(RE)PUBLIKA SRPSKA

Bosna i Hercegovina u historiji nije bila „vještačka tvorevina“ kao što je njen manji i veći entitet, a teško može biti u budućnosti, mada ima onih koji bi od historije Bosne i Hercegovine (na)pravili svoju privatnu historiju. Ima i onih koji bi zamjenili mjesta Drine sa Moravom, a (ne) znaju da je Drina nekada tekla kroz Bosnu kao što danas Morava teče kroz Srbiju. Oni (ne) znaju, da je region teško zamisliti bez cjelovite Bosne i Hercegovine. Znaju i da je tronožac lahko prevrnuti i to stoljećima pokušavaju. Oni ga prevrnu drugi ga podignu.

Znaju, ali teško prihvataju historijske činjenice. Znaju kada se historija ponavlja da se geografija mijenja. Da je ovo tačno najbolje (do)kazuje agresija na Bosnu i Hercegovinu i (Re)publika Srpska nastala kroz rat i genocid. Ona je Srbima dala dominaciju na tom prostoru, mada je po Dejtonu trebala biti entitet slobodnih građana koji mogu biti i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i ostali. A koliko imaju prava drugi u (Re)publici Srpskoj (do)kazuje trideset puta uloženi veto kao mehanizam zaštite nacionalnih interesa. Oni zaboravljaju da smo izašli iz 20. u 21. stoljeće, a oni bi se ponovo vratili u 19. stoljeće da bi dovršili nekakve ciljeve zaboravljajući da ih to izmješta iz historije, ali (od)vodi u historijski ćorsokak.

Srpsku historiju ni Srbi sami ne razumiju u njenoj složenosti, a mješaju se i kopkaju tuđu. To nije samo jedna historijska tendencija, ona iz 19. stoljeća, nego i moderna shvatanja da ljudi mogu živjeti sa svojim razlikama u međusobnoj komunikaciji. Srbima je, sigurno, potreban intelektualni potencijal da izađe iz razdoblja u kojem je došla u sukob s bivšim jugoslavenskim republikama, a srpski narod u sukobu s drugim narodima kao agresori i u toj agresiji izvršili su i genocid nad Bošnjcima u Bosni i Hercegovini. „Ljute se“ kada čuju istinu da je (Re)publika Srpska genocidna tvorevina i da se Srebrenica tako često spominje u svijetu kao i Banja Luka. U Srebrenici su tokom rata tenkom i puškom ubijali Bošnjake, a danas u „miru“, u Banja Luci ubijaju olovkom i gumicom. Mada čitav svijet zna da su svi predsjednici (Re)publike Srpske, većinom kriminalci i ratni zločinci težili ujedinjenju svih Srba u jednu državu, što se pokazalo da je inkopatibilno s vremenom. Mnogi su mislili da će doći do smjena generacija u politici u Bosni i Hercegovini pa i u (Re)publici Srpskoj kao svugdje, biti neizbježna, jer su predhodnu generaciju smatrali odgovornom, ali je ta normalna smjena odgođena i usporena. Današnja generacija političara suviše obuzeta vlašću, suviše obuzeta sobom, egoistična i veoma malo korespondira i s prošlošću i s duhom vremena.
Novi predsjednik (Re)publike Srpske koji sa njom i u krevet ide (postala je punoljetna) prezire (punicu) Bosnu i Hercegovinu, to da kao predsjednik stoji na čelu pola države za koji kaže da je „bolji bh entitet“, a cijelu mrzi, omaložava, sikteriše, to se ne može naći ni kod divljih plemena.

U okruženju aktualna politika više formalno slijedi duh vremena, integracije i svijeta bez rata i nasilja, ali nedostaje dubina kada je u pitanju prošlost i budućnost. Srbe i region u cjelini od nedavne prošlosti može izliječiti spuštanje na realno tlo, (prošla su vremena „nebeskih naroda“), bilans onoga što se dogodilo i svijest o tome da su bili vratili u barbarstvo i dopustili nasilje kakvo nije poznavala Evropa nakon Drugog svjetskog rata. To vrijeme su obilježili laž, pljačka i zločin i na tome se ne može zasnovati nikakva budućnost.

Koliko je bitna laž kod Srba najbolje je objasnio srpski političar i pisac Dobrica Ćosić: „Mi lažemo da bih varali sebe, da tješimo druge, mi lažemo za oprost. Mi lažemo da bih se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bih skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma, potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način…“

Srbi sa obadvije strane Drine smatraju Dobricu Ćosića kao oca srpske nacije pa ga i u lažima slijede da ne zanemare legendu, vrhunske i moralne vrijednosti srpskog naroda… Na prostorima Bosne i Hercegovine bio je i pljčkaški rat, jer su se u Beogradu opljačkane stvari iz Sarajeva prodavale na aukcijama u raznim elitnim beogradskim hotelima, a nije samo Sarajevo bilo opljačkano, nego i drugi gradovi i sela Bosne i Hercegovine. Bošnjaci sve to zaradiše sa svojih deset prsta, a dođoše Srbi sa tri prsta i sve to oteše ili uništiše! Pljačkaši na prostoru Bosne i Hercegovine bile su srpske policije, vojske i brutalne ubice, o tome je puno (na)pisano.
I današnji odnos između Srbije i Bosne i Hercegovine nije uvjerljiv, ne pokazuju da žele Bosnu i Hercegovinu kao susjeda, da je tretiraju ravnopravno i da nema nikakve pretenzije u odnosu na nju. Srbija želi (Re)publiku Srpsku kao dio sebe i tako iščitavaju „Specijalne odnose“. Obilaze se da se ispred kamera specijalno (iz)grle, a druge izigravaju. Predsjednik Srbije Tadić u svojim izjavama kao papagaj ponavlja rečenicu: „Da Srbija smatra da se do političke situacije u Bosni i Hercegovine mora doći dogovorom tri konstitutivna naroda i dva entiteta u Bosni i Hercegovini“. Još nismo čuli Tadića ili bilo kojeg političara iz Srbije, (oni su Srbija), a koji su toliko često u Banja Luci kao i Beogradu da je rekao: „Da dogovori tri konstitutivna naroda, (ne zaboraviti ostale) važe i u entitetima, a posebno u (Re)publici Srbskoj. Naprotiv, oni tvrde da je(Re)publika Srpska samo „srpska“, mada je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu tamo živjelo preko 40%, a danas „živi“ ispod 10% nesrpskog stanovništva. Zato politička elita manjeg entiteta i s pominje 90% podrške stanovništva koji bi pozitivno odgovorio na referendum koji bi oni (ras)pisali, jer znaju: „Koga nema bez njega se može.“

(Ne)moć nesrpskog stanovništva u (Re)publici Srpskoj, je (ne)moć nesrpskog stanovništva na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. (Ne)srbi, jeste li spremni u oči se pogledati i da je nacionalna politika u Bosni i Hercegovini, zlo koje nas nije mimoišlo. To zlo moguće je pobijediti ako svi u Bosni i Hercegovini, pa i u entitetima shvate da to sve i svima pripada, a ne onima koji žele samo za sebe imati. Proces istinske demokratizacije koji zasigurno priželjkuju svi koji ovu zemlju osjećaju svojom, može otpočeti tek kad bosanskohercegovački Srbi,Hrvati, Bošnjaci i ostali svojim praktično – političkim ponašanjem pokažu svoju privrženost ovoj zemlji. Da li će do toga ikada doći, teško je odgovoriti, ako znamo da u Bosni i Hercegovini nema komunikacije u sopstvenom narodu, kako onda ostvariti komunikaciju među ostalima? Unutrašnji dijalog nezamjenjiva je formula uspjeha Bosne i Hercegovine, sa puno uvažavanja, respekta i međusobne tolerancije. Ali, od svega nabrojanog još uvijek nema ništa.

Umjesto toga dobroga političari (na)praviše zlo u Bosni i Hercegovini proizvedoše bolest mržnje „rak – ranu“ od koje su se zarazili i mladi u Bosni i Hercegovini. Oni se međusobno ne poznaju, neki idu u istu školu, (dvije škole pod isim krovom), niti se žele upoznavati, niti zajednički liječiti, pa kako će onda izgledati buduća Bosna i Hercegovina sa bolesnicima opake bolesti? Posebno je ta bolest mržnje izražena kod mladih iz (Re)publike Srpske. Da li izreka: „Na mladima svijet ostaje“ važi u Bosni i Hercegovini?

Ne razumjem „logiku“ po kojoj bi samo Bošnjaci bili obavezni baštiniti takav odnos. Ako neko kaže da je Bosna i Hercegovina ili entitet samo njegov oni od toga imaju (naj)manje, jer to samo dobro koriste nacionalne vođe, a njihove nacije (ovce) žive u bijedi i torovima praznih jasala. Da je zajednički puno toga moguće ostvariti ide u prilog hiljadugodišnja historija Bosne i Hercegovine koja to potvrđuje. Bosna i Hercegovina je svima u amanet data da se i u budućnosti (o)čuva od onih koji je ne vole i koji prave svoje torove, (blentitete), ali punih jasala nacionalističke slame…

Autor: Mehmed Delić

Izvor: Bosnjaci.net