Uzvišeni Allah nije stvorio čovjeka uzalud, niti je čovjek na Zemlji uzalud, bez cilja. Sama poenta da smo rođeni, znači da imamo svoj cilj i svrhu. Jedna od karakteriska života je borba. Život je bojno polje.
Život i jeste jedno veliko bojno polje u kome nema neutralnih: na kraju ili si pobjednik ili si gubitnik. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:
Zato se bori na Allahovom putu, pa makar sam bio, a podstiči i vjernike… (En-Nisa, 47)
Suprotno od borbe jeste komfor, udobnost. Većina ljudi se dobro “ušuška”, postane im udobno u životu, izgube želju za borbom, izgube osjećaj za pravim životom, prestane da se razvija, da radi na sebi, jednostavno postane zadovoljna sobom.
Ljudi tada počinju da se pretvaraju da žele nešto više, počinju gajiti lažne želje, razne ambicije ali im se to sve svodi na “jednog dana” koji se vjerovatno neće desiti nikad.
Zašto lažne želje i lažne ambicije? Zato što ne rade na njima; zato što nisu iskreni sa sobom.
“Zašto govorite ono što ne radite?”
I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.’ (Et-Tevba, 105)
Velike stvari se ne rade lahko. Da je tako, svako bi to radio. Život bez cilja je traćenje vremena, jer ako se ne zaokupiraš dobrim, loše stvari će tebe zaokupirati, kada ne idemo za svojim ciljevima mi doslovno činimo duhovno samoubistvo. Kada imamo cilj zbog kojeg se naprežemo, koji nas izbacuje iz udobne zone oktrivamo talente i sposbnosti koje imamo, a nismo znali da postoje kod nas. Jer, neke stvari u životu nećeš lahko dobiti. To se neće desiti dok ležiš u krevetu i razmišljaš o tome. Neće se desiti dok maštaš o tome. Moraš imati volju da se izboriš sa tim. Ako čekaš na savršen trenutak i savršenu situaciju da počneš da radiš na sebi, da ostvaruješ snove i ciljeve, neće se desiti. Moraš sam da napraviš pravo vrijeme i pravu situaciju.
U mezaru će nam trebati djela. Ne ideje, ne planovi, ne ciljevi – već djela koja smo uradili. A ona će biti za nas ili protiv nas. Vrijeme u kojem su želje je prošlo, vrijeme u kome se radi je došlo! Vrijeme je da radiš na sebi, na svojim ciljevima!
Kada radimo nešto što je vrijedno i veliko, uglavnom je teško. Pa, i treba da bude teško! To nas čini jačim. To učvršćuje naš karakter. Da nije te teškoće, ne bi bilo razvoja. Da je biti dobar musliman lahko, svako bi bio dobar musliman. Da je biti dobar student lahko, svako bi bio dobar student.
Teškoću olakšanje prati
Zaista teškoću olakšanje prati. (El-Inširah, 5)
Nemoguće je da radiš nešto što je korisno, što je vrijedno, što je veliko, a da to bude sasvim lahko, dok si u stanju komfora. Velike stvari se ne postižu lahko. Jedan od mojih heroja, Muhamed Ali, kad je upitan koliko trbušnjaka može da uradi, odgovorio je: “Ne brojim trbušnjake. Brojim samo kad krene da bole. Kad boli, tad počinjem da brojim, jer su samo ti bitni.“ Tako je i u svemu. Dok nema poteškoće, nema ni napretka.
Naš plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prolazio kroz izuzetan težak period. Čak je i jedna godina u toku te borbe za islam nazvana Godina tuge. Danas se islam proširio cijelim svijetom, samo zbog izdržljivosti ljudi koji su nosili njegovu žeravicu kada je bilo najteže.
Zašto su svi poslanici i dobri ljudi prolazili kroz teškoće? Odgovor nalazimo u ajetima iz sure Ali Imran:
Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.
Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?
A za one koji uprskos bolu i nelagodnosti izdrže, Uzvišeni Allah kaže: A ti obraduj izdržljive. (El Bekara, 155)
Samo izdržljivi su spoznali ljepotu borbe. Samo izdržljivi znaju kakva je slast borbe. Zašto se ljudi penju na planine, kad je to teško, a na vrhu nema nečega posebnog? Penju se samo da bi osjetili slast borbe.
Lahko je biti na dnu. Nije potreban napor da budemo gubitnici, nije potrebna nikakva motivacije ili želja da ostanemo tako nisko, jer sve je u tome da pokrenemo sebe i da sakupimo svu volju i snagu i izazovemo sebe.
Većina ljudi će se slagati sa ovim tekstom. Klimat će glavom potvrdno, ali ništa neće uraditi povodom toga. Pretvaramo se da nam je sve super i to koristimo kao opravdanje da ostanemo u komforu.
Zašto ne idemo za svojim ciljevima? Šta nas sprječava? Napišimo na papiru gdje ne dajemo sve od sebe, i onda se upitajmo: “Zašto?” Zašto ne dobijamo najbolje ocjene, iako to možemo? Zašto ne idemo na sabah u džamiju kad možemo? Zašto ne pozivamo na dobro kad možemo? Zašto ne učimo Kur’an kad možemo? Vjerujte mi, kada se pogledate u ogledalo vidjet ćete krivca za svoje nedostatke. To je podcjenjivanje sebe i nepoštovanje blagodati koje nam je Uzvišeni Allah dao.
Ono što se lahko dobije malo vrijedi
Što je teža borba, slađa je pobjeda. Veličina cilja ili postignuća se ugleda u tome koliko smo se morali žrtvovati za njega, koliko smo pretrpjeli zbog toga.
Kada je nešto teško, znači da to može imati samo onaj ko se dobro za to potrudi, što u startu razbija konkurenciju i daje priliku pravim ljudima da dođu do toga. Kad nešto silno želiš ne smiješ gledati šta je potrebno za to, jer kad vidiš šta je potrebno možda odustaneš. Zato moraš ući u to ne gledajući šta je potrebno, već samo radi ono što treba. Kada se okreneš, vidjet ćeš uspjeh.
Moraš biti u situaciji da ispravno procjeniš svoj cilj, jer čemu onda tolika borba i odricanje ako te ne učini srećnim? Čemu sve to? Čemu tolika borba ako je nećemo naći na Mizanu? Naši ahiretski ciljevi izuskuju borbu i sabur, jer jedna od vrsta sabura je strpljivost u ibadetu. Pored obaveznih namaza i drugih naredbi, postoje mnoge stvari koje su nam prijeko potrebne: učenje Kur’ana, noćni namazi i svi ostali dobrovoljni ibadeti. Jer, zbog toga smo na Zemlji. Ako nam je to glavni cilj, a trebao bi biti, onda ga moramo shvatiti ozbiljno i raditi na njemu.
A sada, moramo raditi. Predugo smo pričali. Džennet se ne zarađuje lahko. Ali, zar nije on dostojna nagrada? Zar nije to vrijedno truda, borbe i odricanja? Allah nas je počastio sa puno blagodati, a zabranio nam samo neke stvari. Zar se ne možemo maksimalno truditi da se odreknemo loših navika?
Neko je lijepo rekao: “Otvori oči i pogledaj unutar sebe. Da li si zadovoljan životom koji živiš?”
To se trebamo svi upitati. Jer, ako možemo promijeniti stvari a ne mijenjamo ih, mi smo najveći krivci. Ako nismo tamo gdje hoćemo da budemo, ako nemamo ono što treba da imamo, to nema veze sa sistemom i društvom, već sa našom nespremnošću da se trudimo, borimo i žrtvujemo.
Ako nećemo bar da budemo bolji zbog sebe, mislimo na ljude oko nas. Naši roditelji zaslužuju bolji porod, naša škola zaslužuje boljeg učenika, naš grad zaslužuje boljeg sugrađanina… Ummet zaslužuje boljeg muslimana!
Tu smo gdje jesmo, zbog toga što jesmo, i ako želimo biti negdje drugdje moramo promijeniti nešto!
Stara izreka kaže: “Ako ne gradiš svoje snove, neko će te uposliti da gradiš njegove.”
Žrtvujmo se danas za ono što ćemo postati sutra. Današnji bol i žrtva postaju sutrašnja snaga!
Piše: Džejhun Bulić
Autor je učenik Medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru
Tekst preuzet iz učeničkog lista Softa, broj 61.
Moj Dzejhune. Bozji je dar kada medreslija tvog uzrasta dostigne tvoj stepen pismenosti. Nemoj da stanes, jer sreca je u trudu. U narednom broju Sandzak presa ocekujem tvoj tekst.