Sjećanja i lični apel Bošnjakinje iz Sandžaka

Nakon zijareta Novom Pazaru

Meni smeta ova granica. Smeta mi, kada nije nikad tu bila! Zašto da nam dijeli kuće i livade? Zašto da pokazujemo pasoše kada hoćemo svojima na mezar? Zašto su je postavili taman na mjestu gdje sam se sretno i bezbrižno sa porodicom odmarala? Smeta mi! Koga to ona dijeli? Koga pokušava da podijeli? Bošnjačke kuće i livade? Moj narod? I ko je naredio da se tu postavi? Hoću to da znam.

Izlazim autom iz Novog Pazara, tog našeg sandžačkog Istanbula i Mekke sandžačke. Ponosna sam na ovaj grad, sve njegove znamenitosti i vrijednosti, a najviše na svoju divnu, vrijednu sabraću, sunarodnike i saradnike. Putujem prema Rožajama, u autu nema klime. Ne vozim ja. Velika je vrućina i svijetli sunčan dan. Nema ni radio stanice, vijesti i nikakvog zvuka do zvuka motora, pa mi se misli počinju rojiti gledajući iz auta otkose po tuđim livadama.

Sjetih se otkosa na livadama mog djeda Šefka i sretnih vremena kad je mnogobrojna porodica bila na okupu. U posljednjem muhadžirskom valu i nakon proganjanja Bošnjaka Sandžaka od strane vlasti, moj dedo Šefko je odlučio da sa svojim bratom Šemom (Šemsudin) ode u Tursku, kao i mnogi drugi u to vrijeme. Vjerovatno su se granice prema Turskoj zatvorile i on je sa bratom ostao da živi u Skoplju dugi niz godina. Ali, pošto je Dedo sa tim bratom imao imetak u Gnili (do Biohana gdje je rođen i gdje mu je ostalo da živi još braće), svake godine se zemlja obrađivala, trava kosila, sijena prodavala, a vrijedna bika Fatima rodom iz Naboja (Nabojska ćafa, Pešter, na nadmorskoj visini od 1.204 m sa visokim planinskim vrhom od 1.502 m na planini Hum), preko ljeta bi nam svima u Gnili obezbijedila sira, kajmaka, pekmeza i drugih prehrambenih artikala koje smo preko zime koristili.

Gledam kroz prozor auta i naizgled se čini da je sve ostalo isto, a ipak isto nije. Još malo pa ćemo doći na Mehov krš (u Bosni bi rekli Mehin krš, a kod nas je bio i ostao Mehov). Tu su, od kad znam za sebe, stajala po dva saobraćajna policajca koja su uvijek temeljito pregledavala vozila koja idu prema Kosovu. Ona koja su skretala ka Tutinu manje su tretirana. Rekoše da ih sada tamo nikako nema. A nakon tog mjesta na par stotina metara ima jedno mjesto gdje, ako se izađe iz auta, mogu istovremeno da se vide brda Biohana – rodno mjesto moga oca i Stupa (ispod Jablanice) – rodno mjesto moje majke. Samo se mora glava okrenuti prvo desno, pa lijevo, jer ih dijeli Ibarska magistrala. Upravo to stalno radim. Kada god idem iz Novog Pazara okrenem glavu desno, pa lijevo i u jednoj sekundi očima obuhvatim zavičaj oba roditelja, a kada idem iz Rožaja uradim to obrnutim redosljedom i opet postignem učinak. Nekako mi duši bude lakše i za trenutak izliječim nostalgiju.

Začas dođosmo na nedavno postavljeni granični prijelaz Špiljani. Ispred nas je dugačka kolona vozila. Svi ugasili motore. Vozač reče da ćemo sigurno tu ostati cijeli sahat. Gužva je, veli, zbog brojnih turista. Ne smeta mi čekanje. Svakako mi se u glavi misli roje i sjećanja naviru. Rekla bih, čak, da je Allahov blagoslov što ću baš na tom mjestu duže ostati. Na mjestu gdje poznajem svaki kamen, svaki žbun. Razgledam… Prepoznajem drveće, puteljke gdje sam trčkarala. Suze mi naviru na oči, a krijem ih od prisutnih. Rado bih zajecala da sam sama.

Tačno na ovom mjestu, kad ove proklete čelične konstrukcije nije bilo, prije trideset i kusur godina ispao mi je bostan iz ruku (u Bosni bi rekli lubenica). Bila sam sa dedom Šefkom kod deda Hadže i u povratku sreo nas je neki Pepić koji je natovario više bostana. Jedan je dao meni „da ponesem sekama kući“. Ali, on mi je nakon desetak metara nošenja nespretno skliznuo iz ruku. Pokušala sam ga u padu spasiti, ali dohvatio je ulicu i prsnuo preko polovine. Dedo Šefko, koji je nosio neke torbe (i još dvije osobe sa nama) okrenuo se nakon zvuka pucanja i s osmjehom rekao: „E, sad ga moramo pojest!“ Sklonili smo se s puta na malu livadsku uzvisinu (u blizini sadašnjeg, a tada nepostojećeg, graničnog prijelaza). Dedo je iz džepa izvadio britvu i iskomadao prisutnima parčiće bostana, a ja sam, ohrabrena izostankom kritike za nepažnju, samouvjereno rekla jedući: „Jelda Dedo, bolje što nam je ispao?“ On se samo nasmijao i rekao: „Bolje, bolje!“

Jedna žena beogradskog naglaska izlazi iz auta i prekida mi sjećanja pitajući mog saputnika nešto u vezi puta prema Rožajama i dalje za Podgoricu. Nakon što ona ode, dižem pogled prema Stupi i gledam kuću gdje mi je rođena majka Ibrima. Vide se prozori, vrata i sve na toj staroj kući. Poviše nje je novija za koju me ne vežu nikakva sjećanja. Samo ona stara mi je u srcu.

U njoj sam ponekad dolazila iz Skoplja, preko zimskog školskog raspusta. Moj drugi djed, dedo Hadža (albansko ime Haxha) sa svojom majkom Ljemom nasamo je govorio na albanskom jeziku i kada bi ponešto htio da sakrije od nas. A mi djeca smo nervozno komentarisali: „O, evo opet šifrovani govor!“ Majka mi nije znala ni riječ albanskog. Bika Ljema je otkad znam za sebe klanjala pet vakat namaza. Bila je udata za čovjeka koji je poginuo u ratu. Zvao se Uka (isto albansko ime). Nakon pogibije muža nikada se više nije udala, već je sav svoj život posvetila odgoju svoje petero djece. Kažu, kada su joj djeca bila mala da ih je konopcem vezivala oko svog struka da joj se ne pogube, pa išla „u trupine“, sama sjekla drva i donosila ih kući. Kada su djeca odrasla pomagala su joj. Umrla je u 97. godini života predući praunučićima i „bijelim pčelama“ (generacija nakon praunučadi) vunu na ručno prelo i vreteno, u hladu ispred kuće. Moj dedo Hadža se još jedanput oženio ženom koju smo zvali „tetka Hamida“. Naime, moja bika Arifa je veoma mlada umrla na porođaju, nakon što je rodila moje dvije tetke i majku, pa se tada mladi Dedo morao ponovo oženiti. Hamida je uvijek bila dobra prema mojoj majci i tetkama i rodila mu je još tri kćeri i tri sina. Bika Arifa ima mnogo braće Miralemovića koji su sa svojim babom Sejfom uspjeli da dođu do Turske, ali su im tamo Turci promijenili prezime i sada se prezivaju Jaman (Yaman). Moja majka uopće ne zna kako joj izgleda majka koja je umrla na porođaju, jer je u to vrijeme fotograf bio skoro nedostupan. Samo, po priči, vele da ličim na nju.

Znam, jednog, isto ovako vrelog, ljeta moj dedo Šefko je došao kod svog poznanika, mog deda Hadže poslom i vidio mu 15-ogodišnju kćerku Ibrimu koja je posluživala goste. Odmah je došao na ideju da je zaprosi za svog 19-ogodišnjeg sina Arslana (mog oca). U to vrijeme se djeca toliko nisu pitala, čak ni za brak, već su sve bitne životne odluke prepuštala svojim roditeljima. Dedo Šefko Dedeić, srednji rastom, dugih crnih brkova, bio je pošten, ali izrazito prodoran, uporan i superioran čovjek, a dedo Hadža crn, visok skoro dva metra (star i povijen nadvisivao je mladu generaciju), bio je također pošten, ali Šefkova suprotnost u naravi, izuzetno miran i povučen čovjek, tako da mi je posve jasno čija se riječ poštovala kad je bilo govora o sklapanju braka mojih roditelja.

Nevjestu, moju majku, opremili su i sa nekoliko autobusa svatova 1969. doveli u Skoplje. Rođena sam nakon godinu dana, 1970. godine u Skoplju. Sa svojim sestricama sam pohađala osnovnu školu „Petar Zdravkovski – Penko“ u Čairu i imala nastavu na makedonskom jeziku. U mojoj školi bilo je nešto malo Bošnjaka, Turaka i Albanaca, ali je najviše bilo etničkih Makedonaca. Mene su svi zvali „mala Bošnjaka“ još od predškolskog uzrasta. Znala sam da sam Bošnjaka (Bošnjakinja) od malih nogu, dok su se u Tuzli, gdje trenutno živim i radim, do pred sami popis 2013. godine iščuđavali ovoj (svojoj) etničkoj pripadnosti. Paradoksalno, ali istinito je da se velika borba vodila da se usred Bosne nekim Bošnjacima dokaže da su Bošnjaci. I čudim se zašto sam u Skoplju bila „došljakinja Bošnjaka“, u Bosni „Sandžaklijka“’, a evo, danas, na mjestu gdje sam se potpuno osjećala svojom i gledala rodne grude oba roditelja, postavljena je ova čelična granična barikada.

Konačno se približismo autom kabini za pregled dokumenata. Predajem graničnoj policiji dokumenta na pregled i sjetih se, kada mi se u Skoplju rodila šesta sestra Amela, dođe jedan naš stari amidža iz Biohana i ozbiljno veli mom babu: „Arslane, vidiš, sve su ti ženska djeca, bježi za Sandžak!“ I poslušao ga je moj babo. Doveo nas je u Rožaje, a ostavio bratu koji ima mušku djecu stan. Tako sam srednju školu završila u Rožajama, gdje sam, nakon devet nas sestara, dobila i dva brata koja su se rodila nakon moje udaje i udaje još nekih mojih sestara. Udata sam, inače, za Rožajca koji ima kuću preko Ibra i moja roditeljska kuća gleda u prozor kuće u koju sam udata. Usput rečeno, i ja sam se, poput moje majke, udala s proscima, gdje je moja profesorica razrednica došla da me prosi za svog brata (kojeg nisam poznavala). Svih nas devet sestara smo, danas, sretno udate za devet Bošnjaka.

Sjetih se i djevojačkog doba. Svakog ljeta smo išli u Gnilu da kosimo travu i plastimo sijeno, ali nije bilo rampe, ni granice. Nisu nam od Rožaja do livada u Gnili trebala nikakva dokumenta. A pored Gnile je bilo Biohane, rodno mjesto mog rahmetli baba. Posjećivali smo malu školu u koju je babo išao kad je bio mali. Ona se nalazi između Dudića i Dedeića (tada jedina dva prezimena u Biohanama). Meni su i Dudići rodbina po nekoj liniji, ali nisu svim ostalim Dedeićima. I mezarje se naše, kao i škola, nalazi između Dudićkog i Dedeićkog brijega.

Sjećam se kada su naše žene, Dedeićke i Dudićke, na glavama nosile kosačima i plastiocima ručak i postavljale ga u najveći i najljepši hlad. Po nekoliko lijepo i pristojno obučenih žena išlo je u koloni. Jedna bi nosila birijan s mesom (pirjan) na glavi, na nekakvom „koturu“ (okruglom platnenom podmetaču), druga pitu, treća dudove (hurmašice), četvrta hljebove, salatu, kiselo mlijeko, a mi djeca i djevojčurci hladnu izvorsku vodu, bostane i sl. Ja sam, kao najstarije Šefkovo unuče, imala privilegiju da biram „sofru“. Na „muškoj sofri“, koju su činili Dedo, Babo, amidže i amidžići, bilo da je u kući ili van nje, nije bio običaj da sjedne djevojka ili žena. Prvo bi, u tako ogromnoj porodici i zajednici, išla „muška sofra“, pa „dječija“, pa na kraju „ženska“, ili nekad ženska i dječija sofra zajedno. Ali, Dedo i Babo su meni, kao najstarijoj, dali privilegiju da mogu da sjedim gdje hoću i sa kime hoću, jer bila sam im neka vrsta „izaslanika“ i glasnogovornika kod nekoliko desetina članova naše šire ljetne zajednice. Tako mi je i danas ostala navika da „muški“ rješavam probleme u životu i svijetu i da sam prema ženskom rodu trajno starateljski nastrojena.

Prođosmo granicu nakon skoro sahat vremena i osta čelična konstrukcija iza nas. Osvrnuh se prema njoj namrštenim izrazom lica. Pa kako neću biti? Dedo Šefko je preselio od infarkta srca na putu prema Sarajevu u 62. godini života. Muhamed-ef. Fetić mu je klanjao dženazu. Babo je 2008. god. preselio na Ahiret u 57. godini života, tokom obavljanja tuđe dženaze, isto od infarkta srca. Bio je moj današnji brat, prijatelj i saradnik Hazbija Kalač blizu njega. Dr. Mevlud-ef. Dudić mu je klanjao dženazu i rekao nama porodici da način smrti nekog čovjeka mnogo govori i o njegovom životu i da treba da budemo ponosni na njega, kojeg su mnogi ljudi zvali u muslihune, radi njegovog poštenja, oštroumnosti i razboritosti. A ja sada kada hoću Babu i Dedu, iz roditeljske kuće ili kuće muža, na mezar, moram nekome pasoš pokazivati, tačno na mjestu gdje mi je kao djevojčurku bostan iz ruku ispao. To boli! Kako oni ne razumiju da mi nanose bol? Babo je ukopan ispod one njegove male škole, u ravnici, na mezarju između Dedeićkog i Dudićkog brijega. Ove godine (mjeseca septembra 2015.) spremam se da za njega obavim hadž, inšallah, jer nije stigao tu dužnost obaviti, a planirao je…

Meni smeta ova granica. Smeta mi, kada nije nikad tu bila! Zašto da nam dijeli kuće i livade? Zašto da pokazujemo pasoše kada hoćemo svojima na mezar? Zašto su je postavili taman na mjestu gdje sam se sretno i bezbrižno sa porodicom odmarala? Smeta mi! Koga to ona dijeli? Koga pokušava da podijeli? Bošnjačke kuće i livade? Moj narod? I ko je naredio da se tu postavi? Hoću to da znam.

Ja sam 2013. godine napisala prilog koji sam objavila pod naslovom „Sandžak – evropska prekogranična regija“ u kojem iznosim argumente za svoj posve razuman prijedlog:

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=50459

Sjećam se, između ostalog, kazala sam u njemu da bi se uspostavom ove regije poboljšao ekonomski razvoj cijele naše regije. Omogućila bi se socijalna inkluzija stanovništva, a procesom socijalne inkluzije omogućilo bi se građanima koji su u riziku od siromaštva i društvene isključenosti da dobiju mogućnost i sredstva za uzimanje učešća u donošenju odluka koje utiču na njihov život, da nesmetano učestvuju u ekonomskom i kulturnom razvoju društva. Sandžak bi postao privlačnija regija za investiranje. Potencijalni investitori ne bi, kao dosad, morali tražiti brojne dozvole od lokalnih do regionalnih vlasti, već bi jednostavnije rješavali proceduru investiranja u svoj projekat. Sandžačka dijaspora podržala bi (i podržava) razvoj Sandžaka kao evropske prekogranične regije. Povećala bi se naučna, sportska i svaka druga saradnja bez granica, kao i umno i kreativno stvaralaštvo. Kao 183. evropska prekogranična regija, Sandžak bi mogao koristiti novčana sredstva koja dobijaju druge evropske prekogranične regije iz EU fonda. Mogao bi sarađivati sa ostalim evropskim prekograničnim regijama i u slučaju nepogoda računati na njihovu pomoć, koja je danas među ovim regijama uobičajena, kao na primjer u slučaju elementarnih nepogoda.

Navela sam u tom prilogu da bi carinske olakšice bile veće, trgovina bi bila unaprijeđena, cijene bi bile niže, izbor proizvoda bio bi veći, životni standard bio bi bolji i kao posljedica toga kriminal bi se smanjio. Na tržištu rada bio bi veći izbor usluga, unaprijedili bi se multinacionalni odnosi, brže bi se dobijala državljanstva za stanovnike koje granica razdvaja.

Istakla sam da bi lakše životno fukcionisali žitelji koji imaju kuću u jednoj državi, a zemlju (njive) iza granice, u drugoj. Slobodnije bi se putovalo, turizam bi se brže razvijao, brže bi se razmjenjivala iskustava, znanja i vještine. Razvoj slobodnijeg ambijenta razvijao bi prijateljstva i saradnju među pripadnicima svih etničkih grupa. Zaustavila bi se erozija bošnjačkog nacionalnog tkiva i tzv. odliv mozgova u strane zemlje, pokrenuli bi se moderni razvojni projekti, angažovali se koordinatori za međuregionalnu saradnju, dijasporu, obrazovanje, kulturu, ekonomiju, sport itd. Evropa bi, sigurna sam, podržala rješavanje sandžačkog pitanja koje je na opće dobro Bošnjaka i svih drugih naroda, a Srbija i Crna Gora bi osiguravanjem bržeg društveno-ekonomskog razvoja regije Sandžak ubrzale ulazak svoje zemlje u Evropsku uniju.

Zato, u svoje lično ime, ime moje porodice, uže i šire rodbine, prijatelja i ostalih sunarodnika, apelovat ću da se moj prijedlog ozbiljno razmotri i obavijestit ću javnost da se uskoro planiram početi obraćati svim relevantnim instancama da mi pomognu da se politički i drugi odnosi, poremećeni činjenjem brojnih nepravdi prema mome narodu u Sandžaku, relaksiraju, uz pronalaženje modernog i efikasnog rješenja, kao što je uspostava moderne evropske prekogranične regije, koja će, zasigurno, svima u regionu biti od koristi.

(Glas islama 268, strana 14,R: Analitika,A: Mersada Nuruddina Agović)