Bošnjacima, kamo i kako dalje!?

6

Čekao sam da se malo slegne prašina koju su u javni prostor podigle „reakcije“ u vidu proizvoljnih ocjena, ishitrenih kvalifikacija, emocionalnih izliva, dušebrižniĉkih mudrolija, mrziteljskog blaćenja, primitivnih „doskočica“, dokonih naklapanja, neizostavno psovki, te svega onoga što se izlilo pod plaštom reakcije na ishod izbornih rezultata u Crnoj Gori i Stranke Pravde i Pomirenja kao jednog od aktera.

Da nijesam neupućen u crnogorsku zbilju pomenuću nekoliko važnih činjenica; prema porodičnom predanju u Bihor smo se naselili početkom osamnaestog vijeka, dakle prije oko tri stotine godina. Iz njega moj djed sa svojim bratom i porodicama, usljed bezperspektivnosti, odseljevaju u Vitomiricu kod Peći oko 1977. godine, ali nam veliki dio uže i šire familije ostaje rasut diljem današnje Crne Gore. Studije građevine sa podgoričkog univerziteta sam prinudno napustio, u grupi od preko 30 bošnjačkih studenata, 2001. godine, usljed nepodnošljive atmosfere, kasnije sam shvatio, sinhronizovanog nacional-šovinističkog šikaniranja od strane jednog dijela profesorskog kadra, razularenih kriminalaca sa indeksima koji su vršili noćne prepade bošnjačkih studenata po studentskim domovima i političko-policijskih struktura koje su na sve to nijemo ćutale. Bijaše to vrijeme Milove vlasti u Crnoj Gori kojoj su tada već neki dežurni Bošnjaci davali „građansko-multietniĉki“ legitimitet. Da se u međuvremenu od 2001. do danas nije nešto značajnije promijenilo u istinskom građansko-multietničkom ukorijenjavanju i okoštavanju u Crnoj Gori, po meni, najbolje svjedoče „metalni element“ na sahat kuli u Podgorici, od 1943. godine do danas razrušena Hajdar-Pašina (moji daidže) džamija u bihorskim Radulićima i do danas nerasvijetljeni zločini nad Bošnjacima sa kraja XX vijeka, kao ni oni od onomad u Pljevljima.

Kako spomenuh na početku, usljed nedostatka istinite i realne slike svega onoga što se, u zadnje već tri decenije, dešavalo u Crnoj gori i regionu, na nas (SPP), naše lidere, naše članove i simpatizere se je sručila lavina optužbi opisanih u početnoj rečenici, da se ne ponavljam kakvih i to uglavnom od strane Bošnjaka. Sreća te je to, po meni, lavina pjene svake vrste, a ne lavina argumenata, činjenica i realnog stanja. Šta je po srijedi probaću da odgonetnem u narednim redcima.

U Crnoj Gori su se onomad u organizaciji i pod kontrolom Milovog režima desili izbori na kojima je od oko 15% Bošnjaka svega njih oko 5% glasalo za bošnjačke kandidate. Ako se pitate šta je sa ostatkom od oko 10% odgovor treba tražiti u tome da je njih Milo više od dvije decenije „pocrnogorčavao, građanio, multietničio, asimilirao, obezličavao“ kako bi vjerno i bespogovorno servisirali „Interese Crne Gore = njegove lične, stranačke …“. Sa druge strane pojedini u bošnjaka u Crnoj Gori govore drugačije pa kažu da smo u toj promilovskoj Crnoj Gori doživjeli punu slobodu, afirmaciju i integraciju u društvo te nove-stare Crne Gore. To argumentuju jedino i samo time da u zadnoj crnogorskoj vladi sjede, po meni bukvalno i jedino to i rade, sedam ministara Bošnjaka, namjerno ne mogu reći bošnjačkih. Argumentiraju još i time da se zadnjih godina uposlio veliki broj Bošnjaka po raznim nivoima državnih institucija i službi. I evo pokušavam da se sjetim još nekog „valjanog“ argumenta kojeg sam čuo ili pročitao svih ovih uzavrelih dana, ali mi ne ide.

I meni bi, normalno je, inponovala ovakva slika da je realna, ali mislim da nije, jer se pitam na čemu je građena i kako je kaljena ta „nova, građanska, multietnička“ Crna Gora kada u njoj nije zagarantirano, ne pravo, već mogućnost na život jednom Bošnjaku u već poharanim Pljevljima – Taslidži, a da pri tom u njenoj vladi „sjedi“ sedam ministara Bošnjaka. Pitam se kako se u ovoj modernoj bajci zvanoj „Milo i sedam ministara“ makar jedan od njih sedam, za ovih decenija vladanja, ne nauči sakriti u kakav zidni sahat iz kojeg će, kad ga na to primoraju okolnosti, izić i spasiti i sve one ostale. No, nekad stvarnost nadiđe i samu fikciju bajki, kako bi time probudila odrasle i opomenula ih da su bajke za djecu a ne nikako za njih odrasle.

Ovdje je realnost takva da su Bošnjaci svih ovih decenija bezrezervno ugrađivali sebe, svoje tkivo, svoj identitet i još mnogo što šta, kako bi izgradili tu „obećanu“ Crnu Goru. No realnost je takva da ta Crna Gora nije u stanju ili neće za njih ni repom, a kamo li državnim aparatom, da mrdne kako bi pronašla pljevljanske hajduke. A kada ih pronađe nareda im na spisak odgovornosti krivična djela od kršenaj ustavnog prava na život, nepovredivost imovine, izazivanja vjerske mržnje i netrpeljivosti, izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti, poziva na linč, poziva na progon, ugrožavanja opšte bezbijednosti, remećenja javnog reda i mira, uništavanja javne imovine, skrnavljenja vjerskih objekata i svega onoga čime su se pokušali uplašiti i „dozvati u pamet“ Bošnjaci ovih dana. A kada sudija podvuče crtu i saldo ih, pojedninačno svakog od hajduka, osudi od 15 do 20 godina zatvora, bez prava na poMilovanje kada sva ova dževa prođe, e onda ta obećana Crna Gora prestaje za Bošnjake biti samo bajka i počinje postajati stvarnost.

Smatram da su Bošnjaci uvučeni u zamku „turske krivnje“ još za vakta referenduma za osamostaljenje Crne Gore, kada su prikazani kao odlučujući faktor u tom procesu, koji je sa nama i bez nas bio neizbježan kada se sagleda realnije i u okvirima širih međunarodnih težnji, odluka i strategija. No međutim, još tada su Bošnjaci naivno pristali na epitet presudnog faktora, čime su sebe nesvjesno legitimisali za krivnju koja nam se sada pokušava spočitati i na osnovu koje se žele obračunavati sa nama. Ako hipotetički postavimo stvari da smo i stvarno bili taj presudni faktor, zašto nam se onda ta Crna Gora nije za ovih petnaestak godina odužila makar time da nam nikada više ne dođu u pitanje naši životi, naše bivstvovanje u njoj, naše svetinje, naša kultura, naša tradicija i identitet. Naprotiv samo mi kao narod u njoj strepimo i neizvjesna je naša budućnost. Razlog ovome leži u nekoliko faktora, a po meni, presudan je nesnalaženje naših političkih predstavnika koji nijesu najprije raspravili i pozicionirali ovo najvažnije pitanje za Bošnjake u toj novoj Crnoj Gori, pa tek onda sve ostalo.

Smatram da se i samom Đukanoviću, modelaru i moderatoru te novocrnogorske sapunice, sada ovakav nedefiniran i nejasan odnos prema temeljnim vrijednostima građanskih društava i država obija o glavu, jer se poigravao sa onim sa čime se ne igra ako se ozbiljno gradi. Da je ta dosadašnja građanska Crna Gora pokazala odlučnosti; da se izvedu pred odgovornost oni koji su učestvovali u deportaciji bošnjačkih izbjeglica koje su potom bosanski krvoloci zvjerski pobili, da se pred lice pravde izvedu odgovorni za montirani proces pod kodnom šifrom „Lim“ u kojem su kroz neviđenu torturu svake vrste prošli tadašnji bošnjački političari kao i dobar dio bošnjačkog stanovništva, da se pronađu i kazne odgovorni za ubistva, teror i etničko čišćenje u pljevaljskom području Bukovice, kao i kasnije u Kaluđerskom Lazu kod Rožaja. Nasuprot ovome, koliko je meni poznato, svi ovi zločini su za svo ovo vrijeme dodatno prikrivani i/ili negirani sa nadom da ih vrijeme „potroši“ i gurne u zaborav.

Naravno, sve ovo ostaje u zadatak i onim Bošnjacima koji se u budućnosti prihvate učešća u vlasti, naročito onoj koja se bude opetovala kao građanska – multietnička i slično. Smatram da bismo trebali ovo uvrstiti u bošnjačku agendu i tražiti pri razgovorima sa ostalim politiĉkim akterima da se odrede prema spremnosti rješavanja ovih temeljnih stvari, pa tek onda nastavljati eventualne dogovore. Neupitnost prava na život i ravnopravan tretman Bošnjaka u Crnog Gori mora postati lakmus papir svake naredne koalicije u koju Bošnjaci budu pozivani. Ovo možda nekome zvuči prekrupno i opterećujuće, međutim, po meni jedino je dugoročno održivo rješenje, kako nebismo morali pakovati kofere svaki put kada se kakva rulja napije i iz nekog razloga prisjeti „turske krivnje, novije ili stare“.

Na posljetku, vidio sam među komentarima na društvenim mrežama da neki likovi sa bošnjačkim imenom i prezimenom, stvarni ili fiktivni sve mi je jedno, na pomen Sandžaka pišu kako njima ne pada na pamet više nikakava borba za Sandžak, već da je njihova budućnost samo i jedino Crna Gora. Smatram da je unošenje takvog stava i mišljenja samo još jedna u nizu podvala koje se preko slijepih, plitkoumnih poslušnika serviraju Bošnjacima kao model „svijetle budućnosti“. Nakon zadnje erupcije koja je na površinu izbacila skoro sve ono što je prašina euforije i populizma prikrivala zadnjih godina, smatram da je sve jasnije da je cjelovit i zaokružen Sandžak, koji uvažava realnu stvarnost nezavisnih Crne Gore i Srbije, definiran prema važećim standardima europske unije, jedini suštinski garant stvarne stabilnosti i mogućnosti normalizacije života za Bošnjake na ovom prostoru, ne ugrožavajući na taj način bilo koga drugog i drugačijeg. I još moramo sa sobom raspraviti, kome je preča ta nova građansko-multietnička Crna Gora, nama koji, nakon što su nas podijelili u pet ili šest kolona, činimo ukupno sabrani petnaestak posto njenog stanovništva, ili onima ostalima koji realno i suštinski drže njeno kormilo i motaju sad lijevo sad desno, držeći nas po ivicama palube, pa ako bude viška tereta, jasno je ko će nestati u mutnim i ustalasalim vodama.

Moram još i par redaka, da ne bude da štedim ovdje četnike, ne nikako, oni su nam dužni pradjeda mi rahmetli Ćazima Sijarića, kojeg mučki i kukavički, na prevaru, u njihovom maniru, doduše obučeni u partizanske uniforme, strijeljaše četrespete, kao i našeg bjelopoljca Trša i još stotine hiljada drugih iz zadnjih i prošlih ratova, golorukih, nevinih, nejakih i nezaštićenih. No moramo biti hrabri i priznati sebi i pokazati drugima, nijesu ovo više devedesete kada su preko Miloševića nasedlanog nemuštim dogovorom i podrškom cjelokupne pravoslavne političke, intelektualne, crkvene i naučne elite u regionu, a opremljenog JNA, UDB-om, paravojnim mrcinama svih sojeva, svuda unaokolo sijali strah, smrt i genocidnu politiku na krilima tog četništva, a mi tada bili nedefinirani, marginalizirani, podjarmljeni, obespravljeni i neorganizirani. Naravno platili smo previsoku cijenu svega toga, ali siguran sam da smo daleko svjesniji, spremniji, odlučniji i sposobniji da odbranimo sebe i svoja osnovna prava. Njihovo je, ako nijesu dovoljno poraženi, da opet probaju, a naše je, ali ne samo i prvenstveno naše, već svih pozitivnih i produktivnih snaga zejedno, da odbranimo pravo i pravdu, ako iskreno želimo ta građanska društva i multikulturalizam, ako ne dotruhnuće brzo još ovo malo crkotine velikonacionalizama što je ostalo u isfrustriranim glavama inih velikih vođa u cijeloj regiji, jer je to neizbježan i poodmakao proces, samo je pitanje koliko će njihovog tkiva još odumrijeti u tom procesu.

Sva ironija, sarkazam i metafora koju sam koristio nije sa ciljem da bilo koga uvrijedi, omalovaži ili diskreditira, naprotiv. Osnovni motiv mi je pobuditi mogućnost analize, sagledavanja stvari i odrediti se prema svemu na jedan potpuno drugačiji način od ustaljene i trenutačno lansirane prakse, za koju je jasno da nije dala pozitivne rezultate. Moramo se hrabro odlučiti, uhvatiti u koštac sa svim problemima koji nas se tiču počevši od najkrupnijih, usvojiti crvene linije i otisnuti se u bolju i jasniju budućnost, ali ne foteljama već radom i zalaganjem.

U Novom Pazaru, 17. septembra druge desetice dvadesetprvog vijeka – Edin Zećirović.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

6 KOMENTARI

  1. Vrhunac priče, vreme poraza i vreme otrežnjenja dolazi . Videli su, ljudi ali kasno, da su išli za slepim čovekom, kao što i mi vidimo danas da smo krenuli za ovisnim vođama.
    Ovisnim od Srbije a propovedajući nacionalizam i autonomiju. Što je nespojivo sa zdravom logikom .
    Nacionalisti propovedaju autonomiju -samostalnost.
    Ali zašto se odriču SANDŽAČKOG suvereniteta ako su samostalni.
    ONI SE ODRIČU SANDŽAČKOG SUVERENITETA ( T.J. IZDAJU SANDŽAČKE INTERESE ) DOKAZ :
    NESPOJIVO JE DA SI SUVEREN A DA SE ODRIČEŠ SVOGA SUVERENITETA ( JER TO ZNAČI DA SE ODRIČEŠ S A N D Ž A Č K E SLOBODE I UJEDNO LIDERU MOJ SVOJE SLOBODE ) I POTPADAŠ POD TUĐ SUVERENITET, ( ODNOSNO POD TUĐE ROPSTVO T.J. TUĐU VLAST )
    JER SE DOBROVOLJNO ( U ZAMENU ZA NEKI LIČNI USTUPAK ) ODRIČEŠ SVOJE SLOBODE I SLOBODE NARODA KOJI ZASTUPAŠ, Ovo se odnosi na PREDSTAVNIKE Sandžačkih partija.

    0

    0
      • Pa vidiš davude da jedan od vođa SPP postavlja pitanje Bošnjacima, kamo i kako dalje!?.
        samo što ne kaže ja sam ovakav od rođenja. kad neznam pitam.
        a umesto toga bi trebao da bude pitan A KUDA I KAKO ĆEŠ NAS VODIT DO CILJA AKO NEZNAŠ KAMO I KAKO I KUDA DALJE.

        0

        0
    • E BOK TI POMOGO kalimero. Istinu si rekao. Mi ne idemo kao ovi u Domanovićevoj priči ka obećanoj zemlji.

      Pošto su se na zboru svi saglasili da treba krenuti u potragu za obećanom zemljom, došao je na red izbor vođe koji će ih voditi i koga će svi slušati. Kao najbolji izbor nametnuo se neki nepoznat čovek koji se tu zatekao:

      Čovek onaj, srednjih godina, mrka lica, koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle, i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

      Činjenica da taj nepoznati čovek neprestano ćuti i misli, navodi masu na zaključak da je on “vrlo pametan čovek”, te da ga treba zamoliti za pristanak da im bude vođa na njihovom neizvesnom putu. Na “dirljivi” govor jednog predstavnika narodnog, koji bi trebalo da ga odobrovolji na pristanak, “mudri starac” ne podiže glavu, ne progovara ni reči. Na pitanje da li hoće da ih spase, on kratko odgovara sa “Hoću”, a na pitanje da li bi mogli da pođu s njim i traže bolji kraj, on odgovara “Možete”. Više od dve stotine porodica kreće na put sa izmešanim osećanjima radosti što se ide ka boljem i tuge što se ostavljaju ognjišta i grobovi predaka. Tek što se krenulo na put

      Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmiče malo i lupi dva-triput štapom po plotu.
      – Šta ćemo? – pitaju. On ćuti.
      – Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.
      – Eno vrata, eno vrata! – viču deca i pokazuju vrata, koja su ostala na protivnoj strani.
      – Psst, mir, deco!
      – Budi bog s nama, šta se čini! – krste se neke žene.
      – Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot! Za tili časak puče plot kao da ga nije ni bilo.

      Masa je opčinjena vođom: njegovo uporno ćutanje stvara utisak o zamišljenosti i pameti. Vođi se stalno pridodaju nove pohvale i atributi: “Srednjih godina, mrka lica”, “vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli”, “mudri i vrli stranče”, “Pravi mudrac!…Retka pamet!…”, “svojski namršten”, “o pametnom, oštrom i odvažnom vođi”, “ćuti i misli kao svaki mudrac”.
      Masa Zaslepljena je njegovom pojavom, ćutanjem koje se izjednačava s pameću i mudrošću. Zato ništa ne primećuju, ništa ne vide. Čak i deca uviđaju nelogičnost da ruši plot kad već na njemu postoje vrata, ali odrasli to ne uvažavaju jer “on zna šta treba”. Isto se ponavlja sa trnjakom i drugim “preprekama”: mnogi su izgrebani, ranjeni, ostali bez oka, slomili ruke i noge. Vođi se ništa nije desilo. Kada se vođa “strmekne” u ambis, svi skaču za njim u provaliju.

      “jednoga dana se desi”, ” Obuzeti strahom, očajanjem i beznađem, pratioci se odlučuju da razgovaraju sa vođom. Jedan od njih mu se obraća “ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine”:

      – Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? (…) Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.
      – Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.
      – Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
      – Ne mogu da pogledam!…
      – Zašto?!
      – Slep sam! Nastade tajac.
      – Jesi li u putu vid izgubio?
      – Ja sam se i rodio slep.
      Ona trojica oboriše očajno glave.

      Tu je vrhunac priče, vreme poraza i vreme otrežnjenja. Videli su, ali kasno, da su išli za slepim čovekom.

      0

      0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.