Neka su proklete ubice naroda mog!

Hutba uvaženog hatiba Fahdove džamije u Sarajevu, Nezima Halilovića Muderrisa.

Braćo i sestre u islamu! Danas 23. ša’bana 1433.H., 13. jula 2012.g. hutbu sam naslovio sa Neka su proklete ubice naroda mog! Pomenuta tema je pod dojmom Marša mira (smrti) i dženaze 520 srebreničkih šehida, koja je prije dva dana klanjana u Potočarima, pod dojmom hiljada majki, očeva, supruga, djece, braće i sestara, koji su toga dana u Potočarima rijekama suza zalili usahlu bosansku zemlju i pod dojmom hiljada uplakanih Bošnjaka i njihovih prijatelja koji su se pogledima sporazumijevali, u nemogućnosti da bilo šta kažu, pored 520 poredanih zelenih tabuta, u kojima su tijela ili dijelovi tijela nevino ubijenih Bošnjaka Srebrenice i okolnih mjesta, a među njima troje petnaestogodišnje djece i šest majki.

Podsjećam sebe i vas, draga moja braćo i sestre na 32. ajet Sure Al-Maide, gdje Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao! A ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.

A u 93. ajetu Sure En-Nisa’, stoji: “Oome ko namjerno ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kojem će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.
Nakon što je Kabil ubio svoga brata Habila i nije znao šta će uraditi sa njegova mrtvoga tijela, Allah, subhanehu ve te’ala, je poslao gavrana da mu pokaže da ga u zemlju treba zagrnuti, a potom je Allah, dželle še’nuhu, propisao Benu Israelćanima ono što sadrži citirani ajet.
U Srebrenici, gdje su u nemogućim uslovima pune tri godine živjeli ili bolje reći umirali moji dobri Bošnjaci Srebrenice, Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Han Pijeska, Rogatice i Višegrada, jula 1995. godine su srpski zločinci, žedni bošnjačke krvi ubijali goloruke Bošnjake, uglavnom muškarce i djecu i to su smatrali herojstvom. Na tom putu im nije stao niko od svjetskih moćnika, koji su se obavezali da štite tzv. Zaštićenu zonu Srebrenica, koju su predhodno razoružali.

I kada su srebrenički heroji u noći 10./11. juli 1995. godine pripremili kontra-ofanzivu, komandant Holandskog bataljona Ton Keremans ih je od toga odvratio, jer su navodno tu noć srpski položaji trebali da budu potpuno uništeni avijacjom NATO-a. Umjesto najavljenih avio-udara uslijedila je još žešća četnička ofanziva i Srebrenica je definitivno pala.

U Srebrenici je prema citiranom 32. ajetu Sure Al-Maide jula 1995. godine ubijeno cijelo čovječanstvo i to ne jednom, već 8372 puta. Tih dana su sve međunarodne institucije pale na ispitu, tih dana se desio najstravičniji zločin na tlu Evropre, na kraju XX stoljeća i to na oči cijeloga svijeta, zločin koji je sniman kamarama i satelitima, tih dana je tzv. Civilizirani svijet pao na ispitu, tih dana smo ubijani i ponižavani i doklani, jer je naše klanje započeto znatno ranije, aprila 1992. godine, a muhurisano (ovjereno) 16. aprila 1993. godine, rezolucijom UN-a broj 819 i provedeno jula 1995. godine. Neka je proklet ubica koji je u Potočarima istrgnuo majci iz ruku dojenče koje je plakao, odsjekao mu glavu, bacio trup na jednu stranu, a glavu na drugu stranu i povikao: “Neće ti više plakati!”

Kako je prema srebreničkim žrtvama tih julskih dana bio bezdušan cijeli dunjaluk i kako nas ti isti žele poniziti, a moj tvrdoglavi Bošnjak nikako da dođe pameti, baš kao ni onaj redar, Bošnjak na ulazu u Memorijalni centar Potočari, koji u predvečerje 10. jula ove godine nakon proučenih tekbira povorke Marša mira, povika “Molim vas, bez tekbira! Ima i drugih nacionalnosti!”, kao što neće da se udostoje ni one djevojke koje na dan dženaze polugole dođu u Memorijalni centar, neće da se opamete ni trgovci kojima je najvažniji profit i neće moj Bošnjak da shvati da je Međunarodna zajednica hapšenjem zločinca Mladića, učinila mu veliku uslugu, jer ga je polumrtvog dovela u Hag i umjesto da se tajno liječi u Srbiji i “krije”, sada ima daleko bolji medicinski tretman u Hagu, isto kao i zločinac Karadžić koji umjesto da se skriva po Srbiji i bavi prevarama da bi preživio, sada uživa u Hagu i ismijava žrtve i bjelosvjetsku javnost.

-Dženaza u Potočarima pored toga što je prevashodno vjerski čin ima i svoje duboke poruke kojih mi Bošnjaci treba da budemo svjesni: ona je lekcija svakom od nas da smo okruženi kabilima, katilima (ubicama), zločincima, zulumćarima (nasilnicima) i bezdušnicima, ona nas uči da su ubice naroda mog zaboravili lekciju koju je naučio Kabil od gavrana, da se tijelo ubijenog Habila (prevedi, Bošnjaka) valja dostojanstveno ukopati, a ne zapaliti, samljeti, baciti u Drinu, zakopati, pa bagerima premjestiti nekoliko puta, tako da se u više grobnica nalaze dijelovi tijela naše braće, ona nas uči da moramo biti dostojanstveni, moralni, uvezani u džemat, vjerski, nacionalno i politički zreli, ona nas uči da pamtimo i da to pamćenje prenosimo na naše potomke, ona nas uči da u Memorijalni centar Potočari ulazimo pogetih glava, desnom nogom, sa Bismillom i selamom šehidima, stanovnicima tog najvećeg živog kompleksa u Podrinju, onima za koje Kur’an kaže da su živi – i mi vjerujemo da su oni živi, a da su njihove ubice bez obzira što po Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Evropi, Americi i Australiji komotno hodaju, da su oni u stvari mrtvi i da su kako Kur’an kaže شَرُّ الْبَرِيَّةِ “Najgora stvorenja”, ona nas uči da u Centar mogu ući samo čestite žene, one koje pokriju svoja tijela kako je to Kur’an odredio, a ne kako se to postavlja kao evropski standard, ona nas uči da u Centar mogu ući čestiti vjernici koji pokrivaju svoj avret, ona nas uči da u Centar mogu ući i oni i one koji istinski saosjećaju sa žrtvama Srebrenice, koji na svoj način žele da odaju počast šehidima i poštovanje prema njihovim porodicama, ona nas uči da u Centru valja pustiti suzu, pa i zajecati, uči nas da treba prići nezagrnutom kaburu pored kojeg čuče izmršali, iznureni i rasplakani roditelji šehida, sa nakrivljenim beretkama i mirišljivim šamijama i pomoći im da zagrnu svoju djecu i kabure im zaliju suzama, ona nas uči da se iz Centra vraćamo sa ciljem da se opet u njega vratimo i ponovimo ranije naučene lekcije i da budemo bolji vjernici, odgovorniji roditelji, čestitiji radnici, jače patriote i općenito ljudi, svjesni našeg emaneta na Zemlji!

Braćo i sestre, za Srebrenicu i našu lijepu Istočnu Bosnu se može i treba boriti politički, kroz prijavu boravka i glasanje, kroz obnovu kuća i obrađivanje imanja, ali naša borba je i dovom, suzom, uzdahom i zato učimo dove da se zločincima zametne svaki trag, da ih Allah, dželle še’nuhu, kazni kaznom koju zaslužuju, a oni zaslužuju da budu potpuno uništeni, da njihov porod ostane bez pomena, isto onako kako su oni ubili sve muške potomke naroda mog! Dovimo protiv njih, jer na to imamo pravo, a dova mazluma (onih kojima je učinjena nepravda) se ne odbija!

U naredni petak je inša-Allah 1. dan ramazana, pa se dobro pripremimo za ovaj mubarek mjesec i postimo ga i uljepšajmo raznim ibadetima, sa ciljem da iz njega izađemo inša-Allah potpuno čisti od grijeha, jer je “Ramazan do ramazana čišćenje grijeha koji se počine između njih” (hadis), natječimo se u dobru i ispunjavajmo sve naše obavaze, a na prvom mjestu obavezu namaza, jer bez namaza nema mu’mina! Neka vam je mubarek ramazan 1433.H!

Gospodaru, pomozi nam da sačuvamo svjetlo islama ovdje u našoj šehidskom krvlju natopljenoj Bosni i Hercegovini, pomozi našoj ugroženoj braći u Siriji i na svakom drugom mjestu i podari im skoru pobjedu i slobodu, podari razuma razjedinjenim muslimanima i učvrsti njihove safove i korake, upiši među šehide i nagradi džennetom sve ubijene muslimane u Bosni i Hercegovini, kazni zločince još na ovome svijetu i ostavi ih bez poroda i pomena, sačuvaj nas iskušenja koja ne možemo podnijeti, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

Hutba je održana 23. ša’bana 1433.H., 13. jula 2012.g., u džamiji Kralja Fahda u Sarajevu.