Svih ovih dvadest godina Bošnjaci Sandžaka obilježavaju 27. februar kao dan tuge, bola, žalosti, sjećanja, nezaborava, neoprosta…, kao dan potrage za pravdom, kao dan kosmičke srpske sramote. Tog dana, opšte je poznato, iz voza u stanici Štrpci srpski fašisti su izveli 19 Bošnjaka i jednog Hrvata i zvjerski ih ubili.
Devetnest Bošnjaka je ubijeno samo zbog toga što su bili Bošnjaci, što su bili muslimani. Zločin je planiran i organizovan od strane srpskevlasti pod direktnim patronatom oca zla Dobrice Ćosića. Do danas, svih ovih dvadeset godina, niti planeri, niti izvršioci ovog strahotnog zločina nad nedužnim Bošnjacima nisu kažnjeni.
I ovog 27. februara prijepoljske srpske vlasti priredile su još jednu mučnu, bosanskim jezikom kazano hinjsku, predstavu koju samo oni nazivaju komemoracija.
Toga dana kod prijepoljskog spomen obilježja Bošnjacima koje su srpski fašisti ubili u Štrpcima okupila se grupica naroda bošjačkog i predstavnici lokalne srpske vlasti. Među njima i predsjednik prijepoljske skupštine opštine Vukosav Tomašević koji do sada nijednom nije našao za shodno da prisustvuje nekoj od ranijih komemoracija organizovanih pomenutim
povodom. Umjesto da makar i zehricu pogne glavu pred sjenima nevino ubijenih Bošnjaka i tako im oda dužnu poštu, Vukosav se, sav nadmen, visoko podignute glave, namrštena čela. osorne čehre…, obratio prisutnima sa riječima:
“…Dosta je manipulacija ovim našim sugrađanima zarad dnevnopolitičkih,
nacionalističkih, velikodržavnih ili bilo kojih drugih ciljeva i interesa. Osim ovih devet žrtava, Prijepolje niti bilo koji njegov građanin nema nikakvu drugu vezu niti ulogu sa događajem u Štrpcima, mjestu koje je i tada a i danas na teritoriji druge suvjerene države…”
Umjesto da, bar na ovom mjestu, iskaže pietet prema bošnjačkim žrtvama, umjesto da, makar i reda radi, zatraži konačno kažnjavanje nalogodavaca, planera i izvršilaca ovog zvjerskog zločina, Vukosav je našao za shodno da čak i ovdje, ovdje nad bošnjačkim mezarovima koji
su (ne)dijelo njegovih velikosrpskih fašističkih sunarodnika, drži pridiku, u stvari da uvrijjedi i familije bošnjačkih žrtava kao i sve Bošnjake. On se, bez imalo stida i srama, svim svojim bićem, predao obrani srpskih fašista i njihovih nalogodavaca, nastavljajući sa već uobičajenim falsificiranjem i relativiziranjem činjenica.Pravo je čudo da na sve ovo nije reagirao niko od
prisutnih Bošnjaka pa da bar uputi zvižduk, da, u stvari, tu na licu mjesta pljune i sikteriše Vukosava.
Jer Vukosav je, umjesto da osudi srpske fašističke zločince i njihove nalogodavce, nastojao da osudi Bošnjake koji svake godine u prijepoljskom domu kulture održe komemoraciju Bošnjacima ubijenim u Štrpcima a potom masovnom, mirnom i najciviliziranijom protestnom šetnjom prođu kroz cijeli grad, zastanu pred opštinom i sudom i sa minutom šutnje na tim
mjestima upitaju vlasti kad će već jednom ta pravda, a potom kod spomen obilježja prouče hiljade Fatiha ubijenim Bošnjacima. Ovo je, po Vukosavu Tomaševiću manipulacija.
Znači, Vukosav bi htjeo da Bošnjaci šute, da ne organiziraju ni komemorativnu akademiju,
ni protetstnu mirnu šetnju. On i svi njegovi velikospski istomišljenici bili bi zadovoljni jedino kad bi Bošnjaci šutjeli i kad bi ovako mirno podnosili da ih se, čak i na mezaristanu, najdrskije vrijeđa i ponižava.
Posebna je drskost i neljudskost to što Vukosav ističe kako je, navodno samo devet ubijenih Bošnjaka. Iako se zna, iako Bošnjaci do sudnjega dana neće zaboraviti, da je u Štrpcima ubijeno 19 Bošnjaka, Vukosav i ostali predstavnici, ko bjagi, lokalne vlasti uporno su ovog dana ponavljali cifru o devet ubijenih Bošnjaka. Na ovaj način nastoji se relativizirati,
umanjiti, maskirati… ovaj zločin srpskog fašizma. Zbog toga, neka i Vukosav i svi njegovi velikosrpski istomijšljenici upamte da je spomen obilježje u Prijepolju, spomen obilježje za svih 19-DEVETNEST, U ŠTRPCIMA, OD STRANE SRPSKIH FAŠISTA, UBIJENIH
BOŠNJAKA. Kad tad imena svih tih 19 bošnjačkih imena, svih tih 19 imena, svih tih 19 bošnjačkih šehida, srpskom rukom umorenih u Štrpcima, bit će ispisana na ovom spomen obilježju. Bošnjaci u Sandžaku nikad od toga odustati neće. To što svih tih 19 bošnjačkih imena, kao i imena onog Hrvata, već danas tamo nema upravo je sramotno dijelo Vukosava
Tomaševića, kao i djelo njegovih prijepoljskih velikosrpskih istomišljenika.
Ovdje nad ovim bošnjačkim mezarovima Vukosav Tomašević je posebno instistirao na tome kako je svaka krivica individualna i kako srpski narod u cjelini, kao ni Srbi iz Prijepolja, ne snose nikakvu odgovornost za zločin u selu Štrpce. Ove njegove riječi, u stvari, otkrivaju šta je to što pritišće, što mori, što boli, što tišti, što muči Vukosava Tomaševića i sve njegove velikosrpske istomišljenike. Oni bi da srpsku kolektivnu odgovornost za sve fašističke
zločine koje su učinili nad Bošnjacima (i ne samo Bošnjacima) na sve moguće načine svedu na individualnu, haman privatnu, odgovornost. Da li Vukosav odista misli da su Bošnjaci zaboravili to da je zločin u Štrpcima, kao i svi srpski zločini nad Bošnjacima u cijelini, planiran u Beogradu i to pod direktnim nadzorom srpske državne vlasti. Zbog toga Vukosav
mora znati da dok postoji ovaj dunjaluk uvijek će se znati da su Srbi kao narod odgovorni za zločine nad Bošnjacima, pa i za ovaj u Štrpcima. Dok postoji ovaj dunjaluk znat će se za srpsku kolektivnu sramotu, kolektivnu odgovornost, kolektivno učešće u zločinima
nad Bošnjacima. Tu kolektivnu odgovornost srpskog naroda za zločine nad Bošnjacima mogu neutralizirati jedino Srbi svojim iskrenim, javnim pokajanjem i izvinjenjem, odnosno svojomiskrenom, javnom i djelima dokazanom srpskom katarzom ako je ona, u slučaju vas Srba u opšte moguća.
Na kraju, mene kao osobu koja poznaje Vukosava Tomaševića još od njegovog djetinjstva, nešto zanima. Naime, ja poznajem Vukosava Tomaševića kao gradsko dijete koje je odraslo, družilo se… sa Bošnjacima. Poznajem ga posebno kao gimnazijalca, novinnara… Poznajem
ga kao bliskog rođaka jednog od prijepoljskih partizanskih narodnih heroja. Sad odjedanput taj meni poznati Vukosav Tomašević je neki drugi Vukosav Tomašević. Neki Vukosav Tomašević koji je promotor i gorljivi zastupinik najcrnje velikosrpske šovinističke ideologije Slobodana Miloševića, SANU, četničkog pokreta… U onome, meni poznatom Vukosvu Tomaševiću ubijen je, znači i partizanski bratstvo-jedinstvujući i gradski i multi-kulti
background, osnova. Njegovom sviješću sad vlada bolesni duh velikosrpskog mraka? Vidjeh, na vidio snimku i to kako Vukosav Tomašević 4. decembra polaže vijenac na partizanskom spomeniku u Prijepolju a evo sad, samo tri mjeseca kasnije, isti taj Vukosav Tomašević vrijeđa svoje sugrađane Bošnjake, kod bošnjačkog spomen obilježja, riječima iz vokabulara šovinističkog srpskog četništva. Znači, u ovom Vukosavu imaju dva Vukosava, zar ne? I onaj partizanski i ovaj četnički. Ili je to, kad su Bošnjaci u pitanju, sve jedno te isto, hepsi bir, kako bi se jezikom bosanskim kazalo. Hoće li, zbog toga Bošnjaci i u Prijepolju i u Sandžaku dozvoliti da ih i slijedećeg 27. februara vrijeđa i ponižava neki od Vukosava Tomaševića?
Ferid Ferko Šantić
