Povratnički puteljak sam izgubio
A vjetrovi,
Nekako lijeni,
Pospani,
Slažu se oko mene,
I dišu tišinom oluje,
Koja prema svim znakovima,
Dolazi tihim korakom
Po slatkoj drijemi mojoj.
Ali daleko u prostoroj igrici
I sasvim daleko od kucaja vremena,
U stalno odlasku
Od moga ubunđanog ćoška,
Umornog tišinom,
U prazno.
Potrošen mi je,
Mamac na maštu,
Pa lutam po svijetu,
Izmučen,
I gladan,
I žedan sebe.
A na moju nesreću,
Znam sve o varalicama.
Svi ti drevni i novi alati,
Isti sun a pažnji i zagonetki,
Po tankim,
I skroz nevidljivim nitima,
Starih i mladih ribara.
Jednostavno,
Nisam te sreće,
Da naletim,
Na pravu varalicu poput riba.
Odbacio sam,
Ljudsku naviku.
Koja,
Kobajagi okružuje svijet.
I neshvaćen,
Po lažnom razumu,
Osjećam se malim,
Prema skromnim ljudima.
A jednak sam sa svima,
Koji pravedno šetaju po zemlji
I pošteno mi poštuju dar.
Ostalo brišem,
Iza mojih vrata od stakla,
Zatvorenim gluhim ključem,
Kojeg znam izgubiti,
Ali ga više,
Ne umijem naći.
Niti želim.