Jedna od čudnih pojava koje se mogu sresti među muslimanima jeste da ima i onih koji su revnosni u pogledu ramazanskog posta ali – nažalost- nisu revnosni u obavljanju namaza.
Ljudi se prema ramazanu odnose sa naročitim uvažavanjem, što se prenosi s koljena na koljena, i što se usuđuju povrijediti samo veliki grješnici koji jedva da imaju išta sa islamom.
Po mjerilima vjere gledano namaz je značajniji ibadet nego post, on zauzima prvo mjesto među ibadetima i on je stup islama. Namaz razlučuje vjernika od nevjernika, odvaja vjernika od neznaboštva, nemara i pretjerane ljubavi prema ovome svijetu. Ima i takvih ljudi koji nisu svjesni važnosti koju namaz ima u islamu tako da pojedini prožive cijeli život ne učinivši ni jednu sedždu pred Allahom!
Svakog ramazana se srećemo sa pitanjem koje se stalno ponavlja: Šta je sa onima koji poste a ne obavljaju namaz?
Ako bi se držali mišljenja da je osoba koja ne obavlja namaz nevjernik a koje se da razaznati iz nekih hadisa i koje je zastupao određeni broj ashaba i učenjaka kao što su Ahmed bin Hanbel, Ishak bin Rahivejh i drugi, onda bi se kao jasno nametalo da je post ovakve osobe ništavan jer je onaj ko ne obavlja namaz nevjernik a post se ne prima od nevjernika.
Međutim ako se držimo mišljenja većine učenjaka da je osoba koja ne obavlja namaz veliki grješnik, a ne nevjernik i imamo pritom na umu da Allah neće ni jedno dobro djelo poništiti, niti će bilo kome ni najmanju nepravdu učiniti što Kur’an poručuje: ‘onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga’ (El-Zilzal) onda je jasno da äe takva osoba biti odgovorna za neobavljanje namaza a da će za post biti nagrađena. To što će neko biti kažnjen za neizvršavanje jedne dužnosti ne poništava nagradu za drugu dužnost koju je izvršavao, jer Uzvišeni Allah je kazao:
“Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati. “ (El-Enbija, 47).
Pogledamo li sa odgojnog aspekta šta bi nam vrijedilo da nekome ko posti a ne obavlja namaz kažemo: Svejedno postio ili ne postio nemaš nikakva sevapa? To bi ga možda navelo da prestane izvršavati i post i time bi se prekinula i njegova posljednja veza sa vršenjem vjerskih dužnosti. Štaviše, rezultat ovakvog odnosa prema spomenutoj osobi mogao bi biti da se nepovratno udalji od vjere!
Korisnije će biti ako kažemo: Neka ti Allah da nagradu za post. Trebao bi izvršavati i ostale islamske dužnosti jer ima i bitnijih od posta, kao što je namaz. Ti podnosiš i glad i žeđ radi Allahovog zadovoljstva zašto bi ti onda predstavljalo napor da staneš u saf sa klanjačima i da se radi postizanja Allahovog zadovoljstva prigneš na ruku’?!
Održavanje ovakve veze koja ga spaja sa islamom, pa makar samo jedan mjesec u toku godine, bolje je nego je prekinuti i ostati bez nje.
U svakom slučaju ćoravost je bolja od sljepila.
Izvor:
Jusuf el-Karadavi (1990) “Propisi o Postu”
akos.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
