dobila podrška, ili makar prešutna saglasnost i odobravanje rukovodstva Islamske zajednice u BiH da se sa tim aktivnostima u Sandžaku nastavi, jer je Islamska zajednica u Srbiji, posebno u dijelu Sandžaka, vezana za Bosnu i predstavlja jednu zajednicu sa Reisu-l-ulemom u Sarajevu na čelu, što je u vrijeme reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića glasno i jasno naglašavano, jer mu je bilo jasno da je oduzimanje slobode muslimanima Sandžaka korak na putu ovladavanja Islamskom zajednicom u BiH, čemu se mudro usprotivio, ali mu je zbog toga od strane braće iz aktuelne turske vlasti žestoko zamjereno.  

Muslimani Sandžaka i Srbije snažno se odupiru direktnom uticaju i miješanju aktuelne turske vlasti u stvari koje se tiču rada Islamske zajednice, jer prethodno nisu uradili ništa za muslimane Sandžaka što bi potvrdilo njihove dobre namjere, zbog čega su žrtva 12-ogodišnjeg ugrožavanja na različite načine, gdje se sve što Islamska zajednica radi negira, relativizira, bojkotuje, a oni koji je žele ugroziti iz reda njenih službenika finansijski se i na svaki drugi način motiviraju i podržavaju da ustraju u tome. Na taj način se žele ugroziti sve važne i vrijedne ustanove koje je Islamska zajednica u Sandžaku samostalno obnovila, osnovala i izgradila, zahvaljujući podršci i povjerenju iskrenih muslimana iz Sandžaka i dijaspore, bez ičije pomoći sa strane, pa ni aktuelne turske vlasti. 

Vrhunac cinizma predstavnika aktuelne turske vlasti jeste pokušaj dovođenja u vezu rukovodstva Islamske zajednice u Srbiji i Feto organizacije, što, da nije jadno bilo bi smiješno, jer je opće poznato da je ta organizacija otvarala škole širom okruženja i svijeta, a jedino u Sandžaku nikada to nije uspjela uraditi. Da su pomenute škole imale podršku  zajednica i vlada iz okruženja, čak i aktuelne turske vlasti i predsjednika Erdoana, a da tu podršku u Sandžaku nikada nisu mogli dobiti. Aktuelna turska vlast među muslimanima Srbije i Sandžaka nije imala iskrenijeg sagovornika i prijatelja od rukovodstva Islamske zajednice i muftije Zukorlića, ali je tu šansu svojim nepromišljenim i nepravednim postupcima ugrozila i priliku dovela u pitanje.

Ono što se jasno može zaključiti jeste da su brojne greške, koje su sada očigledne, koje je aktuelna turska vlast činila širom muslimanskog svijeta ugrozile  njen ugled, ali i nju samu. Sva neprincipijelnost u podršci ugroženima, što je bio slučaj sa Sirijom, Egiptom, Palestinom i Gazom, muslimanima Kine i Balkana itd. doveli su do ivice ugled aktuelne turske vlasti i Erdoana, te broj iskrenih prijatelja i saveznika svela na minimum. Ispostavilo se da su sva ona velika pitanja i problemi muslimana u svijetu na koje je ukazivala aktuelna vlast i predsjednik Erdoan postajala predmetom trgovine i dogovora pri ostvarivanju ili očuvanju svojih interesa i ugleda aktuelne vlasti i „partnera“ sa druge strane. Žalosno je konstatovati da su Bošnjaci dali stotine hiljada žrtava i svoje najbolje sinove za odbranu i čuvanje granica Osmanske carevine, od čega više od deset hiljada samo u bici na Čanakalama, što je Bošnjake koštalo da su ostali bez snage i intelektualne elite, od čega se do dan-danas nisu oporavili, a da im je aktuelna turska vlast sve to vratila na svoj način, relativiziranjem i nipodaštavanjem njihovih žrtava u cilju zadovoljavanja svojih „strateških partnera“, očuvanju svog „ugleda“ i ostvarivanja materijalnih interesa, podrškom i legalizacijom puča u Islamskoj zajednici u Srbiji 2007, proglašavanjem najčasnijih Bošnjaka Sandžaka saradnicima Feto-a u cilju legalizacije svih metoda obračuna sa njima, te zastrašivanjem i ucjenjivanjem islamskih zajednica iz okruženja prekidanjem odnosa i saradnje sa Islamskom zajednicom u Srbiji i pružanjem podrške poslušnicima režima, u čemu se posebno ističe rukovodstvo Islamske zajednice Crne Gore, koje zbog toga uživa posebne privilegije. 

Žalosno je i ponižavajuće da se „braći“ u Sandžaku deset godina, prilikom svake posjete predstavnika aktuelne turske vlasti, dva puta od strane Erdoana – jednom kao premijera 2010, a drugi put kao predsjednika 2017, kada mu je organiziran poseban i nezapamćen doček u Novom Pazaru, kojem nisu prisustvovali Zilkićevi nasljednici već delegacija Mešihata IZ-e u Srbiji, u kojoj sam bio i ja, predvođena predsjednikom, muftijom dr. Mevlud ef. Dudićem, koji je pred turskim predsjednikom sa čelnicima Vakufske direkcije R. Turske potpisao Protokol o restauraciji Starog hamama, obećavaju iste stvari, putevi i to isti, ali ne da budu poklon Turske narodu Sandžaka, već prilika da aktuelna vlast dobro zaradi, jer za radove koji se procjenjuju na 20-ak miliona eura treba uzeti kredit kod turske banke sa ozbiljnom kamatnom stopom, koji bi se morao vratiti, a sve bi u krajnjem sa kamatom koštalo ovaj napaćeni narod preko 30 milona eura. Dakle, dobra investicija za vlasnike novca i izvođača radova, a jedno i drugo je turska strana. Znači, turske banke bi dale 20-tak miliona eura turskim izvođačima, a mi bi bili u obavezi, nakon što dobijemo put, vratiti više od 30 miliona na ime kredita i kamate. 

Pored puteva obećavane su fabrike i radna mjesta, izvoz mesa i drugih proizvoda sa ovog prostora, a umjesto toga meso iz cijele Srbije, osim iz Sandžaka, ide za Tursku, dok se fabrike grade i radna mjesta otvaraju svugdje u Srbiji, osim u Sandžaku. Umjesto da se roditelji djece u Sandžaku zaposle u nekoj od izgrađenih turskih fabrika kojih nema, toj „bratskoj“ djeci u Sandžaku se periodično podijeli desetak ili stotinak bicikala ili nekih drugih šarenih laža, organizuje jednom godišnje da ramazanska karavana pojedinih turskih općina prođe kroz Sandžak i regiju i podjeli iftarske paketiće, te jednom godišnje se osuneti nekoliko desetina „sandžačke bratske dječice“ i priredi svečanost tim povodom, a ove 2019. godine baš na dan 11. juli, to jest Dan sjećanja na najveći zločin protiv ovog naroda, GENOCID u Srebrenici, kada oči i misli svih Bošnjaka u svijetu i muslimana moraju biti usmjerene u tom pravcu, što je meni nerazumljivo. Vjerovatno „bratski“ kako bi se naša djeca i roditelji zabavili, da se ne bi podsjećali ili razmišljali o 8372 ubijena Bošnjaka u Srebrenici, među kojima su tek rođena, kao i djeca svih uzrasta. E pa, što je mnogo – mnogo je!

Ono što aktuelna turska vlast nije naučila iz historije i još uvijek ne shvata jeste da sloboda koju su Bošnjaci stekli skupo je plaćena i da se ona ni po koju cijenu nikome, pa ni predstavnicima aktuelne turske vlasti, neće dati. Tačno je, uvijek je kroz povijest bilo i labilnih Bošnjaka koji su izdavali, prodavali ili kumovali ubijanju svojih najboljih i najuglednijih sinova i radili protiv interesa svog naroda, ali razlika je velika između tog nekada i ovoga danas, po mnogo čemu. 

Ono što bi aktuelna turska vlast morala hitno da uradi, ukoliko želi da spasi svoj narušeni ugled, povrati čast, dostojasntvo i poštovanje svojih građana i muslimana u svijetu, jeste da se okrene prema sebi, prije svega, te rješavanju brojnih socijalno-ekonomskih problema u sopstvenoj avliji, a da se prema braći širom svijeta odnosi bratski, kur’anski, a ne da diktira uslove, izdaje naloge, ponižava i dovodi podobne i svrgava nepodobne sa njihovih pozicija. Da njeni predstavnici na terenu, bilo gdje u svijetu, poštuju uređenja muslimanskih zajednica i njihove čelnike, a svoju pomoć pružaju onako kako im se od strane domaćina sugerira, jer tokom stotinu godina turskog odsustva sa Balkana muslimanske zajednice nisu spavale i čekale, već strpljivo danonoćno radile i ostvarile ozbiljan uspjeh i rezultate, posebno na vjersko-prosvjetnom polju, na kojem i sama Turska može pozavidjeti i mnoge stvari naučiti. Nije pomoć to što ćete obnoviti džamiju, a nakon toga dovesti imama iz Turske koji će držati hutbu na turskom, ili pružiti pomoć, a tražiti da se uče dove i veliča aktuelna vlast, poslati ramazanske imame ili učače, a tražiti da uče dove na turskom jeziku, jer u Turskoj živi preko pet miliona Bošnjaka koji nemaju nijednu ustanovu na svom bosanskom jeziku, pa čak ni svoja prezimena. Nije pomoć uzeti i odškolovati naše dijete i vratiti ga sa turskom bijelom ili sivom, vezom ukrašenom, džubom i najlon folijom umotanom bijelom ili zlatnom ahmedijom, jer je opće poznato da se na našem prostoru dove uče na arapskom ili bosanskom, da je arapski jezik Kur’ana i jezik Dženneta, iako nam je i turski jezik drag, kojeg poneko razumije ili izučava; da nam je džuba crna, bez ikakvih vezenih ukrasa, a ahmedija bijela, bez najlon folije.

Bošnjaci su kulturan, mudar, pošten, tolerantan, ali i prkosan i čvrst evropski narod, koji voli islam, voli i poštuje tursku državu i narod, što je potvrđeno kada god je to zaista bilo potrebno. Koji zna pokazati poštovanje prema svakome, posebno prema gostima, čak i onda kada znaju šta od njih mogu da očekuju. Zbog toga se predstavnici aktuelne turske vlasti slobodno šetaju po Sandžaku i Srbiji, iako se zna da rovare i podrivaju temelje Islamske zajednice, radeći  sve što mogu kako bi je ugrozili, kakav je slučaj sa predstavnicima Dijaneta u Srbiji, raznim paradžematima, kao što su Sulejmandžije i dr, koji rade sve što je Feto radio – uče djecu svom islamu, prikupljaju zekat i sadekatu-l-fitr, za koje nije isključeno da će od strane aktuelne ili neke druge vlasti, poput Feto organizacije, jednog dana biti proglašeni terorističkim organizacijama. Sigurno da neko ko bi slično radio u Turskoj ne bi mogao slobodno šetati, jer bi u najmanju ruku bio proglašen stranim plaćenikom i špijunom. Naši izdajnici i pučisti mirno žive i rade po Sandžaku, niko ih ne ugrožava, ali ih svako prezire, bez obzira što sa njima sarađuju i podržavaju ih pojedini predstavnici aktuelne turske vlasti, dok se pučisti u Turskoj proglašavaju otpadnicima, oduzima im se sve što imaju, podvrgavaju se istragama i suđenjima i stavljalju na stub srama, a mi sa njima nemamo nikakvu saradnju. 

Dakle, razlike između nas su očite, zbog čega mi svjedočimo i nadamo se Allahovoj milosti, pomoći i zaštiti, što je očigledno u našem slučaju i ona je razlog našeg postojanja, prkosa i slobode, a što vi rizikujete da svojim nepravednim odnosom izgubite, nakon čega slijedi poniženje. Uzvišeni Allah je Milostiv i prije poniženja šalje upozorenje, a vi ste ga na zadnjim izborima dobili, te od vas i vaših postupaka zavisi kakva će vam biti budućnost, to jest hoće li vas Allah zamijeniti nekima drugima, kao što je one prije vas zamijenio vama. Pravda je ono na čemu mora počivati vlast, ona je uslov Allahove pomoći, jer će On Uzvišeni pomoći vladara koji je pravedan, makar ne bio musliman, a neće pomoći vladara koji je nepravedan, makar bio musliman. U tom kontekstu su i riječi Omera ibn Abdu-l-Aziza r.a. koji kaže: „Ako te vlast i moć koju posjeduješ navedu da činiš nepravdu i zulum ljudima, sjeti se Allahove (sve)moći nad tobom.“

Ono u šta sam apsolutno uvjeren i oko čega nemam ni trun sumnje niti straha, jeste da će Sandžak i slobodna Islamska zajednica, koja okuplja sve časne muslimane u Srbiji, nadživjeti aktuelnu tursku vlast, kao što je nadživjela mnoge u Srbiji, da će najveći gubitnici za sve ono što se čini i nepravdu prema muslimanima ovoga kraja biti oni koji to planiraju i rade, te da će u konačnom njihov osjećaj biti sram, poniženje i kajanje, a da će ponos, sreća i zadovoljstvo biti naš osjećaj. 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles