I
U životu skoro svakoga čovjeka,
uspomena ima jedna velika.
Februar – mart šezdeset i deveta,
za mene su zlatni dani života.
Na hadž ja sam te godine hodio,
Kabu, Revzu ja sam tada vidio.
Uspomena to je moja velika,
u srcu se ona moje utisla.
Kada grije moju dušu toplinom
Revza puni moje srce milinom.
Ništa ljepše ja ne mogu poželjet,
osim huzir pred Allahom u Džennet!
Dovu činim Stvoritelju svaki dan
da se ‘vako u kuburu osjećam.
Dragi brate sad se malo odmori,
na dunjaluk i brige zaboravi.
Poslušaj pa kaži svome ahbabu
koliko je lijepo ići na Ćabu.
Sevabu se od ovoga ja nadam,
uspomenu da ti svoju ispričam.
II
Program putovanja prije svega čuj:
Sarajevo, Beograd pa Istambul.
Izmit, Bursa, Eski Šeher i Konja,
Tarsus, Bagdad, Basra, Taif pa Meka.
Iz Meke smo u Medinu otišli
mezar smo našeg Pejgambera vidjeli.
U povratku kretali smo ovuda:
Medina, Kazimija, Rijad, Basra.
Kerebela, Kufa, Babil opet Bagdad,
Rutba, Damask, Homs i Halib, Adana.
Istambul smo još jedanput vidjeli,
pa se svome Sarajevu vratili.
Devetnesti dan smo stigli u Meku,
dvadesetjedan proveli u povratku.
Četrdeset dana – a svaki je dan
činio se meni kao divan san.
III
Odavno sam ja o hadžu mislio,
za ovaj put dugo sam se spremao.
U mašti sam Kabu tavaf činio,
djelom duše u Medini živio.
Danju noću ja sam Boga molio:
„Staru kuću ja bih vidjet volio“.
Džamija je to na zemlji najprva,
rodio se tu Muhammed, Mustafa.
Nije svakom dosuđeno da ide,
al’ ko želi to će i da postigne.
Za opskrbu Tebe Bože ja molim
Ispuni mi ovu želju, Ja Rahim!
Da se i ja udružim s robovima
što se mole kod Rukni – Muhterema.
Telbiju sa zanosom da donosim,
za magfiret da te Bože zamolim.
Srce, tijelo moje stoji pripravno
da izvrši kako je propisano.
IV
Osvanuo je četvrti februar,
utorak je bio taj radosni dan.
U džamiji rani sabah klanjali,
sa svojima zatim se oprostiti.
Polazeći tekbire smo učili
i pomalo od veselja plakali.
Narod nas je u putu pozdravljao,
naš polazak tako uljepšavao.
U Nišu nam prvi konak bijaše,
ali naša srca dalje idoše.
Tri smo dana bili u Istambulu,
dva smo dana proveli u Bagdadu.
Lijepo bijaše sve što tamo vidjesmo,
a na Meku ponajviše mislismo.
U Rijadu kupili smo ihrame
i druge djelove hadžske opreme.
U Taifu ihrame smo obukli
i radosni nijet hadž učinili.
Ubrzo smo stigli do svog Mikata
i klanjali dva namaska rekata.
Kroz eter je zabrujilo Lebbejke,
plakali smo od radosti velike.
U zanosu ka Meki smo krenuli,
lijepo bješe što smo usput vidjeli.
Očima smo draga mjesta gledali
srcima se za Kabu pripremali.
V
Evo Meke, prvi put je vidjesmo,
prve kuće i džamije prođosmo.
U srcu nam trema bješe velika
zbog munara od Haremi – Šerifa.
Kad li ćemo munare ugledati!?!
Kako li će srca to izdržati!?!
Kada neko reče: „Eno Munara!“
Moje srce pojače zaudara.
Do hotela kraj Hrama prođosmo,
smjestismo se, ikindiju klanjasmo.
Smjestili smo stvari, nekoliko nas
i u Harem pošli na akšam namaz.
Rijeke ljudi ulicama tekle su,
zajedno u Harem uvirale su.
Svi u bijelom prema Kabi išli su,
svi u ašku prema Bogu bili su.
Nespretno sam ko dijete koračao,
ispod oka i kradom sam gledao.
Samom sebi nisam mogao vjerovati,
da ću Kabu ja uskoro ugledati.
Kako li će oči Kabu gledati!?!
Kako li će srce to izdržati!?!
Ugledah je! Da l’ je java ili san!?!
Sklapam oči i opet ih otvaram.
Delil nas u krug Tavafa uvede,
pa na Tavaf oko Kabe povede.
U Božanskoj ljubavi smo gorili,
dragom Bogu srcem se približili.
U Tavafu shvatio sam sebe ja,
spoznao sam pravi smisao namaza.
Za oholosti našao sam lijeka,
u sebi sam prepoznao čovjeka.
Hvala Bogu što je mene stvorio,
i Sebi pokornim me učinio.
Hvala Bogu što sam Kabu gledao,
dok sam akšam te večeri klanjao,
dok sam učenje Kur'ana slušao.
Nikad ljepše nisam se osjećao!
Dva rekata ponovo smo klanjali
kad smo sedam Tavifa završili.
Zemzem voda blagodat je od Boga,
znak milosti i brige za čovjeka.
U Tavafu star se čovjek zamori,
i Zemzemom obavezno osvježi.
Ova voda nije ko druge vode,
njezin ukus to jasno potvrđuje.
Delil nas kroz mase ljudi provede,
do predjela Safa – Merva dovede.
Ovdje smo izvršili ibadet Saj,
izvjesni hod ubrzanog koraka.
U po Saja zatekla nas jacija,
klanjali smo – to je dužnost prešnija.
Iza Saja dovu smo proučili.
Prvi dio hadža smo završili.
Delila smo pristojno nagradili
i od njeg se srdačno oprostili.
VI
Nedelju, ponedeljak i utorak,
proveo je kako želi od nas svak.
Ja sam bio uglavnom u Haremu,
milo mi je bilo gledati u Kabu.
Osvježavao se vodom Zemzam
razgovarao s nepoznatim ljudima.
Prisjedo uz pojedine grupice
prisluškivo razgovore i učenje.
Lijepo biješe slušat turske mevlude
pristajati uz misirske zikrove.
Pobožne sam ljude prepoznao,
u Tavafu rado sam ih slijedio.
Hadžer – esved jednom sam poljubio,
nekoliko puta ga pomilio.
Pod Zlatnijem olukom sam klanjao,
Dragom Bogu tu sam dovu činio.
Molio sam što su drugi tražili,
koji su me za dovu zadužili.
Dobio sam paket želja od kuće,
šta sve treba da zamolim kod Kabe.
Učeć dove radost spoznah veliku,
a najslađa na maternjem jeziku.
Jednog dana nekoliko sahata
proveo sam u razgledanju grada.
Tog sam dana kupovao poklone
i gledao u mekanske trgovce.
Tražio u njihovim likovima
Ebu Bekra, Omera i Osmana…
Opet sam se ja u Harem vraćao,
jer sam Kabu najradije gledao.
U blizini Kabe srce smiri se,
kad od Kabe pođem srce zaplače.
Zbog svakog trenutka sada žalim ja
provedenog van Haremi – Šerifa.
U utorak smo, iza ikindije
sjeli u mekanske autobuse.
Na Arafat tada smo se odvezli.
šatori su ubrzo postavljeni.
Stajao sam i Arafat gledao,
i o Sudnjem danu sam razmišljao.
Svi u bijelom, dakle oči gledaju,
svi skrušeni, svi Allaha spominju.
Uvečer smo proučili Mevlud mi,
vazovi su prigodni održani.
Muzdelife i Mine se sjećam ja,
tu je stiska bila vrlo velika.
Al’ na to se niko nije žalio,
o hadžu je svome svako mislio.
Kako bi ga što bolje izvršio,
da drugome ne bi se zadužio.
Nekoliko nas smo u posljednji čas
pristigli u Harem na Bajram – namaz.
Ponovo smo blizu Kabe klanjali,
ponovo smo Kabu Tavaf činili.
Na Minu smo na konak se vratili.
još dva dana na Mini smo ostali.
VII
U subotu u Meku se vratili.
u nedelju umru smo obavili.
U Haremu jaciju smo klanjali,
Tavaf, Saj i opet Tavaf činili.
Ovu veče mnogo tužni bijasmo,
teška srca od Kabe se rastasmo.
To su bili vrlo teški momenti
ne mogu se jezikom iskazati.
Kaba mi je bila ko ljepotica:
ne možeš joj nagledati se lica.
Sve teškoće da se do Kabe dođe,
vrlo rado i slatko se podnose.
Pjesnik kaže da od Kabe ljepota
odvoji nas od ovoga svijeta.
Te smo noći vrlo malo spavali.
o Allahu najviše smo mislili.
Svako voli kol'ko može Allaha
prema znanju svako mu se obraća.
Zato braćo, Kur'an mnogo čitajte,
bliže ćete Allahu da budete.
Ranom zorom iz Meke smo krenuli,
sabah nismo u Haremu klanjali.
Kraj Haremi – Šerifa smo naišli,
još kandilji haremski su gorjeli.
Od tekbira buka bješe velika,
a srca su jecala zbog rastanka.
Srce moje skrušeno je molilo:
-Kabu opet vidjeti bi volio.
VIII
Do Medine cijeli dan:
četiristopedeset kilometara.
Dva smo puta pomalo odmarali,
podne – namaz, ikindiju klanjali.
U putu smo mi klanjali i akšam.
Medina je vrlo blizu – znao sam.
Slušao sam ja od mnogih hadžija,
od Medine šta se prvo ugleda.
Munare od medinskoga Harema!
Svaki putnik njih najprije ugleda.
Tu sam sliku ja odavno čekao,
hvala Bogu, evo sam dočekao.
Sve hadžije na noge su ustali,
svi zajedno salavate učili.
Sa svjetala oči nismo skidali,
nagledati se nikad ne bi mogli mi.
Aškom prema Poslaniku gorjesmo,
lice svoje suzama pokvasismo.
Taksi – šofer u grad nas je uveo
do traženog skvera nas je doveo.
Delil nas je ovdje spremno čekao,
zgrade nam je za smještaj pokazao.
Vozilo nas deset autobusa,
blizu četiri stotine hadžija.
Smjestili se i jaciju klanjali
za počinak zatim se pripremili.
Tada mi je žao bilo spavati:
-Al’ tako će jutro brže svanuti.
IX
Iako smo podobro poranili,
u Harem smo sa teškoćom unišli.
U san prvi tada sam utonuo:
želju svoju evo sam ostvario!
Kao u groznici sabah klanjao,
imama i mujezina slušao.
Časnom mjestu ja sam tada pošao.
Mezaru našeg Poslanika prišao.
Do mezara je nekoliko pregrada
ja se gušim od ljubavi i stida.
Kao dijete koje tek progovara,
Srce moje slog po slog izgovara:
ESSELAMU ALEJKE RESULALLAH!
ESSELAMU ALEJKE HABIBALLAH!
U tom času vjerovao sam i znao,
da je Resul selam mi uzvratio.
Pa zar ima veće sreće od toga?!
Šta još čovjek može tražiti od Boga?!!
Drugačije srce kuca kod Revze!
Suze same teku mi niz obraze.
Kroz ograde očima sam gledao,
zemlju oko Revze srcem ljubio.
Jezikom sam izgovarao salavat,
i molio za Resulov šefaat.
X
Dragi Bože, kako je li je moguće,
imati dušu što Tebe ne vjeruje.
To su ljudi koji sebe ne znaju
duše im dubokijem snom spavaju.
Teško njima kad se jednom probude
kako će se samo da iznenade.
Koliko li će sami sebe žaliti!!
Kako li će kaznu Božiju snositi!!?
Kabu, Revzu ko god želi da vidi,
eka srcem on tekbire govori.
(uči se tekbir)
Autor: Mehmed Meša Delić
