Grijeh pjesma

Oprosti, Bože, duši grijeha što stihove stvara.
Ništa je to spram Tvog stvaranja.
Ovo su prazne riječi još praznije duše
što se skriva međ njima.
I ovaj oprost što tražim grijeh je
uz svaku ovu riječ, koja rađa stih.
Mala sam ja da stvaram.
Kao da umijem to
pa prkosim svemu i živa jecam kroz plač
svoj.
Do Tebe su mi sve riječi teške i duge staze
kojima se bojim kretati, da ne pogriješim.
Oprosti, Bože, nisam umijela drugačije da ćutim.
Uvjerili su me kako je poezija lijepa i ja sam je
zavoljela do srži, do kosti, do duše.
Ona me spustila do dna pa u nebo
gledam plačljivim očima djeteta.
Siroče sam svoje poezije.
Izgnanik sam svojih stihova, ljubavnica oporih korica
u kojima mi štampaju pjesme.
Ko ih čita, o Bože, nek se očisti od grijeha
ove kože što ih stvara dok u razumu
prljave sjene plešu svoj posljednji ples.
Oprosti, Bože, onom ko je pomenut u mojoj pjesmi.
Nije znao da grijeh je njegov postao dok sam mu
drugačije ime stvarala,
da ne sazna, da ne čuje.
Oprosti, Bože, onima koji čitaju sunce bez sjaja
u ovim pjesmama.
Zamrači prostorije u kojima stvaram,
da ne vidim.
Uništi sve il promjeni, da ne osjetim.
Da ne zapišem.
Oprosti, Bože, što oprost tražim
kako ne bih smjela.
Previše mi se duša iskrena omela
u svijetu koji nisam birala.
Oprosti, Bože, na ovom daru koji ne umijem
objasniti,opisati i njega se otarasiti,
koji mi grči tijelo i jede dušu,
s kojim sam, kao ni sa kim, naučila da živim.
On kuca na vrata svaki put kad se zaključam unutra.
Bez ikoga.
Čeka da bude iznova stvoren.
Al ništa je to spram tvog stvaranja.
Jecaju vene kojima mjesto krvi teku stihovi,
duboko ispod kože.
Oprosti pjesniku na pjesmi. Oprosti, Bože.

 autor: Lejla Mišorep