Sandžak – Bošnjaci su autohton narod koji u proteklih hiljadu godina naseljava prostor Balkana. Kako pokazuju rezultati novih istraživanja, Bošnjake pored bogumilskog porijekla, u značajnoj mjeri, određuje i ilirski supstrat. Zbog činjenice da su bili prepoznatljivi po ljubavi prema životu, njihova demografska politika je bila na većem nivou organiziranosti nego kod naroda sa kojima su dijelili životni prostor.
Zbog kaskanluka komšija često su bili suočavani sa raznim pokušajima denacionalizacije, odnosno izazovima fizičkog opstanka. No, bez obzira na politiku u vidu provođenja njihovog „nacionalnog opredjeljivanja“, Bošnjaci su uvijek, kada im je pružena prilika, u ogromnoj većini izražavali poseban etnički kulturni entitet i identitet.
Proces povratka nacionalnog imena
Prvi poratni popisi stanovništva u Jugoslaviji Bošnjacima su davali izbor da se „opredijele“ kao pripadnici neke druge nacije (Srbi i Hrvati) ili ostanu „neopredijeljeni“.
U Jugoslaviji je 1948. bilo 810.126 (BiH: 778.403) nacionalno „neopredijeljenih“ Bošnjaka, dok se više od petine (22%) ove populacije „opredijelilo“ vlastitom voljom ili administrativno za Srbe, Hrvate, Crnogorce itd.
Pri popisu stanovništva 1953. za sva lica jugoslovenskog porijekla, „koja nisu bliže nacionalno opredijeljena“, što se prije svega odnosilo na Bošnjake, uvedena je statistička kategorija „Jugosloven-neopredijeljen“. Neopredijeljenih Jugoslovena, tj. Bošnjaka, izbrojeno je 998.697 (BiH: 891.800).
Godine 1961. Bošnjaci su, vjerujući da je to napredak u procesu povratka nacionalnog imena, prihvatili za etničku vjersku odrednicu Musliman. Presedan kojeg nećete naći nigdje drugdje u svijetu. To zapravo govori kolika se nepravda i danas nanosi Bošnjacima kada im se iz pojedinih neodgovornih, ali i zlonamjernih krugova, iz Beograda i Zagreba, spočitava „da ni sami ne znaju kako se zovu“.
Na popisu 1961. godine pravo da se izjasne kao „Muslimani u etničkom smislu“ iskoristilo je 972.960 (BiH: 842.248), uz onih 317.125 koji su se izjasnili kao Jugosloveni, odnosno neopredijeljeni.
U svakodnevnoj političkoj praksi osobenost Bošnjaka se donekle uzimala u obzir, posebno u raznim predstavničko-političkim tijelima, mada proporcionalno ni približno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu. Konstantno se insistiralo na podobnosti kadrova iz bošnjačkog nacionalnog korpusa. Praktično je bilo onemogućeno proučavanje historije, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka.
To je posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, u prvom redu srpske, nacionalne/nacionaliističke interese u BiH. Dok se vodila rizična kulturno-politička borba da se Bošnjacima konačno omogući da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim početnim slovom (Musliman), dotle se početkom šezdesetih godina jedna grupa intelektualaca u emigraciji, da bi se oslobodila hrvatskog i srpskog pritiska, odlučno vratila bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosansko-muslimanskoj nacionalnoj identifikaciji. Taj je stav jasno i argumentirano iznio Adil Zulfikarpašić u Bosanskim pogledima septembra-oktobra 1963. Političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji nisu bile ni približno zrele da se bošnjaštvo, koje su zagovarali Zulfikarpašić, Balić i drugi saradnici Bosanskih pogleda, prihvate.
Napredak u pravcu vraćanja prava na slobodno korištenje nacionalnog imena Bošnjaka načinjen je Ustavom SR BiH 1963. te Saveznim ustavom iste godine, odredbom o izmjeni grba SFRJ, kojem je dodata šesta baklja kao simbol Republike BiH i bošnjačkog naroda, kao jednog od šest jugoslavenskih naroda. Sve političke dileme u pogledu nacionalnosti Bošnjaka odlučno su odbačene na 17. sjednici CK SK BiH februara 1968., u čijim se zaključcima izričito kaže da i historija i „današnja socijalistička praksa“ potvrđuju da su Muslimani poseban narod.
Početkom januara 1969. održan je zajednički sastanak predstavnika Matice srpske, Matice hrvatske i članova uredništva beogradske i zagrebačke redakcije Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U dokumentima ovog skupa, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, istaknuti su i Bošnjaci kao ravnopravan subjektivitet kada je riječ o problemima zajedničkog književnog jezika.
Dileme oko nacionalnog osjećanja Bošnjaka na najbolji način su razriješene prilikom popisa stanovništva 1971. Po ovom popisu, u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932 Bošnjaka, što je činilo 8,4 % ukupnog stanovništva. Bošnjaci su po brojnosti bili treća nacija u Jugoslaviji.
Iako se činilo da protivnici bošnjačke samobitnosti napokon shvaćaju kao i Milovan Đilas „da su nastojanja da se od Bošnjaka načini nešto drugo, a posebno Srbi ili Hrvati, propao projekt“, ipak su mnogi priznavanje Bošnjaka kao naroda smatrali trenutnim i u datim okolnostima politički oportunim rješenjem. Bošnjaci su priznavani u političkoj ravni, dok im je istovremeno poricana svaka identifikacija, etnička, povijesna i kulturna sadržina nacionaliteta.
Nacionalnost Bošnjak, vjera islam
Na talasu demokratskih promjena početkom 90-tih godina, uprkos činjenici da su Bošnjaci bili izloženi prijetnji nestanka sa ovih prostora, dolazi prvo u Bosni, a nešto kasnije i u Sandžaku, do uspješnog završetka borbe za povratak prava na službenu upotrebu nacionalnog imena Bošnjak. Ogromna većina Bošnjaka u Bosni i Sandžaku, na posljednjim popisima koji su organizirani, izjasnilo se kao Bošnjaci.
Srbija i Crna Gora nastavljaju denacionalizatorsku politiku prema Bošnjacima
Iako se mislilo da je zadat konačan udarac negatorima nacionalne posebnosti Bošnjaka, ispostavlja se da nije tako. Svjedoci smo reafirmacije mračnih aveti prošlosti koje nastoje kvazinaučnom argumentacijom i posezanjem za notornim historijskim lažima pokolebati samopostojanost bošnjačkog nacionalnog identiteta.
U Bosni je taj proces osujećen. U Sandžaku je malo ozbiljnija situacija, posebno u južnom dijelu. Crna Gora suočena sa ozbiljnim problemom da održi većinu onih koji podržavaju njenu nezavisnost sprovodi nasilnu politiku denacionalizacije Bošnjaka. Pošto su svjesni da od Srba, pogotovu Albanaca, ne mogu napraviti Crnogorce, svoje djelovanje su usmjerili prema Bošnjacima i Romima. Mnogo je primjera koji govore da se na provođenju tog plana koriste najrazličitije metode pritiska i prisile gdje se oni koji se izjasne kao Bošnjaci konstantno progone, ostaju bez posla itd.
Zato je jedan od prioriteta u narednom periodu, posebno na čelnim ljudima novoosnovane BKZ u Crnoj Gori, da porade na razvijanju svijesti i jačanju kapaciteta Bošnjaka kako bi se osujetili dalji pokušaji cetinjskih oligarha da preko leđa Bošnjaka osiguravaju sebi primat u odnosu na Srbe.
Što se tiče Bošnjaka u Sjevernom Sandžaku i Srbiji, tu je situacija donekle povoljnija. U Sjevernom Sandžaku gotovo stoprocentno se ljudi izjašnjavaju, u nacionalnom smislu, kao Bošnjaci. Malo je nepovoljnija situacija u centralnoj Srbiji i Beogradu gdje se ljudi i dalje, u određenom broju, izjašnjavaju kao Jugosloveni, odnosno neopredijeljeni. To je, svakako, iz razloga što se čak i na početku 21. vijeka u ovoj zemlji ne osjećaju sigurnim, te strahuju da će, ako se budu izjasnili Bošnjacima, imati problema u mjestima gdje većinski ne žive pripadnici njihove nacionalne zajednice.
U političkom smislu, kao i sedamdesetih, pravo da se izjasne kao Bošnjaci im je garantirano, ali i danas nema gotovo ništa bošnjačko u obrazovnom sistemu Srbije. I ono malo što ima pokušava se osujetiti na perfidan način. Najdrastičniji je primjer implementacije nastave iz predmeta Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture, gdje se bošnjačka djeca primoravaju da biraju između izučavanja maternjeg jezika i informatike.
Popis 2011.
U Crnoj Gori je prije izvjesnog perioda završen popis. Podgorička vlast još frizira rezultate. Došlo je do napretka kada su u pitanju Bošnjaci, mada još ne na zadovoljavajućem nivou, jer se nećemo zadovoljiti dok se i posljednji zavedeni Bošnjak ne osvijesti. Pojavio se i novi moment u strategiji crnogorskih vlasti prema Bošnjacima, vezano za vjeroispovijest. Sada u Crnoj Gori zvanično ima i „pripadnika islama“ i „muslimana“. U normalnom svijetu je to jedno. Odlukom predsjedništva BNV-a koja je rezultat vjerovanja da će na sljedećem popisu politika diskriminacije kojoj su Bošnjaci izloženi kulminirati falsificiranjem rezultata, Bošnjaci u Srbiji će bojkotirati popis kako ne bi dozvlolili onima koji su ih nastojali neutralizirtati genocidom da to učine popisnom statistikom.
Autor: dr Admir Muratović
We esselam alejkum we rahetmullahi,
Najveca opasnost opstanaka Bosnjaka je ekonomija i asmiliacija. Preporucio bi Bosnjacima juznog Sandzaka da pokazu vecu ljubav i patriotizam prema Sandzaku i naravno matici Bosni. Ako se nastavi ovako, nije iskljucivo dabi sadasnja tako zvana “muslimanska” nacija i “crnogorski” muslimani postanu vecina u juznom Sandzaku.
Autonomija Sandzaka mora bit ostvarena,ostavi mo se Suljceta ,Rasimceta i svih ostalih domacih izdajnika.
Braco i sestre Sandzaka ujedinimose i dajmo glasove na sledecim izborima onima koji ce se boriti i izboriti za Autonomiju Sandzaka.Bojkotujmo popis,onih koji nas umanjuju ,tlacei vrse nevidzeni TEROR i diskriminaciju nad Bosnjacima.
Doslo je pravo vrijeme da se nasa prava potraze uz mirne proteste,ocekujemo da to bude ovih dana jer postoji kriticna masa u narodu,ovakvo stanje postaje nepodnosljivo…vrijeme je da evropa zna za nasu diskriminaciju ali direktno sa terena,medijski propraceno…
Zanima me zbog čega je kod vas stanje nepodnošljivo? I kod mene u Plandištu stanje je više nego nepodnošljivo i postoji kritična masa samo što nemamo verskih sukoba da bi se nezadovoljstvo tako kanalisalo. I ja sam diskriminisan od strane političko-birokratske elite na lokalnom i državnom nivou. Ne mogu da dobijem sud protiv lokalnog tajkunčića jer je sudija potplaćen, ne mogu da dobijem posao jer nemam 5000e, ne mogu pošteno da započnem privatni biznis jer me lokalna samouprava koči,ne mogu da pišem ćirilicom jer pokrajinska vlast koristi latinicu……ali to nije zato što sam srbin nego je “takva tura naišla”.
Činjenice koje se iznose u tekstu su apsolutno tačne, ali su istrgnute iz konteksta sveukupnih društvenih zbivanja u poslednih 65 godina.
Kada bi se izostavila poslednja dva reda i slika, tekst bi više bio poziv na popis nego na bojkot.
Nije mi jasno kako uvaženi dr Muratović sebi može da dozvoli donošenje zaključka na osnovu teze koju je samo izrekao a nije je obrazložio ni jednom rečju i pored toga što su sve ostale činjenice u tekstu u suprotnosti sa tezom da treba bojkotovati popis.