Koncept lizinga jeste da se umjesto pozajmica u vidu novca koje su zasnovane na kamati u najam daju sredstva koja su rentabilna po prirodi, kao što je npr. oprema, u zamjenu za plaćanje rente vlasniku sve dok traje period najma. Visina rente određuje se tako što se na ukupnu vrijednost nabavljenih sredstava dodaje iznos kamate koja se mogla zaraditi.
Termin koji se u islamskom pravu koristi za najam/lizing je idžara, što bi leksički značilo ”pozajmiti ili dati nešto u najam”. Idžara ima dva oblika i može se odnositi na usluge i proizvode. U prvom slučaju to se odnosi na unajmljivanje osobe ili preduzeća da izvrši određene usluge, zašta će joj se platiti nadnica shodno dogovoru. U drugom slučaju odnosi se na korištenje (usufrukt) sredstava ili proizvoda, a ne na usluge. Idžara bi u drugom slučaju značila prijenos usufrukta nekog proizvoda ili sredstva drugom fizičkom ili pravnom licu u zamjenu za rentu. Idžara svoj legalitet u islamskom pravu crpi direktno iz Kur'ana i Sunneta, a posebno u suri El-Kasas gdje se spominje da je poslanik Musa a.s. unajmio sebe (usluge rada) na određeni period kako bi zaradio i oženio se.
Hadisi u kojima se spominje idžara kao legalna aktivnost su brojni. Shodno svojoj namjeni i obliku, idžara odgovara konceptu lizinga (leasing) koji je veoma proširen i korišten model finansiranja u konvencionalnom bankarstvu. Poput murabehe (trgovina), idžara izvorno nije model finansiranja kao što su mušareka ili mudareba koji su zasnovani na partnerskoj osnovi, ali se zbog svoje profitabilnosti, primjenjivosti i poreskih olakšica koristi kao oblik finansiranja i investiranja u islamskom bankarstvu, posebno u zapadnim državama.
Koncept lizinga jeste da se umjesto pozajmica u vidu novca koje su zasnovane na kamati u najam daju sredstva koja su rentabilna po prirodi, kao što je npr. oprema, u zamjenu za plaćanje rente vlasniku sve dok traje period najma. Visina rente određuje se tako što se na ukupnu vrijednost nabavljenih sredstava dodaje iznos kamate koja se mogla zaraditi u slučaju pozajmice u novcu i taj se ukupni iznos podijeli na period trajanja najma. Renta se plaća na mjesečnom nivou. Ovo je u slučaju operativnog lizinga gdje se oprema na kraju vraća vlasniku. U slučaju finansijskog lizinga, gdje oprema koja se daje na zajam na kraju promijeni vlasništvo, obračun rente može sličiti obračunu kamatonosnog kredita.
Iako su po svom smislu gotovo identični, postoji bitna razlika između konvencionalnog lizinga i idžare. U konvencionalnom konceptu, posebno kod finansijskog lizinga, svi rizici vezani za imovinu koja se iznajmljuje prenose se na unajmitelja. Kod idžara ugovora svaki pokušaj da se rizik skroz prebaci na unajmitelja ruši idžara ugovor u osnovi jer mora postojati podjela rizika. Rizici koje spominjemo najčešće se odnose na kreditne rizike, rizike vezane za visinu marže koja vremenom može biti pojedena gubljenjem vrijednosti novca, operativne rizike od oštećenja opreme do potpunog uništenja, rizike likvidnosti i ostale rizike vezane za ovaj i slične modele.
Važno je napomenuti da su islamske banke, posebno one koje operiraju u okviru zapadnih zakonodavstava, razvile koncept idžara ve iktina, odnosno kupoprodaje uz najam. Na primjer: klijent se obraća banci sa zahtjevom da kupi stan za koji nema dovoljno sredstava. Cijena stana je 100.000 eura. Klijent je u mogućnosti platiti svoje učešće u iznosu od 1000 eura, odnosno 1%. Banka i klijent zajedno kupuju taj stan u iznosu od 100.000 eura, s time da je banka platila 99.000 eura i time postaje većinski vlasnik tog stana (99%). Banka svoj udio u stanu, odnosno svojih 99% vlasništva nad stanom, iznajmljuje klijentu dok traje period najma. U visinu rente su uračunati troškovi kupovine stana, kao i cijena rente. Klijent i banka sklapaju ugovor o najmu stana na period od 10 godina. Klijent će za taj period platiti glavnicu od 99.000 eura, plus cijenu rente shodno dogovoru, pravilima i procedurama banke. Na isteku desete godine najma klijent postaje potpuni vlasnik stana i banka se skroz povlači iz tog ugovora. Ova transakcija je na taj način halal, a klijent je na kraju dobio nekretninu u svom vlasništvu. Ovaj koncept se može nazvati kombinacijom mušareke (partnerstva) sa idžarom (najmom). Sličan je konceptu finansijskog lizinga uz bitnu napomenu da se rizik ne može potpuno prebaciti unajmitelju, odnosno klijentu, već se mora podijeliti. Teorijski, nije teško implementirati ovaj model, dok se u praksi nailazi na mnogo poteškoća, a posebno u zakonodavnoj dimenziji, o čemu će biti više riječi u narednim tekstovima.
Da bi idžara ugovor bio valjan, on mora ispuniti nekoliko uslova:
- Predmet najma mora imati usufrukt, odnosno mogućnost korištenja. Sve što nema usufrukt ne može biti predmet najma. Također, predmet najma ne mogu biti proizvodi koji se konzumiranjem troše, kao što su: hrana, gorivo itd;
- Predmet najma mora ostati u vlasništvu najmodavca dok se pravo korištenja prenosi na najmoprimca;
- Sve obaveze vezane za vlasništvo imovine snosi zajmodavac, a sve obaveze vezane za korištenje zajmoprimac;
- Period najma mora biti jasno preciziran i sredstva se mogu koristiti samo u namjenu koja je dogovorena ugovorom;
- Najamnina ili renta moraju biti određeni unaprijed i važiti za cijeli period najma. Dozvoljeno je da visina rente bude različita u različitim periodima, ali je bitno da je određena u vrijeme ugovaranja najma i ne može se mijenjati nakon što se ugovor sklopi.
Ovo su neki od osnovnih stubova na kojima počiva idžara ugovor. Kao i svaki finansijski model, idžara ima dosta oblika i detalja o kojima bi se moglo dodatno pisati, ali smatram da je za razumijevanje samog koncepta za sada dovoljno ovoliko.
Glas islama 335, autor: hfz.msc. Haris Zogić R: Islamsko bankarstvo
