Srbija, glavni faktor opstrukcije

Krajnje je vrijeme da se međunarodna zajednica odredi prema zločinu, izvršenom nad Bosnom i bošnjačkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će biti, ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad. Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zločin ne zaboravi

Genocid u Srebrenici jeste i ostat će trajna trauma za sve generacije u Srbiji: sadašnje i buduće. Svaka nova presuda u Haškom tribunlu donosi nove detalje i ogoljuje razmjere tog zločina. Proteklo je 15 godina od tog masakra, ali se društvena svest u Srbiji malo promijenila. Organizovana amnezija i relativizacija blokirala je kritiku selektivnog pamćenja bez čega nema pomirenja.  Bez obzira na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije, odnos prema tom genocidu i uopšte, prema prošlosti iz devedesetih, ostaje glavnom preprekom za normalizaciju u regionu, ali i u Srbiji. Iako je dinamika u regionalnim odnosima intenzivirana, suštinska normalizacija nije moguća bez precizne dijagnoze onog šta se zbilo na prostorima bivše Jugoslavije. Nje nema, ne zato što je nemoguće do nje doći, već zbog toga što je međunarodna zajednica u odnosima sa regionom zauzela neutralan stav, kako bi brže  i jednostavnije, kako vjeruje, Srbiju priključila evropskim integracionim procesima.

Istina o devedesetim potrebna je mladim generacijama u Srbiji. Mada nisu odgovorne, one nose teret frustracije, ali i teret razmišlljanja o tim zločinama. Ako te generacije ostanu samo na interpretaciji po kojoj su Srbi jedine žrtve, lako je predvidjeti da će bošnjačko-muslimansko pamćenje također tražiti osvetu. Koncept ponavljanja zločina treba preduprijediti tako što  će se na izgradnji trajnog mira raditi preko sjećanja  i istine o ratovima devedesetih.

Stav međunarodne zajednice također je doprinio snaženju osjećaja žrtve svakog od lokalnih naroda. Veoma često nejasan stav evropske elite prema NATO intervenciji doprinio je ambivalenciji, jer je generacija evropskih šezedesetosmaša, koja je podržala intervenciju, naknadno osjetila kompleks krivice. To je vješto iskoristio Beograd, jer mu je pošlo za rukom da svim strancima koji su dolazili u Beograd nakon oktobra 2000. godine nametne kompleks krivice i da neutrališe sopstvenu odgovornost za događaje na Kosovu, koji su pretili da cio region povuku u trajni haos.

U tom meandriranju između želje da se Srbija „normalizuje“ i da se cio region u paketu priključi EU, izgubljeno je deset godina. Zato, jer nije moguće poravnati i izjednačiti sve aktere i sve žrtve. Da je tako pokazuje i situacija u Bosni.  Posle gotovo 20 godina od početka rata –  Bosna i dalje ostaje suštinsko neriješeno moralno pitanje Evrope. Nije moguće obnoviti zemlju na isključivo etničkom principu i prepustiti najodogovornijoj strani da određuje sudbinu Bosne. Stalno insistiranje Beograda na statusu quo i  insistiranju na nepromjenjivosti Dejtonskog sporazuma, kao i insistiranju na floskuli da Beograd pristaje na sve „o čemu se tri naroda dogovore“, više govori o nemoći Evrope nego o snazi Srbije. Srbija se podigla na podršci pomoći EU i SAD, a njena politička i ucjenjivačka snaga posljedica je nemoći Zapada da razriješi neka suštinska pitanja koja nisu lokalnog karaktera.

Otvaranje evropske perspektive za sve zemlje Balkana je mobilisalo političke elite regiona, a Sporazum o asocijaciji i NATO partnerstvu (za neke već i članstvo) uspostavilo je okvir, odnosno bezbijedonsu i političku konstrukciju koju treba ispunjavati sadržajem. Činjenica da je taj okvir postavljen je veoma važna, posebno otkako se i Srbija nalazi u njemu. Njime je osnažena evropska perspektiva balkanskih zemalja. Međutim, naredna faza će biti spora i zavisit će od unutrašnjeg potencijala svake pojedinačne zemlje, te horizontalne evropeizacije, odnosno uključivanje samog društva u promjene vrijednosnog sistema.

Da bi se druga faza  ubrzala neophodno je zatvoriti teritorijalna, odnosno državna pitanja Kosova i Bosne i Hrecegovine. Glavni faktor opstrukcije je Srbija, jer nije spremna da odustane od svojih aspiracija što ne šteti samo tim zemljama, već i njoj samoj. Kada je riječ o Kosovu, njegova puna nezavisnost će se ubrzati nakon što Međunarodni sud pravde donese svoje mišljenje. Nastavt iće se talas priznanja,  a  teritorijalna konsolidacija  Kosova će se ubrzati.

Međutim, problem Bosne i dalje ostaje otvoren zbog nedostatka političke volje da se tom problemu priđe i sa moralne tačke gledišta. Bosna je bila i ostalo moralno pitanje Evrope. Krajnje je vrijeme da se međunarodna zajednica odredi prema zločinu, izvršenom nad Bosnom i bošnjačkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će biti,  ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad.  Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zločin ne zaboravi. Najzad, Evropa taj zločin tretira kao svoju moralnu odgovornost.

Revitalizacija Bosne je moguća samo marginalizovanjem etničkog principa, koji treba da ostane tamo gdje se brani suštinski interes svakog naroda, kao što je bio slučaj narodnih veća u skupštioni bivše Jugoslavije. Ne treba odbacivati neka od tih rešenja. Treba odbaciti floskulu koju Beograd često ponavlja da je Bosna „Jugoslavija u malom“ i da je zato neodrživa. Taj stav ne može podržati građanska Evropa. Važno je jasno definisati tačke integracije Bosne (zajednička vojska i policija, spoljna politika, obrazovanje i skupština bez mogućnosti entitetskog blokiranja).

Međunarodna zajednica je dosta uradila na uspostavljanju institucija, uvođenju pravne države, uspostavljanju standarda,  sada bi bila neophodna i ekonomska strategija ne samo za Bosnu, već i za čitav region uz značajnu finansijsku injekciju. Ogromna sredstva koja su bila upućena u region u značajnoj meri su reciklirana ponovo na Zapad, kroz održavanje brojnih misija.

Nation-building Bosne mora se staviti na nove osnove u kojima je građanin središna tačka. Bosanskim Srbima treba pomoći da se oslobode isključive odgovornosti za genocid koju im Beograd podmeće, jer to trajno postavlja zid između njih i Bošnjaka. I najzad, pomirenje u Bosni moguće je samo na istini, a ne na izjednačavanju odgovornosti sve tri strane.

U sklapanju balkanskog mozaika, Bosna je posljednja. Upravo prostor na kome je napravljena i najveća greška. Bilo bi korisno da i Evropa prizna neke svoje zablude i greške. To će pomoći regionu da se i sam odgovornije postavi prema nedavnoj prošlosti.

Jugoslavija je bila model zemlje koja je u sebi sadržavala sve ideale i kontradikcije modernosti. Zato je tako teško otpisati tu zemlju na koju će se zemlje Balkana ponovo vraćati i tražiti svoje izvorište. Uostalom, Jugoslavija je gotovo svima podarila državnost. Na tom prostoru danas vlada arhaičnost, nedostatak ideala i osjećaja za opšti interes i dobro. Bez EU teško da bi se vratio u civilizacijski kalup, jer mu nedostaje autentična i ideja i snaga.

Region, Srbiju posebno, čeka novi napor u osvajanju evropskih vrijednosti. To će biti dug i težak proces. Zato EU već sada mora da definiše novi okvir poput onog o viznoj liberalizaciji, kako sutra  ne bi došlo do demotivizacije elita, ali i građana. Bez EU kao pokretača zemlje Zapadnog Balkana, sem Hrvatske, teško će se pomjeriti iz svojih feudalizovanih pozicija.

Srpska elita može i odustati, jer predsjednik Tadić već traži da EU „jasno  kaže da li Srbiju želi u svojoj zajednici“.  Liči kao da će se odgovornost za neuspeh evropske opcije prebaciti na samu EU. I Vojislav Koštunica to već projektuje kao nedostatak partnerskog odnosa između EU i Srbije, jer Srbija navodno ne vodi računa o sebi.

Na sreću, Srbija nema drugu alternativu Evropskoj uniji.

Autor: Sonja Biserko

Izvor: E-Novine.com