Sandžački glagol “izrimiti se”

62
879
dr. Jahja Fehratović
dr. Jahja Fehratović

Neki dan sam čuo riječ, tačnije glagol, koji sam imao prilike slušati samo od rahmetli bike i djeda. U slobodnom muhabetu sa taksistom, kada se rastegne priča o običnim temama jer prosto ne znamo o čemu bismo drugo – ne poznajemo se, nismo ni dušmani ni dostovi, a treba nam riječ da razagna tupu šutnju koja obojici šteti obrve – jedan više mlad nego sredovječan taksista duboko uzdahnu i reče: „Narod se baš izrimio!

Tako su i moji dobri bika i dedo, nek ih Svevišnji nagradi džennetskim perivojima, običavali kazati da se narod izrimio. I eto, već neko vrijeme mi se taj glagol vrzma po glavi i prosto tjera da ga malo dublje i bolje razumijem.

Potraga po rječnicima nije urodila plodom. Glagola izrimiti se nema ni u Enciklopedijskom rječniku bosanskog jezika Dževada Jahića, ni u Rječniku karakteristične leksike bosanskoga jezika Alije Isakovića, ni u rječniku Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića, ni u velikom šestotomnom Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice Hrvatske, pa čak ni u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka – a to su sve ko biva najznačajniji rječnički poduhvati u bosanskome i drugim južnoslavenskim jezicima. Znači, nije do rječnika već do riječi koja nije toliko rasprostranjena na južnoslavenskom govornom području i, kako je niko drugi do mi ovdje u Sandžaku ne koristi, očigledno je izvorno sandžačka riječ, ili leksema sandžačke varijante bosanskoga jezika. Malko sam se nadao da ću je možda pronaći u Enciklopedijskom rječniku bosanskoga jezika, obzirom da je u njemu inkorporirano podosta izvornih sandžačkih leksema kojima akademik Jahić potkrjepljuje hipotezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika u kome bi sandžačka varijanta bila podjednaka bosanskoj. Strefila se zgoda da u jednom danu sretnem akademika Jahića i Džavida Begovića, jednog od koautora skoro publiciranog Sandžačkog rječnika, te da o ovoj riječi upitam Akademika s namjerom da isprovociram gospodina Begovića i provjerim ima li u njegovom Sandžačkom rječniku glagola izrimiti se i koje mu je značenje. Akademik Jahić, prema mom očekivanju, reče da te riječi nema u Enciklopedijskom rječniku i da za nju u Bosni nije pronašao izvora, što će značiti da je nigdje u pisanoj građi nema te da je mala vjerovatnoća da se i u govornom jeziku koristi. U razgovor se uključi Begović rekavši da glagola izrimiti se ima u Sandžačkom rječniku i da nosi leksičko značenje iskvariti se; kada se kaže narod se izrimio znači narod se iskvario. To značenje se poklopilo s onim koje sam nosio u djetinjstvu kada bi istu riječ izgovarali dedo ili bika. Međutim, ta kognitivna spoznaja značenja ništa ne govori o porijeklu glagola izrimiti se, o vezivanju supstantiva Rim/rim za pokvarenost, moralno posrnuće svih oblika s naglašavanjem odstupanja od normi pristojnosti u muško-ženskim odnosima – što predstavlja izazov da se upustimo u leksičku i morfološku  analizu ovog glagola.

Ukoliko glagol izrimiti se podijelimo na morfeme, dobit ćemo sljedeće morfemske jedinice izrimitise. Ključna ili korijenska morfema koja nosi leksičko značenje jeste rim, i njome ćemo se pozabaviti. Najprije valja razlučiti da li dolazi od Rim s velikim početnim slovom ili riječi rim s malim početnim slovom. Ukoliko je u pitanju leksema Rim, onda se njeno leksičko značenje odnosi na glavni grad Italije i regije Lacio sa preko 2,7 miliona stanovnika, na zapadu centralnog dijela Apeninskog poluotoka i ušću rijeke Anijen u Tibar. A ako je riječ o leksemi rim, ona se najvjerovatnije može odnositi na rimsku kulturu i civilizaciju, ali sa otvorenim pitanjem da li na onu prije ili poslije usvajanja kršćanstva kao zvanične državne religije ove imperije. Obzirom da je riječ u sandžačkoj varijanti bosanskoga jezika rijetka i da se u svom osnovnom i nama jedino poznatom značenju susreće samo kod starijih govornika, mala je vjerovatnoća da se radi o leksemi Rim koja bi se u najužem korijenskom značenju odnosila na prijestonicu Republike Italije. Tome u prilog ide i činjenica da u novijem kulturnom pamćenju Sandžaklija italijanska prijestonica ne igra tako važnu ulogu da bi se za nju vezala jedna specifična riječ, pogotovu ovakvog leksičkog značenja kakvo ima glagol izrimiti se. U dvadesetom vijeku tješnji kulturalni i teritorijalni dodir Sandžaka i Italije bio je za vrijeme II svjetskog rata kada je ova vojna sila na strani fašizma okupirala dobar dio Sandžaka, krećući se od krajnjeg juga na granici sa Crnom Gorom kod Mojkovca pa sve do granica tutinske općine ka Novom Pazaru i Sjenici koje su potpale pod njemačke okupacione snage. Međutim, u kolektivnom pamćenju naroda vezanom za taj period okupatori iz redova italijanskog naroda nikada se ne imenuju kao Rimljani već isključivo kao Italijani/Talijani. Nakon Drugog svjetskog rata, značajnija konekcija sandžačke i italijanske kulture javila se samo još jednom, i to krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina kada je u takozvanu masovnu modu ušla kraća frizura s mašinskim niveliranjem kose na zadnjem dijelu glave i sa strana od „nularice“ do „trojke“ i također pravilnim niveliranjem kose prednjeg dijela glave. Ali, ni taj modni detalj masovne kulture nije došao u Sandžak izravno iz Italije, kao što su primjera radi neki supstrati dolazili iz Njemačke, zbog brojnih sandžačkih gastarbajtera i migracijskih kretanja sandžačkih naroda u ovoj zapadnoevropskoj državi, već posredstvom državnih centara moći i medija (Beograd, Podgorica, Sarajevo, Priština, te u manjoj mjeri Skoplje, Zagreb, Novi Sad i Ljubljana) odakle su u rubne krajeve Jugoslavije stizale sve značajnije pomodne promjene. Dakle, korijenska morfema, kao nosilac značenja u sandžačkom glagolu izrimiti se, nije mogla doći od lekseme Rim koja označava prijestonicu savremene Republike Italije. Ostaje nam samo još da razlučimo da se li leksema rim koja je korijenski morfem glagola izrimiti se u kulturnom pamćenju naroda Sandžaka odnosi na rimsku civilizaciju prije ili poslije usvajanja kršćanstva kao zvanične državne religije Rimske imperije. Ako znamo da je kršćanstvo zvanično postalo ravnopravno sa ostalim religijama Rimske imperije 313. godine donošenjem Milanskog edikta od strane imperatora Konstantina, te da je ukazom imperatora Teodozija iz 393. godine postalo jedina državna religija koja se smije javno ispovijedati, onda smo već usvojili osnovne temporalne graničnike koji mogu biti razdjelnica za određivanje značenja korijenske morfeme glagola izrimiti se. Za potpuno određenje tog značenja fali nam još samo da spoznamo prilike u Sandžaku prije i poslije tog četvrtog vijeka, odnosno da li je i u kojoj mjeri rimska kultura i civilizacija dopirala do ovih krajeva.

Tvrdnje historičara novijih i starijih metodoloških pristupa po pitanju kretanja naroda na teritoriju Sandžaka nisu identična i kreću se u rasponu od krivotvorenih, nepotpunih, nacional-romantičarskih do naučno preciznijih prema mjerilima koje pružaju savremena tehnološka dostignuća, pogotovu kada je riječ o ispitivanju DNK genetskog koda. Ukratko, ono što znamo i što je nepobitno jeste da su na ovom od prahistorije naseljenom području živjeli mnogi narodi, ostavljajući o sebi dublje, pliće ili skoro nikakve tragove koji bi nam danas koristili da spoznamo nešto više o njima, njihovoj kulturi, civilizaciji, običajima i svemu drugom. U historijskom slijedu, pet do šest kultura i civilizacija je dominiralo ovim područjem: helenska, ilirska, rimska, slavenska, bizantijska, osmanska, austrougarska, jugoslavenska, zapadnoevropska… preplitalo se, razmjenjivala kulturna i civilizacijska dobra, dopunjavalo se, borilo za dominaciju jedna nad drugom i na kraju potiralo međusobno uvlačeći u te svoje razmirice i brojne narode koji su ih činili – od Autarijata, preko Gota, Sasa, Tračana, Dačana, Dardanaca, Kelta, Ilira, Grka, Italijana, Slavena, Bošnjaka, Srba, Albanaca, Hrvata (Dubrovčana), Turaka, do Roma, Cincara, Čergeza, Kovača, Gabelja, do današnjih dana i novonastalog talasa dolaska Kineza na ova područja. Mnogi od njih ostavljali su svoje tragove u toponimiji, u humkama, u spomenicima, u zadužbinama, u stećcima, u nišanima, u ćelijama, u hižama, u džamijama, u tekijama, u katedralama, u crkvama, u kapelama, u kupatilima, u hamamima, u sahat-kulama, u hanovima, u putevima, u ćuprijama, u mostovima, u nakitima, u pokućanstvu, u oruđu, u oružju – u svim oblicima očuvanih ili uništenih kulturnih dobara za koje imamo i nemamo arheološke potvrde, pogotovu ne u našim muzejima jer su oni odavno opljačkani, a njihove postavke postavljene tako da prekrajaju historiju. Međutim, postoji nešto što hiljade fabrikovanih arheologa ne može prekrojiti, a to je kolektivno pamćenje sandžačkog naroda, koje kao svoju posebnost njeguje i svoj bosanski jezik, a kao potvrdu te posebnosti glagol izrimiti se. U tom našem kulturnom pamćenju, prije svega jezičkom, zabilježene su mnoge događajnosti koje tek naslućujemo, jer su u njima skriveni znakovi za generacije koje pristižu i koje će ih možda znati rastabiriti i pouku iz njih uzeti.

Prije nego nastavimo s naslućivanjem starostavnog sandžačkog glagola izrimiti se, osobito njegove korijenske morfeme, koji još čuvaju tek najstariji pripadnici bošnjačkog naroda u Sandžaku, podsjetit ću Vas na jedan znak koji su nam ne tako davno, svega prije nekih šezdesetak godina, prethodnici ostavili da ga razumijemo u vremenu za koje nisu znali kada ali su vjerovali da će jednom morati doći. Riječ je o brzalici koju smo mi, rođeni sedamdesetih, osamdesetih pa i devedesetih godina dvadesetog vijeka sricali uvježbavajući razliku između afrikata č i ć, iako nikada nismo imali problem u njihovom razlikovanju, bar ne onoliko koliko je on izražen u Bosni, ni ne razmišljajući o podtekstu koji krije jednu od najvećih tragedija Bošnjaka Sandžaka druge polovice dvadesetog vijeka. Nismo tu brzalicu učili u školi, nje nije bilo ni u jednoj čitanci, ni u jednoj gramatici ni jednog razreda osnovne ili srednje škole, već samo kolokvijalno na sokaku, u mahali. Ta naivna metodički vrhunski osmišljena brzalica, toliko je bila popularna da je postala stilogeni marker našeg lokalnog identiteta prema kome su nas drugi prepoznavali i upoznavali. Na stotinu hiljada puta se u Sandžaku i šire u tom vremenskom rasponu zbrzavalo Ćetres ćetiri ćafke na Hađet ćućahu i prićahu kako je ćovek ćoveka ubio ćekićom u ćelo, a da se nije javno govorilo o njenom podtekstu. Prva značenja te hiperpopularne brzalice saznavali smo od majki, navečer kada bismo se pripremali za počinak i usput redali te riječi izrugujući se sami sebi zbog tog, kako kažu u Bosni „mehkog i tvrdog ć/č“. Obazirući se na naše bezazlene jezičke doskočice, majke su nam potiho objašnjavale šta to zapravo znači. Govorile su nam da je na Hadžetu, nakon što je partizan nadbio švabu, strijeljano na hiljade muslimana (tada se još nismo znali pisati kao Bošnjaci), i da su tu u ogromnim rupama koje su napravile švabine bombe potrpani te da je onda zemlja izravnata, i svijet udrio u pravljenje kuća. Allah je zato poslao čavke da graču na Hadžetu i opominju onaj svijet što se raspištoljio i pravio kuće nad mezarevima tolikog muslimanskog mahljuka, zaboravljajući da su podno temelja njihovih kuća, ispod kreveta na kojem spavaju kosti mnogih nevinih ljudi. Onima što nisu hajali za tu Božiju opomenu, svisla ja pamet, pa su im se pričinjavali merhumi i zvali ih da im se maknu s groba. Nakon ove majčine hikaje, lijegali bismo u krevet i učili šehadet da razagnamo strah od tih merhuma što se priviđaju živim ljudima. Vremenom su nam oči izrastale, a pamet se oslobađala, te su legende u priči naših majki zamijenjene istinom koja je još bila strašnija, i od koje se i danas često prevrćemo u krevetu, odhukujući i lijevo i desno. Spoznali smo da su komunističke vlasti na Hadžetu 1945. godine strijeljale više hiljada najuglednijih Bošnjaka, uleme, inteligencije, aga, begova, poduzetnika, trgovaca, zanatlija – svih onih koji su činili vjersku, intelektualnu i ekonomsku jezgru sandžačkih Bošnjaka, po kratkom postupku, skoro bez ikakvog suđenja, pod izgovorom da se obračunavaju sa kolaborantima i saradnicima njemačkog okupatora, a u suštini kažnjavaju prvake bošnjačkog naroda zbog toga što nikada nisu dozvolili četničkim kamama da uđu na njihovu teritoriju i počine genocid po direktivama čišćenja Sandžaka i Bosne od nesrpskog stanovništva, kao što su januara i februara 1943. godine četnici Pavla Đurišića u Limskoj dolini, na prostoru od Bijelog Polja do Foče, izvršili genocid nad Bošnjacima i pobili 9200 civila o čemu on, kao velikom uspjehu, iscrpno izvještava svog vrhovnog komandanta Dražu Mihajlovića. Eto, u svojoj mudrosti, onda kada se o tome nije smjelo javno govoriti, naš narod je sačuvao pamćenje u naovlaš bezazlenoj dječijoj brzalici, koju su hiljade i hiljade njih izgovarali a da nisu bili svjesni podteksta. I samo zbog ne tako velike vremenske distance i još uvijek kod prorijeđenih svjedoka tog vremena danas u potpunosti razumijevamo tu brzalicu, nismo izgubili osjećaj za njen podtekst. Zapravo, toliko smo ga svjesni da je nestao razlog njegovog skrivanja u brzalici koja je obilježila moje i djetinjstva generacije prije i poslije mene, te skladno tome današnje generacije djece skoro i ne znaju za ovu brzalicu, ali znaju, pamte i produbljuju saznanja o genocidu na vakufskom dobru Mearif na Hadžetu, gdje su strijeljani i u kratere od njemačkih bombi u masovne grobnice sahranjeni očevi i djedovi njihovih djedova i sve snažnije iskazuju osjećanje da se obilježe mjesta njihovog stradalništva i ukopa, da se otkriju i ispišu njihova imena na spomen obilježju te da svjedoče o njima i o nama.

Suština paralele koju želim naglasiti između priče o brzalici Ćetres ćetiri ćafke…, razlogu njezina postojanja i našem svjedočenju tog vremena i glagola izrimiti se jeste u tome da narod u jeziku čuva samo važne stvari, i da riječi koje imenuju te stvari postoje samo dok imaju svoju svrhu. Zato je naša brzalica skoro arhivska građa, ne živi intenzivno kao prije dvadesetak ili petnaestak godina jer je ispunila svrhu koja joj je primarno data: da sačuva sjećanje o nečemu što jedan narod, ako želi da opstane, ne smije istisnuti iz svog kolektivnog pamćenja, čega uvijek mora biti svjestan i o čemu svako buduće pokoljenje mora podučiti. Iz te činjenice se nameće pitanje po čemu je rim, odnosno Rimska imperija, toliko važna našem narodu da joj, kao korijenskoj morfemi i nosiocu leksičkog značenja, posveti jedan cijeli glagol? Također, iz tog problemskog pitanja se rađaju i pitanja zašto je taj glagol prisutan samo u jeziku sandžačkih Bošnjaka i zašto uvijek ima intenzivirano značenje negativnog, da ne kažemo ružnog?

Najprije da riješimo dilemu da li se korijenska morfema glagola izrimiti se odnosi na rimsku civilizaciju prije ili poslije preuzimanja kršćanstva kao zvanične religije.  Općepoznato je da je prihvaćanje kršćanstva i njegova dominacija nad silnim paganskim božanstvima rimskog carstva bilo viševjekovni mukotrpni proces, te da je tek u petom vijeku suštinski ovladalo teritorijem rimskog imperija. Postoji više arheoloških nalazišta koja potvrđuju prisustvo naroda paganskih vjerovanja na teritoriju Sandžaka prije dolaska Slavena, neki arheolozi prepoznaju čak i posebnu peštersku kulturu koja se dodiruje sa u nauci već potvrđenom glasinačkom kulturom. I danas u mnogim sandžačkim selima postoje humke i nekropole koje narod naziva grčka groblja, iako je uglavnom riječ o pokopnim ostacima Dardana, Kelta, Autarijata, Gota i drugih naroda koji sve do III vijeka nove ere, iako postaju dio Rimske imperije od 9. godine n.e., uspijevaju očuvati svoje vjerske i nacionalne posebnosti, koje su se umnogome oslanjale na helensku kulturu i civilizaciju. Vjerovatno je to razlog što narod i kasnije nekropole iz rimskog perioda u svom imenovanju naziva grča groblja. Jer i danas, bez obzira o kom sloju stanovništva da se radi, kada upitate ljude o tim starim humkama, oni će vam reći da su to grčka groblja, i ničija više. Za njega je to sve bio Grk, paganin i hedonista, bez ulaska u razlikovne nijanse tih starih naroda. I nauka nam donekle govori o tome. Recimo, Stipčević u svojoj knjizi Iliri, povjest, život, kultura na jednom mjestu upravo spominje da su stari Grci znali da plemena koja žive sjeverno od njih pripadaju Ilirima, odnosno barbarskim i polubarbarskim narodima koji pričaju sasvim nerazumljivim jezikom, te da su se tijekom vremena neki od tih barbarskih krajeva helenizirali. Ako narod ni u grobljima ne čuva sjećanje na Rimski imperij iz doba paganstva, onda je mala ili skoro nikakva vjerovatnoća da jedan tako poseban glagol veže leksičku jezgru za to doba. Također, ni leksička jezgra rim kao simbol za imenovanje nečeg jako ružnog nije se mogla vezivati za taj period, jer nije bilo tolike razlike između naroda da bi se mogla stvoriti takva simbolika, pogotovu ne u Sandžaku koji je bio duboko u unutrašnjosti Balkana i bez neke transparentne veze s koloseumima i drugim rimskim civilizacijskim „dostignućima“. Krajnje hipotetičko razmišljanje dovodi nas do zaključka da je ova glagolska leksema nastala nakon prihvaćanja kršćanstva kao zvanične religije Rimskog imperija, iza sedmog vijeka, odnosno poslije velike seobe Slavena i njihovog miješanja sa autohtonim stanovništvom Balkana.

Slaveni su na većem dijelu Balkanskog poluostrva zatekli ilirska plemena, koja su svojom svježom krvlju u najvećoj mjeri slavenizirali. Ali, taj proces nije na svakom mjestu išao uzlaznom linijom i nije tekao odviše jednostavno. Prostor Sandžaka sa sve skromnim i manjkavim arheološkim istraživanjima pokazuje da su se na ovom teritoriju jako dugo održale komune preslavenskih balkanskih naroda. O tome svjedoče zbirke ilirskog, dardanskog i drugih nakita pronađene u okolini Novog Pazara, a koje se danas čuvaju kao najveće dragocjenosti u beogradskim i drugim muzejima, kao i niz djelimično očuvanih kulturno-historijskih spomenika ili čiji se obrisi tek naslućuju. Ka tome, ne treba gubiti iz vida da je nakon prihvaćanja kršćanstva od većine slavenskih naroda, prostor Bosne i Sandžaka bio domovinski prostor bogumila, koji su vijekovima proganjani od strane papinskih inkvizicija i domaćih crkvenih velikodostojnika. Jedan od prvih genocida na prostoru Balkana upravo je napravljen u Novome Pazaru, kada je 1186. godine na inicijativu Stefana Nemanje održan Sabor kod Petrove crkve na kome je odlučeno da se svi bogumili na teritoriji Raške prevjere u kršćanstvo ili pogube. Prema historijskim izvorima, ubijeno je preko 30.000 bogumila na najsvirepije načine, najčešće spaljivanjem, dok ih je možda i veći broj ostao osakaćen, izvađenih očiju, bez ruku i nogu. Didu ili Velikome gostu iščupan je jezik sve do grkljana, a sva njihova imanja su zaplijenjena i izdijeljena pokrštenicima. Razmjere od 30.000 ubijenih u današnjem shvaćanju vjerovatno prevazilaze više miliona ljudi, što će kazati da je tada istrijebljen jedan cijeli narod. Preživjeli bogumili su ili izbjegli u Kulinovu Bosnu ili su javno primili kršćanstvo, a tajno propovijedali svoje učenje sve do dolaska Osmanlija, zaključno sa 1396. godinom kada se u turskim defterima spominje stalno prisustvo osmanlijskog kadije u rudarskom mjestu Gluhavica na današnjem magistralnom putu između Novog Pazara i Tutina, kada bogumili sukcesivno prelaze na islam i postaju dio raskošne osmanlijske kulture i civilizacije.

Nova nepristrasna istraživanja potvrđuju ne samo bogatu bogumilsku tradiciju u Sandžaku već donose više lokaliteta na kojima se i danas nalaze ostaci bogumilskih nekropola, doduše ne tako raskošnih iluminacija kao u Bosni i skoro bez napisa, što se može razumjeti potrebom tadašnjih bogumila Sandžaka da, zbog progona, ubijanja i istrjebljenja kojima su konstantno bili izloženi od strane nemanjićke dinastije, skrivaju svoje vjerovanje a samim tim i kulturu življenja. Vjerovatno su zbog toga njihova greblja, kao ono nedavno pronađeno u okolici Novoga Pazara, bila u šumama ili teško pristupačnim zaravnima, daleko od očiju znatiželjnika.

Pokolji i progoni bogumila na području Sandžaka i Bosne od strane Nemanjića nastavljaju se i nakon Stefana Nemanje, jer njegov stariji sin Vukan, dukljanski knez koji od oca dobi na upravljanje Zetu, pozva 1199-1200. godine inkvizitore pape Inoćentija III protiv Kulina bana i drugih bogumila u Bosni. Obzirom da su u ta doba oba rimska carstva (Istočno i Zapadno) bila žestoki protivnici bogumila, te da su bogumili i ortodoksnu i katoličku crkvu smatrali izopačenima – vjerujući, između ostalog, da su zidane crkve sotonine sinagoge, te da oni koji se u njima mole vrše idolopoklonstvo, da su crkvene ikone idolopoklonstvo, da je krst đavolji simbol, da je svako poštivanje svetaca zabranjeno, jer se samo Bogu valja klanjati; prezirući službu, laude i crkvene pjesme; osuđujući štovanje svetačkih moći, svetaca i crkvenih sakramenata – navjerovatnije otuda potječe leksičko značenje korijena glagola izrimiti se kao nešto izrazito negativno, odvratno, ružno, nešto na što se može gledati samo sa prezirom. Zato su ovaj glagol sandžački bogumili mogli koristiti dvojako: 1) izrimiti se – „biti pokvaren i ružan kao pripadnik rimokatoličke i ortodoksne crkve, kulture i civilizacije“; 2) izrimiti se – „preći iz prave u krivu vjeru, preobratiti se se iz bogumilske vjere u kršćanstvo, postatati krivovjernik“.

To osnovno dvosmjerno negativno značenje riječi rim u sandžačkome jeziku doživljava određenu promjenu tijekom vladavine Osmanlija ovim prostorom, jer su oni, osvajajući Bizant, otklonili opasnost od direktnih obračuna kršćanskih svećenika i njihovih vojski sa domicilnim stanovništvom, a sa druge strane bogumili su, zbog izuzetne bliskosti između svog i islamskog učenje i slobode koju su konačno dobili, prigrlili islam i postali dio muslimanskog ummeta. Da nisu svi bogumili s teritorija Sandžaka istrijebljeni za vrijeme Nemanjića, te da su oni samozatajno ispovjedali svoje učenje, govori činjenica da osmanlijski defteri iz prvih godina nakon oslobađanja ovih krajeva bilježe priličan broj muslimanskog domicilnog stanovništva, a to su ustvari bogumili koji odmah po dolasku Osmanlija prelaze na islam. Međutim, ni kao muslimani ne mogu zaboraviti svirepost kršćanskih progona te i dalje gaje osjećaj odvratnosti prema njima, pa zato u svom dubinskom biću za sve što je ružno i pokvareno zadržavaju subjektivni osjećaj koji definiraju riječju rim, slično kao što su Rimljani sve neobrazovane i neuke ljude nazivali barbarima, iako je osnovno leksičko zančenje te riječi bilo ljudi koji slabo ili nikako govore grčki jezik, i potječe iz helenske kulture i civilizacije. Leksičko pomjeranje te riječi danas je otišlo još dulje, tako da termin barabarizam nosi značenje nekulturan, primitivan, neciviliziran čin ili pristup. Na isti način je došlo do pomjeranja osnovnog značenja glagola izrimiti se u sandžačkim govorima bosanskoga jezika iz već opisanog u postati nemoralan, bezbožnički sa stilogenim nijansama najvećeg stupnja pokvarenosti i ružnoće. Vjerovatno je do takvog pomjeranja leksičkog značenja ovog glagola dovela i suprotnost razvoja islamske kulture i civilizacije u odnosu na zapadnu kulturu i civilizaciju koja je u podsvijesti sandžačkog čovjeka još uvijek bila Rim. Dok se Osmanlijska imperija držala općih načela javnog morala, patrijarhalnog odgoja i porodičnog ambijenta bliskog islamskom ahlaku, dotle je zapadna Evropa sa sve Rimom pomjerala granice dozvoljenog postajući postepeno žrtva svojih slabosti i strasti. Tako je recimo u Bosni i Sandžaku bilo nepojmljivo konzumiranje alkoholnih pića na javnim mjestima, postojanje kupleraja i lokala u kojima su se igrale hazardne igre sve do odlaska Osmanlija i uspostave austrougarske, odnosno srpske i crnogorske vlasti. Dok je Bošnjakinja sve do nasilnog skidanja zara i feredže 1946. bila skrivena pred svijetom kao biser u školjci, dotle je u rimskoj Evropi razgolićena pa čak i vulgarna ženska odjeća još u XIX vijeku postala visoka moda. E, upravo je iz tih razloga naš sandžački čovjek u svom bogatom jeziku zadržao glagol izirimiti se u značenju pokvariti se, postati nemoralan, odati se sotonističkom uživanju strasti jer kako će drukčije objasniti svu tu  prljavštinu koja dolazi iz rimske Evrope i od njega traži da prizna za normalno nešto što ni po Božijim ni po ljudskim zakonima ne može biti normalno i što iz dana u dan srlja u sve veću izopačenost, kao što su, recimo, najnovije zapadnjačke devijacije priznavanja istospolnih brakova i veličanje lgbt populacije, koje ne mogu biti ništa drugo do satanizam koji je sadržan u izvornom, bogumilskom značenju ovog glagola.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

62 KOMENTARI

  1. Vidis Jarcevicu.
    Procitao sam reda radi sve sto si napisao i PROCITAN si.
    Rekao sam ti da moras jos mnogo da citas !
    I bio sam u pravu.
    Jer nisi naucio abecedu nauke.
    A dva temeljna principa nauke su : MORAL i RAZUM.
    Citaoci ce suditi koliko ima morala i razuma u onome sto svaki od nas pise.
    Zato se uzalud trudis
    Ja se ne bavim politicki dirigovanom vec ozbiljnom naukom i svjestan sam koliko je
    Katarina Velika bila u pravu odgovarajuci Didrou: “Vi filozofi pisete po papiru, a papir podnosi sve, a mi vladari ne pisemo po papiru vec po ljudskim kozama svojih podanika koje ne mogu podnijeti bas sve”.
    Cilj nacertanijevsko-memorandumske « nauke » bio je sto bi Katarina rekla «pisanje po kozama »
    Bosnjackim !!!!
    Dve najznacajnije stranice ove « knjige » ce vo vjeki vjekov ostati Srebrenica i Tomasica !
    I nikakvi srbijanski politicki sudovi ovaj fakt nece promjeniti.
    Jer postoje kosti srebrenickih i mucenika umorenih na pravdi Boga u Tomasici !
    Jer postoje presude dva Medjunarodna suda !
    Postoji i Rezolucija Evropskog parmlamenta o srebrenickom genocidu.
    Koji JEDINO SRBIJA ne priznaje
    Zato sam napisao da je ovo sto Vucic i Nikolic rade pozoriste u kuci.
    Nema tu ni « R » od reforme.
    Pritisla ekonomska bijeda pa dojucerasnji piromani GLUME jevropejstvo.
    Vjerujuci da su svi Bosnjaci somine poput nekih njihovih politickih « prvaka »
    Sto je naravno iluzija nad iluzijama
    Istinska reforma srbije i srbijanskog drustva treba da zapocne mozdanom odnosno mentalnom reformom. Guslarska mitomanija kao otrov koji razara svijest i savjest najmladjih narastaja mora biti izbacena iz obrazovnih programa, a djecici se Sveto pismo mora tumaciti ne SPC-ovski vec Hilalovski :
    « Sto sebi nezelis nemoj ni drugome »
    A to je generacijski posao.
    Do tada ce Bosnjaci morati da spavaju sa jednim otvorenim okom.
    Ako zele da im se Srebrenica i Tomasica vise nikada ne ponove.

    • Napisah odgovor i ja ga ponisti. Pisem ponovo.
      Gospodine Hugo. Raspravljali smo o falsifikovanoj istoriji Zapada o Slovenima i kolonijalnim agresijama i zlocinima na Balkanu, itd. O izmisljenim bogumilima i gradnji hrvatske, makedonske, siptarske,bosanske i crnogorske nacije od Srba. Vi se sad skoncentrisali samo na muslimanske zrtve u Srebrenici. Dobro. Ne spominjete preko 3600 ubijenih srpskih civila oko Srebrenice. To je prilicno veliki broj, a medju ubijenima su i srpska deca najmladjeg uzrasta. Na vasem groblju u Srebrenici nema ubijene dece, a ima po koja zena – punoletna. Znate li, da je vecina ubijenih iz obracuna medju muslimanskim jedinicama – jedna htela da se povuce u Tuzlu, a druga da se vrati u Srebrenicu. Znate li, koliko je leseva u to groblje doneseno s treceg mesta, a koliko je ljudi sa spiska ubijenih jos u zivotu? Neke su pronasli i u SAD. Ne rekoste ni rec od preko 100.000 prognanih Srba iz Sarajeva. Progon stanovnistva je odrednica zlocina genocida. Dalje, zasto muslimani i katolici nisu postovali pravoslavnima u BiH pravo na otcepljenje ili ostanak u Jugoslaviji? Narodima je pripadalo pravo na takvu odluku. A pravoslavni bili vlasnici vecine zemlje u BiH. Republike su se mogle izdvojiti samo ako se sloze ostale republike i pokrajine. Zasto je vicina muslimana i katolika, u oba svetska rata, bila uz kolonijalni Zapad i sprovodila genocidne planove Zapada nad pravoslavnima i nad Rusima? Zasto se krije, da je u Drugom svetskom ratu muslimana BiH bilo vise u cetnicima nego u partizanima? Zasto muslimani i katolici odbacuju srpsko pismo cirilicu – kad su im preci u Srednjem veku pisali samo tim pismom? Zasto potomci islamiziranog Srbina *i brata mog pradede* tvrde da nisu Srbi? Zasto, danas, muslimani i katolici ne priznaju da su im preci (preci svih Srba) tvorci pisma i kulture u svetu – sto se vec priznaje i na univerzitetima u SAD, Nemackoj, Francuskoj…?

    • Gospodine Hugo,
      nesto ste nazvali guslarskom mitomanijom. To je ne cenjenje srpske kulturne bastine. Gusle su odavniana. U Ilijadi pise, da je Ahil cesto pevao uz gusle, a sve drzavne svecanosti Ahejaca na Itaci pratila je muzika s gusala. Znate li, da je Austrougarska zabranila gusle u BiH i da ih je oduzimala. Jedna porodica je ubijena pored Sarajeva, kad je na Krsnoj slvavi imala gusle s guslarom. Andre Bar, profesor iz Pariza, o unistavanju srpske kulturne bastine u BiH je napisao i knjigu – i primetio je, da je srpski jezik majka svih jezika. Pretprosle godine je u Beograd stigla delegacija UN – iz UNESCO-a. Predlozili su Vladi Srbije, da, sto pre, upise u registar Uneskoa srpske deseteracke pesme. Vodja delegacije, Rumunka, rekla je, da takve pesme ne postoje ni u jednom drugom svetskom jeziku. Nazalost, Vlada Srbije, da ne bi vredjala Hrvate, Bosnjake, Crnogorce i druge, nije podnela prijavu za registraciju, pa se sprema Hrvatska, da te pesme registruje kao svoje. Evo vam jedan stih iz Odiseje na desetercu (kazete da ste citali moje knjige, pa se izvinjavam – mislio sam da moju Odiseju niste procitali):
      Тако рече богиња Атена
      И на ноге обућу навуче,
      А обућа и златна и лепа,
      А још она амбросијски свежа.
      Обућа ју носила к'о ветар,
      Што дувајућ’ хита у даљине,
      Носила је широким водама
      И бескрајном земљом испод Неба.
      Атена је копље прихватила,
      Баш убојно с оштрицом од бронзе,
      100) Љуте бронзе, те је оно тешко,
      Поред тога, велико и јако.
      Овим копљем, разбија редове,
      А редове јуначких смртника
      И то увек када је расрде,
      Кад расрде кћерку силовиту,
      Кћерку оца Дива олимпијског.
      Тад’ полете низ литице горе,
      А литице горе Олимпијске
      И застаде на итачкој земљи,
      Пред капију краљеве палате,
      Баш на прагу дома Одисеија.
      У рукама копље је држала,
      Подсећала на некога странца.
      Таквом се је она учинила,
      Учинила старешини двора,
      По имену том Тафљану Менту.
      Ту је стала просце дрзовати.

  2. Posebna vrsta “nauke” je velikosrBska (h)istorijska “nauka”. Glavna odlika ove kvazinaucne discipline je ekstremni gnoseoloki entuzijazam. Ukratko sve sto je u skladu sa velikosrBskom idejom je “istina”, a argumenti, ko mari za argumente, ako ih i nema izmislicemo, falsifikovacemo, pravicemo se “Tose”, lagacemo,……….. ustvari kompletna socijalna patologija koja ne iskljucuje ni sto bi kasapin Slobo rekao oruzane bitke, nam je na raspolaganju.

    Evo da ovlas (jer doista nije vrijedan ozbiljnijeg osvrta) analiziramo ovaj galimatijas nepovezanih podmetacina koje pise izvjesni Jarcevic.

    Iz mase falsifikata, podmetacina, lazi izdvojio bih samo jednu GNUSNU LAZ kao ilustraciju.

    Po njegovoj tvrdnji bogumilstva i bogumila nikada nije ni bilo, vec se radi o „oazama katolika“ poslanih od strane rimskog pape (dobro mu se nije omaklo da srbima odiozne Gensera i Helmuta Kola transportira jedan milenijum unazad) sa ciljem unistenja pravoslavlja jel’te. Inace papa Honorijus III nije unistavao pravoslavlje kad je poslao krunu Stefanu Prvoencanom. Takodje ni Rastko Nemanjic nije unistavao pravoslavlje kad je na prevaru od patrijarha vaseljenskog isposlovao autokefalnost srpske crkve koja je bila u sastavu bugarske pravoslavne crkve i zbog toga bio anatemisan od ohridskog arhiepiskopa Homatijana koji mu 1220. godine u pismu izmedju ostalog pise:
    „………Јер, ако си постао митрополит на основу права, од старине принадлежног царевима да обнављају градове и да их од нижег степена, наиме епископског, уздижу на виши митроплитски или архиепискпски, као што говоре каони 12. и 17. халкедонског сабора и 38. канон сабора који се био састао у Трулу на царском двору, тада је требало да си ти пре тога био епископ, те да би се могао узвисити од нижега на почасније и више. Али ти нити си био епископ нити уопште имаш царску одлуку, која би потврђивала твоје рукоположење. А и где је данс, царство, коме припадају и остала па и ово достојанство, пођто сада многи врше власт по областима, а нико није сачувао неокрњено царско достојанство? А пошто нема правог царства, ти и твоме рукоположењу сасвим недостаје правна основа………………… јер ни теби није потпуно непознато, као ни ма коме другом, да се Србија налази у епрхији престола Бугарске……………………. Пошто тако свети и божански канони заповедају………….. ако одступиш од права која од старине припадају нашој епархији, а која ти сада незаконито држиш, добро ћеш учинити, јер би то значило да си се предомислио као онај ко се опамети, да си постао свестан неканоничности тога свог предузећа и вратио се на пут којим су од старине ишли твоји преци, ти ћеш можда и опроштај одбити за ту мудрост. Ако ли, пак, недоступно будеш остао при свом дрском делу и ако одржиш своју упорност, презревши ово наше писмо, па сам себе учиниш подложним казни канона, којим ти законито претимо са снагом права, ми те подвргавамо одлучењу од свете и и живоначалне Тројице и искључујемо те из заједнице верних као преступника заповести светих и божанских канона и као нарушиоца и смутитеља црквеног устава, који су свети оци од почетка установили…”

    Anatema nije skinuta do dan danas.
    U narodu je ostalo vjerovanje da je pokolj srBske vojske od strane jedne turske izvidnice na Marici (bitka na Marici je velikosrBska izmisljotina) i Oliverina „svadba“ na Kosovu polju 1389. godine direktna posledica ovog prokletstva.
    Takodje Jarcevicu nista ne znaci sto u Arilju u crkvi svetog Ahileja i dan dana postoje freske o progonu bogumila (sabor u Zici na kojem Rastko papinom krunom krunise svog brata Stefana Nemanjica za kralja, koji postaje Stefan Prvovencani)
    Da se vratimo na bogumilstvo.
    Bogumilstvo kao najznacajniji religijsko-socijalni pokret od X-XIV vijeka na Balkanu i u Maloj Aziji, je utemeljeno na tajnom sastanku odrzanom u manastiru „Sveta Paraskeva“ u okolini bugarskog grada Preslava 13.aprila 928. godine. Medju prisutnima su nominalni osnivac, mladji sin bugarskog cara Simeona Bojan Magesnik, episkop Bogomil, njegov sin Jeremija i dva neimoneovana mistika iz Sirije. Bojan Magesnik je prethodno dugi niz godina boravio na vizantijskom dvoru u Kostantinopolju kao gost kraljeve kceri Marije (kasnije bugarske carice udate za Bojanovog brata Petra) i tamo izucio mnoge nauke.
    Ruina « Svete Paraskeve » se i dan danas nalazi u okolini Preslava.
    Tajna ekspolozivnog sirenja bogumilstva u Filipolju i Makedoniji je u njegovoj snaznoj socijalnoj komponenti. Sirokim narodnim masama je bio neobjasnjiv raskos crkve i zlatom i srebrom optocena mantijaska odezda na jednoj strani i prica o Isusu kao olicenju skromnosti na drugoj strani.
    Prvi izvor koji govori o bosanskim krstjanima je prijava papi Inocentiju III u kojoj dukljanski kralj Vukan optuzuje bosanskoga bana Kulina radi sirenja manihejskoga krivovjerja u Bosni i Zahumlju.
    U pismu od 11.10.1200. godine papa Inocentije III pise kralju Emeriku: “Doznali smo, naime, kada je nedavno nas casni brat Bernard – splitski nadbiskup istjerao iz Splita i Trogira ne mali broj patarena, da je odlicni muz Kulin, ban bosanski, njihovoj zloci dao ne samo sigurno skroviste, nego i potporu, i njihovoj opacini izlazuci svoju zemlju i samoga sebe, njih je castio kao katolike, dapace vise nego katolike, zovuci ih posebno krscanima. Neka ne stedi tvoje oko recenoga bana nad kojim imas vremenito vrhovnistvo.”

    Kada je kralj Emerik, postupivsi po papinoj naredbi, saopcio banu Kulinu naredbu iz Rima, on se iznenadio, i ujedno izvinio tvrdeci, da on bosanske krstjane nije drzao krivovjernicima, nego dobrim krscanima, kakvim su se oni njemu prikazivali. Zatim je razgovarao sa starjesinama “hisa” koji su mu obecali “da ce nauku Svete Stolice nepovredivo opslusivati”. Radi toga ban Kulin je s dubrovackim nadbiskupom Bernardom i arhidakonom Marianom poslao u Rim papi Inocentiju III nekoliko bosanskih krstjana moleci, da ih Papa ispita i da posalje u Bosnu prikladna izaslanika, koji bi ispitao vjerovanje i sivot njegovih ljudi.
    Svojim pismom od 21.11.1202. godine papa je odredio, da u Bosnu podju kao njegovi legati splitski nadbiskup Bernard i Ivan de Casamare, papin kapelan, koji je 1199. godine bio papin legat u Duklji i dobro poznavao prilike u njoj i obliznjim krajevima.
    Najstariji historijski spomenik bosanskih krstjana, koji govori o njihovoj nauci i zivotu je ISPOVIJED 5 koju su na Bilinom Polju 8.4.1203. godine, sporazumno potpisali sedmorica starjesina bosanskih krstjana.

    Ivan de Casamare prispio je u Bosnu pocetkom proljeca 1203. godine. S njim nije bilo splitskog nadbiskupa Bernarda, po svoj prilici zato sto se nije htio mijesati u stvari druge, dubrovacke metropolije. U dogovoru s banom Kulinom papin legat sazvao je prvake bosanskih krstjana na Bilino polje, u blizini danasnje Zenice. Sastanku su prisustvovali papin legat Ivan de Casamare; ban Kulin; arhidakon Marian, zastupnik dubrovackoga metropolite; Dragic, tadasnji djed bosanskih krstjana; njegova dva glavna pomocnika Lubin – Veliki gost i Drazeta – Veliki starac; Pribis, Luben, Rados i Bladost (Vlados), starjesine samostana (kuca – hisa) bosanskih krstjana. Papin legat Ivan de Casamare, kardinal – subdjakon, vanredni izaslanik pape Inocentija III, pokazao je mnogo obzira, sirokogrudnost i ljubav prema bosanskim krstjanima. Nakon obavljene ispovijedi Casamare pise izvjestaj Papi u kom bosanske krstjane zove patarenima tj. krivovjernicima – dualistima: “Obavivsi posao s bivsim patarenima u Bosni, kako sam vec prije pisao Vašoj Svetosti…”

    Samostani (kuce – hize) bosanskih krstjana najvjerovatnije su bili u slijedecim mjestima: Moistra, Janjici, Seonica, Bijela, Uskoplje kod Trebinja, Bradina, Konjic, Glasinac, Podbrac, Gorazde, Ljubskovo, Puhovac, Stupari, Gornje Turbe kod Travnika, Skender Vakuf, Humsko kod Foce, Babun kod Mostara, Podjelinak kod Sirokog Brijega, Ledinac, Boljuni kod Stoca i Drazevica kod Herceg-Novog.
    Navedenih sedam starjesina (priores) nastupaju uime svih ljudi koji su se do tada posebno zvali “krstjani u zemlji Bosni”. Oni su nastupili kao redovnicke starjesine. Izrazi su im bili: “bratstvo nase zajednice”, “u nasoj zajednici i mjestima” i “u svim nasim mjestima, gdje borave skupine brace.”
    U to vrijeme glavno mjesto u Bosni bilo je Mile, sjeverozapadno od Visokog, gdje je ban Kulin imao svoje prijestolje i sazidanu jednu od dvije crkve koje je za zivota podigao.
    Ispovijed bosanskih krstjana obavljena je na Bilinom polju a ne u Milama, najvjerovatnije zato sto je djed bosanske crkve Dragic stolovao bliže Bilinom polju i sto je u okolini Bilinog polja bilo vise krstjanskih kuca.

    Engleski diplomata Ricaut, u svom izvjestaju iz 1670. navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam oni citaju Novi zavjet. (Histori de l’ etat present de l’ Empire Ottoman, Amsterdam 1670.)
    U Bakulinom sematizmu hercegovacke biskupije iz 1867. stoji da je u Dubocanima (kotor Konjic), porodica Helez bila posljednji sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju.
    Fra Jelanic, navodi podatak u “De Patarenis Bosnae”, da je jos iza austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo sesnaest bogumilskih porodica. Poznati bosanski franjevac, fra Grga Martic, zabiljezio je da je licno poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogumilsku vjeru. Obred je vrsio domasin.
    Takvih je po fra Grgi Martisu u njegovo doba bilo u selu Dresnica kod Jablanice i u okolini Kreseva.
    Mehmed-beg Ljubusak zabiljezio je: “Oko Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sacuvali neke molitve iz bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole.”
    Katarima iz mnogih evropskih zemalja Bosna je bila mjesto hodocasca.
    Krvavi obracun evropskih vladara sa katarima je tema filma « Labirint ».
    Kada je dosao na vlast 1198. papa Inocentije III pokusao je da spreci sirenje katara. Najpre je pokusao mirnim metodama da ih prisili da odbace jereticko ucenje. Poslao je svestenike da prekrste katare, ali nije bilo gotovo nikakvog uspeha. Lokalno plemstvo je stitilo katare, kao i lokalni biskupi. Papa je 1204. suspendovao lokalne biskupe i postavio je papske legate. Papa trazi 1206. podrsku plemica, a plemice koji stite katare ekskomunicira. Mocni grof Rejmond VI Tuluski odbija da pruzi podrsku u iskorenivanju katara, pa je ekskomuniciran maja 1207. Papa je pozvao francuskog kralja Filipa II Avgusta da deluje protiv plemica, koji stite katare. Kralj je u to doba bio zauzet jednom drugom bitkom te nije reagovao. Grof Rejmond VI Tuluski srese se januara 1208. sa papskim legatom Pjerom d Kastelnom i posle svadje papski legat je ubijen.

    Papa je odmah izdao proglas, kojim je pozvao u krstaski rat protiv Langdoka. Papa nudi jereticku zemlju svakome ko se prikljuci krstaskom ratu, kao i opsti oprost grehova. Mnogo plemstva severne Francuske se pridruzuje krstaskom ratu privuceni atraktivnom ponudom zemlje plemstva sa juga.

    U julu krstasi zauzimaju malo selo Servijan. Bezije su opkolili 21. jula 1209. i trazili su da grad preda katare. Kad su stanovnici Bezijea to odbili krstasi sledeci dan zauzimaju grad i ubijaju sve stanovnistvo. Smatra se da je u Bezijeu bilo oko 500 katara, a krstasi su pobili 7.000 – 20.000 stanovnika. Krstasi su pitali papskog legata, glavnog svestenika cistercitskog reda, kako da razlikuju katare od ostalih.Papski legat je odgovorio:
    „Sve ih pobijte, a Bog ce svoje prepoznati.“
    Kakvi katolici Jarcevicu, kakvi bakraci.
    Ne da pises, da CITAS Jarcevicu. Jos MLOGO da procitas prije no sto se drugi put usudis da nama prodajes velikosrBske bajke.

    • Gospodine Hugo, to o bogumilima u Bosni u 19. stolecu je nesto drugo. Ti ljudi su u vreme svetaca i praznika zanemarivali i hriscansku i muslimansku veru. To se jos masovnije desavalo u Rusiji. Mnoge porodice su zadrzavale obicaje iz predhriscanske religije. To imate i danas kod muslimana u Bosni i Raskoj – slave Djurdjevdan. Izlaze na izvore i potoke. Pletu vence stavljaju oko glave i bacaju cvece u potok. E, takve su obrede gledali katolicki svestenici u Bosni, pa su to povezivali s bogumilstvom. Ako u to verujete, onda na Djurdjevdan pogledajte koliko ce “bogumila” izici na potoke i izvore u bilo kojem muslimanskom selu. A pravoslavni ce to slaviti u svojim kucama i stanovima. I jedan i drugi obred su nekad bili posveceni Boginji Vesni.

    • Gospodine Hugo,
      ubedjujete me da sam malo procitao i savetujete me da citam malo vise. Pa zar mislite, da ovo sto pisem izmisljam, ili mislite da mi to neko sapuce? Mozda bi bilo bolje da sam mlade dane provodio drukcije, a ne citanjem.

    • Gospodine Hugo, ostao sam Vam duzan odgovora oko Svetog Ahilija. Ahilije je ziveo u 4. stolecu, u vreme vlasti Rimske imperije, kad je hriscanstvo odobreno, pa su i Srbi pokrstavni. To je cinio i Ahilije, a u to vreme je bilo sekti koje su se protivile hriscanstvu. No, one nisu prezivele do Srednjeg veka i do Nemanjica, pa se ne mogu navodni bogumili iz tog vremena poistovetiti sa sektam u prvim stolecima Nove ere.

      Evo nesto o Ahiliju, uz podatak da su Srbi ziveli na Balkanu u to vreme i da su imali plemensko ime Tribiali>
      Др Миодраг М. Петровић је податак о српском стараседелаштву на Балкану узео из хиландарског рукописа, бр. 230, који је с краја XIV и почетка XV столећа, а у њему су Житије и Служба Светог Ахилија. У Житију Светог Ахилија, пише, између осталог:
      „И показа се као други Мојсије законоположитељ, носећи таблице, исписане – не словима, већ Духом Бога жива. И то што је узаконоположио, добро сачува благодаћу Христовом. Чу он, пак, да се међу Трибалима изли свеооскрвнављена јерес Навата Трапезунтског. Ови Трибали се, дакле, сопственим језиком називају Србима. Просвећени, пак, беше Титом Апостолом, а због незнања писма, окренуше се Наватовој јереси, која се и до сада у земљама босанским налази. Чувши све то, преблажени овај Ахилије, а покренут божанственом ревношћу, као проповедник Јеванђеља Христова, стиже овима, и прогнавши дубоку таму јеретичку, многе обрати Господу, украсивши велелепно вером побожности“.
      Да подсетимо новинаре „НИН-а“, Свети Ахилије се упокојио 330. године (убијен је на Моравици), а учио је Србе (Трибале) хришћанској вери. Значи, ако су споменути новинари уверени, да нико од савремених научника није на Конгресу говорио истину – и да Срби нису староседеоци Балкана, обавезни су (ако мисле да су у праву) оспорити и податак из Житија Светог Ахилија, да су Трибали завичајно име Срба (или је то било племенско име Срба). Важно је, да су у 4. столећу после Христа Срби имали и име Трибали и да су тада неки од њих покрштени. А живели су на Балкану – 300 година пре него што ће се „доселити“ на Балкан. Не питамо новинаре „НИН-а“, него званичне повјесничаре (историчаре) – како је могуће да су Срби тада на Балкану, кад у школским књигама пише, да тада нису били на Балкану, него да су били у Русији?

    • Gospodine Hugo, citcu ja jos ne bojte se. Ali, evo vam enciklopedijske odrednice – koje kazu, u isto vreme, da su Splicani i ostali Dalmatinci cas patereni cas hriscani, a bosanski vernici cas patereni, cas hriscani. Eto, donesite sud o ovim odrednicama i uporedite ih s onim sto sam navodio.

      „Pod uticajem III Lateranskog koncila održanog 1179. godine, gde su jeretici izopšteni i stavljeni u nadležnost državnih vlasti koje su ih dužne progoniti, 1185. je održan metropolitanski sinod u Splitu, koji proklinje sve ‘sekte heretika’ što ‘ocrnjuju nauku’ Rimske crkve i traži od vlasti u dalmatinskim gradovima oduzimanje imovine jeretika, njihovo izopštenje i progon. Papa Urban III, 11. novembra 1186, upozorava splitskog nadbiskupa da pazi da se u njegovoj nadbiskupiji ne bi stvarale zajednice koje se nazivaju bratstvima i kojima je u Splitu prišlo mnogo građana.
      Novi splitski nadbiskup Bernard, rodom iz Peruđe, je ubrzo po preuzimanju dužnosti 1196. godine počeo organizovati akcije protiv patarena, među kojima behu i Matej i Aristodije. Uskoro su ovi hrišćani koje je crkva osudila kao jeretike, prognani iz grada uz velike pogrde, njihova imanja zaplenjena, a knjige spaljene. Mnogi prognanici su tada, početkom 1200. godine, našli utočište pod okriljem crkve bosanske i bana Kulina. Papa Inoćentije III povodom toga piše ugarskom kralju Emeriku 11. oktobra 1200:
      ‘Doznali smo da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj jeretika istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljalštini dao svoju zemlju i samoga sebe, te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima – nazivajući ih hrišćanima’.
      – Papa Inoćentije III u pismu kralju Emeriku 1221. godine. Splićani su za gradskoga kneza izabrali Višena Šubića, plemića iz Luke, koji je bio “zaštitnik heretika”. Papa Honorije III iste godine šalje svog legata Akoncija u Dalmaciju, odakle je pokušao pokrenuti krstaški rat protiv bosanskih hrišćana, ali umire nekoliko godina kasnije neobavljena posla. 1222. godine je u Dubrovniku održan crkveni sabor, a papa je poručio Dubrovčanima da biraju nadbiskupa koji će ukrotiti omiške gusare i bosanske jeretike. Crkva je povodom toga poručivala ugarskom kralju da goni slovenske gusare koji napadaju krstaše na putu u Svetu zemlju.
      1225. godine Splićani za kneza biraju humskog kneza Petra, bosanskog hrišćanina, koji je prethodno stolovao u Stonu. Katolički sveštenici zabranjuju Petru da uđe u crkvu, ali narod navaljuje na crkvu, otvora je silom i uvodi svoga kneza. Papin legat Akoncije kažnjava Split interdiktom, koji je trajao skoro godinu dana, tokom čega je grad bio pod prokletstvom, crkve su bile zatvorene i u njima se nije obavljalo bogosluženje“.

      Понављамо, да су богумили сматрали грехом свако убијање, јер су били присталице схватања Шесте Божије заповести. Ову заповест схватали су управо онако каквом су је научавали Христос и апостоли – не убити. Тако средњевековна документа представљају богумиле, а онда о њима пишу да ратују. То смо видели и при крсташком нападу на Задар 1102. године. Кривотвори се да су га крсташи напали, јер је био насељен богумилима. Уствари, то је нападнут део православне државе Србије. Да је и Сплит био у Србији, сведочи податак о постављању у Сплиту хумског господара 1223. године. Изабран је кнез Петар, о којем су сачувани записи, да је он један од Немањића. Вероватно су зато енциклопедисти морали да унесу одредницу да је „босански хришћанин“, а не „босански богумил“. Да у Сплиту није било друге државне власти осим српске, види се и по податку о затварању католичких цркава. То се не би могло десити, да је Сплит био под влашћу католичке Млетачке Републике, или католичке Мађарске. А на град у католичкој држави, то је сигурно, папа не би упућивао проклетство. Прилике у Сплиту почетком тринаестог столећа разоткривају и истину о вероисповести становништва Далмације и Босне. Мада их папа обележава за шизматике, патарене, богумиле, они су припадници православне вере. То се види и у поступку становника Сплита, који постављају за свог обласног господара Србина православне вере, како рекосмо, из једне гране породице Стевана Немање. А чланови те гране Немањића су владали Хумом (Херцеговином):

  3. samo savjet. ne skidaj francuzicu slike su ti ljepše. ovo bez zle namjere. vjerujte vizuelni utisak je jako bitan. onako kratko ošišan i sa tom bradom te gustim obrvama ne izgledaš baš najljepše ili te nekako čudno brate slatki uslikaju. ova slika je prva tvoja koju sam vidio na ovom portalu da je ok. bez namjere da vređam samo sugerišem

  4. Gospodine Bosnjace,
    Ne mozete tvrditi da je Celebija znao sve o Srbima, srpskim krajevima, srpskom jeziku, itd. Svi ugovori izmedju bosanskih plemica i dubrovnika imaju osvrt da su pisani – u dva primerka na srpskom i u dva primerka na latinskom jeziku. A vreme Celebije je usledilo posle vremena ovih bosansko-dubrovackih ugovora. Uporedite bosanske srednjevekovne dokumente s dokumentima Stefana Lazarevica i videcete, da su pisani istim jezikom – a i jedni i drugi ikavskim narecjem. Ono je bilo u srednjem veku rasirenije nego danas. Celebija je dobro primetio – da se isti jezik govori i u Bosni, i Uzicama, i u Sremu i taj jezik je nazvao zavicajnim srpskim imenom, tj. bosanskim. A video je covek, bio bistar, pa je zakljucio da isti narod zivi i u Uzicama i u Sremu – kao i u Bosni. Pa ih je sve nazvao imenom jednog srpskog zavicaja.

    Treba da znate, da je najvise stare srpske dokumentacije bilo na Fruskoj Gori i Banatu. Zato su Nemci, od 1941. do 1944. opljackali srpske arhive i napunili 40 zeleznickih vagona. Najvise iz Banata – Temisvar, Kikinda, Zrenjanin… 25. vagona. Spalili su dokumentaciju u 24 vagona. Preostali vagon je trebalo da bude vracen, ali su Nemci, 1947, izvrsili odabir i vratili samo deo te nespaljene dokumentacije. Tim paljenjem, unistavana je istina o srpskoj proslosti.
    Imate pesmu kod Milosa Milojevica o Bosni kao srpskoj zemlji pre Nove ere. Deo pesama o srpskoj Bosni je u 19. stolecu skupljao i jedan Srbin musliman iz Sarajeva. Nije mi pri ruci njegovo ime, ali cu Vam ga, ako zelite, dostaviti.

    • Mislio sam da ste ozbiljan sagovornik zato sam se i javio.Dosta nam je epskih pjesama i junaka na konju šarcu.Svaki dokoment je za mene validan,za vas koliko vidim nije osim onoga što srbin piše pa makar i o Musi kesedžiji,Milošu Kobiluću itd…..Čelebi je za vas beznačajan jer piše onako kako to vidi i čuje…..Belježi džamije mektebe,šadrvane itd.Eto ja ću vam predložiti još jedan orginal dokument:Sumarni popisi Sandžaka Bosna iz 1468/69 pročitajte možda vam zatreba da proširite znanje…….Ostavite se Slobodane Bošnjaka i njeihove historije imamomi dosta validnih dokaza da znamo kosmo i štasmo…….Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom – Bosančicom.
       
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE – BAN NINOSLAV
      Godine 1234, POVELJA IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
      Godine 1323, POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
      Godine 1323, POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE
      5. avgust 1332.
      Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353 GODINE
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378 GODINE – KRALJ TVRTKO
      10. aprila 1378
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392 GODINE – KRALJ DABIŠA
      17.jula 1392
      POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA
      13.maja 1397
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398 GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA
      Godine 1398
      POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE
      6. januara 1404
      POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE – KRALJ TVRTKO II
      24. juna 1405
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419 GODINE – SANDALJ HRANIĆ
      24. juna 1419 POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427 GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ
      31. decembra 1427
      POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446 GODINE – KRALJ TOMAŠ
      22. avgusta 1446
      POVELJA IZ 1453 GODINE – HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA
      19. ula 1453
      POVELJE IZ 1461 GODINE – KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ
      23. novembar 1461……….

      • Gospodine Bosnjace, evo Bana Ninoslava – zao mi je sto ne mogu da prenesem sliku originalne povelje, ali dajem njen sadrzaj>
        А сад ћемо навести још једну копију оригигалне Повеље Дубровчанима бана Нинослава, на коју се позивају муслимански језикословци и повјесничари (бошњачки опредељени) и уверавају, да је у њој реч о босанском језику и босанском народу. Ова копија оригинала то оповргава. Лепо пише – да су у Босни насељени Срби и да је Нинослав православни хришћанин, јер уписује у Повељи православно верско обраћање Оцу, Сину и Светом Духу.

      • Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE” (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija: No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne……………………
        Ovde je bio problem za vas Slobodane…U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se prije ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo…Vidim da hugo učestvuje u diskusiji pa ću se ja povući……..

      • Gospodine Bosnjace, nisam potpuno odgovorio na Vase pozivanje na Nadu Klaic, te na Nacertanije. Dr Nada Klaic je nedosledna u svojim knjigama. Navede srednjevekovna dokumenta da su falsifikat, a malo posle se poziva na njih kao na glavni izvor. Osporava madjarsko-hrvatsku nagodbu iz 1102, a malo posle se na nju poziva. Srbe u Dalmaciji, Bosni i Istri, da bi izbegla njihovo ime, zove Vlasima, Morlacima, Bosnjacima, itd.
        Nacertanije je napisala francuska obavestajna sluzba i prenela ga Garasaninu preko svog spijuna u Beogradu, a srpskog generala ceske narodnosti – Zaha. Tada su Francuzi osnovali i Sveslovenski pokret, koji to nije bio – podvala, da bi se svi Sloveni odvojili od Rusije. U tom smislu je i Nacertanije trebalo da obuhvati neku zajednicu – s Hrvatima, Slovencima, Bugarima… To je bila prva zamisao buduce Jugoslavije. Garasanin je to Nacertanije skrati i u njega uneo samo srpske etnicke i povjesne zemlje. No, i to je smetalo Austrijancima, kasnije, pa su ih proglasili velikosrpskom propagandom. A tu su bile srpske zemlje, u koje je obavezno ulazila i Hercegovina i Bosna, sto su i umni muslimani u 19. stolecu zestoko zastupali. Pogledajte jednu pesmu Srba muslimana iz tog vremena:

        За бо¬љу бу¬дућ¬ност це¬ло¬куп¬ног срп¬ског на¬ро¬да, не¬ка жи¬ви по¬ру¬ка пе¬сни¬ка Омер-бе¬га Су¬леј¬ман¬па¬ши¬ћа – Де¬спо¬то¬ви¬ћа. Грех је, и пред Бо¬гом и пред Ала¬хом, огре¬ши¬ти се о њу. По¬гле¬дај¬мо:
        УСТАЈ¬ТЕ БРА¬ЋО!
        Те¬шка је му¬ка ро¬бо¬ват’, бра¬ћо,
        На ли¬цу роп¬ски но¬си¬ти срам,
        Устај¬мо, бра¬ћо, на бор¬бу све¬ту
        Ду¬ша¬нов тре¬ба по¬но¬вит’ храм…

        … Ој, Ср¬бе, бра¬те, пру¬жи ми ру¬ку,
        При¬знај ми, дра¬ги, да сам ти брат!
        За¬јед¬но ко два хај¬де¬мо ла¬ва
        Прот’ цр¬ног вра¬га во¬ди¬ти рат!

        … Спа¬си¬те дје¬цу, спа¬си¬те на¬род,
        Да¬ће нам по¬моћ и дра¬ги Бог!
        Јер Алах дра¬ги уви¬јек чу¬ва
        И шти¬ти ро¬ба пра¬во¬га свог!

      • Nikako da se odreknete pjesama i bajki…Čudan ste vi historičar ako svoju historiju bazirate na epovima i mitomaniji,ali to je vaša stvar…
        Opet izbegavate pitanje zašto BONJACI U načrtaniju,Zašto Bonjaci u prvoj izdatoj knjizi 1826 god koju je izdao SANU u Karlovcima ali to je tako u vašim diskusijama….Da i Nada Klaić kao is vi drugi kada se radi o Bosni i Bošnjacima krivotvore jadan Čelebi da vas čuje okrećao bi se u grob,čovjek koji je zano više jezika ispade neznalica….Eto i Mak Dizdar je krivotvorijo vjerovatno će po vama to tako ispasti.

      • JA SAM BOSNJAK

        Ja sam Bosnjak – dican junak:
        Vjeran svetom domu svome,
        Vjeran slavi svojih djeda
        I narodu Bosanskome!

        Njegov ponos na mom srcu
        Ko amanet sveti stoji;
        Ponos koji nigdje ne da,
        da se Bosnjak lava boji!…

        Majka me je Bosnjakinja
        Zaklinjala svojim mlijekom,
        Za cast ove casne grude,
        Da proljevam krvcu r`jekom;

        Da joj sluzim, kosto sluzi
        Rob svojega gospodara,
        Da je branim od dusmanskih
        Bojnih koplja i handzara!

        Na tvoj poziv, evo s`macem
        a mejdan ti stupam smjelo:
        U poganoj Tvojoj krvi,
        Da trijumfa vezem djelo.

        S`Tvojom krvi da sapirem
        Crnu ljagu s`roda svoga,
        Crnu ljagu – sto j`rodio
        Izdajicu prokletoga!

        Izdajicu uspomeni
        Svojih djela slave stare,
        Sto se drzn`o blatnom rukom,
        Da svetinje njine tare!

        Al ` sto rekoh o mejdanu?…
        Ne, nikada s`hrgjom takom:
        Bosnjak junak bojni mejdan
        D`jeli samo sa junakom!

        A Ti sakri mrsko lice
        Ispred sv`jeta cijeloga:
        U podzemlje mracno bjezi,
        Izdajico roda svoga!

        Jer nad Tobom rodnog neba
        Zlatnog sunca placu zrake,
        Place jasna mjesecina
        I treptanje zvjezde svake,

        Place svaki zemni atom,
        Na kog Tvoja noga stane;
        Svaka travka tebi klice:
        Izdajica, nak propane!

        Sakri lice izdajico,
        Nek ne pljuju ljudi na Te,
        A znaj I to: Izdajicu
        I pod zemljom klevete prate!…

      • Gospodine Bosnjace, evo jos jedne pesme Sulejmanpasica
        А ње¬го¬ва пе¬сма Же¬ља је та¬квог ко¬ва да би¬смо гре¬шни би¬ли ако је не би¬смо уне¬ли у шти¬во ове ро¬до¬љу¬би¬ве на¬ме¬не:

        ЖЕ¬ЉА
        Кроз срп¬ски сви¬јет, кроз сви¬јет цио
        Сва¬ко¬га бра¬та по¬здра¬ви мог,
        Та сви смо син¬ци јед¬но¬га до¬ма,
        По¬ште¬на срп¬ског сви до¬ма свог.

        Нек иста мис’о гри¬је нам гру¬ди,
        Кад иста бо¬ља та¬ре нам врат,
        По¬ште¬на же¬ља у Срп¬ству ми¬лом
        Да смо сви сва¬ком: ко бра¬ту брат.

      • ISLAMU

        O Islamu, vjero moja sveta,
        Spasu duse grijesnicke moje,
        Velike su Tvoje svete misli,
        Tvoje ime velicanstveno je!

        Pred propisom uzvisenim tvojim.
        Mudri razum u prasinu pada;
        Zakoni su nepobitni Tvoji,
        Tvoj serijat vjecita je pravda!

        Mudrosti su veljih ucenjaka
        Nedobitne tvoje tajne svete,
        Ti si luca covjecanskog spasa,
        Ti si izvor znanja i prosvjete!

        Ti si knjiga svenauke svijetle,
        Ti si djelo vjecitoga Boga,
        Kojime je nav'jestio sjajni
        Preporodjaj svijeta cijeloga!

        Ti me ucis svim djelima dobrim,
        Ti me ucis casti i ljubavi,
        Ti me ucis da za narod zivim,
        Covjecanstvu da clan budem pravi.

        Dok mi dani nevidovno teku,
        U nepovrat od proslosti tajne,
        Mene blaze zapovijedi Tvoje
        Svete one rijeci velicajne.

        Tvojih misli bozanstvenih ja cu
        Bit sljedbenik uvijek valjani,
        Tvoju svetu zapovijed cu slusat.
        A prezirat sto Tvoj propis brani.

        Oj Islamu, vjero moja sveta,
        Spasu duse grijesnicke moje,
        Velike su svete tvoje misli,
        Tvoje ime velicanstveno je!

      • Gospodine Bosnjace, evo kratkog osvrta na austrijsko gradjenje nesrpske nacije od Srba muslimana

        РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
        ВЛАДА У ПРОГОНСТВУ
        11070 Земун, Магистратски трг 3
        Тел. 3077-028, [email protected]
        Бр.1542/12 – 18. XII 2012.

        АУСТРИЈА – ДА СЕ ИЗВИНИ СРБИМА
        XIV ДЕО

        АУСТРИЈА СТВАРА БОШЊАЧКУ НАЦИЈУ ОД СРБА МУСЛИМАНА

        Влада Републике Српске Крајине у прогонству има част поздравити дипломатско-конзуларна представништва у Републици Србији и наставити, да скреће пажњу (као у ноти 1463/12 од 8. 8. 2012), да су поступци западноевропских држава и Турске према Србима у XIX и XX столећу били колонијални, с применом мера злочина геноцида над Србима, мерама уништавања српске културне баштине и стварањем нових народа од Срба.
        Влада РС Крајине, овај пут, упознаje дипломатско-конзуларна представништва о почетку аустријског стварања бошњачке нације од Срба муслимана. Подаци се налазе у научном раду др Еме Миљковић, а Влада их налази у књизи: „Бивши Срби Бошњаци – није било богумилске вере“ академика Слободана Јарчевића:
        „Новији публицистички радови и есејистички огледи о богумилским коренима муслиманства, писани без уверљиве изворне подлоге, нису оригинални. Ослањају се на веома богату историографско-публицистичку баштину, насталу крајем XIX столећа у Босни и Херцеговини, када је аустроугарска управа смишљено покушала, да у први план истакне ‘богумилство – бошњаштво’. Укорењивањем идеје о богумиском пореклу, требало је да се обезбеди босанским муслиманима оно што они нису имали – национални идентитет и историјски континуитет – довољно основа за тврђење, да идеја о богумилском пореклу босанских муслимана, нарочито муслиманског племства, није потекла из кругова домаћих муслимана, већ да је њен творац Бењамин Калај, који се од 1882. године налазио на челу управе Босне и Херцеговине. За тадашње прилике, он је доста добро познавао историју балканских народа, нарочито српског. У ‘Историји српског народа’, објављеној на мађарском 1877, а потом преведеној на српски, пише о Босни као српској земљи и о српском пореклу муслиманског племства: ‘Многи српски племићи примише Мухамедову веру, услед чега остадоше у уживању својих добара и свога утицаја у земљи. Балкански бегови, који су, у свом фанатизму, далеко надмашили верозаконску верност азијских Турака, потомци су тих старих властеоских породица'… Бењамин Калај је, по доласку у Сарајево 1882, када је стао на чело аустроугарске упрае, почео да тврди, да највећу опасност за државне интересе Аустроугарске представља ширење српске националне идеје и српско-муслиманско зближавање у Босни, па је радио на стварању ‘босанске нације’. Његов режим је радио на потискивању православне и истицању, у први план, ‘богумилске’ традиције. М. Капетановић – Љубушак, на подстицај режима, изнео је 1886, у спису ‘Шта мисле мухамеданци у Босни’ – тезу о богумилском пореклу босанских муслимана. Као првом муслиману из Босне који је заступао ту тезу, одобриле су му државне власти, пет година касније, издавање листа ‘Бошњак'“.
        Влада РС Крајине користи и ову прилику да дипломатско-конзуларним представништвима у Републици Србији понови изразе свог високог поштовања.

        ДИПЛОМАТСКО-КОНЗУЛАРНА
        ПРЕДСТАВНИШТВА У РЕПУБЛИЦИ СРБИЈИ

        ***

      • Gospodine Bosnjace, pogledajte – Kotromanic spominje srpske pokrajine Bosnu i druge. Pa mogli bi reci oni iz Usore, mi smo Usorci, oni iz Dalmacije, mi smo Dalmatinci. A ovde se vidi da je i Hrvatska oblast u Srbiji – kojom upravlja Kotromanic>
        Пошто муслимански повјесничари бошњачког опредељења упорно тврде, да је у Босни била нехришћанска „Црква босанска“, овде могу да прочитају, да се у документу краља Босне спомињу православни хришћански свеци – Свети Дмитар (Митровдан) и Свети Влахо. Реч је о Повељи Дубровчанима Стефана Томаша Котроманића, писаној у Крешеву, 3. септембра 1444:
        „Кад два дубровачка поклисара дођоше у Крешево в’ славни двор’, с даровима и поздравима од кнеза и властеле, па ‘многоумилно’ замолише за потврду свих слобоштина свога града, Стефан Томаш, ‘краљ… Србљем, Босни, Приморју, Хомсци Земљи, Далмацији, Херватом, Доњим Крајем, Западним Странам и к тому’, пошто је имао ‘свит и цио зговор’ (савет и договор, СЈ) са свим својим великашима, потврдии им све – ‘да је довика тврдо’ – а поклисари се обавезаше, у име Дубровника, да овај сваке године даје краљу ‘србски доходак – двије тисуће перпер, на Митровдан и пет стотина на дан Светог Влаха'“.

      • Iz ovog se moze zakljuciti da su Srbi bilinomadsja zahednica koju je bilo nemoguce povezati sa odredjenom teritorijom.

      • Gospodine Bosnjace, evo sta o srpskom jeziku u Bosni pise i Kasic:

        Prema navodima Dubrovčanina, prof. Petra Kolendića, Srbina katolika. Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo „Zrcalo duhovno”. „Zrcalu” je dodao i jedan manji svoj rad („Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce”). U njemu Kašić piše:
        „Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski”.
        Kašićevo dobro poznavanje jezika kakvim se govorilo u Bosni i Hercegovini i u Dubrovniku, dakle srpskog jezika, hvalili su u razgovoru za vrijeme jezuitske misije u Temišvaru Rafael Levaković i Jakov Mikalja, i sam pisac rječnika štampanog u Loretu, u Italiji, 1649. Kad Mikalja govori o ortografiji u svom rječniku, on ima samo riječi hvale za jezik kakvim se govori u Bosni, dakle srpsku štokavštinu.

      • Gospodine Bosnjace, pisari u Dubrovniku su Srbi, pogledajte:
        Mnogobrojni istorijski izvori svjedoče da su u Dubrovniku pri opštinskoj upravi bivala uvijek dva „diaka”: jedan je bio zadužen za srpski, a drugi za latinski jezik. Konstantin Jiriček u „Spomenicima srpskim” navodi da u jednom zapisu u Dubrovniku iz 1447. piše i ovo: „I knez i sudije ispitaše kmetove i pristave, te rekoše Nikši Zvijezdiću đaku srpskom da upiše sve po redu…” =

    • 15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane Bana Stjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tome Dubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se može procitati i sljedece:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu peèat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu…”,a odmah potom slijede sljedece tri recenice: “…A tomuj su èetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)

      Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva “srpskim”(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kaže “na latinsci” i ” na srpsci”,a ne kaže se “latinski” i “srpski”(naziv “cirilica” se udomacio tek u 16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva “srpskim”,kao sto to mnogi i dan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,nego Bugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijanta cirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitih tipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik od Bugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”,koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od 1174 godine,kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i na dvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nije nikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu “srpskim”.Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje su sacuvane u originalu.Naziv za pismo “cirilica”,kao sto je vec receno, se udomacio tek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju “srpskim”,onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao “Stefan”,iako je njegovo ime originalno bilo “Stjepan” i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako da se vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu pravi znacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao “Stefan”.Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kaže kada je povelja napisana,ime pisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikom itd.Naravno da pisar iz Srbije piše “srpskim pismom”,što i sam navodi,ali reci da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak,što je karakteristicno kao radnja za pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nije ni pisao,niti “na latinsci”,niti “na srpsci”nego je pisanje bio posao pisara,a za sve pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da su uvijek pisali “srpskim nacinom” i svoje pismo nazivali “srpskim”.Pisari,a ne Ban.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??To je bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati., je napisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detalje vezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze biti samo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:Priziraje blagovoljenje sviditelj’ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovaèci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem…Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unuèje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovaèkijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra…i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih’ volju,da imaju i drže i da èine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…

      I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluèi nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomože koliko može naša jakost.A zato mi opæina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro opæeno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…

      I jošte se obetuje opæina Dubrovaèka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polaèe zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…

      I jošte se obetuje opæina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…

      Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu peèat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

      A tomuj su èetiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

      Literatura:

      M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997 Nemojte se više truditi gospodine Jarčević…svako ima svoju historiju a vi uzimate samo šta vama odgovara.Zašto u NAČRTANIJU stoji BOŠNJACI ???????

      • Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,tri zadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne povelje,doslovno:opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodi se kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te tri zadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom.”Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nije govornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa glasi :Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to moze biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebi referirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor te recenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vec nalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisar originalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,to nije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je on napisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.

        Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrlo indikativna,a kaze: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”,jer da je Dubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalo stajati :”A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom”….i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu “to je pisano”,a ne “ovo je pisano”,to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio recenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo o tehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a onda vezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara iz Dubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenice spornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::

        “Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

        Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da se tri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja je cetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervenciju Stjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino se mogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljima vezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su povelje pisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,to je klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica u kojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autor zadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Ban zavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”.Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u povelji rekao o spornim nazivima pisama “na latinsci i na srpsci”,nego su to rijeci Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi “Antologija Starih Bosanskih Tekstova”(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini “na latinsci” i “na srpsci” odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na “latinicu i cirilicu”(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer te termine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze i sljedece:”…Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovi zlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu.”

  5. Dobro Hugo, zaboga. Vi se rugate Srbima, za ono sto je napisao Nemac u 7. stolecu posle Hrista. Pa to mora da se salite. Taj Nemac je opisao tadasnju Srpsku Carevinu, a nemacki istoricar je o tome 1952. napisao reportazu. Pa sta s tim ima neko od pravoslavnih Srba na Balkanu?

    Dalje, u srednjevekovnom dokumentu pise “Nemanja je unistio pomen o bogumilima”, a istoricari u obe Jugoslavije su to tumacili zlonamerno: “Nemanja je unistio bogumile”. Ovu krivotvorenu recenicu najupornije danas ponavljaju povjesnicari Srbi muslimani, ili Bosnjaci, kako sebe zovu. Vidite ovo u mojoj knjizi “Bivsi Srbi Bosanci – bogumila nije bilo”.

    O steccima nista posebno niste napisali. Pogledajte o njima i kod skotskog profesora J. Pigota. Opisao je stecke iz Skotske. Evo, objasnite – ako je Nemanja prognao bogumile, a Vi tvrdite da ih Nemanja prognao i pobio, otkud im onda uredni grobovi u Hercegovini iz vremena Nemanjinog i Nemanjinih naslednika?

  6. ……РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
    ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ……….

    ……….Ta Srbija je obuhvatala teritoriju od Svedske do Dunava……….

    …………….Cak je i Sveti Sava imao probleme, jer su srpske porodice slavile svoje prethriscanske bogove. Nije mogao to da spreci, pa se DOSETIO – UMESTO Boginje Vesne, poceo se slaviti Sveti Djordje. I tako redom, svaki prethriscanski bog je ZAMJENJEN hriscanskim svecem……………

    ………………nemojte optuzivati Svetog Savu zbog nekakvog istrebljenja dobrih bogumila. NIJE BILO bogumila u Srbiji u to vreme…………………

    ……………..i Nemanjino UNISTAVANJE pomena o bogumilima, a ne unistavanje bogumila………………

    …………grobovima Srba pod steccima u 4. STOLECU……………
    et cetera, itd, i tak daljse, i taka ponatamu,……………..

    🙂 🙂 🙂 🙂

    Onaj ko zeli da nauci istoriju Francuske neka obavezno pogleda sva cetiri filma “Asteriks i Obeliks” sa Depardjeom u glavnoj ulozi. Em ce mLogo da nauci, em ce da se iskida od smeJa!

  7. Српски великан из 18. и 19. столећа, Сава Текелија, упозорио је, да ће српска нација пострадавати ако јој припадници у појединим српским земљама буду истицали завичајна имена, а српско национално име буду запостављали. Кад је ово писао, вероватно није претпостављао, да ће неке групе у њему родној Панонији одбацивати своје српско име и представљати се само за Војвођане, програмирајући и сулуду идеју да Војводину истргну из државне целине српске државе – Србије.
    Али, велики Сава Текелија није ни сањао, да ће се делови српског народа одрицати и завичајног имена, па усвајати неко друго српско завичајно име и на бази тог новог имена – проглашавати нацију, за коју ће тврдити да нема никакве веза са српском. Е, то завичајно име је Србијанац. Део Срба се одрекао тог имена и потребно је знати – где људи тог српског дела живе данас. Једноставно, где су Србијанци муслимани? Већи део данашње Србије су Турци окупирал 1459. и ту су владали до 1804, кад је подигнут српски устанка против окупатора. И свакако, ти Србијанци (да користимо ово завичајно име Срба) су били у ропству око 350 година и многи од њих су преведени у исламску веру. Али, данас их нема.

    • Užice “U gradu postoji preko stotinu vodenica za mljevenje brasna…Zbog prijatne klime,stanovnici su tako lijepi da im je lice rumeno kao rubin.Otmjeniji svijet nosi curkove od raznobojne cohe postavljene samurom,hermelinom,zlaticom i kunom.oko glave zavijaju muslimanske turbane.Svijet nizeg drustvenog polozaja nosi cohano odijeo,caksire s kopvcama i kalpake.Govori bosanski.Stanovnici jako vole strance,a svi su trgovci.”(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Sabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 387.)
      Opisujuci,grad Karlovac u Vojvodini,koji se danas zove Sremski Karlovci kaze:”Prije svega,u ovom seheru ima vrlo mnogo vinograda i basca.Od njihovih specijaliteta narocito su na glasu hljeb i sljive.Svi stanovnici su Bošnjaci.Ima osobito mnogo hadzija i trgovaca.Iz ovoga sehera vidi se grad Kovilj,preko Dunava,nasuprot ovom gradu,na teritoriji segedinskog sandzaka.”(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Sabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 518.)”………………………..itd

  8. ГДЕ СУ СРБИЈАНЦИ МУСЛИМАНСКЕ ВЕРОИСПОВЕСТИ?!
    Нема Србијанаца муслимана у насељима која су била у границама Србије Милоша Обреновића. Турски султан, Махмуд Други, није дозволио да Србијанци муслимани остану у Србији. Наредио је, Хатишерифом из 1830, да се одмах преселе у крајеве под турском влашћу и да напусте своја имања, села, градове и исламске верске храмове. Зашто је то султан учинио? Био је обавезан, јер је то налагала државна стратегија Турске. Према тој стратегији, ни у једном делу турске територије коју би ослободили хришћани, није смео остати ниједан муслиман. Зашто? Па зато што су турски стратези знали, да ће ти муслимани вратити се претходној хришћанској вери и тада ће постати најогорченији непријатељи исламске државе и исламске вере. Тако су и исламизирани хришћани постајали најљући непријатељи хришћанима и хришћанској вери – то су били јаничари. Махмуд Други није хтео оставити Србијанце муслимане у Србији. Послушали су његову наредбу и одселили су у данашњу Турску, Македонију, на Косово и Метохију, у Албанију, Херцеговину, Босну, Рашку и делове данашње Црне Горе – све ове територије су биле под турском управом. Велики број Србијанаца муслимана је одселио у Босну и Херцеговину. Једна група из Ужица је стигла до Бихаћа и околине.

    • Opisujuci,grad Karlovac u Vojvodini,koji se danas zove Sremski Karlovci kaze:”Prije svega,u ovom seheru ima vrlo mnogo vinograda i basca.Od njihovih specijaliteta narocito su na glasu hljeb i sljive.Svi stanovnici su Bošnjaci.Ima osobito mnogo hadzija i trgovaca.Iz ovoga sehera vidi se grad Kovilj,preko Dunava,nasuprot ovom gradu,na teritoriji segedinskog sandzaka.”(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Sabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 518.)”…….Kada opisuje Ilok,grad na desnoj obali Dunava u vinkovackom kotaru,na sjevernom podnozju Fruske Gore,kaze:”Buduci da je klima dobra,mladici i djevojke su im stasiti ;svi stanovnici su Bošnjaci.Tu ima mnogo dobrih ljudi.Isto tako ima ljudi koji su prijatelji stranaca,gostoljubivi su,karakterni,blagi i mirni”.(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Sabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 524………O kakvim vi to Srbima pričate Slobodane Jarčeviću ovo su neoborivi dokumentii……dajte prestnaite više sa tim neistinama…

  9. Gospodine Hugo,
    nisu stecci samo u Bosnu. Najvise ih je bilo u Dalmaciji, pa su ih katolici uklanjali. Ima ih u Bugarskoj, pa i u Engleskoj. A cak i u Indiji. To je bila moda sahranjivanja i tako su sahranjivani pravoslavni hriscani. Vidite, nasa istorija pise, da je Nemanja prognao bogumile, a onda, odjednom, suvda su grobovi tih bogumila. Pa kako su mogli biti sahranjivani, recimo, u Hercegovini, kad je to bio deo Srbije, pod Nemanjinom vlascu, a kasnije pod vlascu ostalih Nemanjica. Na steccima ima simbola iz srpske prethriscanske religije, ali nasi istoricari to ne spominju. Cak je i Sveti Sava imao probleme, jer su srpske porodice slavile svoje prethriscanske bogove. Nije mogao to da spreci, pa se dosetio – umesto Boginje Vesne, poceo se slaviti Sveti Djordje. I tako redom, svaki prethriscanski bog je zamenjen hriscanskim svecem, pa su Srbi, jedini od Slovena, zadrzali Krsnu Slavu.
    Inace, stecci su nadjeni i u Crnoj Gori, i u Srbiji – ali je vecina njih uklonjena. O grobovima Srba pod steccima u 4. stolecu, napisao je knjigu dr Dordje Jankovic i nasao je srpske grobove na podrucju Bosanskog Grahova i Knina. To mu u Beogradu nisu oprostili – otkud Srbi u 4. stolecu, kad su, po istoriji, stigli tek u 7. stolecu na Balkan. Prof. Jankovic je udaljen s katedre na Filozofskom fakultetu i radio je u arihivi, a zatim je brzo penzionisan. Nisu mu oprostili sto je dokazao da su stecci srpski hriscanski grobovi.

  10. Gospodine Bosnjace,
    i ranije ste polemisali i onda ste rekli, da je pisem nenaucno. Da ste procitali moju knjigu “Bivsi Srbi Bosanci – bogumila nije bilo”, videli biste, da ne biste mogli dokazati, da sam ista izmislio. Tamo sam objasnio sadrzaj Dusanovog zakonika, koji spominjete i Nemanjino unistavanje pomena o bogumilima, a ne unistavanje bogumila – kako su mnogi povjesnicari u bivsoj Jugoslaviji pisali. U Dusanovom zakoniku, to sam vec pisao drugom polemicaru, pise da se svi ti nazivi grupa nehriscanskih odnose na katolike. A katolici su ih sve pripisivali pravoslavnim hriscanima. I ovaj put ponavljam, da je Nemanja progonio bogumile, ne bi imali kuda da pobegnu, jeri su ih proteravale i katolicke drzave. Osvestimo se malo i razbijmo te kolonijalne podvale iz prethodnih stoleca.

  11. Gospodine Hugo,
    nemojte optuzivati Svetog Savu zbog nekakvog istrebljenja dobrih bogumila. Nije bilo bogumila u Srbiji u to vreme. To mozete videti u Zakoniku Cara Dusana. Pise lepo, da se pod bogumilima, babunima, katarima, itd. podrazumevaju vernici Rimokatolicke crkve. Vatikan i katolicke drzave su stvarale svoje katolicke oaze u Srbiji i rovarili protiv srpske drzave. Tako ce i svi Srbi katolici posle Srednjeg veka biti proglaseni Hrvatima. Srbi su jedini narod na svetu koji nema katolicke vernike. Uspelo je to kolonijalistima. Zato su krenuli istovetno – da sve Srbe muslimane proglase Bosancima, ili Bosnjacima. Tako, Srbi ce biti, opet, jedini narod ciji nijedan pripadnik ne ispoveda islamsku veru. Pa brat mog pradede u Bosni je islamiziran – kako, onda, potomci mog pradede mogu biti Srbi, a potomci njegovog rodjenog brata nisu Srbi? Ako se ne uzbiljimo, ko zna sta ce nam jos Zapadnoevropljani uciniti – kakvo novo zlo.

  12. Gospodine Jablane,
    evo Vam dokument o Severnoj Srbiji – pisali su to nemacki povjesnicari:
    РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
    ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
    11.080 Земун, Магистратски трг 3,
    Тел: 3077-028, [email protected]
    Бр. 1694/14. 27. јануар 7522 (2014)

    ПРЕДСЕДНИК ЕВРОПСКОГ САВЕТА
    Господин Херман ван Ромпуј
    ВИСОКИ ПРЕДСТАВНИК ЗА СПОЉНУ
    И БЕЗБЕДНОСНУ ПОЛИТИКУ
    Госпођа Кетрин Ештон
    БРИСЕЛ, БЕЛГИЈА
    (преко Представништва ЕУ у Србији
    Нови Београд, Авенија 19/А,
    Владимира Поповића 40/5, тел. 308-3200
    Е-mail: [email protected]

    Поштована господо,
    Не пишемо вам о хрватској окупацији Републике Српске Крајине (Зоне под заштитом УН) и о хрватском злочину геноцида над Србима, Јеврејима и Ромима у Другом светском рату и злочину геноцида над Србима при разбијању Југославије (1990-1995) – те злочине (нажалост) Европскa унијa одобрава.
    Не пишемо ни о НATO бомбардовању Србије и Црне Горе 1999, те прогону с Косова и Метохије српског и ромског народа – што је злочин геноцида.
    Девети пут обавештавамо о нагрђивању Цивилизације – колонијалне силе Европе, поред злодела на другим континентима, истебљивале су Србе и друге Словене, те уништавале српску и словенску културну баштину, у чему су се истицале Аустрија и Немачка.
    И овај пут вас подсећамо, да су у историјској науци брисане чињенице о српској и словенској историји – у Антици и Средњем веку. Установе Европске уније захтевају од сваке државе, да уклони лоше одредбе свог законодавства и да побољша државно функционисање – да би могла да постане чланица ЕУ, а не захтевају, да се уклоне фалсификати о Србима и осталим Словенима.
    Њене надлежне установе су занемариле чињеницу, да је Западна Европа фалсификовала историју Срба и Словена и да би те фалсификате требало – данас, у 21. столећу – уклонити. Ако то ЕУ не учини, онда је једноставно закључити, да она наставља колонијалну стратегију – која је довела до два светска рата, кад су германске државе (Аустрија и Немачка) обавиле злочин геноцида над Србима, Ромима и Јеврејима, а увелико су примениле злочин геноцида и над руским народом.
    У ранијим дописима смо вас обавештавали, да нема у историјској науци података о Словенима пре 6. столећа Нове ере, а то је права бесмислица, јер су Словени и творци светске писмености и насељавали су све крајеве Европе у Анитици и раном Средњем веку.
    Подаци о овоме су уклањани у Западној Европи и то уклањање је произвело слику о раним Словенима као о варварима и неписменима, а та слика је пренесена у историјску науку свих држава света.
    А о Србима и Словенима као цивилизованима у Антици и Средњем веку, писали су многи западни историчари претходних столећа. Но, све је то скривено. Проф. др Олга Луковић Пјановић, докторант на Сорбони, пронашла је истините податке из давних времена о Србима и Словенима. Погледајмо, немачки историчар, Фредегар, пише о огромном српском царству у раном Средњем веку:
    „Према франачком хроничару Фредегару, саваремнику догађаја седмог века после Христа, била је створена велика светска држава Срба, или Венда, која је у његово доба, обухватала источну половину Немачке, Чехословачку, Пољску и највећи део данашње Аустрије и Мађарске. Оснивач тог великог царства је Србин – Самко, Само или Свевлад, 630. године после Христа. Он је своју државу назвао ‘Imperium Surbiorum’. Самку је пришао и кнез Лужичких Срба, Дерван. Пре и после Другог светског рата, многи немачки историчари су писали о овој српској држави. Године 1952, у једном немачком илустрованом листу, видео се наслове: ‘Светска царевина Срба’ (‘Weltreich der Wenden!’). Нажалост, ова српска држава је убрзо нестала, јер је, разним политичким замкама, издељена на саставне делове, што ју је, по ономе ‘завади па владај’ довело до пропасти“.
    Поштована господо, ово скривање истине о Србима у историјској науци, тежи је цивилизацијски прекршај од било које лоше одредбе у законодавствима европских држава. Па зар није важније да се исправе ови историјски фалсификати (чињени као геноцидна припрема на свеукупни словенски свет), него што се толико залажу установе ЕУ – да се уклоне неке законске одредбе у Црној Гори, Србији, Украјини… и другим кандидатима за чланство у ЕУ?
    С обзиром да ваши кабинети не сарађују с Владом и Скупштином Републике Српске Крајине у прогонству, ово писмо је отворено.

    Милорад Буха, премијер
    Дипл. инж. Рајко Лежаић, председник Скупштине

    • Ono što je osobito važno jeste da se o historijskoj srednjovjekovnoj Bosni može diskutovati i pisati samo kroz sagledavanje Osmanlijskih deftera.Bošnjaci najstariji narod na Balkanu
      Takođe se moraju koristiti povelje bosanskih vladara u kojima se može jasno vidjeti hiljadugodišnje postojanje jedne države: Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom – Bosančicom.

      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE – BAN NINOSLAV
      Godine 1234, POVELJA IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
      Godine 1323, POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
      Godine 1323, POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE
      5. avgust 1332.
      Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353 GODINE
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378 GODINE – KRALJ TVRTKO
      10. aprila 1378
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392 GODINE – KRALJ DABIŠA
      17.jula 1392
      POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA
      13.maja 1397
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398 GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA
      Godine 1398
      POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE
      6. januara 1404
      POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE – KRALJ TVRTKO II
      24. juna 1405
      POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419 GODINE – SANDALJ HRANIĆ
      24. juna 1419 POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427 GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ
      31. decembra 1427
      POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446 GODINE – KRALJ TOMAŠ
      22. avgusta 1446
      POVELJA IZ 1453 GODINE – HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA
      19. ula 1453
      POVELJE IZ 1461 GODINE – KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ
      23. novembar 1461

      Ne posjeduje takvu građu sa takvim dokumentima ni jedna država kao što što posjeduje Bosna.
      Ne posjeduje takvu građu sa takvim dokumentima ni jedna država kao što što posjeduje Bosna.
      Vjerodostojnost tih dokumenata ne može se raspravljati, naročito se ne može osporavati. Dokazano je da su pojedine države svoju historiju bazirale na osnovu mitova, predpostavki itd. Nažalost to se radi i danas kod pojedinaca. Tako je stvoren destruktivizam čiji je neosponi nosilac Srećko Đaja i njegovi epigoni, kojih ima čitava jedna skupina u Bosni. Posebno se moramo osvrnuti na pitanje šta nam to donose defteri, kakav im je doprinos u stvaranju historijske istine i o srednjovjekovnoj državi i o novoj državi osvajača, za razliku od naših predhodnika historičara, koji su samo mogli nagađati o nekim društvenim i političkim pojmovima, koji su se više naslanjali na svoja osjećanja i sasvim paušalno pisali o svojim državama, Bosna ima original dokumenat na osnovu koga sa tačnom preciznošću sve ovo dokazati. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoličkim hrvatima. Veoma je važno istaći dokumenta na koji su to način radili Srbi. “Prema srpskom zakonodavstvu XIX vijeka svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. To stoji već u Ustavu iz 1835. godine, glava jedanaesta: “Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u Serbskoj službi u Srbiji i izvan Srbije nalazeći se činovnik ili služitelj hrišćanskog vjerispovjedanja; svaki, komu je deset godina prošlo od kako se nalazi u Srbiji nalazi, ili koji nepokretnu imovinu u njoj ima, smatra se Srbinom…” (Ustavi Knjaževine Srbije,Beograd 1988.)
      Pored ovih administrativnijih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagić je savjetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče da na pitanje đaku: “Ko si ti, mali?” odgovore: “Ja sam Srbin”. “A bilo bi i dobro”, veli dalje Pelagić, ako bi se našli dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci po koji krajcer, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovori. (Obuše-nikova, Freidzon, sedmi međunarodni kongres slavista 1973:129. Očigledano da je Srbija sve upotrijebila za asimiliciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji pa i van te teritorije (Bosna…). U ostvarenju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu.
      Tokom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. ……
      K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska – ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE” (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija: No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne…..U sumarnom popisu Sandžak Bosne iz 1465/ 68 pokazuje da je bilo mnogo onih koji su Osmanlijama predali bosanske tvrđave,nije tu u pitanju bio samo vojvoda Radak u Bobovcu mnogo njih je učinilo takav korak i iste takve poteze i koji su zadržali svoju vjeru ili su ja naknadno promjenili.Naročito se može uočiti kako su naši preci odmah slati u daleke zemlje u ratove protiv Uzun Hasana u Perziji ili Crnojevića u Skadar. Dokazivanje kako u Osmanskoj vojsci nijesu moglu učestvovati drugi osim samo muslimana je opet nepoznvanje historijskih podataka ili njihovo nepriznavanje.
      Navešću primjer iz Osmanskih deftera 1465/68. o kojima se ne može diskutovati, polemisati jer ne postoji vjerodstojni dokument nego što su defteri. Očigledno je da i danas veliki broj broj naših sugrađana i naših susjeda izmišljaju neku imaginarnu historiju. Ne može se niti ima dokumenta koji će dokazati ili tvrditi kako smo eto bili pod « Turcima ». Osmanlije nijesu dovodile svoje ljude i postavljali ih kao timare – spahije. Timar Radoja, sina Perinova i Petre, sina Radičeva: Da bi kršćani po imenu Radoje, sin Perinov i Petre, sin Radičev, na lahk način, bez obaveza uživao ovaj timar, oni ga nisu dali knjižiti u defter. Međutim zbog toga što je sada spomenuti Radoje umro, a spomenuti se Petar nije odazvao na dužnost, ovaj timar je, naosnovu Ajas-begovog pisma, dat jednom od mazula (kandidata, koji je ranije imao timar /m.p/). nevjerniku Tvrdku da ga uživa i obavezno ide u rat. (sumarni popis Sandžak Bosna iz 1468/69.god str 94. Timar možemo podjeliti na dva dijela: Kilič timar – to je timar koji se dodjeljuje ratnicima iz redova sultanove konjice, ili spahijski timar. Nosilac ovakvog timara obavezan je odazvati na svaki odlazak na carsku vojnu ili vojnu koju predvodi namjesnik pokrajine po odobrenju sultana. Drugi timar je Eškenzi timar – to je timar svakog ratnika iz reda sultanove konjice – spahija. Isto što i Kilič timar. Stvarno značenje je timar onoga koji ide u rat.
      Naročito je važno spomenuti da se u vrstu Kilič timara svrstavaju i timari službenika u obrazovanju i prosvjeti, kao što su imami džamija ili vjeroučitelji koji se neizdržavaju iz vakufa. Timarnik nije imao obezbjeđen stalni status timarnika. Tu privilegiju je mogao koristiti samo dok je obavljao i mogao obavljati vojničku službu ili bilo koju službu od navedenih. Mjesto u koje će to obavljati određivao je aga tako da je mogao biti premještan iz mjesta u mjesto, zavisno od potreba carstva.
      Posebno se treba osvrniti na starješine Vlaha, na njihove vojvode i knezove, primućare koji su uživale baštine, međutim bili su oslobođeni svih poreza, ali su zato i oni imali obavezu učestvovanja u rat sa spahijama. Napredovali su obično, nakon značajnih akcija tako da ih je bilo čak i na najvišim položajima u državnoj administraciji ili vojsci. I svi ostali vlasi imali su vojničke obaveze, na taj način što je iz svakih deset kuća u rat išao poje jedan potpuno opremljen vojnik. Iz deftera se jasno može vidjeti da su današnji takozvani bosanski katolici i bosanski pravoslavci istvari čistog vlaškog porijekla. Jedan mali dio bosanskih muslimana je takođe ovog porijekla. Vjera koju su prakticirali Vlasi je krstjanska ili kako je to poslije nametnuto (narodnim žargonom, bogomili) ili katolici ili pravoslaci poslije dolaska Osmanlija na teritoriju Bosne, pravoslavlja ranije nije bilo………..Osmanlijska vojska na čelu sa Muratom prebacila se na zapadnu obalu Morave i polahko napredovala ka Kosovu. Prvi odred je vodio veliki vezir, drugi – princ Bajazid, treći – Aini-beg, četvrti – princ Jakub, peti Saridže-paša, a šesti – sam Murat. Na Kosovo polje, koje se nalazilo na granici Bosne i Srbije, već je bila skupljena saveznička krstaška vojska. Stajale su obje vojske jedna naspram druge. Vojska Krstaša ili (nevjernika od sedam jezika (Srbi, Bugari, Bosanci, Albanci, Vlasi, Poljaci i prema svjedočenju osmanskog historičara, i Madžari) na čelu tih odreda stajali su Lazar – srpski knez, i bosanski kralj Tvrdko. Bitka je završena smrću sultana Murata i kneza Lazara, čija je pogibija iskorištena za pravljenje Kosovskog mita, iako od tog trenutka teritorija Srbije pripada Osmanlijama. Zaključivanje mira sa naslednikom Lazarovim Stevanom koji priznaje vlast Bajazida pri čemu je morao ispuniti tri uslova: morao je sudjelovati u ratu kao Bajazidov saveznik, da mu da sestru za ženu, te da mu od iskopavanja srebra, šalje godišnji porez. Tako je Lazareva ćerka Olivera postala prva sultanija na Osmanskom dvoru…………..

      • Gospodine Bosnjace, posto pisete, da u poveljama stoji “bosanski jezik”, evo Vam original povelje i videcete pise lepo “srpski jezik”>

        Најчудније од свега у делима муслиманских повјесничара бошњачког опредељења је њихово упорно истицање, да су босански владари свој језик звали босанским, а не српским, а да се то налази и у повељама Котроманића. Наравно, то није тачно и ево копије једне од тих повеља, у којој лепо пише, да је реч о српском језику (не о босанском). Тако, босански бан Стефан Котроманић (1322-1353) издаје (1333) даровну повељу Дубровнику, у којој пише:
        “И зато стављам ја, господин бан Стефан, своју златну печату, да је вјеровано сваки да зна и види истину. А, зато су четири повеље једнаке – двије латинске, а двије српске, а све су печатене златним печатима“.

        (Повеља Стефана Котроманића, 1333)

        Није ова повеља једина с податком да је писана на српском језику. И није једина повеља у којој пише о српском становништву у Босни. Многе повеље Котроманића почињу назнаком да је босански бан, или краљ, владар српског народа у неколико области, међу којима је и Босна. У следећој повељи, лепо је назначено, да Срби насељавају Рашку и Босну. Реч је о Повељи Дубровчанима краља Стефана Дабише, писаној у Лужици (Доњи Крајеви), 17. јула 1392:
        „Кад ‘придоше… у Трстеницу племенити и мудри мужије славнаго града Дубровника… с многциними дари и частми… и изнесоше’ све ‘слободштине реченога града, које су имали у повељах… с господом србском: рашком и босанском’, то ‘ми – Стефан Дабиша, краљ Србљем, Босни и Приморју – имваше с'вит… с краљицом кир (а) Јеленом и с властели и велможами… потврдисмо им все повеље речене господе и повељу краља Стефана Твртка’ (од 10. априла 1378).

      • Gospodine Bosnjace, o Kosovskom boju, necu mnogo polemisati. Turci ne dozvaljavaju svu dokumentaciju o tome. Nadjeni su dopisi S. Kotromanica o tom boju. Kotromanic pise Italijanu, da je Murata ubio vitez iz Bosne, Milos Obilic. Bio je u vojsci Vlatka Vukovica. Ima zapis u Parizu, da su tri dana zvona crkvena slavila srpsku pobedu na Kosovu, itd. Ima i tvrdnji, nisu proverene, da su 2/3 Muratove vojske na Kosovu cinili vojnici iz katolickih drzava, pa i iz Poljske. Traga se za ovim dokumentima.

      • Gospodine Bosnjace, nemojte se cuditi, sto su pridoslice u Srbiji, posle 10 godina, postojali Srbi.
        Pa oni su bili Srbi pre nego sto su dosli u Srbiju. Recimo – Radoje Domanovic je dosao iz Bosne.
        Srpske zemlje su bile oko Obrenoviceve Srbije – pod okupacijom Austrije i Turske.

      • Gospodine Bosnjace, ne cudite se sto su tvrdjave predavane u Bosni Turcima – bez borbe. Nisu to cinili neki nesrpski drzavnici i komandanti, nego su to cinili Srbi. Pa i Smederevska tvrdjava je predata turcima bez borbe. Turci su dozvolili, da deo srpskog stanovnistva iz Smederava i okoline odseli u Italiju, oko Napulja. Postoji i danas 6 sela s tim Srbima. Ali, zbog kratkovidosti srpksih drzavnika u 19. stolecu, ti ljudi su prozvani Moliskim Hrvatima, itd.

        Turska nije bila velesila. Vatikan i Francuzi, i Englezi su je takvom ucinili i dali joj zadatak – da okupira Vizantiju, Bugarsku, Srbiju i Madjarsku i da ratuje protiv Rusije. Tek ce kasnije s Turskom zaratiti i Poljska i Mletacka Republika, itd.
        Jos malo o Vlasima – Napisao sam knjigu> “Bivsi Srbi Rumuni i Moldavci”. Ako ne verujete u ovu naznaku, procitajte u Enciklopediji kako je stvoren i kada rumunski jezik.

        Zemljace, mozda je dosta za danas. Pozdrav.

      • Dubrovnik placa SRPSKI POREZ bosanskom vladaru. A vladar se predstavlja dubrovcanima kao pravoslavni vernik i spominje svoje svece:

        Пошто муслимански повјесничари бошњачког опредељења упорно тврде, да је у Босни била нехришћанска „Црква босанска“, овде могу да прочитају, да се у документу краља Босне спомињу православни хришћански свеци – Свети Дмитар (Митровдан) и Свети Влахо. Реч је о Повељи Дубровчанима Стефана Томаша Котроманића, писаној у Крешеву, 3. септембра 1444:
        „Кад два дубровачка поклисара дођоше у Крешево в’ славни двор’, с даровима и поздравима од кнеза и властеле, па ‘многоумилно’ замолише за потврду свих слобоштина свога града, Стефан Томаш, ‘краљ… Србљем, Босни, Приморју, Хомсци Земљи, Далмацији, Херватом, Доњим Крајем, Западним Странам и к тому’, пошто је имао ‘свит и цио зговор’ (савет и договор, СЈ) са свим својим великашима, потврдии им све – ‘да је довика тврдо’ – а поклисари се обавезаше, у име Дубровника, да овај сваке године даје краљу ‘србски доходак – двије тисуће перпер, на Митровдан и пет стотина на дан Светог Влаха'“.

  13. Gospodine Jablane,
    Nemojte se rugati Srbima – to su i Vasi preci. I Vi ste genetski Srbin. Kakve amebe? Nemci su 1952. godine objavili feljton u jednom nemackom casopisu u Berlinu o Severnoj Srbiji iz sedmog stoleca posle Hrista. Podaci su uzeti iz zapisa nemackog hronicara iz tog sedmog stoleca. Ta Srbija je obuhvatala teritoriju od Svedske do Dunava. Pa sto da se rugate svojim saplemenicima, koji samo pronalaze to istinu o srpskoj drevnoj i ranosrednjovekovnoj drzavi i kulturi? U sledecem dopisu cu postaviti izvestaj o tom nemackom feljtonu. A sad o amebama. Bog je stvorio coveka i zenu *bili su Srbi*, a onda je na osnovu njihovih odlika stvorio im zivotnu sredinu. Pa je stvorio i bare, a u barama i amebe. Ako verujemo u Svevisnjeg, tako je bilo.

  14. Jaste ,jesta srpska nacija je starija od same ”amebe”. Zadojeni mlijekom mržnje na sve što nije srpsko.Opijeni lažnom mitologijom.Narod koji zna da slavi poraze,istoriju revidira ,falsifikuje.Pustite ih da čame tamo gdje su danas, anatemisani od svih civilizovanih naroda svijeta.

  15. Gospodine Hugo, ovo sto ste o meni rekli je krivicno delo – objavljeno je u glasilima. No, necu Vas tuziti.
    Vase reci govore o Vama.
    Znate, napisao sam knjigu “Bivsi Srbi Bosanci – bogumila nije bilo”. Moze svako da osporava sve ono sto je u njoj, a ne da se biraju ruzne reci protiv mene licno. Bogumila stvarno nije bilo. Objasnio sam to i u ovom tekstu koji tako napadate. Ako neko ovde zatrazi, uzecu delove iz knjige i stavicu ih na ovaj sajt. No, Vi govorite i o zlocinima genocida nad muslimanima. I tu mora da priznamo, da su u dva svetska rata i u ratu za rabijanje Jugoslavije, najvise stradali pravoslavni Srbi – i najvise su prognani. Dalje, treba znati, Austrija je 1810. godine donela odluku da od Srba stvori vise nacija, od srpskog jezika vise jezika, a od srpske pravoslavne crkve vise pravoslavnih nesrpskih crkava. Nazalost, ovaj kolonijalni plan je uspeo. I tako odrodjene Srbe *Hrvate, muslimane, Siptare… * su Nemci lako, u oba svetska rata, mobilisali protiv preostalih Srba – pravoslavnih.
    Sve je ovo sklanjano iz javnosti, pa i cinjenica, da je muslimana bilo vise u cetnicima, nego u partizanima. I da su ti cetnici muslimani ubijali muslimane u hrvatskoj vojsci, a to je sve pripisivano cetnicima pravoslavne vere, itd. Mnogo toga se otkriva. A podatak, da su Srbi tvorci pismenosti, vise se ne moze osporavati. I, u takvom otkricu, hocete li biti spremni, da svojim precima oduzmete srpsku narodnosnu pripadnost?

    • Kome ti to prijetis sudom bestidnice?
      Ti koji Albance suprotno ustavu nazivas pogrdno i posprdno “siptarima”, a Bosnjake u velikosrpskom maniru “srbima muslimanima”.
      To je “normalno” i “nekaznjivo” jel tako!!
      FUJ!!
      A “pismen” jesi!
      Spadas u kategoriju “pismenih” za koje je Toma Akvinski rekao:
      – Cuvaj se covjeka koji je procitao samo jednu knjigu!
      Cak ni “Nacertanije” nisi procitao a pises knjige!
      Buahhahhahhhahhhhhaaaaaaaaaaaaa…!!!!!
      Knjiga ti se zove velis “Bivsi Srbi Bosanci – bogumila nije bilo”
      Jos jedno buahhahhahhhahhhhhaaaaaaaaaaaaa…!!!!!
      Da si procitao vise od jedne knjige shvatio bi da do 1863. godine kada je u Bosni i Hercegeovinie Bogoljub Petranovic utemeljio “Drustvo za sirenje srpskog imena” tamo srba NEMA ves BOSNJAKA TRI VJEROZAKONA!
      Vaso Pelagic je 1867 godine u svojem tekstu (instrukciji) pod nazivom “Rukovodjenje za ucitelje skole i opstine” dao jasne upute za indoktrinaciju i asimilaciju peavoslavnih Bosnjaka. Ovo je vrlo zanimljiv citat i trebalo bi ga i danas razotkrivati, gdje god je to moguce:
      “Upozoravam ucitelje da im je prvi zadatak da nauce svoje ucenike da na upit – Sta si?’ – odmah odgovore – “Ja sam Srbin!. Dobro bi bilo kada bi se neki dobri ljudi nasli koji bi toj djecici po koju krajcaru (novcic) za to dali, da se timu njima jos vecma pobuduje revnost k tome odgovoru.”

  16. Pazi vamo!
    Na svinjarije koje si naskrabao normalan i prosjecno informisan covjek bi mogao da odgovori punim ustima pljuvacke,
    PFUJ,
    Radi se medjutim o mentalnom otrovnom koktelu podmetacina, lazi, arogancije, nemorala, propagande,
    izmisljotina, krivotvorina…………jednom rjecju mitomanskog ludila od kojeg se u sumadiji i dan danas masovno oboljeva.
    Neka vam te bolesti, dok SAMO VAS pogadja!
    Bosnjacki problem je medjutim sto su od nemanjica naovamo zrtve tog ludila i sto mu se ne vidi kraj!
    Niko nije dokon da sedi za kompjuterom i dopisuje se sa psihopatama, ali oni koji su prezivjeli strahote genocida nad Bosnjacima od 1992-1995. godine jasno prepoznaju simptome ovog ludila i plase se da se ono za 20-30 godina ne ponovi.
    Otuda nasa obaveza da ga imenujemo pravim rijecima i stalno ukazujemo na njega pa makar se pojavilo i u najrudimentarnijoj formi, a ne u ovako drasticnim oblicima kakvi se mogu procitati u pojedinim komentarima na sandzakpressu
    ODGOVORENO ti je dakle na ove tvoje baljezgarije i ARGUMENTIMA i KVALIFIKACIJAMA koje zasluzujes!

    Kao Bosnak i Evropljanin, medjutim imam NULTU TOLERANCIJU prema fasizmu, bez obzira na njegove protagoniste.
    Nisam ja kriv sto je u srbiji ova ideologija zla poprimila masovne razmjere i sto raznorazni Radosi Bajici petparackim agitpropovskim “ravnim gorama” nastavljaju da truju stanovnistvo srbije historijskim falsifikatima koji onespokojavaju buduce generacije.

      • Pisao sam u jednom komentaru o “Handzarima”.
        Divizija je prilikom osnivanja brojala vise od 21000 ljudi.

        “Vojnici divizije su prema dokazima komunističkih vlasti ubili 22 Jevreja u Tuzli. SAMO TRIDESET I OSAM vojnika nekadašnje divizije koja je brojala vise od 21000 vojnika je optuženo i suđeno između 20-og i 30-og avgusta 1947. godine za ratne zločine. SAMO ZA SEDAM njih komunistička vlast je IMALA DOKAZE o ratnim zločinima, no UPRKOS TOME SVI su osuđeni. Sedam vojnika za koje su imali dokaze su pogubljeni, dok su ostali osuđeni na pet godina do doživotne robije. Samo jedan vojnik je preminuo u zatvoru, dok su svi ostali pušteni ranije, a zadnji optuženi zatvor je napustio 1952. godine.”
        Stvari su ovdje jasne do kraja, ali VAS nesto drugo boli.
        Sto cetnicki olos nije mogao da realizuje Moljevicevu “Homogenu Srbiju” tamo gdje su “handzari” operisali. A radilo se o zilavim borcima. U bitci na Spreci 12. juna 1944. Handzar divizija je imala 205 mrtvih i 528 ranjenih, dok su partizani imali oko 3000 mrtvih.

  17. Za razliku od Rastka cija se “duhovnost” svela na genocidiranje nepocudnih, bogumili su slobodu misljenja i uvjerenja i socijalnu pravdu uzdigli na pijedestal vjerske dogme.
    Zato su ih mantijasi koju su oduvijek uzivali na racun sirotinje tako zestoko progonili a ne zbog “krivovjerstva”.
    Rodonacelnici bogumilstva su se hrabro uhvatili u kostac sa jednim od najtezih pitanja koje je covjek ikada sebi postavio:
    – Ako je Bog dobar, odakle zlo?
    Bogumilstvo je u Evropi potaklo reformaciju. Reformacija, a ne (pavlijanstvo) je duhovni temelj moderne Evrope.
    Bogumili NISU jeli svinjetinu smatrajuci je necistom, za krst su govorili da je “roglje” a bogomolje su im bile bez ikona koje su smatrala paganskim nasledjem i svetogrdjem
    U crkvi svetog Ahilija u Arilju sacuvane su freske na kojima je prikazan pogrom bogumila!

    • Ne bi me iznenadilo da si ti novogodisnje praznike “proslavljao(la)” podcupkujuci i siktajuci “oj pazaru novi vukovaru, oj sjenice nova srebrenice”. Citam da je po “republici SMRTSKOJ” najnoviji hit da svatovi uz muziku pola sata poput psa zavijaju “Nermine, Nermine……”

      • Ah, pa to je vec klasikan nego velis nisu postovali krst, a sebe zvali krstjanima, a imamo i stecke u obliku krsta.Mnogo vise pitanja otvaras, nego sto dajes odgovore.

      • Jednom vrhunskom poznavaocu stecaka na Balkanu su takodje poturali kvaziargument o steccima na kojima ima krstova (vjerovatno naknadno uklesanih).
        Odgovorio im je znalacki:
        – Sve i da prihvatimo da su krstovi na tim steccima autenticni, to je skupa 2-3% stecaka. Sta cemo medjutim sto na OSTALIH 97% stecaka KRSTOVA NEMA!!!
        Postavljajuci izlozbu “Istorija na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas” u Parizu, koja je kasnije obisla svijet, Miroslav Krleza kao centralnu figuru stavio bosanski stecak. Na insistiranje srpskog lobija da to bude freska “Beli andjeo” rekao je da je izvor te kulture dalje od nasih prostora i da se njom mogu diciti drugi. Na primjedbe hrvatskog lobija zasto ne ikona iz neke od katedrala u Hrvatskoj odgovorio je isto, da je centar i izvor te kulture negdje drugdje a stecak ima samo Bosna i Hercegovina i niko vise na svijetu (izuzev rubnih podrucja, uz BH granicu, u danasnjim drzavama, Srbiji, Crnoj Gori i Južnoj Hrvatskoj ). Moto izlozbe je ipak bila figurina iz Lepenskog vira na Dunavu, a Krleza ce ovim povodom zapisati:

        “Neka oprosti gospodja Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Europa samo Bosna ima spomenike. Stecke. Sta je stecak? Olicenje gorstaka Bosanca! Sta radi Bosanac na stecku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli. Na kome je prikazan kao suzanj…”
        Evtimije Zigaben u XII vijeku pise da bogumili ne samo da preziru krst vec ga smatraju “delom” i “izumom djavola”. Prezir prema krstu bogumili su iskazivali nazivajuci ga “roguljama”, “instrumentom tiranije” “vasiliskom”, “bozijim vragom”.
        Ikone nazivaju “idole od srebra i zlata napravljene ljudskom rukom”, i “Jelinima sve one koji se ikonama klanjaju”.
        Kozma Prezviter opise da bogumili odbacuju liturgiju tvrdeci da “Isus i apostoli nisu ustanovili liturgiju i tajnu pricesti vec Jovan Zlatousti”…
        itd, itd
        Kao sto vidis nesrecnice SVA su pitanja davno odgovorena, ali us vasi mozgovi isprani falsifikatima, lazima i propagandom

  18. Богумили нису користили оружје, а званични повјесничари пишу да су ратовали
    Колико је неозбиљности у званичној повјесној (историјској) науци у Европи, најбоље показују описи богумила у Србији. Наводно је реч о верском покрету који пропагира мир међу људима, те зато богумили одбијају да служе војску и да користе оружје. У исто време, у истим повјесним делима, пише – да су они ратовали у византијској војсци, да је Немања против њих покретао велику армију и да их је победио – и прилично истребио. А ако нису користили оружје, зашто је Немања против њих покретао многобројну војску? Могао је Немања против њих послати само чуваре реда!

  19. Много је противречности у вези са богумилима.
    Овако су представљени у Енцикопедији Хрватске:

    „Patareni su bili srednjevekovni dalmatinski hrišćani koje je katolička crkva osudila kao jeretike. Dalmatinski patareni se smatraju delom šireg bogumilskog pokreta, pa se nazivi patareni i bogumili često koriste kao sinonimi“.

    • Kad Latini pisu o jereticima “patarenima”, oni misle na pravoslavne,Po pravoslavnom ucenju, Duh Sveti ishodi od Oca(lat. ex patre), dok kod rimokatolika ishodi i od Oca i od Sina, pa je tu sustinska dogmatska razlika izmedju istoka i zapada.

      • Ovo ti je kazala baba Grozdana nakon visesatnog degustiranja brlje pored kazana. Cak ni “razumljivo” pristrasni Dragojlovic nije dosao do takvog revolucionarnog zakljucka.
        Onaj ko zeli da se objektivno upozna sa gnosticizmom neka potrazi studiju Elaine Pagels “Gnosticka Jevandjelja”.

  20. Za ime Boga, bogumila uopste nije bilo. To je jedna od zapadnoevropskih podvala u povjesti srpskog naroda. Nemanja nije istrebljivao bogumilsko stanovnistvo, jer takvog nije bilo. U pitanju su katolicke oaze u Srbiji – postojao je katolicki samostan i na Kopaoniku, s biskupom. Srbi su zvali katolike bogumilima, a katolici su zvali pravoslavne bogumilima. To je bila pogrda u politickom recniku Srednjeg veka – za gubitnike i pripadnike suprotne verske ispovesti. Suprotni vernici ce se zvati i babunima, i paterenima, i bogumilima, itd.
    Kakvu je zbrku u povjesti nacinila ova podvala? Kaze se, da je Bosna bila drzava nezavisna od Srbije *Raske*, pa kako je onda Nemanja mogao progoniti bogumile iz strane drzave? Kaze se, da bogumili nisu nosili oruzje i nisu ratovali, pa kako se opisuje teska bitka bogumila i Nemanjine vojske? Kaze se, da su katolicke drzave progonile bogumile, pa u koju su ih drzavu progonile? U koju, kad su ih progonili i ovi iz pravoslavnih zemalja? Kaze se, ponekad, da je Nemanjana prognao bogumile u Hercegovinu, pa kako – kad je Hercegovina deo njegove drzave? Njome je vladao Miroslav – po jednima Nemanjin brat, po drugima Nemanjin sinovac. U sopstvenoj se zemlji, stanovnistvo moze premestati iz jednog kraja u drugi, a ne progoniti. Da je bogumila bilo u pravoslavnim drzavama, onda bi ih katolicke drzave svesrdno pomagale, jer bi, time, razdirale pravoslavne neprijateljske zemlje.
    Evo, dragi Bosnjaci, pa i Vi, dr Fehratovicu, objasnite ove nedorecenosti.

    • Slobodane Jarčeviću za vas je sve nauka ono što vi pišete ili postoji nešto što se može naći u dokumentima nažalost vašu od vaših sunarodnika.U šestom poglavlju svog djela “Život Simeona”, Stjepan “Prvovenčani” opisuje kako je njegov otac, Stefan Nemanja uništio krivovjerje, koje se pojavilo u njegovoj državi krajem 12. vijeka. ..“Jedan od pravovjernih ratnika njegovih (Nemanjinih)priđe mu i, bacivši se na koljena, s uzbuđenjem i dubokim poštovanjem reče mu: … Gospodin Bog i prečista vladarica Bogorodica, mati njegova, ne gledajući lice čovječije, udostoji se izabrati mene najslabijega, koji vjerujem u jednobitnu i nerazdijeljivu Trojicu, da čuvam ovo povjereno mi stado, koje vidite sada, da se ne posije kukolj lukavog i odvratnog đavla. I nikad nisam mislio da je on u oblasti mojoj. A sad eto vidim da se lukavi (đavo) brzo ukorijenio i da nanosi hulu na Svetoga duga i dijeli nedjeljivo božanstvo, kao što je govorio bezumni Arije presjecajući jednobitnu trojicu. Kada su pitali bogonosni oci: “Tko ti, Spasitelju, haljinu razdrije, reče: Arije bezumni, koji trojicu presiječe”. Tako i ovi bezumni idu za učenjem njegovim…” Slijedbenici Arija nastavili su njegovim stopama vjere šireći se na Iliriku…………..Pogledajte Dušanov zakon član 85….izjavu Episkopa Dabarskog za nepokonost zle jeretike “ti kleti…… Tvrdoš,Rastudije ,Radoš ……… K.Haller (Basell 1900) u djelu Cosilium Basiliense. Die protokolle des Consilis vom 1434 und 1435 koje se bavi protokolom sabora Katoličke crkve održanom 10.06.1434. u Bazelu citira Ivana Stojakovića, dubrovačkog dominikanca koji je na saboru izjavio (a što je i zabilježeno u protokolu, dakle histrijski je izvor u pitanju):
      “Offertur facilis occasio reductionis regni Bosne quod iam trecentis annis et ultra infectum heresi manicheorum et arianorum”. Sigurno znate koje Ivan Stojaković i neće te reći da je zamjenio pravoslavlje sa arisjanstvom. Vjerujem da razumijete ……Ako nije bilo babuna,paterene,katara,kutugera bogomila, pa zašto su zakoni donešni i ime im zabranjivano,zašto su kletve na njih bacane, nemojte sami demantovati ono što su vaši predci pisali.Pobogu daj više urazumitese i već jedanput počnite svojom glavom razmišljati..

      • Gospodine Bosnjace,
        evo vam opsirniji opis bogumilstva u Dusanovom zakoniku i kod Konstantina Filozofa
        Чудно је, да се Ватрослав Јагић усудио оставити поруку, да му није била јасна суштина онога што је писао Константин Филозоф о богумилима – а писао је Константин Филозоф, да су они католици. Ако је истина, да је Јагићу језик у књизи Константина Филозофа био тешко разумљив, могао се послужити другим средњевековним изворима, у којима је, без икакве нејасноће, написано да су богумили – припадници католичке вероисповести. То, дословно, пише у Душановом законику, а неоспорно је, да га је Јагић прочитао. И могао је упутити читаоце на ову одредницу у Душановом законику, што би појаснило и наводну неразумљиву реченицу о богумилима као католицима у делима Константина Филозофа. Но, види се, В. Јагић је био само једна од карика у ланцу кривотворења српске повјести – с циљем да се разбије српско народно ткиво и распарчају српске етничке и повјесне земље.
        У трагању за кривотворењем српске повјести, др М. М. Петровић се позива на делове Душановог законика. У њима се истиче опасност за православну веру – она долази од Римокатоличке цркве, чији се свештеници и верници у Душановом законику означавају под називима: Латини, бабуни и богомили. Др М. М. Петровић то објашњава:
        „Да би постало јасно од којих јеретика је требало бранити правоверно хришћанство у Србији, неопходно је кренути управо од Душановог законика. Он је својеврсни показатељ – одређено и непосредно указује на јеретике као постојећу опасност, а истовремено и посредно упућује на то, да је иста опасност одраније постојала. Она, као таква, није ишчезла ни у потоњим столећима… У Члану 6. се изричито прописује: ‘О јереси латинској. И за јерес латинску: Хришћани које су обратили у азимство, да се врате опет у Хришћанство. Ако ли се ко нађе да није послушао и није се вратио у хришћанство, да се казни – како пише у Законику светих отаца’. У истом духу је и Члан 7: ‘О јереси латинској. И да постави Црква велика протопопе по свим трговима, да врате хришћане из јереси латинске, који су се обратили у веру латинску, и да им даду заповест, те да се сваки врати у Хришћанство’. А Члан 8 гласи: ‘О латинском попу. И поп латински ако се нађе, да је обратио хришћанина у веру латинску, да се казни по Закону светих отаца’. Уочљиво је, да ‘Душанов законик’ латинску веру не сматра хришћанском, већ јеретичком, а то је у складу са схватањима правоверног хришћанског света, нарочито учених људи Средњег века, који су се одлучно бранили од најезде Латина – мисионара са Запада“.
        Не пружа само Душанов законик податке о Римокатоличкој цркви као хришћанској секти – која се зове и боумилском, него су то бележели и писци житија светих и високодостојници Хришћанске цркве. Др М. М. Петровић пише у својим делима, да су католички мисионари са Запада, учестало, долазили у државе с православном вером и ширили свој јеретизам. Томе су се супротстављали и државници (што је јасно написано и у Душановом законику) и православно свештенство. Др М. М. Петровић ову појаву представља и на основу списа против Римокатоличке цркве грчког православног свештеника, Симеона Солунског, у којем пише, да нема у XV столећу друге јереси осим римокатоличке – богомилске. Погледајмо:
        „Уочљиво је да Душанов законик не сматра латинску веру хришћанском, већ јеретичком, а то је у складу са схватањима правоверног хришћанског света, нарочито учених људи Средњега века, који су се одлучно бранили од најезде Латина – мисионара са Запада. Тако, на пример, Симеон Солунски (1410-1429), у свом спису Дијалог у Христу против свих јереси, много простора посвећује дуалистичком богомилству Латина римокатолика, говорећи – како дословце истиче – ‘о новотаријама Латина у догматима и у најсветијем Символу вере’. Зашто? Зато што су у догматско учење о Светој Тројици унели дуалистичко учење, те, попут дуалиста богомила из раних векова Хришћанства, постали нови дуалисти богомили, односно бабуни, јер су преправили Никејскоцариградски Символ вере, додавши Filioque у 8. члану. А то значи, уче да Дух Свети не исходи од једног само начела – Оца, него и од Сина, док, по правилном учењу, то је новотарија и јерес, јер ‘није могуће – да једно исто има почетак из двоје’. На римокатолике мисли Симеон Солунски и кад каже: ‘Они, претварајући све у новотарију, како је речено, и свете иконе често, мимо установљеног, на други начин, приказују’. Због тога, он изводи закључак: ‘Данас, дакле, међу званим хришћанима јеретицима, не постоје иконоборци, изузев гнусне завере безбожних Богомила, које уопште не треба звати хришћанима’. Потпуно је јасан Симеон Солунски. Речју ‘данас’, указује на то да су старе јеретике богомиле – сада заменили римокатолици Латини, као нови богомили, због чега их не треба ни звати хришћанима“.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.