Zašto su pokrenuti protesti u Iranu i koliko je jak režim i njegova ideologija?

3. Januara 2018.

Ekonomske i socijalne krize u Iranu nisu novost. Iranski narod je tokom protekle četiri decenije vladavine „vrhovnog vođe“ prošao kroz niz sličnih kriza, svejedno da li zbog iscrpljujućeg rata sa Irakom u periodu od 1980. do 1988. god., ili zbog ekonomskih sankcija nametnutih od strane Sjedinjenih Država i zapadnih zemalja. Cijelo to vrijeme traje tiha unutrašnja konfrontacija između tzv. umjerene i konzervativne struje, koja u svojim rukama drži poluge vlasti i kontrolira ekonomiju i Revolucionarnu gardu – moćni stub zaštite režima. Na čelu države je „vrhovni vođa“ Hamenei koji je stvarni vladar Irana i koji ima ovlasti šire od onih koje ima izabrani predsjednik države. On ima ustavne ovlasti da ukine svaku odluku predsjednika i vlade, kao i da nametne svoju odluku kao izvršnu.

Reformistička struja pretrpjela je težak udarac krahom masovnih narodnih protesta 2009. godine, koje je vlast ugušila brutalnom intervencijom, a vođe protesta ili, bolje reći, tog narodnog pokreta popularno nazvanog Zelena revolucija, su uhapšene i nalaze se ili u zatvorima ili u kućnom pritvoru.

Trenutni val protesta koji je započeo u Mešhedu, a proširio se na velik broj gradova, za razliku od Zelene revolucije karakterizira nepostojanje vođstva. Ovaj put protestanti su izašli na ulice uzvikujući parole protiv vrha režimske piramide, čak i protiv predsjednika Rohanija koji je slovio za predstavnika reformističke struje. A „vrhovni vođa“ je doživio da iranski građani usred Irana spaljuju i cijepaju slike s njegovim likom, javno uzvikujući parole protiv njega samog i tražeći rušenje postojećeg klerikalnog sistema na čijem je čelu kao šiijski vjerski autoritet, što je krajnje neobično za ovu zemlju.

U kontekstu istraživanja dubokih promjena kroz koje prolazi iransko društvo, možemo kazati da je tzv. islamska revolucija, odnosno režim koji već četiri decenije vlada Iranom izgubio povjerenje širokih slojeva iranskog naroda, što dokazuje činjenica da su ovaj put demonstracije zahvatile gotovo sva geografska područja Irana. Uz to, u njima učestvuju različite etničke i vjerske grupe, tako da se ne može govoriti o etničkim, sektaškim ili ideološkim motivima.

Ekonomske krize, siromaštvo, nezaposlenost, devalvacija domaće valute, nisu novost u Iranu, no ono što nam u trenutnim protestima protiv teških ekonomskih uslova života ukazuje na to da Iranci imaju sve manje povjerenja u režim i njegovu ideologiju jest to što, za razliku od sličnih protesta u prošlosti, ovi iranski demonstranti ne uzvikuju parole kojima trenutno vođstvo podsjećaju na „svijetle primjere“ onih prvih vođa poput Homeinija i dr. I upravo u tome je najveća opasnost za režim, jer ovi demonstranti ne traže zamjenu ljudi, nego promjenu sistema, jer postojeći režim i njegove mehanizme smatraju direktnim krivcem za teško ekonomsko stanje s kojim su suočeni.

Iransko vođstvo uspjelo je postići nuklearni sporazum i napraviti strateški prodor u arapske zemlje, ali to se nije odrazilo pozitivno na stanje unutar zemlje. Naprotiv, trenutno stanje iranskog naroda otkriva nam da je ekspanzionistička politika režima, pored ostalog, bila i pokušaj da se prikrije neuspjeh unutrašnje politike, poput neuspjeha u razvoju, borbi protiv korupcije, odljevu visokoobrazovanih kadrova iz zemlje, neuspjeh režima da uvjeri narod u ispravnost permanentne konfrontacije sa Zapadom, naročito nakon što iranski režim nije uspio ostvariti značajne prihode u oblastima izvan naftne industrije.

Isprazne ideološke parole i floskule o predstavljanju političkog, ekonomskog i socijalnog modela koji će biti alternativa globalizaciji ili socijalizmu, višedecinijskom upotrebom istrošile su se i postale beskorisne, a jedino po čemu se iranski režim odlikuje su ideološka represija i rigidna diktatura.

Zbog toga ne iznenađuje da demonstranti uzvikuju parole kojima pozivaju iranski režim da se brine o unutrašnjem stanju, umjesto što državne resurse troši za destabiliziranje zemalja u regiji. Ovo znači da je iranski narod uvjeren kako se iransko bogatstvo troši u regionalnim ratovima. Djelimično je to tačno, ali ne treba zaboraviti da je iranski režim izvršio veliku pljačku Iraka prisvojivši ogromna bogatstva i resurse te zemlje. Štaviše, neki irački zvaničnici tvrde da je Iran u najvećoj mjeri finasirao Asada upravo iračkim bogatstvom koje je opljačkao u vrijeme vladavine premijera Nurija Malikija koji je omogućio da se iranskom režimu prebace milijarde dolara iz iračkog državnog trezora, ali i zloupotrebom i malverzacijama oko prodaje nafte iz naftnih polja u području Basre.

Iranski model vladavine danas gubi na ulicama širom iranskih gradova jer režim nije uspio odgovoriti na potrebe naroda u zemlji. Iranski narod je ekonomski mnogo propatio samo da bi režim postigao nuklearni sporazum sa Zapadom, a Iranci, za razliku od Arapa, nemaju razvijenu averziju prema odnosima sa zapadnim zemljama, čak naprotiv, iranski narod želi da ima otvorene odnose sa zapadnim svijetom i da razvija kulturnu, ekonomsku, pa i političku saradnju. Stoga sarod se obradovao postizanju nuklearnog sporazuma vjerujući da je to početak otvaranja Irana prema Zapadu, a napose Sjedinjenim Državama, ne očekujući da će se to pretvoriti u kamen spoticanja i izvor nastavka turbulentnih odnosa. Međutim, režim ih je razočarao u tom pogledu, a unutrašnje krize su se produbljivale, uz jačanje ekstremne šiijske ideologije popraćeno upropaštavanjem državnih resursa na vanjske avanture režima.

Narpod nije vidio nikakve naznake da će se stanje popraviti u njegovu korist i postepeno je gubio nadu da se do reformi i promjena može doći iznutra jer, izbore kao demokratski mehanizam, režim čvrsto drži pod svojom kontrolom i koristi ih kao argument pred međunarodnom javnosti, dok u stvarnosti izbori znače samo biranje istog u drugačijem pakiranju. To je bila jasna poruka Irancima da se može mijenjati samo ono što „vrhovni vođa“ želi da promijeni.

Okrutna diktatura, kontrola tajnih službi i briljantnost u provođenju represije su jedine poluge moći režima, ali sada su, ujedno, i njegova slabost. Postojeći iranski režim baziran je na ideologiji vladavine tzv. velijul fekiha – velikog vjerskog učenjaka koji vlada u ime odsutnog dvanaestog imama, no ta je dogma sve bljeđa u očima i svijesti iranskog naroda, iz razloga što nije uspjela ponuditi rješenje nijedne ozbiljne krize i problema s kojim se suočila država i narod.

Iranski narod je režimu pružio dosta prilika da ostvari uspjeh u razvoju zemlje, no realnost pokazuje potpuni neuspjeh režima na polju ekonomije i razvoja. Zemljom haraju siromaštvo i nezaposlenost, dok država leži na ogromnim prirodnim bogatstvima.

Iranski režim se nalazi pred narodnim ustankom na koji, s obzirom da ne želi da prizna neuspjeh u ostvarenju ekonomskih potreba stanovništva i da se ne želi otvoriti prema stranim ulaganjima, može odgovoriti jedino represivnim mjerama, koje će možda ušutkati narod na neko vrijeme, ali će kod Iranaca učvrstiti uvjerenje da je promjena režima iz korijena jedino moguće izbavljenje iz bijede u kojoj se nalaze. Makar potrajalo čekanje.