Neshvatljivo je da je Amerika defacto predala Irak, kao vazalsku državu, na upravljanje Iranu, iako je Iran više od tri decenije slovio kao najveći neprijatelj SAD-a.
Dok je pažnja svjetske javnosti u zadnjih nekoliko godina bila fokusirana na građanski rat u Siriji i na složene procese pregovora međunarodne zajednice s Iranom, kako bi se ova zemlja spriječila u nakani da se domogne nuklearne tehnologije, za to je vrijeme krhka sigurnosna situacija u Iraku pala ispod radara. Naprosto, niti izbliza joj se nije poklanjala pažnja koju je zavrjeđivala. Činilo se da su se kompletan region i međunarodna zajednica već bili pomirili s činjenicom da je nakon američke invazije na Irak 2003. godine ova zemlja postala prva šiitska arapska država nakon Fatimidske dinastije, koja je vladala Egiptom tokom desetog stoljeća.
Avantura militarizirane neokonzervativne administracije George W. Busha, kojom je silom želio nametnuti demokratiju zapadnog tipa u Iraku, vjerujući da će se ona kasnije proširiti i na ostatak arapskog svijeta, proizvela je katastrofalne posljedice. Američka agresija na Irak, osim što je pruzrokovala stotine hiljada ljudskih žrtava i razaranje kompletne infrastrukture, raseljavanje miliona ljudi, uništavanje drevnih ljudskih civilizacija ove nekoć propseritetne, iako totalitarne, arapske zemlje, dovela je do niza kontradikcija koje i najozbiljniji eksperti i posmatrači prilika na Bliskom istoku još uvijek pokušavaju odgonetnuti.
Irački suniti, koji su postali građani drugog reda u vlastitoj zemlji, nikada se nisu pomirili s činjenicom da su, odlukom jednog od najekstremnijih predsjednika u povijesti SAD-a, od vladajućeg naroda postali potlačena manjina.
Naprosto je neshvatljivo da je Amerika defacto predala Irak, kao vazalsku državu, na upravljanje Iranu, iako je Teheran više od tri decenije slovio kao najveći neprijatelj SAD-a. Tako su se dva najveća neprijatelja, SAD i Iran, u Iraku sreli kao saveznici, svesrdno podržavajući novu iračku vlast. Nakon povlačenja američkih trupa iz Iraka, utjecaj Irana u Iraku snažno je ojačao u odnosu na SAD, čak do te mjere da je o sastavu iračke Vlade, i njenom premijeru doslovno, po odluci Teherana, odlučivao zapovjednik iranske Revolucionarne garde, najmoćnije vojne formacije Islamske Republike Iran.
Irački suniti, koji su postali građani drugog reda u vlastitoj zemlji, nikada se nisu pomirili s činjenicom da su, odlukom jednog od najekstremnijih predsjednika u povijesti SAD-a, od vladajućeg naroda postali potlačena manjina. Debalans snaga unutar Iraka, ali i regiona u cjelini te poniženje i degradacija političkog i društvenog statusa sunita u Iraku, doveli su do oružanog otpora dijela sunita vladajućem šiitskom režimu u Bagdadu 2004. godine, kada je u tu svrhu formirana Islamska država Irak i Sirija.
Krvavi obračun s opozicijom
Neuspjeh američke okupacione sile, a kasnije i iračke šiitske Vlade, da osigura mir, ravnopravnost, slobodu i prosperitet svim građanima Iraka pružio je plodno tlo za jačanje aktremističkih sunitskih tendencija, koje su bile odlučne u nakani da na području Iraka i Sirije stvore sunitsku islamsku državu, ili sunitski kalifat. Jačanje džihadističkih tendencija selefističke provenijencije nastalo je zahvaljujući izdašnoj finansijskoj podršci Rijada, ali prije svega, uslijed diskreditiranog sekularističkog režima u Bagdadu, koji se krvavo obračunavao s islamskom opozicijom.
Islamska država Irak i Sirija želi izbrisati granice između ove dvije zemlje, koje su početkom 20. stoljeća iscrtali britanski i francuski diplomati Sykes i Picot, na čijem poznatom sporazumu počiva ustrojstvo današnjeg Bliskog istoka. Islamska država Irak i Sirija teži stvaranju jedinstvene države na tom području, a da bi se to ostvarilo maksimalistički cilj Islamske države Irak i Sirija je rušenje alevitskog i šiitskog režima u Damasku i Bagdadu.
Islamskoj državi Irak i Sirija osvajanja vodećih gradova Iraka značajno je po tome što je u potpunosti promijenilo odnos snaga u Iraku između šiita, sunita i Kurda, a time i balans snaga u širem region Bliskog istoka u korist Saudijske Arabije.
Iako su pobunjenici Islamska država Irak i Sirija već neko vrijeme kontrolirali dijelove teritorije u provinciji Al-Anbar, čije glavne centre Ramadi i Falluju režim u Bagdadu nikada nije mogao u potpunosti pokoriti i protiv čijih je sunitskih stanovnika režim Nourija al-Malikija u nekoliko navrata koristio najbrutalniju vojnu silu kako bi ih pokorio, najnoviji vojni uspjeh Islamske države Irak i Sirija i osvajanje Mosula i Kirkuka iznenadio je i najrespektabilnije poznavaoce Iraka. O nepredvidivosti prilika na Arapskom poluotoku govori i činjenica da se iznenadni vojni uspjeh jedne od najmilitantnijih sunitskih vojnih formacija desio upravo u momentu kada je režim Bashara al-Assada postigao značajne uspjehe protiv revolucionarne sirijske opozicije u toj zemlji.
Ipak, treba imati u vidu da se to ipak nije desilo u izolaciji i neočekivano. Islamskoj državi Irak i Sirija ovo osvajanja vodećih gradova Iraka, u kojima su skoncentrirana sjeverna naftna polja, značajno je po tome što je u potpunosti promijenilo odnos snaga u Iraku između šiita, sunita i Kurda, a time i balans snaga u širem region Bliskog istoka u korist Saudijske Arabije. Koliko je to značajno svjedoči i izjava Roberta Fiska, koji je situaciju opisao kao najnoviji doprinos Saudijske Arabije svjetskoj povijesti nakon Osame bin Ladena, talibana i petnaesterice samoubica od 11. septembra 2001. godine. Pored Fiska, među mnogim posmatračima Iraka i Sirije vlada uvjerenje da iza vojnog uspjeha Islamske države Irak i Sirija stoji Saudijska Arabija.
Nezadovoljan normalizacijom američko-iranskih odnosa te približavanjem Turske i Katara Iranu, saudijski režim se u zadnje vrijeme sve više osjeća ugroženim uslijed straha od obnavljanja strateškog saveza SAD-a s Iranom, a koji je nekoć predstavljao kičmu američke politike na Bliskom istoku, u kojem bi slučaju strateška uloga Saudije u Zaljevu bila marginalizirana. Dominacija šiitskog faktora, a posebno iranski utjecaj u Iraku, koji Rijad doživljava tek kao kao iranskog vazala, za Saudiju je noćna mora koju želi eliminirati. Motiviran upravo tim strahom, saudijski režim je, pod okriljem Vijeća za zaljevsku saradnju vojno intervenirao u Bahreinu, kako bi na vlasti održao manjinski sunitski režim tamošnje porodice Khalifa.
Više pitanja nego odgovora
Najnovije jačanje marginaliziranog sunitskog faktora u Iraku, pa čak i ako ga je jedino moguće ostvariti finasiranjem najekstremnijeg faktora kao što je Islamska država Irak i Sirija, za Rijad predstavlja jedan od strateških ciljeva opstanka monarhije. Kenneth Pollack, nekadašnji obavještajni analitičar za pitanja Irana i Iraka, tvrdi da bi najnoviji uspjeh Islamske države Irak i Sirija mogao dovesti i do ozbiljnog narušavanja regionalne stabilnosti i negativno utjecati na protok globalne trgovine naftom. “Sasvim je moguće da je u Iraku na pomolu novi građanski rat”, tvrdi Pollack.
U ovom momentu nameće se puno više pitanja nego odgovora. Kako se moglo desiti da desetine hiljada iračkih trupa budu preko noći poražene od malog broja pobunjenika Islamske države Irak i Sirija? Da li se iračka vojska namjerno povukla po naređenju iz Bagdada? Da li će Islamska država Irak i Sirija uspjeti zadržati osvojena područja? Kako će na to reagirati režim u Bagdadu? Da li će se, uslijed najnovijih promjena odnosa snaga na terenu Iraka, umiješati SAD, posebno ako Islamska država Irak i Sirija, ohrabren najnovijim uspjesima, pokuša marširati i na Bagdad? Da li će susjedni Iran intervenirati da zaštiti svoje interese? Kako će se prema najnovijoj situaciji postaviti Turska, čiji je primarni interes u Iraku da sačuva trgovinske odnose s regionalnom Vladom Sjevernog Kurdisatana, ali i zaštita turkmenske etničke manjine?
Ne treba odbaciti spekulacije da je vojni uspjeh Islamske države Irak i Sirija zapravo tek dio inženjeringa u cilju redefiniranja unutarnjih granica Iraka, pa čak i njegove podjele.
Da bi zadržala netom osvojena područja, Islamska država Irak i Sirija računa na podršku i neformalni savez s nekadašnjim pripadnicima Ba’th partije Iraka, plemenskim vođama i njihovim borcima. Upravo zbog te mogućnosti, Islamska država Irak i Sirija predstavlja ozbiljan izazov režimu u Bagdadu. Vojni uspjeh Islamske države Irak i Sirija moguće je, također, posmatrati i kao jedan od načina slabljenja Malikijevog režima od eksternih faktora, budući se pokazao neefikasnim, sektaški orijentiranim i represivnim prema sunitima.
Osim toga, ne treba odbaciti ni spekulacije da je, uslijed više od deceniju neuspjeha, u pripremi konačno rješenje iračkog pitanja, a da je vojni uspjeh Islamske države Irak i Sirija zapravo tek dio inženjeringa u cilju redefiniranja unutarnjih granica Iraka, pa čak i njegove podjele. Sunitskoj manjini na ovaj način su učinjeni ustupci u pogledu njenih zahtjeva da dobije kontrolu nad dijelom sjevernih naftnih polja. Time se, također, udovoljava interesima Saudijske Arabije, koja na ovaj način dobija garanciju da Irak neće u potpunosti postati teritorija sa koje će Iran vršiti destabilizaciju porodice Saud.
Koja je od ovih mogućnosti najrealnija moći će se saznati tek nakon odgovora Bagdada na novonastalu situaciju.
Autor: Osman Softić
