Oči boje Lima

Pričala bih o onima koji to zaslužuju. Ali njih nema. Govorila bih sa onima koji me razumiju. Ali njih je odnijela voda. Brujala bih Limu o svijetu oko njega, o bolu kad ga napuste njegovi, ali on se uspava. Stajala bih na ćupriji u Višegradu, i Drini šaputala kako više nije čista. Ali ona ne sluša. Možda bih bila i ja ista. Ali više ne pitam.

Ime joj bilo Sejdefa. Življaše u skromnom domu svojih roditelja, Enesa i Hatidže, ondje gdje se nebo najlakše osmjehne i ondje gdje se ljudi najdražima osjete. Pričala je čaršija kako Sejdefa noćima posjećuje jedan stari bunar. Taj bunar se nalazio nedaleko od Sejdefine porodične kuće, ali je bio na glasu kao mjesto prikaza i privida. Neko ga naziva i Sejdefin bunar. Ko bi prošao pored bunara svakog jutra bi nalazio tragove – Sejdefa je za sobom ostavljala bisere, ili latice ruže, ili bi pak ostavljala  stari sahan, što joj je nana rahmetli poklonila. Mada, često su je ljudi viđali i kao sama stoji noću nad bunarom i nešto šapuće. Svako bi se sklanjao, smatrao je ludom i nije želio niti ikakav kontakt sa tom djevojkom. Sejdefina majka ubrzo preseli na ahiret, a otac joj dovede drugu ženu u kuću. Nju je Sejdefa prihvatila, ali gubitak majke je teško podnijela. Trudila se uvijek biti od koristi, koliko – toliko, jer šta je znala jadna djevojka koja je bez majke rano ostala. Međutim, život nije bio nimalo dobar. Sejdefa je često ostajala iza svih da pospremi, da očisti, da ispašta i za ono za šta nije kriva, ali nikada, nikada nije bila niti pohvaljena niti nagrađena. Daleko od toga. Odluči Sejdefin otac svoju ćerku dati nekom imućnom trgovcu. No, takvih je bilo malo. A Sejdefa niti je prihvatala niti odbijala. Njoj je sudbina bila ispisana najjačim mastilom, najkrupnijim događajima, baš kao što joj je život bio ispunjen najnježnijim snovima. Za druge ona je i dalje bila luda djevojka. Imala je dugu crnu kosu, kao gar, bijelo lice, snažno srce. Vitkog stasa, umilnog pogleda, davala je do znanja da je to jedna plemenita duša. Ali kada se dublje zagledaš u te modro zelene oči, oči boje Lima, shvatiš da možda postoji neka istina u vezi sa onom pričom o bunaru.

Sejdefa je imala jednu čudnu naviku. Kada bi ujutru obukla svoj dugi kaftan, oko vrata stavila najnovije bisere, na prste duge stavila najotmenije prstenje, obula najukrašenije nanule, zapisala bi na jedan papir nešto i ostavila bi ga pod svoj jastuk. Niko to nikada nije pogledao, otac kao otac, takve stvari ga ne zanimaju, niti bi zalazio u djevojačku sobu, niti bi što pitao, maćeha nikada nije ni marila za Sejdefu, a majka, koja bi uvijek bila tu, koja bi svojim mirisom ispunila djevojačku sobu, više to nije mogla učiniti. Sejdefi je to najviše nedostajalo. Življaše sa tim bolom i patnjom kao sa nečim što moraš prihvatiti, iako osjećaš da te sve manje spolja  ima dok te iznutra sve više nestaje. Postaješ samo slika, samo crta prolaznog što bi da se upiše u vječnost. Otac nađe Mehmeda, mladog zanatliju i trgovca, iz Pljevalja,i odluči da mu da Sejdefu. Mehmed je bio naočit mladić, visok, krupan, taman, sa plavim očima, tako plavim da se i nebo od njih umijelo postidjeti. Sejdefa je ubrzo napustila svoju kuću i otišla Mehmedu. Da ga je voljela – nije, jer je pristala na brak gotovo ne znajući ga. Međutim, vremenom se zaljubljivala u njegovu dobrotu, ljepotu njegove duše, pa onda i u njega, kao u još jednu crtu prolaznog što bi u vječnost ušla.  Mehmed je od prvog dana zavolio Sejdefu. Njega je privukla njena snaga, njena bezbrižnost, njen osmijeh koji nastaje kada je najteže, njena čista duša. Nije se obazirao na priče pribojskog kraja, već je Sejdefu prihvatio kao svoju od dana kada je pogledao u oči boje Lima.

Ni njemu Sejdefa nikada nije rekla o bunaru, o laži ili istini u vezi sa njim. Štaviše, on ju je rijetko i pitao. Trudio se da izbjegne tu temu, da ne bi doveo u neprijatnost niti nju, niti sebe. Ali Sejdefa je i dalje često sanjala bunar, onaj isti bunar koji je noćima posjećivala. U snovima bi zahvatala vodu iz tog bunara, ogledala se na mjesečini u njemu, pa bi se onda budila uplakana. Mislila je da je u pitanju nostalgija za Pribojem, ili jednostavno sjena prošlosti koja je nikada neće napustiti. Nedugo zatim Sejdefa i Mehmed dobili su sina Arifa. Mali Arif bio je nalik na svog dedu Enesa. Sejdefa kao da je osjećala da dijete treba da raste malo i uz dedu, odluči da sa Mehmedom i Arifom posjeti svoj rodni Priboj. Nisu je lijepe vijesti sačekale. Otac joj je ležao u postelji, maćeha napustila kuću, prašina pohvatala police, paučina isplela godine, samo stare slike ostale da o nečem svjedoče. Ulazeći u svoju sobu, Sejdefa potraži one papire koje je ispisivala danima. Sve je bilo kako je i ostavila. Odnese ih u sobu pokraj svog oca. Nije željela vratiti se u Pljevlja. Htjela je ostati pokraj oca, jer je osjetila da mu se bliži kraj. Svaki dan čitala mu je po jednu poruku sa papira, a na njima su bili zabilježeni najljepši trenuci iz djetinjstva. I tada bi, i pored teške očeve bolesti, primjetila osmjeh na uglovima njegovih usana. Uzeo bi je tada za ruku, stegnuo onako očinski, toplo, i izustio :“Oprosti što nisam bio bolji otac.“

Već nekoliko dana nakon očeve smrti Sejdefa je bila sa Mehmedom i Arifom u svojoj staroj porodičnoj kući. Željela je ostai tu još koji dan, a Mehmed se uputi u Pljevlja da uzme još ponešto stvari za dijete. Te noći, Sejdefa je sama ostala sa Arifom u kući. Usnila je čudan san. Neke bijele ruke vukoše Mehmeda od nje, grliše ga, lomiše ga, savijaše ga, daviše ga, i na kraju ga potpuno uzeše. Ona se probudi sva uplakana, uplašena, prigrli malog Arifa i zaplaka.

Mehmed se nikada nije vratio u Priboj.

Smrt poslije smrti, bol poslije bola, za Sejdefu ništa drugo nije postojalo. Nije se više nadala životu, nije se radovala ničemu sem malom osmijehu Arifovom, njegovom dozivanju majke, njegovom milovanju njenog od tuge ogrubjelog vrata. Sve se zaustavljao na pragu te kuće. Ni da uđe u nju, ni da izađe. Sve dobro i sve loše zapisivalo se u dvorištu te kuće, pepeo da postane, vjetar ga opet ne bi odnio. Godine su prolazile, a Arif napuni pet godina. U Priboju ga niko nije dozivao ni od milošte niti od potrebe, jednostavno, Arif za tu sredinu nije ni postojao. Pa ni Sejdefa. Življaše sama sa sinom, izvan svih, pomalo je radila kod drugih žena, hizmećarka bila, koliko da prehrani dijete. Ništa više, ništa bolje. Jednoga dana Arif je izašao dvorište, međutim, zadrža se više nego inače. Sejdefa je sijekla luk, i u trenu kada je posljednju glavicu luka prerezala, posječe prst. Krv bljucnu na sve strane, a u stomaku je presječe nekakv bol. Istrčala je odmah vani, kao da je predosjetila nešto u vezi sa Arifom. Izašla je i dozivala ga je, ali odziva nema. Jurila je putem oko kuće, držala se za glavu, plakala i jecala da joj se vrati dijete. A onda je odjednom čula odjek svog jecaja u onom bunaru. Potrčala je što je brža mogla i bacila se o stari bunar. Udarila je koljenima i prsima o hladni greben, a dole, na dnu, ugledala Arifa. Njene oči padoše dole za njim. Zari nokte u svoju crnu kosu i poče je čupati iz korijena. Vikala je na sav glas, plakala, jecala i dozivala Boga. Ali bila je sama, skroz sama. Kao u nesvjesti počela je trčati prema Limu. Bosa, umrljane blatom bijele haljine, nije obraćala pažnju na ljude oko sebe, bježala je od nekog, bježala je nekom. Zaletje se svom snagom sa lijeve obale Lima i baci se hladnoj vodi. Glavom udari o limsku stijenu, rukama je obgrli hladnijim od nje same, kosa joj pade preko druge strane stijene, a oči boje Lima zauvijek izgubiše sjaj.

Mještani i komšije iznijeli su tijelo djeteta iz bunara, te ga sahranili u Goduši, starom muslimanskom groblju. Ne zna se šta je dijete privuklo bunaru, da li je skočilo, ili ga je neko gurnuo. Sejdefu ukopaše blizu roditelja i djeteta. Kasnije se pričalo da je Mehmed skočio u Potpećko jezero, one noći kada je krenuo za Pljevlja. Rekoše : „Voda donijela, voda odnijela.“ I prestaše govoriti. A Lim još teče, do Drine, sve slobodnije.

A treba da se priča dok se živi. Prestaneš li pričati, nemoj reći da si živio. Dok šutimo, ni ne slutimo ko sve oko nas govori, ni ne pomislimo ko o nama govori. A ne znamo šta je sudbina namjenila, šta je ponijela i šta će nam dati. Ne optužuj i ne okrivljuj nikoga. Jedan je za to dovoljan. U riječima onih koji istinu ne govore, žive oni što im prvi sve to potvrde. Ostali samo strpljivo čekaju i govore, jer bez riječi nema nijedne osobe. Živim se zoveš dok zboriš o živima i mrtvih se kroz fatihu prisjećaš. Jer, kad prestaneš govoriti, vrijeme je da Njemu sebe ostaviš.

autorica: Lejla Mišorep