Američki zvaničnici su optužili Moskvu da snosi odgovornost za hemijske napade u Siriji.
Rusija je napravila nacrt rezolucije za Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojoj predlaže uspostavljanje novog tijela za istragu o slučaju hemijskih napada u Siriji i raditi “na osnovu detaljnih i nepobitnih dokaza”, izjavio je privremeni predstavnik Rusije pri UN-u Vasilij Nebenzja, dok američki zvaničnici optužuju Moskvu da je odgovorna za hemijske napade u Siriji.
“Želimo se izdići iznad nesuglasica i predložiti uspostavljanje novog međunarodnog istražnog tijela koje će utvrditi činjenice na osnovu detaljnih i nepobitnih dokaza dobivenih transparentnim i pouzdanim metodama, tako da Vijeće sigurnosti može identificirati one koji su odgovorni za upotrebu otrovnih agenasa kao oružja”, istakao je Nebenzja na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a, prenosi agencija Tass.
To bi, prema njegovim riječima, trebao biti “profesionalni i depolitizirani” mehanizam.
‘Rusija godinama zatvara oči’
“Pripremili smo odgovarajući nacrt rezolucije i zatražili od sekretarijata da ga proslijedi članicama. Nadamo se da će članovi Vijeća sigurnosti razgovarati o našoj inicijativi u svojim prijestolnicama što prije”, naglasio je on.
Mandat Zajedničkog istražnog mehanizma u Siriji Međunarodne organizacije UN-a za zabranu hemijskog oružja (UN-OPCW) istekao je 18. decembra 2017. godine, a članice Vijeća sigurnosti UN-a nisu uspjele postići sporazum o produženju njegovog mandata, navodi Tanjug.
JIM je uspostavljen rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a u augustu 2015. godine, kako bi bili identificirani odgovorni za hemijske napade u Siriji.
To tijelo je izdalo sedam izvještaja u kojima krivi sirijsku Vladu za četiri hemijska napada.
U međuvremenu su visoki američki zvaničnici optužili Rusiju da snosi odgovornost za napade hemijskim oružjem u Siriji.
“Mi znamo da Rusija godinama zatvara oči dok njeni sirijski prijatelji koriste zabranjeno oružje”, kazala je američka ambasadorica pri UN-u Nicki Haley na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a.
U Ghouti žrtve i u ponedjeljak
Šef američke diplomatije Rex Tillerson podsjetio je na najnoviji napad u Ghouti.
“Čak i u ponedjeljak je bilo više od 20 civila, pretežno djece, žrtava napada navodno hlorom”, rekao je Tillerson.
Rusija, saveznik Sirije i jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, jedanaest puta je uložila veto na rezolucije o Siriji od kada je taj konflikt izbio prije sedam godina, podsjećaju mediji.
“Bez obzira na počinioce napada, Rusija na kraju snosi odgovornost za žrtve u istočnoj Ghouti”, oblasti u blizini Damska, rekao je američki državni sekretar, koji je podsjetio da je SAD 2013. godine potpisao sporazum o hemijskom razoružavanju Sirije.
Tillerson je rekao da nedavni napadi u istočnoj Ghouti povećavaju sumnju da snage sirijskog predsjednika Bashara al-Assada mogu nastaviti upotrebljavati hemijsko oružje protiv vlastitog naroda.
Blokiranje obnove mandata
Šef američke diplomatije je također zamjerio Rusiji što u Vijeću sigurnosti UN-a blokira obnavljanje mandata međunarodnih istražitelja o upotrebi hemijskog oružja u Siriji.
“Rusija bi barem trebalo da ne stavlja veto, ili da se uzdrži u budućem glasanju o tom pitanju”, dodao je Tillerson, koji je doveo u pitanje cjelokupnu akciju Rusije u rješavanju sirijske krize, navodi agencija Beta.
“Neuspjeh Rusije da riješi pitanje hemijskog oružja u Siriji navodi nas na pitanje koliko je ta zemlja uspela u rješavanju krize u cjelini”, rekao je američki državni sekretar.
Tillerson je govorio u Parizu, gdje su SAD, Francuska i još 22 zemlje najavile osnivanje nove organizacije s ciljem da se identificiraju i kazne oni koji koriste hemijsko oružje.
Izvor: Agencije
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Svakako jedna od najvećih bitaka rata 1991. godine na prostoru Korduna bila je bitka za kasarnu Logorište u Karlovcu, odnosno opsada ove kasarne JNA od strane hrvatskih snaga, koja je trajala od sredine septembra do početka novembra. I jedna i druga strana proglasile su ovu bitku svojom pobedom – naši jer su uspeli da izvuku iz kasarne veći deo tenkova i teškog naoružanja, a Hrvati jer su se na kraju ipak dočepali makar kasarne, poslednje oaze u Karlovcu u kojoj se vijorila jugoslovenska zastava. Gubici na obe strane bili su veliki. O borbama oko Logorišta i proboju hrvatske opsade slušao sam od mog daljeg ujaka Branka M. koji je bio među opsađenima i učesnik proboja, kao i od još jednog lica, koje je takođe bilo u kasarni i učestvovalo u proboju. Neću opisivati sve etape te borbe koje sam detaljno slušao od njih, u stvari ni samu borbu (koja je zaista bila strašna, kako su pričali), nego kako sam ja zapamtio onaj novembarski dan kad je JNA uspela da se probije iz kasarne i izvuče naoružanje na slunjski poligon, koji je bio u rukama naših snaga. Ipak ću napomenuti da je ova kasarna JNA, zbog svog specifičnog položaja, od početka bila potpuno odsečena od naših snaga, ali nije htela da se preda upravo zbog velike koncentracije teškog naoružanja i oklopno-mehanizovanih snaga u njoj, koje oficiri nisu želeli da predaju u ruke hrvatskih snaga. Kad su snage JNA i naši srpski teritorijalci sa Korduna početkom oktobra izvršili ofenzivni napad na Karlovac i hrvatske položaje južno i jugoistočno od grada i kad je dobar deo Karlovca, kako kažu, već dospio pod kontrolu naših snaga, planirano je deblokiranje kasarne u Logorištu, ali povlačenje Lozničke brigade JNA iz Karlovca usled više politike i nečijeg ličnog interesa (govorilo se i čijeg) osujetilo je sve te planove. Ipak, osvajanje naselja Cerovac, Škrtića i cele desne obale Korane do Turnja od strane naših snaga značilo je nešto za opkoljene pripadnike JNA u kasarni, jer su im naši teritorijalci, mada nisu došli u direktnu vezu sa njima, sa novoosvojenih pozicija pružali priličnu podršku. I tako su se kroz ceo oktobar vodili neprekidni artiljerijski dvoboji od ranog jutra pa do uveče. Na to su se naše uši već privikle. Doslovce nije prošao nijedan dan a da se iz smera Karlovca nije čula tutnjava artiljerije. Ponekad bi – ne znam kako – procurila poneka informacija i o zbivanjima oko Logorišta, čija se kasarna JNA uporno branila. Na dan proboja (mi nismo tad znali da se radi o proboju) od ranog jutra počela je uobičajena “muzika”, ali sa osvajanjem dana artiljerijska paljba je postala jača nego inače, a čula se i puščana i puškomitraljeska vatra. “Proradilo” je celo karlovačko ratište, od Perjasice do Kablara. Tog dana moj otac je bio na svom položaju na desnoj obali Kupe, a ujak opet na Korani. Puščana i puškomitraljeska pucnjava kazivali su nam da se ne radi o uobičajenim artiljerijskim duelima, već da je došlo i do bližeg oružanog kontakta između naših i hrvatskih snaga. Na radiju (struje nije bilo) čuli smo samo da je proglašena opšta opasnost za grad Karlovac. Od snažne artiljerijske vatre rekao bi čovek da se zemlja potresa. Češće nego inače počeli su da šište i VBR-ovi (njih su još uvek imali samo naši). U stvari, naši teritorijalci, pod komandom JNA, od težeg naoružanja imali su minobacače, a ostalo teško naoružanje imala je JNA (mada su naši teritorijalci i JNA bili i zvanično jedna vojska, pod zajedničkom komandom JNA). Dan je proticao u toj paklenoj tutnjavi, a sve intenzivnija bila je i puščana i puškomitraljeska vatra. Od pravca Karasovog mosta oglašavali su se i naši minobacači. Svako sat vremena slušali bismo radio (hrvatski), ali za Karlovac uvek je ponavljano samo da je proglašena opšta opasnost i ništa više. (Ratni izvestilac Hrvatskog radija iz Karlovca bio je Davor Matijašić.) Ovoj pucnjavi pridružila se i neka huka kakve još nije bilo. Bilo nam je jasno da se ovog puta očigledno radi o nečem krupnijem nego dotadašnji artiljerijski dvoboji. Pomislili smo da nisu naši opet krenuli na Karlovac kao i pre mesec dana, jer se i onda čula ovakova paklena pucnjava, s tom razlikom da je onda linija fronta bila par kilometara južnije od Karlovca nego sada. Međutim, niko od naših ljudi nije ovog puta govorio o bilo kakvom napadu radi zauzimanja Karlovca do Kupe (što je bio ratni cilj pre mesec dana i koji bi onda urodio plodom, po svoj prilici, da se nije uplela politika te lični i familijarni interesi pojedinaca – tako se pričalo). Strahovali smo za naše na ratištu, jer, kao što rekoh, “proradilo” je celo karlovačko ratište. Tutnjava, eksplozije, strašna huka, a poslepodne je par hrvatskih granata palo i po Malićima i Kosijerima. Tek u 15:00 h, kad je Hrvatski radio davao opsežnije vesti, napomenuli su da su oko “vojarne” u Logorištu u toku žestoke borbe i da hrvatske snage odolevaju “agresorskim napadima”. Proboj nisu pominjali. A oštra i snažna pucnjava nije jenjavala. Negde preko Korane vidio se i dim, nešto je valjda gorelo. Kako se spuštao mrak, artiljerijska pucnjava je postala slabija, ali se pojačala puščana i puškomitraljeska vatra i kao da se odmicala od Karlovca a približavala nama, uz sve jači strahoviti huk koji nije dolazio od pucnjave, a od kojega je zemlja podrhtavala. Ovaj potmuli huk je po noći izgledao još strašniji. Tu i tamo javili bi se još ponekad minobacači, ali sve ređe, a smirivala se i puščana paljba. Samo se ona huka, kao neki ogromni slapovi u daljini, strahovito pojačavala. Neko je rekao da su ovo tenkovi (kao što su i bili). Moglo se i pratiti kretanje te huke, odmicalo se sve dalje od Karlovca i išlo uzvodno uz Koranu. Još nekoliko sporadičnih pucnjeva, a onda, već prilično u noći (u novembru je već 19:00 h prilično u noći), pucnjava potpuno prestade a ona snažna huka, uz podrhtavanje tla, je odmicala dalje od Perjasice, prema Primišlju. Hrvatski radio je javio o osvajanju “vojarne” u Logorištu, čime je Karlovac postao potpuno “slobodan”. Negde oko deset sati uveče saznali smo da je JNA evakuisala kasarnu Logorište, da su izvukli veći deo oružja i probili se kroz hrvatska sela jugozapadno od kasarne prema Perjasici, gde su se spojili sa našim teritorijalcima, a zatim su tenkovi i ostala mehanizacija nesmetano produžili prema poligonu u Zbjegu (nekoliko dana kasnije sudjelovali su u osvajanju Slunja). O žrtvama i gubicima isti glasnik nije znao ništa. Tek nakon par meseci, 1992. godine, kad smo već preselili u Slunj, moj dalji ujak Branko M. ispričao je sve detalje bitke za Logorište, u kojoj je, kao što rekoh, lično učestvovao, a naročito strahote tokom poslednjeg dana bitke, tj. proboja iz kasarne. Tu priču je nešto kasnije potvrdio još jedan njegov saborac, naš poznanik, jedan Srbin koji je pre rata živeo u Karlovcu, blizu gradskog groblja. Po njihovoj priči, ne zna se jesu li bili teži dani kad su bili odsečeni od ostatka sveta, gađani sa svih strana, ili sam proboj kroz, blago je – rekoše – reći, neprijateljsku sredinu, sve dok nisu stigli do srpskih sela. Sećam se strahovitih pojedinosti te bitke koje su ispričali, ali neću ih sada iznositi. A meni je prva asocijacija kad se spomene dan proboja iz Logorišta ona strašna huka tenkova u jezivoj tišini one mrkle noći. Kažem jezivoj, jer je izgledalo kao da je tamo oko Korane sve živo pomrlo, samo se, potresajući zemlju, uz strašnu huku kretao neki nevidljivi div kroz noć. A i kretala se gvozdena kolona…