24. April 2017

Image result for hurghada town

Hvala Bogu imadoh priliku više puta putovati u Egipat, a najčešće u Hurghade grad  na Crvenom  moru za kojeg kažu, da je to “more sa sedam boja”. Nekoliko kilometara od Hurghade je hotel „Beach Albatros Resort“ u kome sam boravio više puta.

Grad Hugharde je magija Egipta nastala od jednog malog ribarskog selceta na obali Crvenog mora. Ovo je jedan od dokaza šta se sve može uraditi kada se radi da bude bolje. Vrijedni ljudi su od tog malog ribarskog selceta napravili najveći turistički grad u Egiptu u kome živi preko 260 hiljada stanovnika, među kojima ima preko 20 hiljada onih koji ilegalno borave u gradu, a dolaze iz gradova sa rijeke Nila i susjednih država u potrazi za boljim životom.

Grad se ispružio na oko trideset kilometara dugoj morskoj, pješčanoj obali, na kojoj su izgrađeni luksuzni hoteli i apartmani. Samo u gradu Hurghade ima preko 200 luksuznih hotela, a da bi obišli grad treba ga nekoliko puta posjetiti.

Grad kako je rastao, tako se i dijelio: Dahar – staro gradsko jezgro ili arapski dio koji je zadržao orijentalni duh s najvećom pijacom, muzejom, starom džamijom – Aldahaar i akvarijem. Sakala – novo gradsko jezgro u kome vrvi k'o u mravnjaku tokom čitave godine. Treći dio grada je El Memsha moderna zona sa dugim šetalištima i Village Road sa luksuznim hotelima, apartmanima, bazarom. 

Ovdje treba pomenuti i novu džamiju El Mina smještenu u luci  nedaleko od stare džamije.  To su dvije bijele ko dan, ljepotice sa po dvije tanke, visoke, viletne munare koje se vide iz daleka.  Džamije su izgrađene u različito vrijeme i sa različitim stilovima gradnje.

Kao većina drugih turista obilazio sam znamenitosti Egipta, dolinu Nila pa i Luksor, a i bazare. Na bazarima ispred načičkanih dućana čekali su trgovci koji bi molili da turisti uđu i razgledaju  njihove dućane. Puno vlasnika ili radnika govori li su više stranih jezika, a to obraduje turiste jer su mogli nesmetano da se cijenkaju. Cijenkanje je tradicija, ali i obaveza. Oni iskusni koji znaju da se cijenkaju poneku robu puno jeftinije kupe.

U tim dućanima većinom su suveniri ručne izrade u kojima je preslikana ili ugrađena  hiljade godina stara egipatska historija, jezik, kultura. Pored tih suvenira  ima  i drugih vrsta robe koja se tu mogla pogledati i kupiti: parfimi i ulja bez alkohola, majice, šalovi, kožne tašne, serdžade, mahrame, kape…

Trgovci dok pokazuju robu koju naravno puno hvale, oni ubjeđuju turiste da je kupe. Često turisti ne žele da nešto kupe pa se nećkaju ili brzo napuštaju dućane, a to trgovce puno naljuti. Posebno se naljute ukoliko se sa njima ne cijenka.  Dok se cijenkaju rukuju se sa mušterijama, a ako se dogovore ugovor je: prekidanje rukovanja i plaćanje robe.

Pored ovih pomenutih dućana puno je i onih u kojima je izložen nakit svih vrsta, od zlata, srebra, bisera, korala, do dragog kamenja.

Ispred jednog takvog dućana i ja sam stajao i posmatrao izloženi nakit koji se prisjevao na dobro osvijetljenim rafama. Pažnju mi je privukla jedna srebrena narukvic sa izduženom, pločom. Svidjela mi se ta narukvica, a posebno njena izrada. Trgovac me zamoli da uđem i da razgledam njegovu robu. Ušao sam i nazvao selam. Moj selam obradova trgovca. On mi odselami, a onda me poče ispitivati:  od kuda dolazim, kako se zovem i puno drugih pitanja. Ponudi mi i čaj koji je širio miris u dućanu.

Nakon kratkog upoznavanja pokazao sam mu narukvicu zbog koje sam ušao koju on vješto uze sa rafe, a još je vještije baci na elektronsku vagu da bi je izvagao i odredio cijenu.

Kada je vidio težinu dohvati džepni računar i poče da joj obračunava visinu cijene, upitavši: da li želim platiti egipatskom funtom, dolarima,  ili sa euro?

Reče mi cijenu u euro, ali ne onu realnu, nego da bi se mi k’o cijenkali. Primjetio je da nisam baš u tome vješt, ali da mi se narukvica puno sviđa, pa poče sam snižavati cijenu kako bi mi je prodao.

-Cijena grama srebra je indentična širom svijeta, rekoh mu.

– Da, ali moram uračunati cijenu izrade ove narukvice, odgovori mi.

-Dobro, ja ću kupiti ovu narukvicu po cijeni koju ste predložili, ali pod jednim uslovom.

-Koji je to uslov?, upita me.

-Da na ovoj poloči na arapskom jeziku ugravirate: „LA ILAHE ILLALLAH“!

-Ja sam musliman rođen u Bosni i ne želim da zloupotrijebim ili da pretjerujem u upotrebi riječi: “La ilahe illallah” misleći da je to ključ koji otvara sva vrata.

-Samo kad spavam ne gledam svoje ruke, a kada sam budan gledat ću ruke i ovu narukvicu, a u sebi izgovarati: “La ilahe illallah”!

-Pročitao sam, ali sam imao priliku slušati starije,  da se sa tim riječima muslimani ispraćaju umrle, dočekuju novorođenčad, da se te riječi stavljaju na pečate, graviraju u ogrlice i narukvice, utiskuju u novac, izrađuju se levhe na zidovima…

Trgovcu kao da je pozlilo, obli ga znoj, podiže kapu i širokim rukavom obrisa znoj sa čela I glave.

-Oh, Ahmede, tako me je zvao, pa to je kur’anska maksima “La ilahe illallah” koja znači: “Nema drugog Boga osim Allaha” koristi samo onome ko po njoj uredi svoj život, a ne onome ko je samo jezikom opetuje ili ugravira na narukvici.

-A, da li to znači da mi nećete prodati narukvicu pod uslovom koji sam vam rekao?

Hoću, Ahmede, ali dobro razmisli o značenju „La ilahe illallah“!

-Hvala brate, shvatio sam, maksima „La ilahe illallah“ znači dakle, stil života i određen filozofski stav.

-Ahmede, dođi sutra, narukvicu moram ponijeti sa sobom u grad, da bi to ugravirao!

Kada sam došao drugi dan po narukvicu trgovac je izgledao još ljubazniji, opušteniji, veseliji. On mi je stavio narukvicu na desnu ruku, a onda prešao prstima preko ploče u kojoj je bilo ugravirano:„La ilahe illallah“, a onda mi reče:

-Ahmede, ovu narukvicu pazi kada i kuda je nosiš!

-Na tvojoj narukvici je maksima „La ilahe illallah“, znači još da nema drugog obračunavanja ni kontrolora osim Allaha, koji je jedini dostojan strahopoštovanja.

-To je vrlo važna tema i iskazuje više duži razgovor koji ćemo ako Bog da drugi puta nastaviti, reče mi trgovac.

Sve druge boravke u Egiptu iskoriostio sam da navratim kod  tog meni dragog trgovca. O sve mu smo razgovarali. Puno se interesovao za Bosnu i njene muslimane.

Priznao je da mnogi u Egiptu nisu ni znali za Bosnu i muslimane, do agresije i genocida, ali su puno znali o Titu i ex – Jugoslaviji.

Ispričao sam mu:

-Da je Tito i ex – Jugoslavija bilo lažno božanstvo, u koje su se mnogi vjerovali i da je u to vrijeme bilo i onih koji su lažno izgovarali riječi: „La ilahe illallah“!

Nakon toga sam opet boravio u Egiptu, ali nisam susreo trgovca od kojeg sam kupio srebrenu narukvicu. Raspitivao sam se za njega u susjednom dućanu.

Trgovac iz susjednog dućana mi je ispričao da je trgovac kojeg tražim u međuvremenu obavio hadž, povukao se u miran život, a dućan treba da preuzme njegov najstariji sin.

Imao sam priliku da upoznam i sina od tog trgovca. Pokazao sam srebrenu narukvicu u kojoj je bilo ugravirano “La ilahe illallah”, a koju mi je prodao njegov otac.

Na kraju našeg razgovora zamolio sam ga, da svom ocu, hadžiji,  prenese puno selama i dobrih želja od Ahmeda iz Bosne…

Autor: : Mehmed Meša Delić

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles