TURSKI HIJANET

5
21

Od vremena Osmanlija na ovamo još nikad Bošnjaci u ovolikoj mjeri nisu imali odbojnije stavove prema turskim vlastima. Pet stotina godina zajedničkog življenja, preklapanja historije, kulture, tradicije i vjerskih osjećanja činili su koheziju i, bez obzira na otvorene zulume pojedinih namjesnika, koje su radili bez znanja i iza leđa sultana, zbližile su ova dva bratska naroda do te mjere da su Bošnjake susjedi često u oslovljavanju miješali sa Turcima. A oni su svojski shvatili bratske veze ne žaleći ni života za odbranu turskog naroda i države. Od Beča, Budima, Mohača preko svih balkanskih gudura do Čanakalla ostavljali su svoje kosti i, uz ljiljane, ponosno uzdizali bajrak Osman Gazi-paše. Osim, miliona šehidske krvi, dali su Bošnjaci Osmanlijama i više hiljada umnih glava, državnika, alima, mislilaca, učenjaka, umjetnika i stručnjaka svih fela bez kojih bi osmanlijska kultura i civilizacija bila šupljikavija od švicarskog sira.

I mi Bošnjaci smo se ponosili time, pa čak kad nas je Turska, kao kakva gorda maćeha, ostavila bez štita i mača na nemilost bjelosvjetskim krvožderima, nismo se mnogo srdili već smo je u našim pitomim dušama i dalje voljeli kao majku koja je morala rodu u natrage, nadajući se da će doći vrijeme i čeznući da nas ponovo pomiluje po oštroj kosi, a da joj pritom ne prepukne materinsko srce kao u Hasanaginice od boli za mlađahnim sinom u bešici. I živjeli smo kao nejač skoro cijeli dvadeseti vijek, cijepalo nam se jato i lomila krila sve do kritične tačke uginuća devedesetih godina kada se vratila nada da nas mati nije skroz zaboravila, da nas se još sjeća i nosi u njedrima nekadra da uzme u naručje, ali ipak dovoljna jaka da pošalje selame i uzdahe saosjećanja s našom tugom i srebreničkom suzom.

E, onda nam je mati stala na noge i krenula u zagrljaj. A mi – mi se rastrčali k njoj da što prije osjetimo toplinu i onu draž materinskog osjećaja što nam toliko fali da ga haman i ne poznamo. Toliko smo se zalijepili uz nju, da se skoro istopismo ne videći da rukavice na materinim rukama imaju neke našim zanešenim očima nevidljive namaze što hoće da nas satru. I sada se čudimo dok gledamo u toplinu njenih očiju i češemo se zbog svraba kojim nas zaraziše te otrovne rukavice. Kako vrijeme prolazi, svrab je sve žešći pa pomalo počinjemo zazirati od majke, ne usuđujući se da joj prilazimo i prepustimo se njenim toplim i otrovnim dodirima. A u ustima gorak okus bošnjačkog prkosa i misao na sve što pretrpjesmo zbog toga što nas je napustila – i jedanaest genocida, i stotinama porušenih džamija, i hiljadama silovanih žena, i stotinama hiljada nevino pobijene djece, žena i staraca, i preko milion rasutih po svijetu – i sve nas to ne pokoleba da sanjamo o majci, iako tražimo opravdanje tom neugodnom osjećaju zbog svraba što s njenih rukavica pređe na naša tijela. Ne možemo da se ne sjetimo šejh Muhameda iz Užica i njegove poslanice iz 1768. godine i pitamo se da li su turska vlast i premijer Erdoan ikada naučili ili su možda samo zaboravili ovu lekciju, da li se uopće sjećaju Užica i užičkih vitkih minara, pa makar kad spomenu svog najvećeg divanskog pjesnika Sabita Užičanina?

Mi u Sandžaku čuvamo sjećanje na šejh Muhameda Užičanina pred čijim je turbetom u Balotićima kod Rožaja iznikla prekasna ruža kakva više nikad i nigdje nije procvjetala. Šejh Мuhаmеd je biо pravičan čovjek koji je položio život radi borbe protiv nasilja vlasti, tlačenja rajе i samovolje osmanlijskih namjesnika. Njegov otpor nije se ograničio na Užice već je zahvatio butum Bosnu, o čemu pišu ovdašnji hroničari. A ugledni turski historičari, među kojima je i Šemsudin Sami, o Muhamed-paši, njegovom krvniku, kažu da je s mjesta peškirage i čokadara za vrijeme sultana Mustafe II došao na mjesto velikog vezira, a onda i beogradskog valije, te da je bio obrazovan i blag čovjek, ali da u važnim državnim poslovima nije imao sposobnosti.

Dvije su pouke u poslanici šejh Muhameda zbog kojih i mi danas osjećamo svrab što nas kopa s rukavica naše majke. Prva glasi: “Kako је ovaj siromah razumio, u Beogradu i Carigradu se falsifikuju fermani, а da о tomе car ni pojma nema.” A druga je još eksplicitnije upućena Muhamed-paši beogradskom: „Bez visokog fermana hoćeš da skupljaš vojsku protiv mene. Ne znam kakvu ćeš vojsku skupiti i nas opljačkati, Austrijance ili carigradske hamzevije, kojima još kažu ‘podrumaši’. Kada ulaze u podrum stave šešir na glavu i jedan drugog nazivaju Nikola-Šaban, Jovan-Redžep, а danju neki imaju na glavi kadijski saruk, neki šareni saruk, neki је u službi pred vratima vezira, а neki defterdar i tada se oslovljavaju Šaban-efendi i Redžep-efendi.“  Zbog takvih Šabana i Redžepa u Užicama danas nema ni jedne od stotina vitkih minara, niti muslimanskih grobalja, niti bilo kakvog biljega da je nekada tu, na toj zemlji podignut Osman-gazijev bajrak na čast i ponos cijelog ummeta. A zbog takvih namjesnika na dušu sultana ostala je neizbrisiva mrlja do Kijametskog dana.

Znate li šta su Šaban-Nikola i Redžep-Jovan kazali muslimanima kada su im „pomagali“ da se isele iz Užica? „Komšije, ništa ne brinite – gdje god da odete i tamo ćemo doći da Vam pomognemo da se odselite.“ I izgleda da su se nameračili da nam doista pomognu, samo što Sandžak nisu Užice, i što, vjerujemo, turski premijer Redžep Tajip Erdoan nije lahkovjeran kao sultan Mahmut II te će na vrijeme svoje Šaban-Nikole i Redžep-Jovane onemogućiti da mu prišiju tako veliki grijeh i prizovu prokletstvo silnog Mehmeda Fatiha koji ove naše sandžačke i bosanske krajeve učini svojim vakufima i zaštiti plemenitim dovama.

A premijer Erodan oko sebe dakako ima tih lažnih beogradskih fermana i Šaban-Nikola i Redžep-Jovana koji mu danas, preko Dijaneta (Direkcije za vjerska pitanja pri Vladi Republike Turske), te niza drugih vladinih i nevladinih organizacija i pojedinaca, žele svojim hrđavim djelima baš to prokletstvo nanijeti, i zauvijek napraviti omrazu između Bošnjaka i Turaka, Albanaca i Turaka, ostalih muslimanskih naroda Balkana i Turaka, što će u konačnici dovesti da se bolest iznova ugnijezdi na Bosforu, samo što više neće imati ni Bošnjaka ni Albanaca niti drugih balkanskih muslimana da vidaju rane i stoje na Čanakallama braneći čast i ponos svoga dina.

Valja otvoreno kazati da su Dijanet i njegov sadašnji rukovodilac Mehmed Gormez (nastavljajući posao svog prethodnika) bili partneri Beogradu u projektu razbijanja Islamske zajednice 2007. godine. Nakon što im se grupa koju su zajedno sa Beogradom proizveli otela kontroli i postala srpska zajednica, oni uspaničeno pokušavaju praviti novu Islamsku zajednicu koja bi im bila poslušna. Dijanet je, u ime turskih vlasti i premijera Erdoana, učinio ovaj najveći grijeh cijepanja Islamske zajednice Bošnjaka Sandžaka koji nisu imali hrabrosti napraviti ni najveći diktatori i dželati Balkana. Zbog takvih nečasnih radnji, u Sandžaku se sve češće ova državna turska institucija oslovljava kao Hijanet.

Na žalost, i vodeći muslimanski političar u svijetu Redžep Taip Erdoan i veliki turski narod trenutno su taoci takvog Dijaneta, vladinih i nevladinih udruga i pojedinaca Šabana, Nikola, Redžepa i Jovana što falsifikuju fermane i pronose neistine puneći džepove lirama i dolarima iz turskog državnog budžeta i velikih vakufa na ime pomoći braći na Balkanu. Ti silni novci, umjesto za pomoć potrebnima, koriste se za potkupljivanje i pribavljanje kurira i sluga koji će bez pogovora i radi zadovoljenja ličnih interesa izvršavati sve zadatke koji vode ka razbijanju jedinstvene Islamske zajednice Bošnjaka. Njihova je težnja da u konačnici od ovdašnjih  muslimanskih sredina naprave novo Užice usputno šireći kod Bošnjaka omrazu i jed prema svom bratskom turskom narodu.

Zato i pišem ovu poslanicu iz Sandžaka, ne što imam bojazan da će se ovdje dogoditi užički scenarij već kako bih ukazao premijeru Erdoanu na nečasnike i kako bi on u očima bošnjačkog i ostalih muslimanskih naroda Balkana sačuvao svoj i ugled cijelog turskog naroda koji nekada nije bio tako mali, ali hijanetlucima koji se rade, vjerujem njemu iza leđa, postaje sve bljeđi i polahko sahne. Uvaženi Premijeru, na vrijeme promijenite otrovne rukavice kojim, umjesto bratske ljubavi i dobrote, s Vaših ruku na nas Bošnjake i druge muslimanske balkanske narode prenosite svrab što nam zadaje neugodne osjećaje i primorava da izbjegavamo Vaš iskreni stisak.

mr. Jahja Fehratović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Selam za sve a posebno za Jahju
    Sa ovim tekstom si pogodio u srz i da dadne Alah svemoguci pa da se Turskim vodjama otvore oci zato sto Turke inace simpatisem ali polako se taj osjecaj smanjuje a nebih volio da ide u tom smejeru.
    Moje razocarenje je stiglo kad sam saznao da pomazu novcano” Ademovu grupu “pomagajuci konkretno u slucaju ” Medrese” a znamo da su zamalo glave pale zbog tog covjeka , mada bih volio da ovo sto sam saznao nije istina.
    Bosnjacima je spas u jedinstvu pa ako neko htjedne prijateljski da nam pomogne bujrum,
    Vratimo nase dostojanstvo kao sto to Jahja cini.

    0

    0
  2. Zaista ovako pisati o Turskoj je nešto što nama Bošnjacima nikako ne ide.
    Znači ako Turska ne podržava nečije aktivnosti i rad nekog pojedinca u Islamskoj zajednici, ne valja Turska i ne valja cio svijet.
    To nije tako a ovo je jako kontraproduktivno pisanje.

    0

    0
  3. Ovo tekst je sramotan. Turci su velika nacija. Nisu slucajno izgradili jednu od najvecih imperija u istoriji. Nezrelo je ocekivati materinski odnos bilo koje drzave, pa i Turske. Vrijeme je velikih promjena. I svako se bori da drzi korak.
    Bosnjaci su nanovo pronasli svoj identitet i sad sazrevaju. Taj proces nije bezbolan. Vodje se bore za prevlast. Tu ima izdaje, lazi, sebicnosti, neznanja, sujete. No sigurno ce prije ili kasnije iz naroda izrasti vodje dostojne te titule.
    Slucajno sam na putu u Turskoj. Turci bolje poznaju Bosnjake od nas samih. Ovdje se osjecam kao kod kuce. Ne osjecam nikakav svrab. Pogresno i nepotrebno je pisati o Turskoj na ovaj nacin.
    Selam iz Istanbula, grada sultana Mehmeda Fatiha.

    1

    0
    • Ja ne vidim da ovdje neko piše protiv turskog naroda. Ovdje se proizvaju turske vlastti. A vlasti i narod nisu isto. Mislim da je turski narod bratski narod bošnjacima, uvijek bio i ostao ali nisam siguran da su ove turske vlasti blagonaklone prema nama.

      0

      0
  4. Turci i Osmanlije su 2 razlicita pojma i ne treba ih mjesati.Turci bi jebali svoju majku(izmedju sebe familijarno se vec i jebu) zarad interesa( para) i ne bi im se trebalo dopustiti nakakva vrsta ulaganja jer su to prevaranti iza kojih stoji drzava.

    0

    1

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.