18. Februar 2017

15170781_474038426100046_1539850140752151768_n

Povratnički puteljak sam izgubio
A vjetrovi,
Nekako lijeni,
Pospani,
Slažu se oko mene,
I dišu tišinom oluje,
Koja prema svim znakovima,
Dolazi tihim korakom
Po slatkoj drijemi mojoj.

Ali daleko u prostoroj igrici
I sasvim daleko od kucaja vremena,
U stalno odlasku
Od moga ubunđanog ćoška,
Umornog tišinom,
U prazno.

Potrošen mi je,
Mamac na maštu,
Pa lutam po svijetu,
Izmučen,
I gladan,
I žedan sebe.

A na moju nesreću,
Znam sve o varalicama.
Svi ti drevni i novi alati,
Isti sun a pažnji i zagonetki,
Po tankim,
I skroz nevidljivim nitima,
Starih i mladih ribara.

Jednostavno,
Nisam te sreće,
Da naletim,
Na pravu varalicu poput riba.

Odbacio sam,
Ljudsku naviku.
Koja,
Kobajagi okružuje svijet.

I neshvaćen,
Po lažnom razumu,
Osjećam se malim,
Prema skromnim ljudima.

A jednak sam sa svima,
Koji pravedno šetaju po zemlji
I pošteno mi poštuju dar.

Ostalo brišem,
Iza mojih vrata od stakla,
Zatvorenim gluhim ključem,
Kojeg znam izgubiti,
Ali ga više,
Ne umijem naći.

Niti želim.

 
Autor: Fatmir Baći 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles