Historijske i kulturološke uvjetovanosti knjige ‘Život i običaji muslimana’ Antuna Hangija

Sredinom prve polovice devetnaestoga vijeka, već je svim ozbiljnijim analitičarima postalo jasno da Bosforski bolesnik – kako su nazivali posrnulo Osmansko carstvo – više nikada neće povratiti slavu skrhanoj imperiji, koja se je naglo počela gruniti, i iznova steći poljuljanu samouvjerenost u vlastitu snagu, a samim tim ni poštovanje kakvo je nekada uživao u najmoćnijim kružocima koji su javno ili iza sjene upravljali svijetom.

Autor: dr. Jahja Fehratović

Druga knjiga u Ediciji DOST Život i običaji muslimana Antuna Hangija predstavalja pionirski rad iz oblasti etnoloških istraživanja bošnjačkoga naciona. Da bi savremeni čitalac koji se, možda, po prvi put susreće s literaturom ovakvog sadržaja i iz ovog perioda mogao lakše razumjeti tematiku i pojedine autorove stavove, nužno je ponuditi određena pojašnjenja koja će mu olakšati prohod kroz stranice ove knjige.

Sredinom prve polovice devetnaestoga vijeka, već je svim ozbiljnijim analitičarima postalo jasno da Bosforski bolesnik – kako su nazivali posrnulo Osmansko carstvo – više nikada neće povratiti slavu skrhanoj imperiji, koja se je naglo počela gruniti, i iznova steći poljuljanu samouvjerenost u vlastitu snagu, a samim tim ni poštovanje kakvo je nekada uživao u najmoćnijim kružocima koji su javno ili iza sjene upravljali svijetom. Ni očajničke reforme vojnog i adminstrativnog sistema, ni zakašnjela modernizacija države, ni pokušaji zavođenja strahovlade, niti brojni ustupci domicilnom stanovništvu pojedinih pokrajina, nisu uspjeli spriječiti urušavanje imperije. Okrajci carstva s većinskim neturskim stanovništvom su se – ponukani logističkom, materijalnom i moralnom podrškom sve moćnijih osmanlijskih neprijatelja – odcjepljivali u zasebne države i tako nekada najvećoj svjetskoj imperiji otimali dio po dio teritorija. Postepeno su na prostoru negdašnje Osmanske carevine nastajale nacionalne države Rumuna, Grka, Bugara, Srba, Crnogoraca, Arapa, Albanaca i mnogih drugih naroda koji su vijekovima živjeli pod punim ili djelimičnim patronatom Osmanove porodice. Stvaranje takvih država je rezultiralo migracijama onog stanovništva koje je, uglavnom iz religijskih pobuda, ostalo lojalno sultanu ka unutrašnjosti carstva. Vremenom je jedina veća osmanlijska administrativno-teritorijalna jedinica, ispresijecana novonastalim nezavisnim i poluzavisnim državama, na braniku carstva ostao Bosanski vilajet koji je obuhvaćao današnju Bosnu i Hercegovinu, cjelokupan Novopazarski sandžak, veći dio Crne Gore sa Bokokotorskim zaljevom i pojedine dijelove današnje Hrvatske. Odlukom meritornih vojnih i političkih svjetskih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine, Osmanska carevina se morala odreći i tog posljednjeg isturenog teritorija u korist Austro-Ugarske monarhije. Iako je ta odluka prividno bila privremena, svima je bilo jasno da su Osmanlije zauvijek izgubile viševjekovnu prvu liniju odbrane od kršćanske Evrope. Najveće svjetske sile su odlučile da Austro-Ugarska zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, a da se iz Bosanskoga vilajeta istrgne Novopazarski sandžak koji će sve do Balkanskih ratova 1912. godine ostati pod osmanlijskom upravom. Osmanlije su šutke, pognute glave, s osjećajem krivnje i griže savjesti, tih posljednjih dana kada se je trebala izvršiti primopredaja vlasti, napuštali Bosnu i Hercegovinu ostavljajući još uvijek nesvejsni narod na cjedilu. Osjetivši se izdanim, narod se je pokušao oduprijeti okupatoru i u prvi mah ga iznenaditi žilavošću, ali je taj početnički zanos, pod snažnim udarima obučene i besprijekorno opremljene austro-ugarske vojske pod vođstvom generala Filipovića, već za tri mjeseca splahao i novi osvajači su za odmazdu opustošili mnoga mjesta, te oskrnavili brojne svetinje domaćeg stanovništva. Smjena kolonizatora je najviše pogodila Bošnjake, koji se u općem metežu i rascjepu između kulture i civilizacije koju su njegovali već pet vijekova i novog koncepta življenja po zapadnoevropskim mjerilima, nisu odmah snašli, živjeći u nevjerici i skoro cijelu deceniju iščekujući da se probude iz najgorega košmara. Ta prva decenija Austro-Ugarske uprave Bosnom, koju Muhsin Rizvić definira kao gluho doba, predstavljala je samosuočavanje s historijskim lomom unutar bošnjačkog nacionalnog bića i prihvaćanje gorke istine da su Bošnjaci zauvijek otrgnuti od orijentalno-islamskog ambijenta življenja i, bez da ih je iko priupitao da li to žele, premetnuti u zapadnoevropski modus, dakle preko noći su morali preći sa ala turka na ala franka kulturalni kod. Tvrdokorniji predstavnici viših staleža i klera su, odmah po uspostavljanju nove vlasti, počeli prodavati dobra i seliti se u preostali dio Osmanske carevine, povlačeći za sobom i brojne siromašnije Bošnjake koji su se dijelom zadržali u Novopazarskom sandžaku a dijelom došli u Stambol, odakle su ih, sultanovim dekretom, raselili širom carevine – od Anadolije, preko Šama, do Jemena i još udaljenijih krajeva. Tako su počeli prvi muhadžerluci koji su se kontinuirano, uvjetovani ovim ili onim razlozima, nastavljali kroz cijeli dvadeseti vijek.

Austro-Ugari su u Bosnu i Hercegovinu došli kao kolonizatorska sila s namjerom da cjelokupno stanovništvo integriraju u svoj socijalni i kulturološki sistem vrijednosti. Po prirorodi stvari, u početku su za saveznike u realizaciji svog projekta uzeli one koji su im prema religijskim opredjeljenjima bili najbliži, dakle katolike, odnosno bosanske Hrvate. Kao i Bošnjaci, bosanski Srbi su se prepali nove uprave, koja im je, istini za volju, više odgovarala od Osmanlija, jer je bila hrišćanska, ali je ipak predstavljala zapadni nasuprot istočnog, ruskog bloka, kojem su oni, potaknuti prisnim vezama s Knjaževinom Srbijom, težili. Austro-Ugarska monarhija se i prije dolaska u Bosnu susretala s višenacionalnim i multikulturalnim sredinama, ali nikada sa nekom u kojom dominatni sloj stanovništva čine muslimani. Došavši jednom u Bosnu, koju su više puta pokušavali osvojiti i pretrpjeli mnogobrojne žrtve, nisu imali namjere nikada otići iz nje. Da bi ostvarili tu zamisao, morali su izgraditi građansko društvo i nacionalno jedinstvo svih naroda koji vjekovima žive na tlu BiH. Državni plan je bio da se u korijenu sasijeku međureligijska i međunacionalna trvljenja koja su počela ekskalirati Bosanskim vilajetom polovicom devetnaestog vijeka, tačnije pojavom prvih nacionalnih časopisa triju naroda – Bosanski prijatelj, Bosanski vjestnik i Sarajevski cvjetnik – koji su zagovarali posebnosti svakog od tri velika nacionalna jezgra. Prema direktnim uputstvima bečkog kabineta, Zemaljska vlada počinje sprovoditi ideju bosanstva i pripadnosti bosanskoj naciji, prema kojoj bi se Bosna imala urediti kao i sve moderne evropske države: jedna nacija – jedna država, bez obzira što će se kasnije to nacionalno jezgro polarizirati prema konfesionalnoj pripadnosti. Mandatar Zemaljske vlade Benjamim Kalay razrađuje nacrt načelnog projekta i počinje ga realizirati nizom dekreta i uspostavom najznačajnijih institucija koje će imati zadaću da postave temelje bosanskoj naciji. Kao zvanični državni jezik u administraciji i školama uvodi bosanski, inicira izradu prve gramatike tog jezika, osniva Zemaljski muzej, odobrava projekte prikupljanja usmenog stvaralaštva i usmjerava razvoj disciplina značajnih za uspostavu nacionalnog identiteta. Model prema kome su usmjerava preuzet je iz iskustva carskog cenzora za slavenske jezike, Jerneja Kopitara koji je kumovao Bečkom dogovoru pristalica Vuka karadžića i Ljudevita Gaja, odnosno vukovaca i iliraca, o uspostavi srpsko-hrvatskog jezika standardiziranog prema hercegovačkom štokavskom narječju. Za takvu kulturnu i nacionalnu politiku najteže je bilo privoliti Bošnjake koji su se još uvijek nalazili u procjepu između orijentalno-islamske tradicije i prihvaćanja historijskih neminovnosti. Bojeći se da ne izgube religijsku i tradicijsku posebnost, odbijali su da obrazuju djecu u „švapskim“ školama, grčevito se držeći sibjan-mekteba, ruždija i medresa. međitm, kada su se uvjerili da ih austro-ugarska vlast ne želi asimilirati, obazirovo su počeli prihvaćati ove obrazovne zavode i sa arebice i bosančice polahko prelaziti na latinicu. Među prvim Bošnjacima koji su prevazišli hijatus stvoren smjenom vlasti bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. On inicira pokretanje časopisa Bošnjak oko koga će se izgraditi prva generacija bošnjačkih intelektualaca. Zatim, po preciznim uputstvima bosanskoga pandama Jerneju Kopitaru utemečjivaču i prvom kustosu Zemaljskoga muzeja Koste Hermanna, prikuplja još uvijek živo usmeno stvaralaštvo bošnjaćkoga naroda, koje publicira u dvotomnoj knjizi Narodno blago. Spomenuti Kosta Hermann, pored nesebičnog rada u Zemaljskom muzeju, bavi se i prikupljanjem bošnjkačke epike, koju publicira, također, u dvotomnoj knjizi Epske pjesme bosanskih muslimana. Vrlo brzo pristiže i prva generacija bošnjačkih intelektualaca školovana prema zapadnjačkom obrazovnom sistemu, koja pokušava pronaći sponu između tradicionalnog i savremenog, dakle orijentalno-islamskih nasada i zapodnoevropskih modusa življenja. Krupnije figure u toj prvoj generaciji savremene bošnjačke inteligencije predstavljaju Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić. Bašagić biva upamćen kao ozbiljan naučni i kulturni djelatnik i rodonačelnik savremene bošnjačke poezije, a Edhem Mualbdić kao prvi pripovjedač i romansijer u Bošnjaka.

Već u drugoj deceniji austro-ugarske vladavine Bosnom, osjeća se uzaludnost napora na polju uspostave bosanske nacije. Prejaki spoljni utjecaju – iz Srbije i Hrvatske – nagrizaju ideju jedinstva bosanskoga naroda polariziranoga na tri konfesije. Srbi iz Bosne učevršćuju veze sa Knjaževinom Srbijom od koje dobijaju uputstva i materijalnu potporu da rade na kulturnom uzdizanju i pridobijanju muslimana za vlastite interese. Bosanski Hrvati se prikljanjaju ideji stvaranja nacionalne države svih Hrvata i, također, pokušavaju pridobiti Bošnjake da im se pridruže. Od tada se počinje govoriti o Srbima i Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti/muhamedanske vjere. Bošnjaci se još uvijek ne snalaze u novonastalim uvjetima življenja, bez matične države, nacionalnih institucija i dovoljnog broja samosvjesnih intelektualaca. Iz bojazni da se ne asimiliraju u jednu ili drugu naciju, grčevito se drže vladinog projekta jedinstvene bosanske nacije odbijajući da budu išta drugo d o ono što su po rođenju postali – po nacionalnosti Bošnjaci, prema vjeroispovijesti muslimani, milenijski stanovnici zemlje Bosne i baštinici slavensko-orijentalne kulture.

Pokušaji asimiliranja Bošnjaka u srpsku i/ili hrvatsku nacionalnost išli su, uglavnom, preko kulturološkoga nasljeđa materijalne i nematerijalne kulture i književnosti. Cjelokupan obrazovni sistem vodili su, sve dok se Bošnjaci nisu okuražili da šalju djecu u državne škole i usmjeravaju ih na zapadnoevropski obrazvni sistem, učitelji i nastavnici iz Hrvatske i Srbije, koji su mladom narašaju postepeno usađivali ideje o nepostojanju zasebne nacije Bošnjaka, bazirajući takve tvrdnje na iskonstruiranim i krivotvorenim činjenicama, negirajući postojanje bosanskoga jezika, govoreći da je on, zapravo, surogat hrvatskoga i/ili srpskoga standardnojezičkog izričaja, te prisvajajući najveće književnoumjetničke kvalitete Bošnjaka, kao na primjer Hasanaginice i drugih pjesama iz usmene književnosti. S druge strane, Austro-Ugari nisu puno znali o Bošnjacima prije dolaska u Bosnu. I ono malo informacija o njima, zasnivalo se na nizu pogrešnih predstava koje su mogli pročitati kod rijetkih i nedovoljno informiranih putpisaca i stranih diplomata/uhoda. Upoznavajući ih i potpunije razumjevajući konfuznu demografsku sliku bosanskohercegovačkoga, počeli su uviđati da su zapravo Bošnjaci jedini narod u BiH kojem je istinski stalo da cjelovitosti ove države. Srbi su težili da se pripoje Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a i jedni i drugi su, kako bi dobili što više teritorija, pokušavali integrirati Bošnjake u svoje tabora. Istovremeno s projektom prikupljanja bošnjačkih epskih pjesama Koste Hermana, Matica Hrvatska povjerava isti posao Luki Marjanoviću i požuruje ga da na bilo koji način svoju knjigu bošnjačkih epskih pjesama objavi prije Hermanna kako bi se to kulturološko blago Bošnjaka predstavilo kao epsko pjesništvo Hrvata muhamedanaca. Također, Matica Hrvatska odobrava mentorstvo Luke Marjanovića i materijalnu potporu učitelju Antunu Hangiju, koji službuje po Bosanskoj Krajini, da radi na prikupljanju etnološke građe iz života Bošnjaka koje će, prema uvježbanom scenariju predstaviti, ondje gdje to bude moguće, kao dio nasljedstva Hrvata muslimana. Međutim, službujući preko deset godina u bošnjačkim sredinama, Hangi se istinski zaljubljuje u orjentalno-islamski način življenja Bošnjaka i, tek sa sporadičnim slabostima, svoju studiju ispisuje poprilično korektno. Slobosti o kojima je riječ ogledaju se u tome što na nekoliko  mjesta apostrofira da muslimani govore hrvatskim jezikom, da terenskim istraživanjima nije obuhvatio cjelokupan teritorij Bosanskoga vilajeta na kom su Bošnjaci domicilno stanovništvo, da pojedina religijska pitanja nije u dovoljnom mjeri razumio, te da opisuje samo život i običaje Bošnjaka u urbanim, a ne i ruralnim sredinama.[1] U svim ostalim segmentima zadovoljava kriterije studioznog i metodološki ozbiljno postavljenog istraživačkoga rada dodatno obogaćenog živim i prisnim jezičkim stilom, tečnim rečenicama u kojima se osjeća duh ničim nenatrunjenoga narodnoga jezika. U duhu naprijed rečenog, Hangi svoje djelo ne naslovljava Život i običaji Bošnjaka nego muslimana, jer on Bošnjacima smatra sve koji žive BiH, ali ih onda dijeli, po religijskoj pripadnosti, na Bošnjake muslimane, Bošnjake pravoslavce i Bošnjake katolike, što je prema historijskim činjenicama, pogotovu onima prije miješanja stranih država u unutarnja pitanja bosanskohercegovačkoga društva, i jedino prihvatljivo. Druga odrednica koju koristi za imenovanje naroda jeste Turčin, Turci. Osmanlijski državnički aparat se temeljio na islamu, te stoga nije priznavao nacionalnih razlika, društvo u njemu se dijelilo na muslimane i nemuslimane. Kako su na većini teritorija koje su osvajali i pripajali carstvu domicilno stanovništvo oni upoznavali sa islamom, ti narodi koji su prihvaćali Muhammedovu, s.a.v.s., vjeru su poistovjećivali islam sa njima, tako da su termini musliman i turčin bili sinonimi. Jedina pogreška koji po tom pitanju Hangi prvi jeste što riječ turčin u ovom značenju piše veličkim početnim slovom.

* Objavljeno u:  Hangi, Antun: Život i običaji muslimana, Edicija Dost, knjiga 2, El-Kelimeh, Novi Pazar 2010., str. 9-20.

[1] Sve navedene slabosti nastojali smo otkloniti i detaljnijE pojasniti u glosama koje dajemo na kraju knjige kako ne bismo narušili kohrentnost integralnog autorovog teksta.