Sait srećan sa – dvije žene i 24 dece!

1
3

Berane – Nesvakidašnja priča iz beranskog naselja Talum, u kući porodice Saiti živi 46 duša. Da bi spremili hljeb za jedan dan porodici potreban džak brašna. U trgovinu idu teretnim autom

Kada je 1999. godine, pred ratnim strahotama pobjegao sa Kosmeta, Šefćet Saiti je u Berane stigao sa “karavanom” ukućana. Sa njim, stigle i dvije žene. Venčana Selvija i njena sadruga i “suparnica” Sabaheta. Sa njima i desetoro djece.

Danas, 13 godina kasnije, porodica je “pojačana” sa još četrnaestoro djece, ali bogami i sa četiri snaje i još 13 unučadi. Sve u sveme u domu Saitija, koji sliči omanjoj kasarni, “stislo” se ukupno 46 duša.

Pri, ko zna kojem po redu pokušaju nabrajanja imena djece, redosledom, priskaču u pomoć supruge Selveta i Sabaheta, koje imaju po sprat u kući.

– Faton, Emra, Ibrahim, Đeljana, Astrit, Biba…, zastaje Šefćet, trže si i nastavi – Ardijana, Varbona, Kasandra, Đulijana, Astrijan, Trim, Alton, Ferdijan, Demuš…, Maksan, Alesandra… Još Muhamed, Miridon, Miridona, Seka, Nani, Gazmen i Đemilja. Možda prvi put u životu uspeo je Šefćet da pobroji djecu i prisjeća se jednog susreta sa “glavnim” za izbjeglice u Podgorici.

ČIJI LI SU ŠTO ja izdržavam ne bi mogao Crveni krst – kaže Saiti, gdedajući u svoje nekoliko djece, čija je boja kože svjetlija nego ona kod braće i sestara. – Hmmm…Ne znam jesu li moji. Ali, neću da se svađam sa komšilukom.

Ova porodica u trgovinu ide teretnim autom. Jer, samo za jednodnevnu ishranu Saitijima je potreban džak brašna od 25 kila, deset kilograma krompira, četiri kila pasulja, desetak litara mlijeka za najmlađe…

– Odjednom potrgujem 50 džakova brašna, 20 džakova krompira, nekoliko paketa ulja, dva džaka krompira. Nisam nikome ostao dužan, mada, mora se ponekad uzeti na veresiju, priča Šefćet, koji se bavi otkupom starog gvožđa, pa je zahvaljujući njemu, Lim očišćen od olupina od Plava pa sve do ispod Berana.

– Od ledenog Lima sam malo i obolio, ali sam napravio ovu “kasarnu” od 15 soba, a u svakoj peć na drva. Zimi potrošimo 60 metara drva, priča čovjek, čija djeca, njih 12 idu u školu, a mnogi pomažu u poslu kojem se zahvaljujući porodica nije osula po dolasku u Berane. Niko od njih nikada nije imao posla sa zakonom, jer u kući se red i zakon znaju.

Crnpurasta djeca jure po kući. Šefćetove supruge ih prebrojavaju. Po dvoje uvijek “nedostaje”. Zadrže se u komšiluku, ali stignu na “prozivku”, pa na kupanje. U zavisnosti od veličine, u kadi ih je najmanje po dvoje. Uz ciku ostali posmatraju “spektakl”, dok se Šefćet sprema na stovarište starog željeza koje prodaje nikšićkoj Željezari, odakle su mu ove godine u februaru unaprijed uplatili pare, svjesni da ne može da radi zbog svega, a da od nečega mora da se živi.

– To je moja kuća, pokazuje Šefćet na “stražaru” opremljenu krevetom, šporetom i televizorom. U kući “plazma” koju je dobio na poklon od sestre iz Njemačke. Dok Šefćet povremeno gleda televiziju i “šalta” kanale, pored nogu mu obavezno stoji prut. Čisto da se djeca ne zanesu i počnu da traže program po svom meraku. Jer, Šefćetu je potreban odmor. Tu su dvije supruge, djeca, unučići, posao. Sve to treba zbrinuti, ispuniti svima želje, koje nisu velike, ali koštaju.

Šefćet priča, zadovoljan životom, djecom od kojih nijedno nije izašlo da prosi, Limom čija huka se čuje do njegovog dvorišta…

(vecernje novosti)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.