Kao Bošnjak opredijelio sam se za jezik narodu kojem pripadam

Gospodine Rekoviću, kada ste prvi put otkrili afinitet prema slikarskom stvaralaštvu?
REKOVIĆ: Prije nego odgovorim na vaše pitanje, želim da se kolektivu NRTV “Glas Plava” zahvalim što ste mi pružili priliku da, u emisiji “Razgovor s povodom”, budem Vaš gost i da se dio mojeg ukupnog likovnog i kulturnog stvaralaštva prezentira građanima naše opštine. Takođe želim da Vam se zahvalim, što mi, na najljepši način, obelježavate 70-to godišnjicu života i 45-to godišnjicu bavljenja likovnim i kulturnim stvaralaštvom, te i da poselamim i pozdravim sve vaše gledaoce, ma gdje se oni trenutno nalazili.
Želim da napomenem da sam po prvi put gost ove vaše, i ništa manje i moje televizije, i ako sam nekoliko puta bio gost raznih televizijskih kuća od državne TV Crne Gore, IN, Atlas, do bosanske i kosovske televizije. Eto se i u ovom slučaju potvrdilo pravilo, da ljudi sa strane bolje vide, vrednuju i cijene nečije stvaralaštvo nego oni u sredini u kojoj to stvaralaštvo nastaje i zbog kojih se stvara.
Ovo ne treba shvatiti kao moju ljutnju i nezadovoljstvo, nego kao činjenicu, koja, na žalost, nije nikakav plavski specifikum. Takav odnos je i u drugim sredinama, prema onima koji stvaraju za generacije koje dolaze ostavljaju nešto vrijedno iz sebe. No, da se vratim na vaše pitanje.
Još kao dijete sam počeo da po, blatnjavom i prašnjavom, oboru i sokaku, sa kamenčićima ili prutićem šaram i pravim neke tada ni mene jasne šare. Kasnije sam kao učenik osnovne škole počeo da crtam i punim sveske i blokove raznim crtežima, koje sam slao u list “Titov pionir” gdje su i objavljivani. Moju sklonost ka crtežu, ne samo da su primijetili nego su je i potsticali, a nakon završetka osnovne škole i sugerisali mi da upišem Umjetničku školu, moji nastavnici crtanja: Danilo Radivojević i Đoko Dulović. Poslušao sam ih i te davne 1958. godine, po prvi put sam “preturio” Limski most i sam otišao u Herceg Novi, polagao i položio prijemni. Da budem do kraja iskren, odmah sam se i pokajao. Za mene je tada taj, prelijepi, grad bio na kraju Svijeta, te sam se prepao da ću se u tom Svijetu, sam i mali, izgubiti. Tada su u završnim godinama pomenute škole u Herceg Novom, bili učenici sa područja naše Opštine: Drago Simonović, Gojko Bjelanović, Vuk Marsenić i Tomo Mijović, koji su mi u mnogome pomogli da se snađem u toj novoj sredini i družini.

Kako ste inače u ovoj sredini i šire prihvaćeni vi i vaša umjetnost kojom se bavite?
REKOVIĆ: Lično sam zadovoljan time kako sam ja, i ono što stvaram, prihvaćen u ovoj sredini, kako od strane mojih sugrađana, tako i od mojih starijih i mlađih kolega likovnih stvaraoca. Umjetnost je rijetka struka u kojoj se ljudi međusobno uvažavaju, ne glože se niti osporavaju kvalitete svojih kolega. Vjerovatno što je to široka oblast i što ona nema takmičarski karakter. Široka je lepeza likovnog izražavanja, a Plav, Gusinje i Murina su dovoljno prostrani za sve nas, tako da sa te prelijepe šarene bašče, možemo pronaći i bez grabanja ko će više ubrati željenog cvijeća.

Poznato nam je da se bavite slikanjem starog zavičaja. Da li to doživljavate kao nostalgiju koju želite da prenesete ljubiteljima ovakve vrste umjetnosti?
REKOVIĆ: Ja sam se tematski opredijelio za Zavičaj iz kojeg, što se tiče likovnog i ukupnog kulturnog stvaralaštva, nisam izlazio, ali sam se trudio, i preme pisanim i usmenim ocjenama ljudi od struke, uspio da kvalitetom i obimom urađenoga, izađem iz njega. Znao sam materijalne mogućnosti a i interesovanje mojih sugrađana za neki od radova, koji će ih potsjećati na njihovu kuću, mahalu, avliju, čaršiju i dr., te sam cijenu mojih radova prilagodio njihovim mogućnostima. Tako su na obostrano zadovoljstvo moji likovni, a kasnije i priče stizali do svih mjesta na zemaljskoj kugli. Tamo su ih ponijeli moji sugrađani, odnosno oni zbog kojih su i rađeni. Ti radovi i priče su im bili jedina veza sa zavičajem.

U jednom vašem intervjuu sam pročitao kako ste uspjeli da skupite oko pet hiljada starih plavsko-gusinjskih riječi. Kako ste to uspjeli?
REKOVIĆ: Dobro ste primijetili da sam u jednom ranijem intervjuu, rekao da se više od dvadeset godina bavim i prikupljanjem starih plavsko-gusinjskih riječi. Te riječi sam zapisivao onako kako sam ih čuo, kako se one u međusobnoj komunikaciji, na ovom području upotrebljavaju. Zahvaljujući listu “IZVOR” koji se štampa u Ljubljani, te i Radio “Glas Plava” te riječi su dopirale do čitaoca i slušaoca. To je upravo i bio moj cilj. Da se stariji prisjete tih riječi, a i da mlađi makar neku od njih prihvati u svom rječniku. Mnoge od tih naših lijepih izvornih riječi su doživjele sudbinu ukupnih društvenih kretanja i vremenom ustupile mjesto novim tzv. ”modernim” riječima.
Činjenica da se naša omladina sve više kreće, da uči, studira i radi u drugim sredinama gdje je drugo govorno područje, te da bi se uklopili u te nove sredine, ponekad milom, a ponekad iz nužde, prihvataju i riječi i način njihovog izgovaranja te sredine. Oni na taj način izbjegavaju određene potsmjehe od strane drugova koji ih zbog izgovora nekih riječi prosto ne razumiju. U njihovoj sredini i jeziku imaju sasvim drugačije, ponekad i vulgarno značenje, /npr. hala kod nas je očina sestra, a u Bosni, hala je WC/. Tako su se, vremenom, udaljavali od riječi koje su ponijeli sa sobom i koje su čuli od svojih najbližih i najmilijih. Koliko ih ta sredina nije prihvatala, toliko ih je i ova, iz koje su, odbijala zbog njihovog, tako brzog, a nama neprihvatljivog “pomodarenja” i po riječima i po naglasku. Da bih sačuvao te riječi, u izvornom obliku i izgovoru, zadnjih nekoliko mjeseci privodim kraju pripreme za štampu “Rječnik plavsko gusinjskih riječi”, u kojem će se naći preko 4.000 riječi. Rječnik bi, ako Bog da, trebao da do kraja marta mjeseca bude spreman za štampu. Njegovo štampanje će zavisiti od zainteresovanosti Društva da finansijski učestvuje u tome.
Stoga i koristim ovu priliku da preko vaših talasa pozovem sve zainteresovane institucije i građane iz naše Opštine, koji se nalaze ovdje ili u inostranstvu, da se, i ovaj, veoma bitan, segment naše kulturne baštine, sačuva za buduća pokoljenja i da finansijski pomognu njegovo izlaženje iz štampe. Napominjem da sam i za prve dvije knjige imao sponzore, kao i da sam im za uplaćeni iznos dao, određeni broj primjeraka, što i sada mislim uraditi. Ne treba mi pomoć koja bi bila samo da se Rječnik štampa, nego da se on prije izlaska, u pretplati kupi, i nakon dobijanja koristi. Jedino takvu finansijsku podršku prihvatam. Napominjem, da je zbog specifičnosti naših riječi i njihovog izgovora, iz ovog Rječnika, a uz moju saglasnost, preuzeto, oko 2.000 riječi i fraza i uvrštene u “RJEČNIK sandžačke leksike i frazeologije”, koji sa njima ima oko 13.000 riječi, a koji su: Džavid Begović i Ševka Begović-Ličina sa Udruženjem Sandžaklija u Bosni, pripremili i već se, kako sam informisan, štampa.

Poznato mi je da riječi bilježite onako kako se izgovaraju, kako doživljavate moderniju verziju tih riječi sada?
REKOVIĆ: U prijethodnom odgovoru sam naglasio da iz mojeg zavičaja, koji mi je neiscrpna inspiracija i tematska orjentacija, crpim sve što procijenim da je od važnosti i interesa da se sačuva za buduće generacije. Odavno sam počeo da se utrkujem sa vremenom koje neumitno teče i ostavlja tragove na sve što je ljudska ruka uradila, ali i sa nebrigom, rušiteljima i obračunom sa svim što je naša kulturna baština. Nekad da bi se napravilo novo, a nekad da bi se dodvorili drugome i istakli kako su “raskrstili“ sa prošlošću i “zaostalim načinom života”. Tako smo ostali bez mnogo toga što je bilo vrijedno i što su mudri ljudi apelovali da sačuvamo. Ja sam uspio, makar, na mojim crtežima, u monografiji “IZGUBLJENI AMBIJENT Plav i Gusinje nekad”, te u pričama “PLAVSKO-GUSINJSKI BISERI” i sada riječima koje će biti štampane kao “RJEČNIK Plavsko-gusinjskih riječi”, sačuvam sjećanja na nešto čemu sam ja bio savremenik. Davno je rečeno “ako želiš da nešto sačuvaš treba da ti je do toga stalo”. Mene je zaista stalo do svega što mene i ostale podsjeća na nešto što je bilo, kao i što je sada lijepo i naše. Što odražava duh vremena i načina bitisanja na ovom prostoru. Druge sredine su brižljivo čuvale te segmente kulturne baštine i sada uživaju njihove plodove, jer je sve veći broj ljudi koji se interesuje za prošlost sredine u kojoj borave i odmaraju. Smatram da je imalo malo više sluha za dobronamjerne savjete i apele pametnih ljudi da bi, neki objekti; npr. “Dizdarevića grad” u Plavu, te Ali-pašin dvor-Kršla i Han u Gusinju, bili sačuvani i restaurirani, a time i privlačna meta za znatiželjnike iz zemlje i inostranstva.

Kako omladina i današnje generacije doživljavaju vaše kulturno stvaralaštvo?
REKOVIĆ: Što se tiče omladine lično sam zadovoljan njihovim odnosom prema mojem likovnom i ukupnom kulturnom stvaralaštvu. Cijene ono što radim, što vide, što pročitaju i šta drugi kažu o tome. Takvu ocjenu, na žalost, ne bih mogao dati i za one koji bi trebali da u tome prednjače. Malo čudno ali i istinito. I ako se radi o pomenutim knjigama: anegdotama iz života Plavljana i Gusinjana i monografiji sa motivima iz naše opštine, jedino je Gimnazija uzela pet primjeraka prve, a ostale škole nisu uzele ama baš ni jedan primjerak. Zahvaljujući nastavnicima maternjeg jezika koji svoje učenike upućuju na pomenute knjige, oni umjesto da ih nađu u školskoj biblioteci, dolaze i uzimaju ih na čitanje kod mene.

Koji je cilj vaših radova da li da podsjeti na nešto što je nekad bilo ili su upućeni omladini kao obrazovni materijal?
REKOVIĆ: Iz do sada rečenoga se vidi jasan moj cilj da se: bojom, olovkom, tušem, pričom i riječima otrgnu od zaborava i da se sačuvaju tragovi naše kulturne baštine, koji će budućim generacijama govoriti o prošlosti, prošlim vremenima, prilikama i ponašanju ljudi u tim prilikama. Naravno, sve to treba da mladima posluži i u obrazovne svrhe jer su priče i dogodovštine pune mudrosti, duhovitosti, snalažljivosti i etičkog ponašanja ljudi i upućuju kako se i u kojoj situaciji treba ponijeti, a da se obraz ne izgubi.

Pored umjetničkog rada, prikupljanja riječi, pjesništva i prepričavanja pa i slikanja, da li se bavite još nečim npr. politikom?
REKOVIĆ: Imajući u vidu da sam se najveći dio mog životnog i radnog vremena aktivno i profesionalno bavio politikom, to se zadnjih nekoliko godina, kao penzioner, aktivno bavim kulturnim stvaralaštvom. Politikom sam se bavio onako kakvu sam je smatrao i doživljavao. Tada su se za napredovanje u politici i u radnoj organizaciji vrednovali neki drugi kvaliteti: stručnost, rad, radni rezultati, ugled u društvu i dr. Sada su ti vredonosni kriterijumi potpuno okrenuti. Mene su oni neprihvatljivi. Odlučujuća je partijska pripadnost, poslušnost i lojalnost njenom čelniku.

Po vašem mišljenju politika bi trebalo da znači?
REKOVIĆ: Ja sam politiku i smatrao i doživljavao kao ozbiljan, odgovoran i društveno koristan rad. Sada je vrijeme kompjuterizacije i raznih vrsta kalkulatora, tako da se sve unaprijed, i u svoju korist, izkalkuliše. Gleda se krajnja cifra, a ne i metod kako se do nje dolazi. Lični interesi su mnogima ideja vodilja. Mislim da bi politika trebala da bude u svrsi davanja istih šansi svima pod istim uslovima. Da se na odgovarajuća mjesta gdje se rješavaju pitanja od opšteg interesa, postavljaju stručni, iskusni i odgovorni kadrovi, bez obzira na njihovu, vjersku, nacionalnu i stranačku opredijeljenost. Od toga bi svi, a ne samo ti pojedinci i njihovi mentori imali koristi. Ja sam se od momenta kada mi je omogućeno da se pišem, onako kako se nacionalno osjećam, opredijelio kao Bošnjak, a za razliku od mnogih, i za Stranku i za Jezik naroda kojem pripadam. Pomenuta Stranka je moj izbor zbog njenog Programa, a ne zbog njenog imena i čelnika, jer su to promjenjive kategorije. Pristupom Stranci nisam, kao mnogi, tražio sopstveni interes i dobijao “punija jasla”, za sebe i članove svoje porodice, niti mislio da joj ustupim i moje pravo na sopstveno razmišljanje, i da, slijepo, uvažavam i izvršavam, čak i ono što se kosi sa mojim moralnim i etičkim principima.

U našim krajevima ste poznati kao osoba koja je nenametljiva i jako smirena, da li je to onaj “diplomatski” pristup prema ciljnoj grupi ili ste u suštini takva osoba?
REKOVIĆ: U toku mojeg političkog i radnog staža nisam imao potrebu da se bilo kome lično namećem. Ako sam se sa bilo čim nekome nametao to je bilo iskrenim radom. Nikada mi nije bio na prvom mjestu lični interes u odnosu na interes onih koji su me birali i u ime kojih sam bio na određenim rukovodećim mjestima. Jedina “diplomatija”, kako je nazvaste, koju sam usmjerio prema ciljnoj grupi bila je “ne govori što znaš, ali znadni što govoriš” i “i u gori istinu zbori”. Moja ciljna grupa su bili podjednako svi građani. Nisam ih niti birao niti prilagođavao svojim interesima, niti moju priču podešavao njihovim ušima. Na sreću, puno ih je živih i mogu svjedočiti o mojem ponašanju prema njima. Njihovog suda se ne plašim niti imam razloga da se ja, i moja porodica, učinjenoga, stidimo. Ovakav sam kakovog me vidite i poznajete, bez i trunke glume i diplomatije.

Idejni ste tvorac Grba Opštine Plav, kako ste došli na ideju?
REKOVIĆ: U Konkursu za idejno rješenje “Grba opštine”, objavljenom u republičkim dnevnim listovima, Skupština opštine Plav je utvrdila osnovne elemente koje rješenje grba treba da sadrži. Slijedeći te uslove, ja sam se postarao da ih na likovni način sve ukomponujem. Bilo je 12 pristiglih radova iz cijele Crne Gore, možda i na oko ljepših, ali oni nisu odražavalji duh ovoga podneblja, kojeg ne može niko bolje osjetiti od onoga koji živi u njemu i za njega.
I ako novčana nagrada nije bila mala, više od nje me raduje što je to moje rješenje odabrano i što ostavljam nešto vrijedno mojem narodu i Opštini, što će me, nadam se, nadživjeti.
Od usvajanja rješenja Grba Opštine, do njegove primjene, proteklo je prilično vremena. Mislim da se neopravdano kasnilo sa njegovom primjenom. Sada je on u primjeni na svim aktima Opštinske lokalne uprave, a nadam se da će se naći još i na zgradi Opštine, gdje mu je i pravo mjesto.

Kakvi su vaši dalji planovi i na čemu trenutno radite?
REKOVIĆ: Ja sam svjestan da sam u poodmaklim godinama i da sam potrošio gotovinu od životnog vijeka, te da sada trošim veresiju, za koju ne znam ni kolika je ni do kada će me čekati, to i ne mogu praviti dugoročne i velike planove. Trenutno radim na završavanju ranije započetih projekta od kojih je “Rječnik plavsko-gusinjskih riječi” već završen. U završnoj fazi su mi i “Novi plavsko-gusinjski biseri”, sa oko 200 priča i anegdota. Radim također i na Monografiji likovnih stvaraoca sa područja naše Opštine, te i na mojoj životnoj priči, u kojoj obrađujem sve po mene važnije događaje u Plavu i ponašanju određenih ljudi u tim prilikama i događanjima. I ako to nije klasična hronika Plava i Gusinja, siguran sam, da niko ko bude imao namjeru da se ozbiljnije bavi stanjem prilikama i događajima u Plavu od 1960. godine do sada, neće moći da izbjegne ovaj rukopis. Jer je pun detalja i nespornih argumenata. Sada sve to dopunjujem, sređujem i privodim kraju. Njihova dalja sudbina zavisi od zainteresovanosti sponzora. Imajući u vidu da je sve to vezano za kulturno historijsku baštinu Plava i Gusinja, to smatram da bi bila velika šteta da ne bude dostupno i drugima. /Direktno učešće u jednosatnoj, emisiji “Razgovor s povodom” NRTV “Glas Plava“, 5. mart 2011./

Izvor: Bosnjaci.net