Šerif-ef. Šačić je rođen 1901. godine u selu Žabrenu, opština Sjenica. Potiče iz izbjegličke porodice iz Hercegovine koja se doselila u okolinu Novoga Pazara poslije Hercegovačko-bokeljskog ustanka protivu Austro-Ugarske 1882.g. u kojem mu je djed Omeraga bio jedan od vođa ovog ustanka. Završio je medresu u Novom Pazaru i bio imam džamije u selu Rasnu, opština Sjenica, 35 godina. Preselio je na ahiret 1979.god. Kod autora koji su proučavali istoriju Medrese u Novom Pazaru, pominje se sa mula Amirom Zilkićem “da su njih dvojica bili najpoznatiji od svršenih učenika medrese između dva svjetska rata.”
Pojava alhamijado književnosti vezana je sa vladavinom Arapa Španijom u određenom istorijskom periodu, a njenoj rasprostranjenosti na Balkanu, u Bosni i Hercegovini i Novopazarskom sandžaku, doprinijeli su Turci ovladavanjem ovim prostorima. U jednom i drugom slučaju bitnu ulogu izvršilo je i širenje islama na ovim prostorima.
Autor: Mesrur Šačić, Almanah, 35-36, Podgorica 2006, 47-59.
Sa širenjem islama, Arapi i Turci su donijeli svoju kulturu u čije okvire spadaju i uticaji arapskog pisma i književnog stvaranja na arapskom i turskom jeziku, odnosno arapskom pismu. Širenje islama je bilo ujedno i širenje uticaja arapskog jezika i pisma. Tako je arapsko pismoostalo u mnogim podnebljima, u kojima arapski jezik nije maternji, govorni službeni jezik.[1]
Dolaskom Turaka na Balkan i u Bosnu i Hercegovinu, kulturni uticaj se širio pa su se učeni ljudi školovali uglavnom na orijentalnim jezicima – turskom, persijskom i arapskom jeziku, u odgovarajućim centrima Turske carevine. Mnogi književnici iz Bosne i Hercegovine, kao i iz Novopazarskog sandžaka, takođe su stvarali na orijentalnim jezicima, pisali književna djela, prozu i poeziju. Doktor Mehmed Bećović tu pominje iz Novopazarskog sandžaka imena kao što su: Arsi Čaki Muhamed, Vali Ahmed, Nimeti, Hušui, Ahmet Gurbi Baba, Muhamed Emin Sardarević-Pazarli. Iz Crnogorskog sandžaka, po dr. Bećoviću, su Hatem Šejh Ahmetkadić-Bjelopoljak, Šehdi Osman Kadić-Bjelopoljak, Hadži Hilmi-Taslidžak, Pljevlja, i drugi.)[2]
Književnost na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini i Novopazarskom sandžaku cvjetala je uglavnom u XVI i XVII vijeku. Međutim od polovine XVII vijeka dolazi do opadanja književnosti na orijentalnim jezicima i nastupa epoha bujanja književnog stvaranja na narodnom jeziku, pisanog arapskim pismom…[3] Taj period traje do kraja XIX vijeka u Bosni i Hercegovini, a u Novopazarskom sandžaku pa i dopolovine XX vijeka. Nova književnost je dobila ime alhamijado književnost, alhamijado literatura, od arapske reči “el-a'džemije” – strani, nearapski, koja je kao nacionalna regionalna pojava nastala u krajevima koji su bili pod uticajem arapsko-turske pismenosti.[4]
Sada učeni ljudi svoja djela često pišu na jeziku svog naroda, pisana alfabetom zvanim arabica.[5] Pošto u arapskom jeziku ne postoje glasovi ž, c, č, p, nj, to su za njih utvrđeni grafemi, simboli, znaci-slova pridodati glasovnim simbolima arapskog jezika.
U Novopazarskom sandžaku se ova književnost javlja uglavnom krajem XVIII i početkom XIX vijeka. O ovoj književnosti u Bosni i Hercegovini, pa i u Novopazarskom sandžaku pisali su stranu autori Aleksandar Giljferding, Otto Blau i Fridrich Krauss,[6] a od domaćih Stojan Novaković, Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safet Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Sejfudin Kemura, Mehmed Spaho, Hamdija Kreševljaković) i drugi.[7]
Arabicom su pisali u to vrijeme derviši, mualimi, učeni ljudi uopšte, književnici, pjesnici… Zanimljivo je da se derviši, iako su svi svoju nauku primili na tuđem jeziku, opet nijesu odvrgli svog maternjeg jezika, opet im je toliko omilio, da su voljeli tim jezikom okititi svoje misli i zapisati pouke svojim suvjernicima.[8] Međutim, treba napomenuti da su se ovom književnošću kasnije uglavnom bavili ljudi srednje naobrazbe i manje stvaralačke sposobnosti pa ova alhamijado literatura u književnom pogledu daleko zaostaje i po svojim poetskim kvalitetima i po raznovrsnosti, za književnošću na orijentalnim jezicima, koju je u istorijskom razvitku naslijedila.[9]
Doktor Mehmed Bećović (Novi Pazar) je u svojoj doktorskoj disertaciji obradio stvaraoce alhamijado književnosti u Novopazarskom sandžaku i dosta opširno govorio o njihovim radovima. On je tu nabrojao imena: Sulejman Tabaković, Arif Brkanić Sarajlija, Nazif Šušević, Jusuf mula Rušović, Hadžo Čarovac iz Novog Pazara; Ibrahim Biočak iz Biokove kod Prijepolja i Salih Gašević iz Bijelog Polja.[10]
Literarni radovi u Novopazarskom sandžaku na alhamijado književnosti su dosta skromni. Najveći dio ove književnosti je ostao u rukopisima, dosta djela nije sačuvano, nalaze se često u privatnim bibliotekama nedostupna čitaocima.
U posebnom odjeljku spomenuti autor razmatra i neke rukopise autora čije stvaralaštvo nije obradio u disertaciji, među kojima izdvaja i dva pisma Šerif efendije Šačića (Žabren, Opština Sjenica) u okviru podnaslova “Rukopis br.6- pisma pod b) i c).” S obzirom da je dr. Bećović u prikupljanju ovih materijala napisao da je neki mula Šerif sin Osmanov napisao pisma…, itd. autor ovog priloga je razgovarao sa dr. Bećovićem koji mu je rekao da nije bio informisan o stvaralaštvu Šerif-ef. Šačića, inače i njega bi obradio i uvrstio u grupu književnika alhamijado književnosti Novopazarskog sandžaka, obećavajući da će to nadoknaditi ako bude štampao disertaciju kao knjigu. Iz navedenih razloga autor ovog priloga želi da nadoknadi ovaj propust i istakne zasluge Šerifa ef. Šačića i njegov doprinos alhamijado književnosti Novopazarskog sandžaka.
Prije toga, nekoliko biografskih podataka. Šerif-ef. Šačić je rođen 1901. godine u selu Žabrenu, opština Sjenica. Potiče iz izbjegličke porodice iz Hercegovine koja se doselila u okolinu Novoga Pazara poslije Hercegovačko-bokeljskog ustanka protivu Austro-Ugarske 1882.g. u kojem mu je djed Omeraga bio jedan od vođa ovog ustanka. Završio je medresu u Novom Pazaru i bio imam džamije u selu Rasnu, opština Sjenica, 35 godina. Preselio je na ahiret 1979.god. Kod autora koji su proučavali istoriju Medrese u Novom Pazaru, pominje se sa mula Amirom Zilkićem “da su njih dvojica bili najpoznatiji od svršenih učenika medrese između dva svjetska rata.”
Jakup-ef. Memić iz Novog Pazara, dobar poznavalac istorije islama, je povodom preseljenja na ahiret Šerif-ef. Šačića pisao o rahmetliji u Glasniku IVS u SFRJ, br.6/1979.g. i u Preporodu br.8 od 1980.g. i pored ostalog naveo i da je Šerif-ef. ostavio iza sebe u rukopisu pisane knjige:
- Kasasul’-enbija vel murselin, pet ukoričenih tomova, svaki oko 500 strana – ukupno 2437 strana.
- Knjigu Nurul iman, 248 strana.
- Kaside i tevhidije od 500 stihova na 56 strana.[11]
Tomovi prve knjige su propali, upropašćeni, jer su se sticajem okolnosti našli u toku rata u Bosni od 1991-1995.g. u kući koja se nalazila na liniji fronta između dvije protivničke strane u Sarajevu, u Nedžarićima.
Poslije rata vlasnik kuće je naišao na ostatke knjige koja je bila u raspadanju da se iz nje malo što moglo pročitati.[12] Reći ćemo ukratko o sadržaju ovih knjiga rukopisa. Autor ovog priloga je upoznat sa sadržajima rukopisa, pročitao ih je. Prvu knjigu je pročitao negdje osamdesetih godina prošlog vijeka i slučajno napravio kraće bilješke iz sadržaja rukopisa, onako za svoj račun, koje je kasnije objavio u knjizi, obrađujući sadržaje i ostale dvije.[13]
U drugoj knjizi – rukopisu Šerif-ef. se kao autor prihvatio delikatne teme kojoj se u filozofiji islama, teoriji i istoriji islamske filozofije, daje dosta prostora. Tema je, u stvari, posvećena razmatranju nekih svojstava Allaha, dž.š., čime se zadire duboko u filozofiju uopšte, filozofiju islama i teoriju saznanja. Ovdje se govori o atributima, svojstvima (sifatirna).
Sama riječ atribut je latinskog porijekla i mogla bi da se objasni na tri načina: direktno, gramatičko i filozofsko značenje riječi. Po ovom posljednjem, filozofskom, atribut označava bitnu, trajnu, osobinu nečega, glavnu osobinu.[14]
(Od beskrajnog broja atributa, beskrajne supstance, čovječijim saznanjima su pristupačna samo dva: prostornost i mišljenje – Spinoza). Na osnovu filozofskog pojma atributa vidimo da su to duboko misaone stvari, predmet filozofije svih vremena i koliko je njih pristupačno čovječijemsaznanju.[15]
Po M. M. Sharifu, islamskom filozofu, atributa koji opisuju Boga, dž.š., ima mnogo “ali se mogu svesti na nekoliko bitnih: život, vječnost, jedinstvo, moć, istina, ljepota, pravičnost, ljubav i dobrota“.[16] Šerif-ef. Šačić u svojoj knjizi Nurul’ iman (Svijetla vjere) latio se teškog posla da govori o nekim svojstvima, atributima, Boga, dž.š., analizom i komentarom kratkog poglavlja iz Kurana sure Al-Ihlasa. Knjiga-rukopis ima 250 strana. Autor Šerif-efendija naglašava svoju nemoć da prodre u pravu suštinu svega o čemu govori u knjizi, ali smatra da daje skroman doprinos razumijevanju ovih pitanja, kako on kaže “sa ovo malo znanja što imam – koliko sam kadar”. Sve ovo ilustruje pogodnim prilozima i u dokazivanju ide deduktivnim putem iz čega proizlazi da ukoliko čovjek više zna, sve više shvata koliko se teško primaći pravoj suštini, stvari i istini i da je u tome čovjekov razum ograničen.[17]
Interesantno je da Šerif-efendija na kraju ove knjige-rukopisa ostavlja poruku da može da se umnožava samo na arabici- bosanskom jezikom.[18]
Treća Šerif-efendijina knjiga u rukopisu je Kaside i tevhidije. Kaside su poučne vjerske pjesme. “Kao pjesme s težnjom odgovora, moralnog i životnog odlikovanja, kasida je najčešće namijenjena i upućena mladima. Uputi koje se u njoj iznose imaju za cilj usmjeravanje mlade generacije ‘pravim putem’ koji sjedinjuje u sebi kako poslušnost roditeljima i starijim, pobožnost i moralne kvalitete, tako i pragmatične dalekovide preporuke o školovanju i sticanju znanja, te o učenju zanata umjesto besposlica i zabavljanja”[19] Međutim, postoji i drugo tumačenje kasida po kome su kaside ljubavne pjesme.
Po Šerif-efendiji kaside treba shvatiti kao pobožne pjesme, poučne, kako se obično i shvataju kod Bošnjaka u Novopazarskom sandžaku. Kasida koju je napisao Šerif-efendija daje pouke: o postojanju zagrobnog života, o teškoćama na ovom svijetu, iskušenjima, nagradama na onom Drugom svijetu svima onima koji su se pridržavali Božijeg puta; sticali znanja, čuvali se zla, borili se na Božijem putu i postali šehidi, prošli muhadžerski put, podnosili teške bolesti, sticali halal mal, dijelili sirotinji, tražili pomoć od Boga, dž.š., bili strpljivi, ders (vaz) “ićramili”, nijesu trčali mnogo za dunjalučkim bogatstvom, vjerovali u Boga, dž.š.[20]
Pisac Kaside i tevhidije objašnjava šta ga je podstaklo da je napiše. Kaže da je idući kroz narod čuo mlade, muslimane i muslimanke, da pjevaju neke pobožne stihove slične ovim u njegovoj kasidi i sa istim pripjevom. To mu se mnogo dopalo i interesovao se odakle su naučili. Na kraju je zaključio da su to narodni stihovi, narod ih izmislio. To ga je podstaklo da i sam napiše stihove, oslanjajući se na ovo narodno stvaralaštvo.
Kaside i tevhidije sadrže 500 stihova (strofe u dva reda, uz odgovarajući refren). Na kraju pisac preporučuje učenje (recitovanje i pjevanje) ove kaside na svečanostima kao što su: mevludi, hatmeta, itd. Naglašava, takođe, veliki značaj refrena “La ilahe ilalah” za duhovno smirenje svakog vjernika muslimana.
Šerif-efendija je napisao i nekoliko hutbi (propovjedi prilikom svečane molitve petkom u džamiji). Nastavio je tradiciju gajenja alhamijado književnosti sve do sredine XX vijeka koje vrijeme se i uzima kao kraj intervala do kada se pisalo arabicom na narodnom bošnjačkom jeziku u književnom stvaralaštvu sandžačkih Bošnjaka. On je pripadao obrazovanijim pojedincima u to vrijeme na ovom području,[21] pridružujući se dobrim poznavaocima kulturnih, socioloških, nacionalnih i opštedruštvenih pitanja u Novopazarskom sandžaku. Nastavio je pisanje didaktičkih stihova sa religijskim porukama. Ovim stihovima se čitaoci i slušaoci podstiču na dobra djela, na rad za postizanje Božijeg zadovoljstva i na odgovornost prema vjeri. Pisac ne traži slijepo oponašanje nego traži od Bošnjaka muslimana da se prosvjećuju i da tako vjeru mogu bolje shvatiti.[22]Šerif-ef. kaže u uvodu u rukopis Kaside i tevhidije da ga je na pisanje ovih stihova potaklo one što je kod naroda vidio da spontano recituju, pjevaju napamet na religijskim svečanostima. Ovim potvrđuje misli koje su iznijete u knjizi Biserje: “Nedostatak vlastite originalne književne tradicije na narodnom jeziku, nepoznavanje književnog stvaranja svojih slovenskih susjeda u Bosni i Hercegovini, koje je po svome duhu i prirodi i inače bilo religijski zatvoreno, učinili su da se alhamijado literatura, s jedne strane, po svojim idejama, motivima i sadržini osloni na pobožno-didaktički vid naslijeđene orijentalne književnosti, a s druge i strane, na muslimansku narodnu poeziju po obliku i književnom izrazu, uprošćavajući ih do suhog, egzaznog i nepoetskog izričaja.”[23] Sa ovim napisanim knjigama ostavljenim u rukopisu, Šerif-ef. Šačić se svrstao u red pisaca alhamijado književnosti Novopazarskog sandžaka.
Rekli smo da je o ostalima dr. Bećović napisao doktorsku disertaciju. Šerif-ef. je svojim napisanim djelima dao veliki doprinos prosvjećivanju muslimana Bošnjaka iz oblasti poznavanja islama. Kao što smo napomenuli djela su iz religijsko književne oblasti islamske edukacije, napisana arabicom na bosanskom jeziku.
Pošto su rukopisi Kaside i tevhidije i Nurul’ iman sačuvani u cjelini može da se vidi da su kao knjige napisane na visokom znalačkom nivou što je posebno moglo da se kaže i za knj. “Kasas enbija vel murseli” koja nije očuvana u stanju da može da se čita.[24]
Napisana djela Šerif-ef. Šačića imaju i jezičku vrijednost. Pisana su na bosanskom jeziku, sandžačkim dijalektom, narodnom jeziku ovih krajeva kojim se govorilo krajem XIX, kao i početkom i sredinom XX vijeka. Kako smo rekli pisana bošnjačkim, bosanskim jezikom, kako i sam autor Šerif-ef. kaže i napominje posebno, koji se na ovim prostorima razlikuje od srpskog, hrvatskog i drugih srodnih slovenskih jezika, a kojim su govorili muslimani ovog kraja. Stil i način na koji su pisana djela autora su značajni uzimajući u obzir sadašnji aspekt definisanja bošnjačkog jezika.[25]
Šerif-efendija, kao i ostali stvaraoci alhamijado književnosti imali su značajnu ulogu za potrebe opšteg obrazovanja i didaktičko vaspitanje uopšte muslimana Bošnjaka u Sandžaku. Svi su oni na određeni način nastojali da zabilježe dio svoga znanja i ostave ga svojim nasljednicima i mlađim generacijama.
Pored napisanih knjiga – rukopisa, Šerif ef. Šačić je ostavio nekoliko pisama napisanih arabicom na bosanskom jeziku. Kako je već spomenuto, u posebnom odjeljku dr. M. Bećović razmatra rukopise – pisma među kojima navodi i dva pisma Šerif-ef. Šačića u okviru podnaslova Rukopisbr.6 – Pisma pod b i c).
Navodimo doslovice:
- b) Pismo koje je uputio Šerif, sin mula Osmana Šačića, državnog imama u Žabrenu, gospodinu Sulejman efendiji Kapetanoviću u Rasnu. U sadržini pisma stoji uobičajena forma u vezi odnosa dviju porodica.
- c) Pismo Šerif-efendije upućeno Sulejman efendiji, imamu u Rasnu. Tematika je pisma uobičajena za mnoga pisma; pitanje za zdravlje i ostalo iz svakodnevnog života.[26] M. Bećović naglašava jezički značaj u spomenutim pismima, kao i ostalima, koji je izražen preko arabice kao pisanih dokaza.
Kao prilog ostalih pisama ima i fotokopiju pisma “koje je pisao Šerif, sin mula Osmana iz Žabrena“ čiju fotokopiju prilažemo. Pismo je, kao što se vidi, datirano 23. redžepi šerifa l352.g. po Hidžri, odnosno 23. 09. 1933. g. Eto, arabicu su i u to vrijeme upotrebljavali imami, hodže, u dopisivanju.
Iako dr. Bećović naglašava da objavljena pisma nemaju neku literarnu vrijednost, što je uglavnom tačno, ona su ipak interesantna po obliku i načinu pisanja. Ovaj način dopisivanja je, uostalom, nastavak nečega što je postojalo u ličnom dopisivanju na narodnom jeziku bosansko-hercegovačkih muslimana – Bošnjaka u XVIII i XIX vijeku posebnim pismom.
“U ličnom dopisivanju na narodnom jeziku bosanskohercegovački muslimani, i to većinom begovi i njihove žene, služili su se bosančicom, kurzivnom bosanskom varijantom ćirilice, koja nije učena u školi nego je, kao narodna književnost, predajom prelazila s koljena na koljeno, alina ovom pismu nije ostalo njihovih književnih tragova…”[27]
Dakle, učeni 1judi, hodže, imami, begovi i članovi njihovih porodica, dopisivali su se, kao što vidimo, na posebnom pismu, u našem slučaju arabicom. Mula Šerifova pisma su interesantna i što pokazuju nastavak dopisivanja koje je postojalo, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na našim prostorima, u Novopazarskom sandžaku. Posebno treba napomenuti da je stil ovih pisama bio kitnjast, sa uvažavanjima, onakvim kakvim se obraćaju visoki dostojanstvenici u Turskoj carevini, počev od nižih prema višim zvanjima i obrnuto. Tako imam iz Žabrena piše:
„Dragom i milom na Krajini dedu…. gospodinu Sulejman-efendiji Kapetanoviću iz Rasna…. velikog dara sviju svijetova i Sudnjeg dana, hazreti dženabiullahu vječitog…. prijatelja…. i njegova milosnika …. kao imam mualim džemata Rasno tebi kao najstarijem članu iz…. poštovanja, dedu sa sijedom do pojasa bradom, čestitam novo… tvoga dobroga brata Hasana…. te obijem efendinicama, kao i ostalima vašima draga srca čestitam novu snahu i želim vam srdačno svako dobro…. kao i još bezbroj veselja da na vašem domu dočekate. Amin činim paru gospodinu Vehbi-efendiji te njegovoj razdraganoj gospođici. Od Božijeg roba Šerifa, sina mula Osmanova, Šačića, imama državnog iz Žabrena. 23.redžepi šerifa, 1352.godine”[28]
Rekli smo da je stil i način pisanja u ovim pismima karakterističan isticanjem pozitivnih osobina i naročitim uvažavanjima ličnosti kojima se upućuju. Pored toga, pisma o kojima govorimo, pisana Šerif-ef. rukom, koja su nađena u arhivu Islamske zajednice u Novom Pazaru, a čiju fotokopiju prilažemo, autor počinje riječima: “Dragom i milom na krajini dedu…. sa bijelom do pojasa bradom…” Autora ovog priloga je ovo podstaklo na asocijaciju: “dedo”, “djed” koji je bio starješina u predislamskom periodu u Bosni kod bogumila (patarena), “djed sa sijedom bradom”, te se ovaj termin u ovom pismu nalazi kao daleki eho iz istorije islamizacije naroda Bosne i Hercegovine. Po nekim autorima, kad suTurci ovladali Bosnom, najobrazovaniji među tadašnjim žiteljima ove zemlje bili su bogumili i koji su prvi primili islam, mada ima i drugačijih mišljenja koja naglašavaju značaj tadašnje Bosanske crkve. Najdalji predak Šerif-ef. Šačića, za koje se do sada zna je Dedo koji je živio krajem XVII i početkom XVIII vijeka što odgovara pojačanoj islamizaciji u Bosni i Hercegovini. Tako je Šerif-efendija na osnovu intuicije i možda podsvjesno upotrijebio ovaj termin.[29]
Poseban značaj doprinosa čine i pronađena pisma koja je upućivao svojim prijateljima, pisana arabicom. U njima je očuvan poseban stil koji je primjenjivan u dopisivanju uglednih porodica i ličnosti, sandžački dijalekat, kao i veliki fond riječi i sintagmi koje su se tada upotrebljavale; a sada su u govoru sve rjeđi. Navodimo, radi primjera, nekoliko riječi koje je autor Šerif-ef. Šačić upotrebljavao u radovima koje je ostavio u rukopisu. Kako je alhamijado književnost bila većinom sa vjerskim sadržajima ove riječi i sintagme su se koristile uglavnom prilikom održavanja propovjedi, vazova, u pobožnim pjesmama (kaside, ilahije, mevludi), na svečanostima vjerskog karaktera kod muslimana Bošnjaka u Sandžaku (i BiH). Na primjer:
rivajet se čini – priča se
vaj haluna – teško, užasno
hajrat i hasenat – dobro djelo, zadužbina
u itaatu – biti poslušan
azab činiti – paklene muke činiti
na mizan – Božiji sud, mjerenje dobrih i loših djela
mubarek ashabi – blagosloveni, slavljeni drugovi
nimeti i lezeti – Božiji darovi i uživanja
svoj nefs – svoju dušu, strast
zalim, katil – zli vladar, krvnik
Boga inčariti -Boga odricati
sunet – Muhamedova zapovjed
terk i dunja – asketa, odriče se svega na ovom svijetu
amel -zasluga
rozi mahšer – onaj svijet, zagrobni život. itd.[30]
Na osnovu iznijetog zaključujemo da su pisci alhamijado književnosti, među kojima i Šerif ef. Šačić, gajili ovaj način literature koja je vrlo značajan činilac u očuvanju naše jezičke osobenosti i kulture u jedno vrijeme. Do prevlađivanja novije književnosti ona je bila izvor gdje se gasila književna čitalačka (slušalačka) žeđ, a u tursko vrijeme čuvar duhovnih vitalnosti.[31] „Narodni jezik ove literature još nije proučen; niti je doveden u vezu sa jezikom predislamskog perioda, niti je pokazan njegov, vrlo zanimljiv odnos prema turcizmima.[32]
Radovi Šerif ef.Šačića se poklapaju sa posljednjim decenijama intervala u kojem je ovo stvaralaštvo razvijano, kako je već rečeno, od polovine XVII do sredine XX vijeka.
Interesantno je da je Šerif efendija još polovinom XX vijeka naglašavao jezik kojim Bošnjaci u Novopazarskom sandžaku govore, nazivajući ga bošnjačkim, koji se razlikuje od srpskog i hvatskog jezika, a muslimane ovog kraja naziva Bošnjacima. To je u ono vrijeme bilo anahrono,s obzirom na stav aktuelnih vlasti po tom pitanju, ali sa razvojem kasnijih pogleda na jezik kojim Sandžaklije govore, vizionarski. I drugi pisci alhamijado književnosti su nam ukazivali na to učeći nas da ne budemo rezervisani prema nazivu svog jezika i svojoj kulturnoj tradiciji.
[1] Dr Mehmed Bećović, Zbornik Sjenice,11/2000.g., Sjenica, 214.
[2] Isto, 219.str.
[3] Alija Isaković, Biserje musl.knj., Stvarnost, Zagreb 1972., 249.
[4] Isto, 249.
[5] Dr M.Bećović, pomenuto djelo, 218.
[6] Mehmed beg Kapetanović-Ljubušak, Narodno blago, Svjetlost Sarajevo, 1987, 30.
[7] Isto, 30.
[8] Isto, 30.
[9] Alija Isaković, Biserje, pom. djelo, 250 i 249.
[10] Dr Mehmed Bećović, pom. djelo, 219.
[11] Hadži Jakup ef. Memić, Glasnik IVS, 6/1979, 565.
[12] Mesrur Šačić, Hadži Šerif ef. Šačić, Mrlješ, Beograd 2002, 200.
[13] Sa opširnijim bilješkama iz pomenutog rukopisa zainteresovani se mogu upoznati iz knjige “Šerif ef. Šačić”, strane 201, 202, 203, 204, 205.
[14] Lazar Vujaklija, Leksikon stranih reči, Prosv., Beograd, 1970.
[15] Mesrur Šačić, Hadži Šerif ef. Šačić, 2002.g., 205.
[16] M. M. Šarif, Istorija islam. filozofije, Zagreb, 1990.g., 161.
[17] M. Šačić, isto djelo, 208.
[18] Dr Mehmed Bećovic, Divan S.Tabakovića, Novi Pazar, 1992, 33.
[19] Alija Isaković, Biserje, izbor iz musl. knj., 250. (Uz pojam kasida Alija Isaković daje objašnjenja i napomene: ilahije- pobožne pjesme, hićaje- religiozne priče, legende; arzuhal – pritužbe, molbe, mahzar- kolektivna molba).
Mesrur Šačić, pomenuto djelo, 210 i 2l1. str.
[20] Mesrur Šačić, pomenuto djelo, 210 i 2l1. str.
[21] Isto, 9. strana: u radovima Jakup ef.Memića i Faruka Demića se kaže da je mula Šerif Šačić, sa još jednim svojim kolegom, postigao najviše u svom radu od svršenih učenika Medrese u Novom Pazaru, generacije koja je završila ovu školu odmah poslije Prvog svjetskog rata – primjedba autora)
[22] Dr M. Bećović – pomenuto djelo, Zbornik Sjenice, 216.
[23] Alija Isaković, pomenuto djelo, 250.
[24] Mesrur Šačić, Hadži Šerif ef.Šačić, pom.djelo, 211.
[25] Isto, 212.
[26] Dr M. Bećović, Doktorska disertacija-rukopis, 182.
[27] Alija Isaković, isto djelo (Biserje), 249.
[28] Šerif efendija Šačić, fotokopija pisma iz 1953.g. Prilikom prevođenja pisma na latinicu sa arabice autor ovog rada nije mogao da pročita neke djelove pisma, usljed ishabanasti, što je označio tačkama.
[29] Mesrur Šačić, Hadži Šerif ef. Šačić, Arhiv Novi Pazar, 2002. g., 215.
[30] Mesrur Šačić, Hadži Šerif ef. Šačić, Arhiv N.P., 2002.g., 216.
[31] Alija Isaković, pomenuto djelo, 250.
[32] Isto, 250.
