Stevan Tontić: “Pjesnička objava Muhameda Abdagića”

Sandžak – U jesen prošle godine došla mi je do ruku jedna loša (da ne kažem provincijalno) uređena, u vlastitom izdanju štampana, zbirka pjesama izvjesnog M. Haljinovića u kojoj sam, na veliko zadovoljstvo, pročitao iznenađujuće zanimljive i dobre pjesme. Bio je to za mene, budući da uglavnom pratim zbivanja u našoj savremenoj poeziji, takoreći mali šok: otkriće jednog autentičnog i potpunog pjesničkog svijeta kod sasvim nepoznatog pjesnika. Autor ”M. Haljinović”, zbirka Feniks. Sve mi to bijaše potpuno nepoznato. Međutim, istovremeno je u časopisu ”Život” objavljeno nekoliko pjesama Muhameda Abdagića, meni samo djelimično poznatog pisca, koje su mi se učinile osobenim i interesantnim.

Tako sam utvrdio da je tobožnji M. Haljinović u stvari Muhamed Abdagić, autor više knjiga proze (takođe štampanih u vlastitom izdanju) od kojih se jedna zvala – kao i pomenuta pjesnička zbirka –Feniks. I taj mitski ”feniks” postao je – nakon što sam pročitao dvije-tri stotine njegovih pjesama (u zbirci i u rukopisima) – jedan stvarni pjesnički ”slučaj” koji svojom izuzetnošću nalaže da se o njemu govori i kojim je isprovociran i ovaj tekst.

Moje iznenađenje u susretu s Abdagićem kao pjesnikom bilo je dvostruko: prvo, pjesničkim talentom i snagom poetske ekspresije, tj. umjetničkom ostvarenošću i, drugo, činjenicom gotovo potpune pjesnikove anonimnosti, izolacije i usamljenosti. Iako se Abdagićeva pjesnička knjiga pojavila u Sarajevu prije osam godina (!) o njegovom pjesništvu nije napisana bukvalno nijedna riječ! Paradoks je potpun ako znamo ko sve i o kakvim knjigama i knjižicama piše. Utjehe radi, prihvatam da je to djelimično zbog slabe tehničke opreme knjige, pa i zbog onog “u vlastitom izdanju” što tzv. ”ozbiljnog” kritičara i kritičara ”ziheraša” odbija od čitanja. Drugog objašnjenja za sada kao da nema. Ono se nalazi jedino u žalosnim istorijskim analogijama nepoznatih pjesnika: mnoge od njih za života okruživala je, znamo, blokada ćutnje i čuđenja, du-hovne tromosti i odsustva svakog rizika i hrabrosti u vreme nearzumijevanja. U našoj sredini i Muhamed Abdagić postaje unekoliko takav slučaj, jedna vrsta žrtve malograđanskog književnog ukusa u čuvanju i prosuđivanju poetski neobičnog i novog.

No, šta je neobično i novo u pjesništvu Muhameda Abdagi- ća? Dajmo riječ samom pjesniku:

Jednom sam u svemirskom vakuumu

visio

držeći se rukama za zvijezde

a nije bilo nikog da mi pruži ruku

ili podmetne sigurna pleća

i održi

I tek tada

raspinjan dušmanskim očajem

vidjeh srebrni lančić

koji je visio ispod dalekog

blijedo zlatnog četverougla

kako se spuštao prema meni

pozivajući me

za koji se uhvatih čvrsto i uspeh?

I otada sam stanovnik svemira

i miljenik zvijezda

(V i š e)

Ovo je samo jedna od iznenađujućih Abdagićevih pjesama, ne i najbolja, jer takvu je teško naći. Navodimo je zbog onog što je karakteristično za ukupni, još upola neobjavljen, Abdagićev pjesni- čki opus a što istovremeno u savremenoj poeziji u Bosni i Hercegovini predstavlja osobenu, pa i novu i originalnu pojavu. Prije svega, gledano tematski, Abdagićev poetski prostor je kosmički: svemir kod njega nije samo jedna riječ, već je njegova pjesnička misao kosmična, zaokupljena kosmološkim vizijama. U više pjesama Abdagić pjeva o putovanju između zvijezda (što nema veze sa pomodnom naučno-poetskom fantastikom) i traganju za svemirskim mjestom autentičnog, iskonskog ljudskog postojanja. U pjesmi Lutajući brod govori se o nepoznatom kruženju oko Zemlje, jer za putnika-pjesnika i njegov brod nema ”čvrstog tla” na rodnoj planeti. U jednoj drugoj pjesmi isti ”svemirski lutalica” kaže da je ”izbačen iz svemira” budući da svuda u njemu vladaju isti surovi zakoni i da

kao i u nas

velika riba na nebu

drži manju u zubima

Protestujući, pjesnik piše Osvetu: ”S blistavim nožem u ruci /širokim i oštrim/ izašao sam iz kuće /u ponoć i mrak/ i snažno ga zario /u svemir/ i isjekao na kriške”. Očigledno, nebo je jedna od Abdagićevih opsesija, i kad ga priziva (tj. boga, u mnogim pjesmama) i kad se žestoko, pjesničkim sredstvima, obračunava s njim. Međutim, ovaj se pjesnik uopšte obratio nebu tek kad se razočarao u zemlju, svoju prvu opsesiju. Kažemo to, naravno, u metafori, ne u smislu grubog tumačenja, ali bez uviđanja pjesnikove suštinske opsjednutosti Zemljom, Nebom, Bogom, Istinom, Čovjekom i Pravdom kao nečim elementarnim i za smisaoni život bitno konstitutivnim nije moguće shvatiti Abdagićevu pjesničku avanturu.

U osnovi Abdagićeva pjesničkog “nagona” (uslovno govoreći) leži tradicionalno-humanistički pogled na svijet i vjerovanje u humani ideal, utopijsku ljudsku zemlju. Istovremeno, traženje Čovjeka sa velikim Č uvijek implicira i nekog Boga sa velikim B, Spas od Istorije koja ne odgovara Pojmu, Transcendenciju. Tim starim i ukletim putem leti i Abdagićev “svemirski brod”, simbol traženja pravednog života u istinskoj zajednici. Socijalno osjećanje u smislu pobune protiv socijalne nepravde (evo: i u poeziji vječne!) ide zajedno sa svim tim, – naš pjesnik je angažovan, katkad kipti od bijesa, katkad već postaje čisti parolaš, propovjednik moralnog života po kategoričkom imperativu! Angažovana i kritička intonacija jednog dijela Abdagićeva pjesništva, ponekad dakle prekomjerno eksplicitna i žestoka, sarkastična i ironična, legitimiše ovog pjesnika kao borca, kao ”vjernika” klasično-pozitivnog ideala čovjeka i dru-štva. Nekoliko pjesama pod eksplicitnim naslovom Ideal govori o pjesnikovoj potrebi za tim ”vjeruju”, za ”čvrstim tlom” bivstvo-vanja u smislu i – ljepoti (jedino će nas ljepota spasiti, jedino je ona zaloga budućnosti – kaže se u jednoj pjesmi). Potreba za ”idealom” raste s uvidom u odsustvo ideala: pjesnik je razočaran ”zablu-djelošću” modernog čovjeka koji bezbožno ”srlja” ”naprijed” su-protno smislu ljepote! Razočarenje koliko shvatljivo toliko i naivno, ali naivnost je pjesnicima dozvoljena! Treba takođe reći da Ab-dagićevo priznanje ideala sadrži svojevrsni poetski mesijanizam: svijet će spasiti samo božanska ljepota, koja je u nekoj vrsti opšteg grijeha pala u zaborav, srušena sa trona. Reformatorsko-mesijanski Abdagićev patos postaje u nekim pjesmama (uglavnom slabijim) takoreći bolesno fanatičan i napadno deklarativan: dođi, Isuse Hri-ste, i sredi stvari na grešnoj zemlji. I to u gotovo bukvalnom smislu, ne samo simbolično! Bez Boga nam hljeb nije hljeb, vino nije vino, a ni pjesnici više nisu anđeoska bića ni proroci! Svijet bez Boga – to je kraj i krah svih vrijednosti.

Najbolje Abdagićeve pjesme, međutim, oslobođene su ”idejne tendencije” u smjeru traženja Boga i Čovjeka; bez ciničkog prezira i kletve na ”grešnog” realno-istorijskog čovjeka one, neposredno i poetski čisto, slave tajnu postojanja ”s onu stranu dobra i zla”. Bez idejne programske deklarativnosti i suvišnog, depla-siranog moraliziranja, bez direktnih kritičkih sudova i filozofski pretencioznih misli, Abdagić progovara smirenije, jednostavnim glasom liričara koji svijetu objavljuje njegove vlastite tajne. To su istinske objave same poezije, manje – kao što autor katkad misli – ”objave” takozvanih velikih ideja, presudnih otkrića. Tako, kad ne želi mnogo, pjesnik upravo postiže najviše; najveća pjesnička tema može biti najjednostavniji lični doživljaj. Tako, kad svjesno i ne traži Boga, pjesniku se dogodi da nađe ono božansko.

Detaljnija analiza poezije Muhameda Abdagića – do koje će jednom, kad autor bude u cjelini i izdavački korektno* ) publikovan, vjerujemo doći – otkriće mnogostruka značenja osnovnih pjesnikovih simbola, od kojih smo neke ovdje tek naznačili. Moglo bi se, na primjer, posebno govoriti o značenju i simbolici često upotrebljavanih riječi kao nož, jagnje, hljeb, nebo, zemlja i dr. Posebno je uo- čljivo stalno pjesnikovo osjećanje opasnosti, sveprisutne smrti, prijetećeg i svagda-mogućeg uništenja egzistencije. To je svojevrsni sindrom osjećanja egzistencijalnog straha. Sam pjesnik, simbol nedužnog i bezazlenog postojanja čiji je smisao jedino u pjevanju, kao da je unapred ugrožen i osuđen na smrt:

Pjesnici vode porijeklo

od tetrijeba

Jer tetrijeb kad pjeva

zaturi glavu unazad

i zažmuri

I sav se preda pjesmi

i ništa ne zna za drugo

niti oka otvara

niti hoće da zna

I tada ga je najlakše

ubiti

(T e t r i j e)

Autor: Stevan Tontić( Napisano 1976. Objavljeno u sarajevskom časopisu “Život”.)

Zaista, pjesnik spada u one koje je ”najlakše ubiti”. On to zna, pa ipak pjeva. Ali, kako pjevati drukčije od tetrijeba, bez da se ”zaturi glavu unazad i zažmuri”?

(sandzackaknjizevnost.com)