Ramazanski dani u Novom Pazaru

Na razmjeđi dana i noći, negdje u suton, valjda po navici ili čuvajući stari običaj, grupe djece stoje na ulici nestrpljivo čekajući da se ezanom (molitvom) i upaljenim kandilima sa džamija oglasi kraj dnevnog posta. To znači da je vrijeme za iftar, prvi obrok posle cjelodnevnog posta. Vrijeme iftara oglašava se i na svim trima lokalnim televizijama, svaka muslimanska kuća ima ramazansku vaktiju, poseban kalendar sa u sekundu tačnim rasporedom posta. Jer, dužina dnevnog posta u vrijeme ramazana se mijenja, prateći dužinu dana.

U vrijeme iftara grad prosto opusti, kao da život zastane. Nepisano je pravilo da se u to vrijeme zatvore prodavnice, da pauzu naprave sve službe. I oni koji iz bilo kog razloga ne poste nastoje da u vrijeme iftara objeduju sa svojom porodicom.

Muslimanski mjesec posta prosto je promijenio ritam života u Novom Pazaru. Svi koji su mogli, planirali su da godišnji odmor koriste baš u vrijeme ramazana. Neka privatna preduzeća pustila su radnike na kolektivni godišnji odmor. I oni koji su išli na ljetovanje vratili su se, jer post ne ide uz more, plažu, odmor i razonodu. Pojedini muslimani koji rade u zemljama Zapadne Evrope ostali su u zavičaju i u vrijeme posta, da se nostalgično sete vremena nekadašnjih ramazana.

Putnik namjernik će uzaludno u centru Novog Pazara tražiti kafanu u kojoj može da popije pivo. Većina ugostiteljskih objekata, čiji vlasnici su muslimani, u vrijeme posta ne služi alkohol, a i radno vrijeme je pomijereno, pa većina radi samo noću, od iftara do sufura. Preko dana se u kahvečajnicama mogu vidjeti ljudi koji tu dolaze po navici, sjede, gledaju prolaznike, ali pred njima nema ni kahve ni čaja, ni pepeljare. U vrijeme posta i cigareta je grijeh.

Neupućene u ramazanski ritam Novog Pazara moglo bi da zbuni i to što će u podne uzalud tražiti da kupe hljeb i u bolje snabdijevenim marketima. Rafovi prazni, a kupci – ravnodušni. Znaju svi, kad se u kasno popodne približi vreme iftara, otegnu se redovi ispred pekara. Kupuju se čuvene lepinje, pitice ili kako ih ovdje zovu, ramazanke, posute crnim zrncima ćeregotija, što im daje specifičan miris. Ramazanke mijese i velike savremeno opremljene pekare, ali su najbolje one iz starih pekara na ćumur i drva. U Staroj čaršiji zubu vremena odolijevaju još dvije takve pekare. U redovima za ramazanke stoje i Srbi. Neki bi da štrpnu okrajak vruće lepinje još na ulici, ali nije red, izgledalo bi da to čine u inat komšijama muslimanima, koji poste, a to ovdje nije u redu.

Za iftar se, češće nego obično, spremaju tradicionalna jela – jahnija, đuveč, pilav. Djevojke i mlade snahe u vrijeme ramazana najbolje usavrše svoja kulinarska znanja. Posle iftara uobičajena su porodična ramazanska posijela. Ili muškarci odlaze u kafečajnice, gdje uz šah, drevnu igru talpu, domine ili karte, ali bez kocke, jer i ona je greh, prekraćuju vrijeme do sufura. Žene kod kuće spremaju sufur, posljednji obrok pred svitanje i pred novi dan posta.

Ramazan je za muslimane sveti mjesec posta čiji cilj je vežbanje strpljenja, smirivanje duše i uzdržavanje od ružnih misli i dela. U vrijeme posta vjernici se češće nego inače okupljaju u džamijama, a najčešće na teravijama, večernjim molitvama posle iftara. I skoro da je nemoguće naći vjernika koji će da kaže da mu post teško pada. Obaveze da poste oslobođena su deca, trudnice i dojilje, kao i bolesni. Svoju izdržljivost prvih dana ramazana isprobavali su i oni kojima zdravlje to ne dozvoljava, pa se broj pacijenata u hitnoj službi zdravstvenog centra udvostručio. I uzimanje leka sa gutljajem vode znači prekid dnevnog posta.

Svake godine ramazan se pomjera za deset dana unaprijed, a ove godine traje do 9. septembra, kada će muslimani slaviti najveći praznik – Bajram. Ove godine dnevni post traje oko 17 sati. U narodu postoji izreka da ramazan „kako uđe, tako i izađe“. Misli se na vremenske prilike, pa ako je mjesec posta počeo u vrijeme sunčanih i toplih dana, takvi će potrajati do Bajrama. Tropske vrućine i kod vjernika izazivaju žeđ, a ona se, kažu, najbolje gasi klekom – specijalnim sokom od kleke. Prave ga brojne domaćice, a prodaje se na ulici – boca od dva litra za sto dinara.

Autor: Slavka Bakračević

Izvor: Politika.rs