Pljevlja – Žiri za nagradu „Vuko Bezarević“, koji je radio u sastavu: Aleksandar Čotrić (predsjednik) i Dejan Miličić i Sabahudin Hadžialić (članovi), pročitao je 128 priča prispjelih na konkurs manifestacije „Dani humora i satire“ u Pljevljima i jednoglasno je odlučio da prvu nagradu dodijeli priči „Lajem ne prestajem“, koju je napisala Ljiljana Bralović iz Pranjana, kod Gornjeg Milanovca.
Priča „Lajem ne prestajem“, izdvojila se od ostalih radova poslatih na konkurs za nagradu „Vuko Bezarević“, jer sadrži sve elemente potrebne za uspješnu i kvalitetnu humorističko-satiričnu pripovjetku.
Na prvom mjestu, po mišljenju žirija, ispunjava estetsko-književni kriterijum, pošto je jezičko-stilski skladna, a radnja je logična i umješno vođena od početka do kraja.
Priča sadrži unutrašnju dramatičnost i dinamiku, a karakterišu je intenzivno nabrajanje, gradacija i nedvosmislena poenta. Prožeta je satiričnim modusom, a humoristički efekti postižu se dijaloškom formom i slikovitim poređenjima. Psovke, kojima dijalozi obiluju su, strogo u funkciji priče i doprinose izvornosti diskursa.
Leksika je obogaćena manje poznatim riječima i izrazima, arhaizmima, lokalizmima i dijalektizmima.
Bez obzira na to što je na prvi pogled groteskna, hiperbolična i alegorična, pripovjest „Lajem, ne prestajem“ je u suštini realistična. Druga stvar je što naša stvarnost postala apsurdna, nestvarna i iskošena.
Kroz priču na mikro planu, iz vizure starije žene Stanojke, koja sama živi u kući na selu, govori se o opštim pitanjima vezanim za otuđenje, usamljenost, težak život, osiromašenje sela, odlazak ljudi u gradove, gubitnike tranzicije, manipulaciju ljudima, ucjenjivanje nemoćnih, kupovinu glasova, davanje lažnih obećanja…
I ime glavne junakinje Stanojke je simbolično i govori o tome da je sve stalo.
Kupovanje ljudskih duša, o čemu je pisao Gogolj, pretvorilo se u naše vrijeme u kupovanje potpisa za kandidature i takozvanih sigurnih glasova na izborima.
Kao da nikoga ne brine što na selu ima sve manje živih ljudi, u konkretnom selu iz priče, preostalo ih je svega dvadesetak, pošto je postalo jedino važno prikupiti trideset ovjerenih potpisa za izbornu kandidaturu.
U sredini u kojoj je politika je postala jedina privredna grana, obične ljude politički akteri ucjenjuju liječenjem, penzijom, asfaltiranjem puta, komšijskom solidarnošću, pa čak i sinovljevskom pažnjom i vjerskim dušebrižništvom…
Mali čovjek je postao žrtva tranzicionog vremena u doba navodne demokratije.
Samovlašće jedne stranke zamijenila je višepartijska diktatura, zbog čega je ljudima još teže da se u takvom galimatijasu snađu i orijentišu.
Ova priča je napisana u tradiciji Domanovićevih satira i pripovjedaka Milovana Glišića koje govore o ruralnoj Srbiji 19. vijeka.
Radnja nagrađene pripovjetke događa se na srpskom selu danas, ali fabula nadilazi te okvire i mogla bi da bude smještena u bilo koje selo, varošicu ili grad na cijelom Balkanu.
A vrijeme je takvo da „živi zavide mrtvima“, zbog čega osamdeset devetogodišnja Stanojka poželi da umre, da ode sa ovog svijeta.
Ali ni to ne može da ostvari, jer joj se u snu javlja Gospod, glavom i bradom, tražeći od nje, posle Bubice, medicinske sestre; komšije Jordana; sina Milenka; Maroša, veterinara; sestrića Hranomira; predsjednika opštine i popa Krste, da se i njemu potpiše.
A možda je i Gospod u međuvremenu postao političan i zainteresovan za izbore, jer je još 1890. godine Vojislav Ilić ispjevao pjesmu „Srbin u raju“, u kojoj na Božju ponudu da mu ispuni jedan zahtjev, Srbin odgovara:
… „O Gospode jaki!
Ja bih željno isk’o novina ma kaki’,
U kojima piše šta sad dole rade,
Kakve nove spletke pred izbore grade?“
Aleksandar Čotrić
Dejan Miličić
Sabahudin Hadžialić
U Pljevljima,
5. juna 2012.
Izvor: Naslovi.net
