21. Juni 2013

“Majka Hrabrost” i “Djeca Kukavice”!

Sjedeći na sjedištu u gradskom autobusu u gradu Montgomeri, savezna  država Alabama, crnkinja Roza Parks je promijenila svijet! Bio je  1. decembar 1955 i Roza Parks je uhapšena zato što je odbila da ustupi svoje mjesto putniku koji je tek ušao u autobus. Besmislica – reći ćete! Ona je prva sjela, i zašto bi ustupila mjesto? Osim toga, ona je i žena; po kojoj to tradiciji žene u gradskim autobusima ustupaju svoje sjedište muškarcima!? I još, po kom se to zakonu žene hapse za odbijanje da ustupe muškarcu mjesto u gradskom autobusu!? Već smo rekli: to se desilo 1955 godine u onom dijelu SAD u kom je tada segregacija bila legalna, pa je i hapšenje Roze Parks bilo u skladu sa zakonom! Crnci su imali pravo sjediti samo na obilježenim sjedištima u zadnjem dijelu gradskih autobusa. U slućaju da prekrše zabranu i sjednu na sjedišta rezervisana za bjelce, morali su ustupiti svoja mjesta bjelcima, Zahtijevajući ravnopravnost  za sebe, Roza Parks je svjesno prekršila oficijalno važeći zakon nejednakosti, u ime višeg zakona – zakona ravnopravnosti svih ljudskih bića! Tim aktom ona je stavila obavezu poštovanja pravednosti iznad obaveze poslušnosti  zakonu.

Pošto je prekršila važeći zakon, Roza Parks je bila uhapšena; pošto je na njenoj strani stajala pravednost, godinu dana kasnije, 20 decembra 1956, zakon o segregaciji ukinut je kao nepravedan (suprotan Ustavu), a Roza Parks je označila početak borbe za gradjanska prava u SAD. Tokom 1999 godine, Senat SAD je Rozu Parks proglasio za “…živu ikonu slobode u Americi”. Umrla je 24 oktobra 2005 u 92 godini života i sahranjena u Vašingtonu, na Kapitolu, kao prva i do sada jedina žena kojoj je ukazana takva čast u SAD.

Vrativši se 2000 godine kući u Konjević-Polje, kod Srebrenice, iz koje je bila protjerana 1993 godine, u vrijeme genocida počinjenog u tom mjestu nad Bošnjacima, Bošnjakinja Fata Orlović je u svojoj avliji zatekla bespravno podignutu crkvu! Crkvu su podigli isti oni koji su izvršili genocid i poslije genocida bespravno se uselili u napuštene kuće protjeranih Bošnjaka, isti oni koji su Fati Orlović ubili muža. Smjesta je podnijela zahtjev da se bespravno podignuta crkva dislocira iz njene privatne avlije.

Gotovo 13 godina kasnije, bespravno podignuta crkva još stoji u avliji Fate Orlović!?

Poredjenje ova dva slučaja otkriva osnovne slićnosti izmedju ove dvije situacije i dramatično potencira razlike u implikacijama do kojih su vodile.

I u jednom i drugom primjeru glavni akter je žena koje se bori protiv nepravde u ime pravednosti i ljudske jednakosti! Ujedno, i jedna i druga žena iz ovih priča pripadaju diskriminisanim gradjanima. Roza Parks je jedna od onih koje su u području SAD gdje je ona živjela, tada uobičajeno  vrijedjali vrlo pogrdnim imenima, a danas ih označavaju sintagmom “Afro-Amerikanci”; Fata Orlović je od onih koje su odavno vrijedjali vrlo pogrdnim imenima, a koji danas u dijelu Bosne i Hercegovine u kom ona živi,  imaju ulogu, ako već  ne i ime, neke vrste lokalnih “Afro-Bošnjaka”.

Ali, tu slićnosti prestaju, a počinju dramatične razlike: Roza Parks je prekršila vazeći zakon, koji je bio suprotan sa principom pravednosti, i svoj sudski proces je  trijumfalno dobila za godinu dana. Poslije toga u SAD više niko se nije usudio podijeliti sjedišta ni u jednom sredstvu javnog prevoza po rasnoj ili po bilo kojoj drugoj diskriminacijskoj osnovi.

Fata Orlović nije prekršila nikakav važeći zakon, nego je naprotiv, protestovala protiv samovoljnog kršenja vazećeg zakona. Iako je dobila ne jedan nego dva sudska procesa koji su nalozili da se bespravno izgradjena crkva ukloni iz Orlovića avlije, odluke suda nisu poštovane do danas!? Da zaključimo: proporcionalno daleko bezazleniji slučaj Roze Parks izazvao je neuporedivo veće posljedice za pravni sistem i posebno, za gradjansku svijest, od drastične instance bezakonja u slučaju Fate Orlović!

Roza Parks dobila je direktnu i jednoglasnu podršku svojih diskriminisanih sugradjana. U znak solidarnosti i podrške svi crni žitelji Montgomerija, a kasnije i drugih gradova Alabame, orgnizovali su totalni bojkot javnog prevoza. Solidarno su plaćali benzin onima koji su imali automobile da ih voze na posao, u grad, kući, u teatar, a oni koji nisu mogli čekati na ovakav prevoz, išli su pješke: ukratko, tokom te godine apsolutno ni jedan “Afro-Amerikanac” grada Montgomerija nije ušao u sredstva javnog prevoza!

Kakvu podršku je dobila Fata Orlović od svojih “Afro-Bošnjaka”? Šta smo mi organizovali? Ostavili smo da Fata Orlović bude naša “Majka Hrabrost”, jer smo mi “Djeca Kukavice”; da bude naša Roza Parks, kojoj se divimo i koju na sva usta hvalimo, bez i jednog jedinog konkretnog gesta stvarne podrške! Mi ostajemo sjediti i dalje na zadnjim sjedištima autobusa odredjenim za nas “Afro-Bošnjake”, spremni da se uslužno podignemo i smjesta ustupimo mjesto bilo kome od onih koji nam kroje kapu i dalje donose zakone suprotne  pravednosti.

Evo jedne vijesti kojom je najavljivano da će Fata Orlović, poslije sedam godina borbe za svoje pravo, najzad dobiti pravnu satisfakciju i da će iz Orlovića Avlije najzad biti uklonjena bespravno podiginuta crkva:      BBC, ponedeljak, 27 avgust 2007; reporter Nikolas Volton optimistički najavljuje da je “…pravedna borba  Fate Orlović za njena prava blizu uspješnog kraja!”  Od te informacije BBC-ja, koji se u principu oslanja na provjerene izvore i realne procjene, već smo ušli u šestu godinu a i dalje niko ništa ne može protiv bezakonja i nasilnika! Za predstavnike medjunarodne zajednice to je tada bio “…pravi test pravne države i snage medjunarodne zajednice da primijeni neselektivno principe pravde i odbrani Bošnjake od nepravde  na teritoriji RS!” –  ocjenjuje Volton i citira: “Dok god zakon ne uspije ukloniti bespravno podignutu crkvu sa zemlje Fate Orlović, u BiH nećemo imati državu kojom upravlja zakon.” S obzirom na činjenicu da zakon jos nije uspio ukloniti bespravno podignutu crkvu iz Orlovića avlije, ova izjava direktora za ljudska prava OSCE-a Džejmsa Rodhejvera (James Rodehaver) mutatis mutandis potvrdjuje da u jednom dijelu BiH nazvanom RS i danas imamo državu kojom upravlja bezakonje a ne zakon!

Isti izvještaj BBC-ja produžuje ocjenom koja zvuči obečavajuće:“Sada se još samo Srbi nacionalisti protive prihvatanju legitimnog zahtjeva Fate Orlović da se bespravno podignuta crkva ukloni iz avlije Fate Orlović. Vlada RS se obavezuje da ce poštovati zakon i u najkraćem roku riješiti problem.” To je bilo prije pet i po godina. Rješenja nema. Ili su i ključni ljudi u vladi RS oni isti “Srbi nacionalisti” koji se još jedini protive poštovanju zakona; ili su ti “Srbi nacionalisti”  neki drugi ali koji su mnogo močniji od  vlade RS koju čine Srbi nenacionalisti; ili pojam “u najkraćem roku” za vladu RS znači nešto drugo nego za sav ostali svijet…tek crkva i danas stoji tamo gdje joj nije  mjesto – u Orlovića avliji!      Svi pokušaji Fate Orlović da spriječi vršljanje prolaznika po Orlovica avliji kao po seoskom gumnu, policijski sluzbenik Zdravko Uzelac, očito jedan od onih rijetkih “Srba nacionalista” koji se protive pravdi i zakonu u slučaju crkve bespravno podignute u avliji Fate Orlović, močnijih i od zakona, i od Vlade RS i od OSCE-a i cijele medjunarodne zajednice u BiH, riješio je uvredama, psovkama, pljuvanjem (!?) Fate Orlović i konačno uvratnjem ruke ove hrabre zene i čak napadom nožem na nju, koji je završio povredom.

A šta na to kaže Fata Orlović!? “Ne smeta meni što je to crkva. Crkva je hram gdje se oni mole. Za njih je crkva sto je za nas džamija. Meni smeta sto su crkvu podigli u mojoj avliji i još bez pitanja. Otjerali me, tolike ljude pa i mog rahmetli muža ubili, i sada, umjesto da ponude ruku pomirenja i oproštaja, jos mi u avliji grade crkvu! Ako hoće crkvu, ja im ne branim – neka je dignu u svom dvorištu, a ne u mojoj avliji, na mojoj zemlji! Ja poštujem svakoga – sve ljude, svaku vjeru, svaki narod, ali ne poštujem ljude koji u mojoj avliji mimo zakona i Božje pravde, dižu crkvu! Nije valjda da se nemaju gdje Bogu pomoliti, ni crkvu podići no u Orlovića Avliji, gdje sam ja sama ostala da je branim.”

Nikolas Volton zaključuje: “Puna energije i snage, borbena Fata mi se opet smiješi. Zna Fata da je njena duga borba za pravdu pri kraju, skoro završena, i da ce njena zemlja, njena  avlija uskoro opet biti samo njena.”

E moj Voltone! Ne smiješi se Fata sto zna da će njena avlija uskoro opet biti njena, već se smiješi iako dobro zna da neće! Njezin osmjeh je osmjeh onoga kog ne moze ohrabriti blizina pobjede, ni obeshrabriti izvjesnost da se pobjeda neće dočekati! Fata Orlović se osmjehuje snagom onoga koji zna da mu je nanijeta nepravda i da on nepravdu nikada neće priznati za pravdu, ni odustati od svog prava!

Tri godine poslije ove najave bliske pobjede za pravdu, 10 septembra 2010, policajci Bratunca priveli su Fatu Orlović zato što je pokušala spriječiti uljeze koji su kao nezvani gosti vršljali po njenoj avliji i pod pratnjom policije isli u bespravno podignutu crkvu izgradjenu u Orlovića avliji! Fata Orlović navodi da je “…najviše ljuta na bošnjačke političare što dopuštaju da nju  već punih dvanaest godina vrijedjaju i tuku Karadžićevi policajci, a ništa ne preduzimaju da se slučaj nelegalno izgradjene pravoslavne crkve riješi na zakonit nacin i crkva ukloni iz Orlovića avlije!”

Orlovića avlija je slućaj koji sadrži sve prerogative velike priće. Fati Orlović nanijeta je ne samo nepravda i to mnogo veća nego Rozi Parks, nego i direktna šteta pa čak i poniženja i fizičke povrede i to od strane službenih lica! Dok Roza Parks nije htjela ustati sa sjedišta na kom joj je zakonom bilo zabranjeno da sjedi,  Fati Orlović, koja je muslimanka,  su usred njene avlije izgradili pravoslavnu crkvu!? I još: u avliji Fate Orlović, Bošnjakinje, crkvu su podigli Srbi, oni isti koji su u agresiji na BiH izvršili genocid nad Bošnjacima, ubili muža Fate Orlović, a nju protjerali!?

I eto drame dostojne velike matafore sadržane u istinitoj prići o Mihaelu Kolhasu, maestralno isprićanoj u kratkom istoimenom romanu Hajnriha von Klajsta! Na toj prići izrasla je svijest o nacionalnom identitetu Njemaca, na toj prići vaspitavala se Evropa u poštovanju gradjanskih prava svakog pojedinca! Zbog nepravde koju je nanijeo lokalni feudalac, oduzevši mu privremeno dva konja, odgajivać konja Mihael Kolhas, nakon neuspjeha da zakonskim putem dobije zadovoljštinu, pravdu preuzima u svoje ruka! Gotov je da pretvori u zgarište  ne samo svaki grad koji skriva nepravednog vlastelina, nego da zapali cijeli svijet, ali da se pravda ispuni!

Oduzimanje privilegija privilegovani primaju kao nepravdu! Oduzimanje privilegije da ignoriše principe pravednosti, bahati feudalac Vencel fon Tronka, i svi pripadnici njegove klase do samog vladara, doživljavaju kao veliku nepravdu i direktan izazov! Mihael Kolhas postaje istinski andjeo osvetnik koji brani pravdu i uništava privilegije uvjerenjem i odlučnošću koji nu daju ogromnu snagu, a njegov slućaj pretvaraju u zajednički motiv čitave nacije kroz koji hiljade i hiljade slićnih prića definišu svoje zahtjeve i nalaze svoje rješenje! Šta rade Bošnjaci? Gotovo sam u iskušenju da preformulisem onu poznatu poslovicu:”U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci!” Bošnjaci su se na muci ponijeli bolje no iko! Kad im je god do noktiju dogorilo, bili su pravi lavovi! Ali nešto im ne ide od ruke kad najgora opasnost prodje; kad se nadju “u dobru”, kao da im je najteze “dobar biti”! Čim se nadju na sigurnom,  čim se dohvate malo zavjetrine, tek sto ujagme malo mira, zgasne im inat, napusti Bošnjake sva borbenost, isćili im želja za megdanom, a oni lavovi u njima, ako i ostanu, zapadnu u san iz kog ih vise ništa ne moze razbuditi!  “U ratu je lako junak biti, u miru se poznaju junaci!” – eto poslovice koja bi možda mogla doprijeti do gradjanske hrabrosti i svijesti Bošnjaka o potrebi da se protiv nepravde u miru, treba boriti jednako žestoko i neumorno kao za goli život u ratu! Hoće li se jednom Bošnjaci osmjeliti da govore o svojim pravima onako smjelo i otvoreno u miru, kako su se žestoko i hrabro borili za svoj život u ratu!?

“Orlovića avlija”!  Velika je to metafora, slojevit simbol, primjer prepun značenja! Već dvanaest godina, evo i trinaesta dodje, Fata Orlović uči i tumači, pokazuje i objašnjava kako se brani Orlovića avlija! Svaki čovjek u sebi ima svoju Orlovića avliju! To je ono mjesto gdje je svako onaj  istinski, onaj koji jeste! Ne možes dopustiti da ti drugi u tu tvoju Orlovića avliju ni nogom kroči, ni cvijet zgazi! To je mjesto tvog integriteta, tvoje istine, tu si neprikosnoven i neprikosnoven tu moras ostati! Fata Orlović je bila hrabra i nasmijana, puna odlučnosti i energije 2000 godine kada je zatekla pravoslavnu crkvu bespravno podignutu u svojoj Orlovića avliji! Bila je takva i 2007 godine u razgovoru sa novinarom BBC-ja kada se činilo da je rješenje vec na pragu! Nasmijanu, odlučnu i energičnu  sam je sreo i u selu Lazani kod Prilepa, u jesen 2010 godine, kada se, sa zavojem na povrijedjenom dlanu, obratila Bošnjacima povodom otvaranja osnovne skole koja nosi njeno ime (malo, premalo sam učinio ja, moja malenkost, tim prijedlogom, mnogo vise oni koji su ga prihvatili), a jednako hrabru i nasmijanu sam je zagrlio pri kratkom susretu u Sarajevu, mjesec dana kasnije!

Bori se Fata Orlović za svoju avliju. Uči nas i pokazuje nam! Tek kada svaki Bošnjak u sebi prepozna svoju “Orlovića avliju”, moći će svi Bošnjaci jasno razumjeti i sagledati da je butum Bosna njihova zajednička “Orlovića avlija”! I kada jasno uvide da ce njih biti dotle dok čuvaju netaknutu onu Orlovića avliju u sebi, znaće i vidjeće da je Bosna zapravo “Orlovica avlija” svih Bošnjaka koju valja sačuvati i odbraniti. Jer se sopstveni identitet brani i čuva sasvim isto kao sto se brani i čuva identitet svog naroda i teritorija svoje zemlje.

Svako ima svoje mjesto: ono koje je samo njegovo! Svoje dvorište, svoj kutak, svoje imanje, svoju farmu…Ne ulazi bez pitanja ni u tudje dvorište, ni u tudji kutak,   i ne zauzimaj drugome njegovo mjesto! Svaki Bošnjak ima svoje mjesto. Ono se zove “Orlovića avlija”! Ne dozvoli da tamo ulaze bez pitanja i ne daj da zauzimaju tvoje  mjesto!

To je, jednostavna i slavna, sva priča o “Orlovića avliji” i herojskoj borbi Fate Orlović protiv onih koji su bez pitanja ušli u njenu avliju i koji u “Orlovića avliji”  još zauzimaju mjesto njoj – jedinom pravom vlasniku! Na njihovu vječnu sramotu i na Fatinu vječnu čast!

(balkanpost)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles