„Ako vi budete brojali Allahove bagodati, nećete ih nabrojati.“ (EN-Nahl, 18)
Tišina. Oči zatvorene. Mrak. Udahnemo duboko i sebi postavimo krucijalno pitanje: “Jesmo li zahvalni?”
Da li, istinski, cijenimo i znamo vrijednost onoga što imamo? Duboki uzdah i nastaje racionalno razmišljanje.
A onda slijedi kratak odgovor: Ne!
Hladna jesen. Lišće protjerano vjetrom leti na sve strane, a onda se zaustavi. Kao da počne pričati neku svoju priču, samo njemu poznatu. Sakrivenu od svijeta i poznatu rijetkima.
A masa ne obraća pažnju na njih, ne shvata da su tu negdje.
A njima, njima su prijatelji. Sklonište za stvari, prekrivač za djecu. Tamo negdje u daljini čuje se galama. U već ledenim noćima idu oni bez doma. Oni koji su otrgli parče neba da poput slatke udobnosti nastave dalje. Ali sivi oblaci nekada nadjačaju prekrasne zvijezde i očaravajući Mjesec.
Ali ne, ne znamo mi kako je njima. Ne možemo znati. Polahko me hvata nemir i oči širom otvaram. Onda pogledam sliku pred sobom.
Toplinu koju pruža dom ne mogu zamijeniti druge udobnosti. Mi živimo u kući, a ima onih koji isti nastavljaju na ulici.
Nama su pružene mogućnosti normalnog djetinjstva, da učimo i radimo, a njima? Nama je pružena mogućnost slobode govore, a neki tamo, koji bi imali priliku da govore i nadjačaju govor drugih, nemaju priliku.
Rijetki su oni koji ih žele saslušati, a i od njih bismo imali mnogo da naučimo. Duboki uzdah i kamen sa srca koji ne pada lahko. I ne može pasti. Pored toliko ljudi kojima je pomoć potrebna, ne možemo biti mirni.
Sasvim slučajno, sjetim se priče o dva čovjeka. Jedan bijaše slijep, a drugi nije mogao hoditi. Ovaj slijepi nosio je invalida na leđima. Tako su se međusobno pomagali i nikada se nisu odvajali. Zastanimo. I dobro razmislimo. A onda pokušajmo nabrojati sve blagodati kojima smo obasuti. Nemoguće je.
Krenimo od čula sluha, vida, mogućnosti kretanja, zdravog razuma… I onda budimo mirni, jer na ovom svijetu je toliko ljudi koji nemaju ni dio onoga čega mi imamo, ali ipak žive i rade.
Zastanimo i opet se zahvalimo Uzvišenom Gospodaru koji nam omogući da činimo dobra djela.
Zahvalimo što imamo šta jesti.
Zahvalimo na sitnim radostima, koje život čine ljepšim.
Onda nemojmo držati oči sklopljene na tuđe nevolje, već dajmo svoj udio. Naš život će imati više smisla, ali tek onda kada drugom životu damo smisao.
(Glas islama 270, strana 29, R: AVLIJA, A: Džemila Dudić)
(mesihat.org)
Sjajan text, bas grije dusu u ovom teskim danima. 🙂