16. April 2018

Ogromni napori vascijelog humanog i razumnog dijela čovječanstva da dobro nadvlada zlom, da čovjek čovjeku bude čovjek, da mir, blagostanje i napredak obuhvate čitavu planetu, da ratovi nestanu, da mržnja nestane, bili su i ostali bezuspješni tokom ljudske istorije. Nikakvih izgleda nema da će se tu ikada nešto promijeniti – upravo obratno: kataklizma ljudskog roda je neizbježna, jer je vrag – kome je ona cilj –, mnogo prisutniji i jači nego što se nama čini. Čovjek će kao jedino inteligentno biće na Zemlji skončati u kandžama vraga, nikakve sumnje u to nema. Čovjek sam teži tome, to je njemu kao jedinstvenom stvorenju imanentno.

Napori vascijelog humanog i razumnog dijela čovječanstva ipak ne prestaju. Političari, filozofi, umjetnici svih grana umjetnosti, književnici, pjesnici, sportisti, obični ljudi, radnici i seljaci širom dunjaluka, bore se za međuljudski sklad, za harmoniju, za vladavinu zakona i prava, za bolje sutra, za dostojanstven opstanak.

Nažalost, napori nehumanih ljudi nisu ništa manji. Svakako su u manjini – i u politici, i u kulturi, ali ih je dovoljno za destrukciju koju siju oko sebe. Na pozicijama su: diktatori, vođe, predsjednici država, vlada, naučnih institucija; komandanti armija, paravojnih jedinica, predsjednici PEN-ova, urednici tv-kuća, novinari, popularni književnici… pa je njihova moć velika, ogromna. 

Bog je čovjeka obdario slobodnom voljom, pa se on u skladu s tim sam odlučuje hoće li funkcionirati kao fašista ili humanista; isto važi i za grupe ljudi, kao i čitave kolektivitete. Očekuje se – nije li tako –, da će oni pojedinci, koji su bili i sami žrtve zla, nacizma i fašizma recimo, djelovati sa pozicija humanizma i ljudskosti, ali nije uvijek tako. Danilo Kiš (1935-1989), od oca Jevreja i majke Crnogorke, jeste bio žalosna žrtva nacizma. Vihor Holokausta nije poštedio ni njegovu familiju: oca su mu nacisti odveli u logor i usmrtili. Bio je pak Jevrej. Danilo je kao dijete na vlastitoj koži osjetio nacističku mržnju prema jevrejskoj vjeri. Ali i šovinizam mađarskih nacionalista. To ga je odredilo kao literatu. Vidljivo je to u svakoj rečenici, u svakom stihu koji je stvorio. Strava nacizma, šovinizma i totalitarizma je trajno obilježila njegov literarni opus.

Očekuje se da Jevreji danas kao kolektivitet, dakle kao Izraelci, imaju empatiju do Palestinaca, jer su preživjeli Holokaust. Istina je strašna: žrtva se pretvorila u satrapa.

Na žalost, Danilo je kao čovjek i kao književnik posrnuo tamo gdje nikako ne bi smio – u odnosu do ljudi druge vjere, konkretno do islama. U svom kultnom romanu Peščanik, koji je popularniji i od samog Gorskog vijenca, on na žestok i neljudski način, u stilu svog imenjaka iz Gorskog vijenca, obračunava sa svetim principom islamske vjeroispovijesti – zabranom konzumiranja svinjetine i alkohola. Te blasfemične, neljudske i sladostrasne izlive mržnje, koje poništavaju sve ljudske i literarne kvalitete autora, prenosimo u cijelosti:

Danilo Kiš

Peščanik
(odlomak)

»Svinje su najmanje izbirljive od svih životinja. Nema sumnje, to je znao i Muhamed, jednako kao i jevrejski proroci-higijeničari. Tako, jednog dana sedeo je mladi Muhamed i gledao kako svinja jede neku užasno prljavu stvar: rastrzala je lešinu ili jela truli krompir, nalik na ljudski izmet. Tada, zasićen svinjskim pečenjem kojim beše nedavno napunio svoj burag, Muhamed poče da povraća, jer se priseti da je ono što je jeo bilo krmeće meso. Brzo strpa prst u usta, kao pijanci, i ispovraća se u pesak kraj mora. Onda pohita kući i unese u zakonik što ga je tada pisao, i koji će kasnije nazvati Kuranom: ne jedite svinju, jer ćete povraćati.
Fanatik svoj slučaj pretvara u sveto pravilo, u zakon, u zapovest Božju. Istorija religijâ (zabrane i tabui, košer itd.) jeste krajnja konsekvenca pojedinačnog iskustva. De gustibus: tu vrstu estetizirajuće demokratičnosti fanatici ne priznaju. Svoj sopstveni ukus proglašavaju jedino mogućnim, kanonskim ukusom. Ista je stvar i sa zabranom alkohola. Muhamed se napio, povraćao. Pošto je počeo suviše da brblja, zapetljavajući jezikom dok je izgovarao poruke koje su mu stizale s neba, svetac se, po naređenju saveta mudraca, odreče alkohola. Ali vernici i dalje piju, stoka kao stoka, a njemu teku bale niz usta, niz svetu njegovu bradu. Onda odlazi u svoju kolibu i sanja kako mu Bog naređuje da prenese ljudima Njegovu poruku: vino je greh. Prospite vino u more, a pijance bacite zajedno s buradima u talase. Neka bude tako. Srećom, nijedan se prorok nije sećao ukusa majčinog mleka.
Inače…« 

Eto, to bi bio Danilov književni suicid. A htjeli su ga predlagati za Nobelovu nagradu. 

Ostat će nerješiva zagonetka odakle je Danilo crpio energiju za svoj animozitet spram islama, obzirom da je rođen u Subotici, da se školovao na Cetinju i u Beogradu, da je kasnije živio i radio u Parizu – praktično bez kontakta sa islamskim svijetom –, da u njegovoj obimnoj literaturi nema ni jednog muslimanskog lika (Muhammeda a. s. ne računamo) kao što ih primjerice imaju Njegoš i Andrić. Kim biril.

Autor: Šemso AGOVIĆ

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles