DA LI SAM (A)NACIONALIST (Ili sam list u Rukama Njegovim)

U svakom čovjeku, kao smrtnom biću, kao prolazniku kroz ovozemaljski svijet, kao plodnoj zemlji, nalazi se sjeme potrebe za svojim identitetom, unutrašnjim ili i pojavnim. Ukoliko bi u njemu, kao smrtnom biću, nestalo tog sjemena kao potrebe za svojim identitetom, nestalo bi i njegovo biće koje bi koraćalo ovozemaljskim stazama, ne dišući, ne gledajući, ne govoreći. Napustio bi ovaj svijet prije smrti. Nacionalizam nije voljeti svoje, bitak svoje duše, dokazivajući to bez životnog opterećenja i okova cinizma.

Ali u ovom današnjem vrtlogu života, kada to smrtno biće, čovjek – prolaznik kroz ovozemaljsko vrijeme, istakne da svoje, uvjetno rečeno, svetinje voli, na prvom koraku ga dočekuju samodeklarirani dušobrižnici odvodeći ga na stub srama, vežući mu na kolac nerazumijevanja ruke, ali i oči, uši, na koncu i usta. Odmah. Brzinom svjetlosti, brzinom zvuka, brže no što bi to ljudsko biće i treptaj učinilo. Ukoliko je nacionalizam voljeti svoje: domovinu, vjeru, jezik, tradiciju, pozdrav, bogomolje, prvake, ljude, onda pristajem to biti. Jesam, jer sve navedeno nije privatna stvar, pogotovo to nije vjera, kako se uporno i iznova prstom pokazuje i uvjerava. Ne može razumjeti taj prst upozorenja da ako je vjera naša “privatna stvar” i ako bi je zatočili samo u našim njedrima, u našim srcima, ni jezikom je ne bi bili u stanju očitovali. Da, to može biti samo pojavni manifest nutrine (ihsan).

Zašto me upozoravaš kako je moja vjera moja privatna stvar?! I zašto me pitaš koja je moja vjera?! Ne pitaj me “druže”, jer si i prije pitanja svoga već odgovorio na pitanje svoje riječima da je to moja “privatna stvar”. Na svoje pitanje odgovaraš svojim odgovorom. Zašto me onda pitaš, “druže”?! Zašto me pitaš kojim jezikom govorim kada znaš da mi je jezik majka moja porodila u mojoj zemlji, toj stoljetnoj zemlji u kojoj se mom narodu istim tim stoljećima pripisivao nacionalizam, a oduzimala nacija. Ljubiti svoju zemlju, ne može biti “privatna stvar” jer kako ću je ljubiti a da to niko ne vidi?! Zašto bih svoju ljubav krio, sakrivao po tamnim hodnicima nemara jer tada to ljubljenje ne bi imao svoga smisla. Zemlja nije djevojka, ona je majka. I nije ljubljenje djevojke, kao ljubljenje majke. Država nije djevojka, država je majka koju ljubiš dušom javno, bez skrivanja. Zašto me “druže” za selam pitaš?! Zašto me pitaš čemu moja potreba za selamom?! Ja bez njega ne umijem. Selam mi mir daruje, a ja ga i tebi želi. Mir ti želim. Zašto ti moj selam nemir donosi?! Kako ti mir može donositi nemir?! Zašto ti nemir donose mudrosti onih na koje se pozivam i sa čijim riječima, poput svjetiljkom, bjelinu svoga papira osvjetljavam?! Ja sam smrtno biće, prolaznik kroz ovozemaljsko vrijeme, ne umijem sve sam.

Oni mi pružaju ruku svoje mudrosti, i ja je prihvatam. Zašto bih tu ruku, istinom pruženu, odbio?! Zašto bi džamija bila “privatna stvar”?! Da li nebeski svod može biti “privatna stvar”?! Da su “privatna stvar”, bili bi u mojoj sehari, u mom džepu, jer ono što imam u njemu, moja je privatna stvar. Džamija to ne može biti, kao ni nebeski svod. Džamija je pojavna, a unutrašnjost moga džepa ne, ta unutrašnjost samo odzvanja zvukom kovanica koje tek podsjećaju na materijalni svijet. Zašto mi ne pojasniš kako će džamija biti “privatna stvar” na javnom mjestu?! Kako mogu nebeski svod poimati kao “privatnu stvar” kada je stvoren za pojavnost ovoga svijeta. Kako njihove ljepote uokviriti u ram tvoje “privatnosti” koju mi preporučuješ?! O kakvoj mi “privatnosti” to govoriš, “druže”?!

Privatno je ono što ne pripada oku pojavnosti, oku znanog i neznanog svijeta. Privatno je ono što sam jutros doručkovao, ali i to je tek poluotvorena ili poluzatvorena stvar jer je moj doručak znan ženi koju volim. Pripremala ga je, darovala. I kažeš mi da bih s ponosom mogao reći i svijetu pokazati što sam doručkovao, ali me upozoravaš da od selama trebam bježati, svoju džamiju u njedrima skrivati, jezik u čvor svezati, prvake pokrivati, olajavati. Zašto bi neko trebao znati što to ja doručkujem?! Neka jutrom gleda u svoj doručak, u svoje zalogaje, ne pokazujući prstom u moje, jer taj prst upozorenja me ne treba dirati, niti treba biti usmjeren k meni, mom tanjiru, mojim zalogajima, mojim svetinjama za koje je već Voljom Tvorca odlučeno da pripadaju i vanjskom i unutrašnjem svijetu jer, zapisa Mudrost, sve ima svoju suštinu. I ono što je “nevidljivo” – ‘alemul-gajb i ono što je “vidljivo” – ‘alemuš-šehadeh. Ne govori mi šta to u mom životu treba biti vidljivo, a šta ne, šta treba biti privatno, a šta ne jer Stvoritelj svih svjetova to odredi već Mudrošću svojom, a tebi je to neznano jer si sputao svoje biće u svoja osobna četiri zida. Ja ne živim među tvoja četiri zida. Napisah ti već, ali poželjeh ponoviti.

Ukoliko je nacionalizam voljeti svoje: domovinu, vjeru, jezik, tradiciju, pozdrav, bogomolje, prvake, ljude, onda pristajem to biti, ali me u svoja četiri zida ne možeš zatočiti. Oslobodi ih se, otvori prozor skučenosti svog nerazumijevanja. Na nebeskom prostranstvu ti je ispisan odgovor na sva tvoja pitanja koja si uputio meni… “Ti reci: O, Allahu, nebesa i Zemlje Stvoritelju, Znalcu svijeta nevidljivoga i vidljivoga…” (Sura Ez-Zumer)

Admir Muhić, (a)nacionalist