Islamofobija i antisemitizam – dva imena istog zla

0
9

Ako je 20. stoljeće obilježio antisemitizam, koji je prethodio holokaustu, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, onda početak 21. stoljeća prolazi u znaku sve prisutnije islamofobije, čak i u društvima sa dugom demokratskom tradicijom.

Nametnuta globalna tema o navodnom islamskom terorizmu i lažna dilema da li je islam militantan ili ne, dobro je poznati scenario zamagljivanja istine i zamjene teza koji je još Džordž Orvel u svom djelu „1984.“ opisao kao potrebu svake vlasti da stvori virtuelnog neprijatelja koji bi zaokupio pažnju stanovništva i udaljio ga od svakodnevnih problema, tj. u ovom slučaju globalne recesije, a pošto je gvozdena zavjesa pala i Berlinski zid davno srušen, dežurna opasnost je hidžab, ili minaret, ili neki drugi vid prakticiranja islama, ili neki njegov simbol.
Tragičina je sudbina Egipćanke koja je posjedovala i njemačko državljanstvo Merve Šerbini, koja je napadnuta u jednom parku, a potom i ubijena od strane istog počinioca u zgradi suda, u samoj sudnici, naočigled organa reda.
Samo zato što je pripadnica islama i samo zato što je njeno oblačenje bilo u skladu sa islamskim propisima dokaz je sve prisutnije islamofobije koja se prvo očitovala kroz verbalne napade (govore ultradesničarskih lidera u zemljama Zapadne Evrope), da bi se prešlo na fizičke napade na muslimane sa najtragičnijim posljedicama.

Izgleda da taj strašni zločin i sve učestaliji napadi na muslimane, džamije i mesdžide, motivisani islamofobijom, nisu bili dovoljan znak za uzbunu i pokazatelj da je krajnje vrijeme da se nešto po ovom pitanju uradi i napokon stane na put islamofobiji. Umjesto toga jedna desničarska partija u Švicarskoj organizovala je referendum sa pitanjem da li treba dozvoliti muslimanima da grade minarete?
Sama sadržina pitanja je skandalozna sama po sebi i predstavlja školski primjer kršenja demokratskih principa. Sa aspekta zdravog razuma, ali i demokratije, neprihvatljivo je da se o izgledu muslimanske bogomolje izjašnjavaju nemuslimani i neprihvatljivo je da se u jednom društvu, koje se deklariše kao demokratsko, vodi kampanja protiv muslimana na način da direktno podstiče na islamofobiju i na netrpeljivost prema muslimanima, njihovoj kulturi, tradiciji i sve što podsjeća na islam. Kampanja koju su vodili desničari u Švicarskoj i zapaljiva retorika koja se može čuti od desničarskih i ultradesničarskih partija u Evropi neodoljivo podsjeća na opoziciono djelovanje Hitlerove Nacionalsocijalističke partije i njegove vatrene govore 20-tih i 30-tih godina 20. stoljeća kada je pozivao na rješenje tzv. jevrejskog pitanja na način što je prvo proširio netrpeljivost većinskog stanovništva prema Jevrejima. Opšte je poznato da je jedna takva bezumna politika dovela do holokausta i egzodusa Jevreja širom Evrope.

Druga, ali ne manje bitna činjenica na koju moramo obratiti pažnju jeste pokušaj švicarskih vlasti da, prebacujući odgovornost sa sebe, sakriju se iza rezultata referenduma. Koliko je tzv. narodna volja na referendumima relativna stvar pokazuje primjer irskog referenduma o Lisabonskom sporazumu koji je poslije niza ponavljanja glasanja jedva prošao. Isto tako činjenica je da su i Hitler i Milošević na izborima imali većinu glasova, a što opet ne znači da su glasači ispravno postupili, ili da su dotični izabranici bili demokrate i poštovaoci vladavine prava.
Skandalozan je i pokušaj pojedinih švicarskih zvaničnika da sramne rezultate referenduma opravdaju proizvoljnom konstatacijom da i u pojedinim muslimanskim zemljama nedostaju crkve i zvonici. Nečuveno!
Zar je to jezik demokratije? Zar jedna diskriminacija (ako je ova tvrdnja tačna) može biti opravdanje za drugu? Zar jedna demokratska Evropa za komparaciju sebi uzima Bliski istok ili zemlje Afrike? Zar ugnjetavanje i obesbravljenost jednih može biti opravdanje za jedno takvo ponašanje? Ako je to civilizacijsko dostignuće novog doba onda nismo mnogo odmakli od prvobitne ljudske zajednice. Obespravljenost švicarskih muslimana podsjetila nas je i na naš svakodnevni život prepun diskriminacije, a koja opet proizilazi iz islamofobije koju smišljeno plasira Ministarstvo vjera Republike Srbije i sam ministar Bogoljub Šijaković. Podsjetilo nas je na činjenicu da muslimani Beograda, Novog Sada, Niša još uvijek nemaju svoje mezarje, niti potreban broj vjerskih objekata gdje bi mogli prakticirati svoju vjeru. Podsjetilo nas je da desetine vjeroučitelja koji zahvaljujući nemaru Ministarstva nemaju svoja primanja, na ukidanje dotacija „Glasu islama“, pokušaj gašenja slobode govora i nategnuti odnos prema svemu što ima predznak islamskog.

Međutim, brojni apeli i podrške muslimanima koji dolaze od strane nemuslimanskih političkih autoriteta i intelektualaca, kao i osuda švicarskog referenduma, te diskriminatorskog odnosa pojedinih predstavnika vlasti prema muslimanima u Srbiji, ulijeva nadu o ujedinjenoj Evropi u svim svojim različitostima, o Evropi kao kolijevci demokratije. Ulijeva nadu da će i ovaj kontinent iznjedriti svog Barak Husein Obamu, koji će probuditi nadu i biti dokaz da je i Evropa kontinent prava, pravde i šanse za sve.

Izvor: Samir Tandir


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.