Ne mogu se otrgnuti tom pogledu, kada sam vidio sliku na internetu. Ta slika mi se mota po glavi. Cijelog me obuzima. Sledila mi pogled. Od tog pogleda sam zaboravio trebam li možda nešto jesti, je li dovoljno topla soba; i sve one sitne brige koje muče svakog od nas.
Sramota me je da pomislim na sve to!
Ne znam ko si i slučajno znam odakle si, a to je sve najmanje bitno. Do maločas nisam znao kako izgledaš, ni da postojiš negdje, a sad mi pričaš svoju priču. Na koljenima si i još dišeš, a vazduh postaje sve teži i teži. Dok se pogled još nije zamutio ti pričaš kao da znaš kome i gdje, mada nisi mogao znati ništa od toga. Dječače ti si morao znati sve, samo ne to – da ćeš ovako pričati! Samo ne znam da li će još neko čuti tvoju priču.
Vidim, uprljao si košulju nekom bojom i prašina je svuda po njoj i pantalonama. Nećeš čuti da te mama grdi zbog toga. Jutros si razdragan ustao i otišao od kuće. Čeka te da se vratiš.
Neće to mama oprati, nećeš je više uprljati. Nećeš!
Slušam te dječače, mada ne znam da li ću dobro čuti. Bojim se da ću tvoju priču brzo zaboraviti. Bojim se… Znam da će se sve brzo završiti i da nemaš vremena, mada ćeš dugo pričati i da te niko neće čuti! Vremena je sve manje. Sa prvim sumrakom sve će biti isto. Ljudi će biti zaokupljeni svojim životom. Niko neće primijetiti da si nekada bio tu, na tom parčetu zemlje. Gdje sunce krvavo sija.
Tvoja mama se brinula šta ćeš večerati. Ti nećeš večerati! Tvoji brat i sestra će se bez tebe igrati! Trebali bi biti ljuti što si otišao bez pozdrava. Jer neće razumjeti, sigurno neće!
Još uvijek se držiš na koljenima, nećeš dugo još…
Neko je htio da te baci na koljena. Vidim u tvojim očima koliko se boji tebe i kako je sam pao na koljena i gmiže.
Kako je samo mali on!
Znaš dječače, ja tebe volim, ne zato što nikada neću biti hrabar kao ti, da pogledom bacim na koljena onog što se metkom brani da ga ne ubiješ. Ubićeš ih tako. Zato te volim.
Tvoja će priča ubiti kukavice i one udobno smještene u mišje rupe.
Dok posljednji zraci miluju tvoje lice, koje se hladnoći predaje; mlado srce u vječnost odlazi. Posljednju sliku sa sobom Bogu nosi. Sliku svih nas, koju možemo vidjeti u tom pogledu!
Oči se sklopiše, tišina, mrak.
Ako je nekom bitno ko je dječak, kao što je bilo bitno njegovom dželatu: on je Palestinac…
Sram vas bilo po hiljadu puts ameriko Weika Brotanijp Nemača Francisls Saudiska Arbijp Turska Rusijo. Jednostavno cijeli nepravedni i nemoralni svijetupedeset iviše godina glegate unijanje PALESTINSKOG nedužnog narodai svi ćutite kao najeftinije znate šta. Ijoš njih nazivate teroristima! Sramvas bilo!s Sićete bit pitano na velikom danu gdje će bit pravedni sud. Iniko se neće moći iskupit ni sa parama ni blgom koje ste gomilali ni rodbinom svojom ni braćom svojom niroditeljima svojim ni djecom svojom ni ženama svojim. To će bit strašan sud od kojeg će djeca sijeda postati roditelji od djece bježati brat od braza majka od sina jedinca sestra od brata. I niko nikom neće od pomoći biti.samo će SVEVIŠNJI PO PRAVDI SVIJEMA SUDITI.