Postoje neke riječi i neke stvari u životu koje budu neshvaćene, okarakterizirane pogrešno i ne bude im pružena prilika da sebe pokažu onakvim kakve jesu.
Jeste, pomisliš prvo na krv, na polje puno ljudi koji se bore zbog nekog cilja. I pomisliš na nepojmljive žrtve koje rijetki podnose. Vjerovatno pomisliš i na neke negativne strane toga. No, nedovoljno je to. Ne daješ dovoljno prilike džihadu da ga shvatiš, da ga potpuno vidiš, čulima i dušom mu priđeš. Evo ti prilike.
U tišini i sopstvenim mislima
Oni koje vrijeme vreba, šeta oko njih, posmatra ih i tako ih uzima pomalo. A oni sjede i to isto vrijeme gledaju, nasmiju se, pa vrate pogled na slova. Na hartije razasute pred njima pa čitaju, misle… I zašto se nasmiju vremenu, tom gorkom neprijatelju? Nasmiju se zbog toga što znaju ZBOG ČEGA sjede i razmišljaju, ZBOG ČEGA čitaju i ZBOG ČEGA sebe na taj način daju.
Ili isti ti koji ne žale svojih silnih koraka prohodanih zarad mudrosti, zarad trenutno nepoznatog znanja. Oni koji sebe nesebično daju, jer, grehota je biti lukav u znanju.
Oni koji njeguju, gaje i svakodnevno na ispite stavljaju strpljenje u sebi, a onda tim strpljenjem pomažu drugima da shvate, da se pronađu.
Nije lahko! Treba žrtva! Treba odlučnosti!
Ali ne pristajem da budem nijemi posmatrač propadanja ljudi, niti saučesnik svojom šutnjom! Ne pristajem da gledam izgubljenje pojedince našeg društva i da im ne pružim svoju riječ, jednu jedinu riječ koja će ih možda zainteresovati, pomoći im.
Ne pristajem sebi da dozvolim da živim u mraku. Hoću da znam! Hoću da umijem! I hoću da pomognem!
Kapi koje život znače
Borba je kad čovjek sebe pogleda, i sopstvena odlučnost ga začudi.
Jeste, džihad je borba u kojoj borac stoji na braniku vjere, u ma kom pogledu.
No, džihad je i borba u kojoj čovjek stoji a u ruci mu pero sa kojeg kane kap mastila, iskrenog, dobronamjernog, trudom obavijenog. I na njega nasrće neznanje, udara ga, povrjeđuje. Ali on svojim perom najbolnije udarce zadaje tom istom neznanju.
Muaz, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koji se musliman bori na Allahovom putu koliko traje jedna mužnja deve, obavezan mu je Džennet, a ko dobije jednu ranu na Allahovom putu ili povredu od nesreće, rana ce biti na Sudnjem danu veca nego prije. Krv će biti u boji šafrana, a miris – miris miska.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Zbog čega?
To je naš džihad.
Nas muslimana, mladih, u punoj snazi. Koji su spremni da žrtvuju harame, koji su spremni da žrtvuju lažnu sliku ljepote ovog svijeta.
Pitanje: Za šta?
Za nešto mnogo stvarnije, trajnije i nešto istinitije. A to je Onaj svijet. I život u njemu.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennetu ima stotinu deredža, stepena, koje je Allah pripremio mudžahidima na Allahovom putu. Između dvije deredže je kao između neba i Zemlje.” (El-Buhari)
Nemoj izgubljeno da posmatraš svijet, ljude i sve oko tebe. Djeluj! Zar se nikad nisi zapitao zašto je prva riječ kojom ti se Allah obratio bila: “Uči!”
Autor: Amina Suljović, učenica Medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru
Tekst je preuzet iz učeničkog lista „Softa“, br. 60.
Milinko Aleksicu, buduci da si nosilac genocidnog gena – nemas pravo na rijec!!!!
Sve fino sroceno, aferim!