Odavno me nešto vuče, korijeni šta li, da prodjem Sandžakom uzduž i poprijeko. I konačno mi se ta želja ispuni, te nas nekoliko, Isko, Seva, Hasib, Adis,Nusko i ja, a u povodu otvaranja džamije na Bandžovu Brdu kod Rožaja, koju je uvakufio naš brat i prijatelj Sadrija Sako Dacic, 13.11. preko Beograda, pa Ibarskom magistralom, stigosmo u Novi Pazar. Tih nekoliko dana meni će, a vjerujem i svima ostalima, ostati u dugom i prelijepom sjećanju. Prva kahva sa prijateljima iz Regionalne televizije, Adnanon, Sajom , Harijem i Fešom, te srdačan razgovor na pazarskom korzu, prvi utisak i osjećaj da si došao medju ljude koji zrače nekom srdačnošću i gostoprimstvom.
Petak, 14.11. iskoristili smo da malo prodjemo Pazarom i okolinom. Kod Vrbaka sretosmo i Hasiba Dacica, našeg džematliju iz Mainza, iznenadjenje pa onda provala radosti iznenadnog susreta, pokazatelj je šta je nama džemat i džematsko življenje. Da to smo mi, do jučer se nismo znali, a danas smo svojta. Pred samu džumu, Seva i ja, pijemo kahvu sa muftijom Muamer ef. Zukorlićem u Mejdanu na Isa-begovom trgu ispred Vrbaka, ostali su malo u privatnim posjetama. S Muftijom razgovaramo o Sandžaktv-u , jer odnedavno i ta se televizija može pratiti putem IPTV-a širom svijeta, a malo sam bio sebeb tome. Džuma u Arap džamiji, muftija Dudić hatib, džamija prepuna, klanjam na sofi ispred vrata. Nakon džume Isko preuzima vodjstvo, pravac Požega iz koje su naši Ugljani, a jednim dijelom i Nedžad i Adem. Klanjamo akšam u Požeskoj džamiji, pa kahva kod Iskovog babe, večera i sijelo kod Harun ef. mog medresanskog ahbaba, a iskovog punca, Harun ef. Rebronje.
Subota 15.11., vozimo se prema Rožaju, a Crna Gora je to. S nama je i Iskov babo koji na crnogorskoj granici policajcu daje ličnu kartu koja je izdata jos za vrijeme stare Jugoslavije. Policajac zbunjen a hadžija sav ozbiljan kaze: “nee ja nju ne mijenjaam, na njoj piše da traje doživotno”. Puštaju ga uz odobrenje šefa granične policije. Oko pola jedanaest stižemo na Bandžo Brdo, naselje kod Rožaja. Dočekuje nas vakif Sako, sav radostan što smo došli, a mi zahvaljuemo Allahu što nam je takav insan prijatelj. Dočekuje Sako sve goste na ulazu u džamijski harem, sa njima se selami i rukuje. Puno imama, predsjednik opštine Rožaje, te Petnjice najmladje opštine u Crnoj gori, članovi parlamenta Crne Gore, predstavnci političkih partija, podtpredsjednik crnogorske vlade. Pred sami početak svečanosti stiže i crnogorski reis Rifat Fejzić u društvu predstavnika Rijaseta matične Zajednice iz Sarajeva dr. Amira Karića. Dobro je da je Amir tu, kažem onako sam za sebe, znajući te neke relacije iz trougla Sarajevo-Pazar-Podgorica.
Sve je spremno, svečanost počinje, Sako mi nešto iz prvog reda signalizira, nisam ga razumio, slušam početno ašare koje uči budući imam te Sakine dzamije. Kur´anske riječi odzvanjaju Bandžovim Brdom. Voditelj programa selami goste, nakon nabrajanja svih zvaničnika, posebno selami delegaciju džemata Mainz koja je maksus došla iz Njemačke, uz napomenu da se u Mainzu gradi veličanstven Islamski centar i džamija. Skamenio sam se od iznenadjenja kada je, na kraju svih tih selama, pozvao mene da se prvi obratim, a po posebnoj želji vakifa Sake. Nisam to očekivao, mislio sam ima puno prečih. Nekako sam izašao do govornice, a još uvijek neznam šta ću reći. Gledam veličanstven prizor ispred sebe, šarenilo ahmedija, raznih nošnji, albanskih, bošnjačkih, haman sve što nešto znači medju crnogorskim Bošnjacima popelo se na Bandžovo Brdo. U neka doba progovoriše emocije iz mene: odkud ja, Ševket iz Velina sela na Bandžovu Brdu. Hvala ti Sadrija, što se upoznasmo. A upozna smo se na temelju naše džamije u Mainzu, u koji si i ugradio sebe i upisao svoje ime baš u temelje prve bošnjačke džamije u Mainzu. Hvala ti kada si se sjetio nas u ovom veličanstvenom trenutku, vrhuncu dosadašnjeg tvog vakifskog puta. I mi dodjosmo da budemo svjedoci trenutka, otkrivanja tariha “Džamija Sadrija Sako Dacić”, i tvog stajanja u saf u kojem stoje velikani i prošlog i sadašnjeg vremena, da ti Allah primi to tvoje hajr-djelo. A ni ti nisi sa Bandžovog Brda. I ti si na Bandžovo Brdo došao slučajno. Čuj slučajno, ma ništa bolan Ševkete nije slučajno, opominje me neki glas.
Prvi namaz u Sakinoj džamiji predvodi Reis Fejzić, vakifsku dovu prouči ataše za vjerska pitanja pri Ambasadi Republike Turske. Poslije ručka koji je pripredio vakif Sako za sve prisutne, selamimo se i nastavljamo naš put po Sandžaku. Tutin je slijedeći naš cilj. Kahva, a nakon akšam namaza koji sami klanjasmo u jednoj tutinskoj džamiji, i srdačan muhabet sa predsjednikom opštine Tutin Šemsudinom Kučevićem, našim ahbabom, u prelijepom ambijentu Sahat Kule. Kasno uvečer spuštamo se niz Pešter opet u Novi Pazar.
Nedjelja 16.11., dan koji je posebno rezervisan za posjetu Bacici. Vodjstvo preuzima Nusko, Isko je vozač. Penjemo se uz Pešter, eno ga izvor rijeke Raške, a ovo desno je manastir Sopoćani, objašnjava mi Nusko kao pravi turistički vodič. Zaustavljamo se u Delimedju, ispred prelijepe džamije sa vitkim munarama koje, imam osjećaj, dodiruju oblake na Pešteru. Odavde je Rifko naš predsjednik, pokazuje mi Nusko tablu za skretanje u Skrijelje, eno ga, gore je kuća Hamida Ragipovića Beska, Točilovo je to. Gledam i mislim, trebalo je sa Točileva doći do Sarajeva, u ono vrijeme, osvojiti “Ilidzu” i da te proglase nasljednikom legendarnog Safeta Isovića, dragi moj Besko.
I ulazimo u Baćicu. Nusko objasnjava, gore je naša kuća bila, ovdje smo učili prve loptaške korake, tu je Zećo bio glavna zvijezda, a Ica razbio prvo koljeno, da bi danas bio medju stativama Bošnjaka. Prelazimo na drugu stranu, centralni dio Bacice, džamija do nje odmah škola hjarat braće Zukovića. Eno, tu je kabur nedavno umrle majke Halila efendije. Zastajem, učim Fatihu. Ljudi izlaze, selame se s nama, prepoznajemo se, bili su naši musafiri na svečanosti postavljanja kamena temeljca naše džamije u Mainzu. Pred Zukovića kućama, babo njihov stao i neda da prodjemo, hoće da svratimo na kahvu. Neka rodijače, doći ćemo mi maksus da ti donesemo Vakufnamu koju zaradiše tvoji sinovi, ugradjujući sebe i tvoju hajr-dovu u našu džamiju u Mainzu. Penjemo se na brdo koje zovu Popovo brdo, a ono je iznad Makića mahale, sada Juso objašnjava, eno dole je Halilova kuća, ono je krov od Bidine, tamo na brdu je Hafizova i Mirsina. A, ono tamo daleko što se vidi to je Kopaonik. Nisam mogao odoljeti, poveo sam onu : Oj Bacico zavičaju mio, a Nusko je prihvatio,. gledam staze kud sam prolazio. Spuštamo se prema džamiji, u avliji zatičemo Bidinoga babu, stajemo da se selamimo, zove u kuću, podne je blizu, idemo do džamije. A u džamiji furuna puna žara. O, kako sam se obradovao, malo u šali, a pomalo i ozbiljno kažem okupljenim Bacicanima: “braco od svega danas ovdje u Bacici, naj više mi se dopada ova furuna”. Nebi Nusku pravo, al’ sta ću Nusko kad sam zebnjičav.
Poslije podne idemo kod Jusa, kahva, sofra, a na sofri kajmak, sir, mantije… Seva i brat Hasib odmah dogovaraju da će sebi sofru napraviti, a stolove izbaciti. Mante se toga, šta ćete na sofru staviti, ko će vam sir i mantije praviti, velim im izmedju dva zalogaja, neznajuci šta ću prije, mantije pa sir ili obratno.
Zove Adnan sa Regionalne televizije, kaže trebate do četiri biti kod nas, bićete uživo u emisji Nedjeljno popodne. Bolan Adnane, ne prepadaj nas, mi uživo televiziju gledamo samo s vanjske strane, ali on ne popušta. I odosmo, nije bilo strašno, malo treme, nešto smo i rekli, a da li nas je ko razumio, vidjet ćemo. U tom stiže i Denis, uspio je stići iz Turske, da sa nama bar kahvu, a opet na pazarskom korzu, popije.
17.11. Klanjamo rani sabah u Arap-dzamiji, i ponovo na Ibarsku magistralu, vraćamo se kući. Da kući, dobro ste čuli, naša kuća je sada ovdje, u Mainzu, Gross Gerau i svim ovim mjestima širom Njemačke,po kojima nas razbaca Božije odredjenje, da dunjalučki život ovdje provedeme, i udarimo temelj jednom novom identitetu, i utemeljimo Islam na ovim prostorima, na koje su mnogi prije nas, i moćniji, i snažniji, sanjali da dodju. Allah je odredio da to bude naša generacija. Hvala ti dragi moj Bože na tom odredjenju, i na povratku kući.
(igbd)
