Sandžak – Muhamed Agdagić (rođen u Sjenici 20. XII 1916, umro u Novom Pazaru 9. VIII 1991.) objavio za života sljedeće knjige: Feniks, pjesme, 1966; Tri drame, drame, 1966; Zvučni zid, roman i pripovjetke 1967; Zamka, drame, 1967; Feniks I, roman, 1971; Feniks II, roman 1972; Tvrdi grad, roman, 1973; Zemlja, roman i pripovjetke, 1975; Lutajući brod, pjesme; Duge studene zime, roman, 1981.
Prvu knjigu pjesama Feniks objavio je pod pseudonimom M. A. Haljinović. U pojedinim bilješkama o sebi, autor ovu knjigu naziva Tužni Dabiživ, prema posljednjoj pjesmi istoga naziva. Vjerovatno zbog razlikovanja od dva romana sa riječi feniks u naslovu. Jedan dobar dio pjesama Abdagić je unio i u drugu knjigu pjesama Lutajući brod (kao i samu naslovnu pjesmu iz ove zbirke). Pošto je prvu knjigu poezije objavio pod pseudonimom, može se uzeti kao glavni razlog ponavljanja nekih pjesama i u drugoj zbirci.
I Feniks i Lutajući brod predstavljaju knjige poezije u ko-jima autor, gotovo pripovjedački, iznosi svoj pjesnički svijet na je-dan surov i ogoljen kameni prestol gdje caruje tuđi car sa tuđim podanicima. A sam pjesnik je tudinac, niti kome drag, niti kome suvišan. Suvišan nije jer je potreban da bude smješten na nikad dovoljno ne popunjeno mjesto zaključanih prostora. Pa i onda kada su u pitanju sjećanja, djetinjstvo, ljubav, uspjeh, neuspjeh ili mjesto za sofrom, pri jelu.
Taj svijet će pratiti Abdagića u cijelom svom stvaralaštvu, što proističe iz same piščeve biografije. Život mu, dakle, nije bio sklon. Upisao je Veliku medresu u Skoplju. To je bila škola pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra i imala je za cilj da obrazuje jedan broj muslimanske uleme, vjerne samom vladaru. Tu su se našli mnogi mladići, pretežno iz Bosne, Sandžaka, Kosova i Makedonije. Bila su to djeca prebistra i previše radoznala za nova saznanja. Tu školu u Skoplju su učili Rifat Burdžović, Ćamil Sijarić i mnogi drugi. Iz Velike medrese je potekao onaj prvi sloj musli-manskihintelektualaca, u pravom smislu te riječi, to jeste ne samo prema školistici već i po novom načinu mišljenja. Tu se rađa i jedan prvorazredni bunt protiv nepravdi i surovosti te takozvane prve Jugoslavije. Zbog revolucionarnih ideja, Abdagića (zajedno sa Ćamilom Sijarićem) isključuju iz Velike medrese te završava gimnaziju u Vranju. Potom Abdagić upisuje pravni fakultet u Beogradu gdje će i diplomirati. Vrlo aktivno se uključuje u beogradski studentski pokret. U toku drugog svetskog rata biva uhapšen od fašista, ali porodica uspijeva da mu spasi život. Nakon rata biva uhapšen od domaćih vlasti. U jednom tekstu o akcijama pripadnika Komunističke partije u Sandžaku fusnotno biva pomenut kao saradnik okupatora. Jedan od glavnih priređivača tih tekstova naknadno izjavljuje kod sudskih organa u Beogradu da mu nije jasno zbog čega, i ko je to učinio, demantujući tu surovu fusnotu. Ali sa Abdagića nije mogao da bude skinut sav onaj jad koji ga je pratio, ponižavao i gušio.
Sve je to ostavilo snažan pečat na Muhameda Abdagića. I to se može vidjeti u njegovoj poeziji. Doista je bio prekobrojno dijete grupacije kojoj je na početku pripadao. Ostao je veliki usamljenik, nepovjerljiv i proganjan. Kada su ga ostavili na miru, nije više mogao bez svojih progonitelja pa ih je izmišljao kako bi nastavio da živi. Nije zasnovao svoju porodicu. Samo se krio i smišljao kako da se oslobodi svojih čuvara. Za sve što nije imao, nije mogao, nisu mu dali ili nije htio, uzeo je samo u zamjenu nešto što ima ime Iza Moreno.
lza Moreno je i naslov ove knjige. To ime Abdagić pominje u dvije uzastopne pjesme. Ne zna se da li se neka žena tako zvala. Pjesnik piše da jeste. Stvarno ili metaforično. Čini se, a to i jeste, da je Iza Moreno zbir svih oduzetih predmeta, uslovno rečeno. Onaj zbir, ono mnoštvo koje su morali da vrate pjesniku. A nisu.
Jedna Abdagićeva pjesma se zove “Ljubičica”. Tu se radi o jednoj ženi. O Ženi u Pojmovima. “Ko je to/Ona u Pojmovima/ali ona ništa ne zna izvan knjige/ona je najbolja.” Teško je pronići u porijeklo riječi u imenu Iza Moreno. Riječ mor u nas je i modro i zagasito. Na turskom je mor ljubičast. Dakle, opet ljubičica. Opet ona žena, ista. Iza je, čini se, od izzä (arapski) slava i ponos, nešto veličanstveno. Što u suštini i jeste u pjesnika Abdagića. Iza se, najzad, pretvara u predmet, relikvij. Pjesniku više ne polazi za rukom da Izu namjesti da gleda ovamo. Ona sve pada. Ništa ne uspjeva. Postaje slika. Pjesnik kaže:
Njena slika je pala na pod
dušmanski izgažena
To nije mogao da bude vjetar
Skupih komadiće s poda
i bacih u peć da me više ne podsjeća na umjetnika u mladosti”
U pjesmi “Zatvor” Abdagić se obraća Jakom Prijatelju. Veli:
“Jaki Prijatelju, surovi su dani sad došli
Ukratko: sve što zaželim nemam
i sve što ne bih htio imam”.
Ono što neću imam, ono što hoću nemam. Kao u mrtvodomskim zapisima F. M. Dostojevskog. I misao Jakog prijatelja. Ko je jaki prijatelj? Ne bi se moglo reći da je neki drug iz “revolucionarnog žara”. Možda je i ovdje nada. A ta nada je, ko bi drugi, Iza Moreno. Ta nada je i ona slika iz pjesme “Sam” gdje se dovoljno ne naslućuju konji na slobodi. Zašto ih pjesnik ne vidi razgovijetno. Pjesnik je u dilemi: ili zato što je pjesnik dovoljno nemoćan ili što su konji dovoljno daleko. Tu je sliku Abdagić nosio iz djetinjstva, sa Pešteri. Sama slika je dobila drugačije dimenzije kasnije, u nemilosrdnom obračunu njih sa njim. Ova pjesma je vrlo karakteristična i za odnos “takozvanog lokalnog” i univerzalnog. Abdagić je sve svoje slike postavio na plato univerzalnosti. I u tome je njegova uspjelost. To svjedoči da je Abdagić pobjegao iz tora onih malih hroničara, zaokupljenih sobom i svojom priglupom školastikom koji nikada nisu mogli odgovoriti na stupidno pitanje što su ga sami sebi postavili (“šta je pisac htio da kaže”). Pjesnik Abdagić se jasno stavio, što se poezije tiče, na stranu krležijena, izbjegavajući pelagićijanu, tu užasnu narodnjačku pouku o valjanosti močila za kišeljenje konoplje (kao da sam vlasnik močila ne zna za promjenu i značaj ručnog tekstila).
Abdagićev takozvani uži zavičaj je, izgleda, jedva dočekao anatemu vlasti kako bi se oslobodio pjesnika i smjestio ga tamo gdje inače misli da takvi pripadaju. Izolovali su ga kao da je bio poprskan kugom. Svoju lojalnost vlastima su dokazivali bježanjem od pjesnika. Ali, to je velika počast za pjesnika. Pjesnik je ostavio svoju Izu Moreno na dar, u znak zahvalnosti svima onima koji su mu učinili zlo. Čak je došao da umre. Umro je u novopazarskom pa-rku, na klupi, gledajući u nestanak ljubičica. Ukopan (bez prisustva vlasti, počasti i govora) sa mirisom postojanja Ize Moreno.
Ova knjiga je priča o svemu tome. Ona je Iza Moreno.
(sandzackaknjizevnost.com)
