Kad se narod pokrene

U nekim afričkim kulturama postoji mišljenje da se kraljevi mijenjaju samo kad umru. To su, čini se, mislili i predsjednik Tunisa Ben Ali i predsjednik Egipta Husni Mubarak. Prvi je vladao 23 godine, a drugi skoro 30 godina, a da nisu ni pomislili organizovati fer i korektne izbore koji bi omogućili narodu da slobodnim demokratskim putem iskaže svoju volju.

Vladavina dvojice svrgnutih predsjednika bila je klasična diktatura. Snagu za sprovođenje apsolutističke volje akumulirali su neprestanim obračunavanjem s opozicijom i proizvoljnim „krojenjem“ ustava kojim sebi obezbjeđuju imunitet, produžuju ograničenja mandata ili njihovo trajanje. Na izborima su najčešće bili jedini kandidati i redovno pobjeđivahu s velikim brojem glasova, dok su političke stranke, osim one na vlasti, često tabu tema. Opozicija je hapšena i zabranjivana. Dok u jednoj ruci drže dizgine represije, drugom pune džepove i raskošno troše nauštrb siromašnog naroda. Pod kontrolom drže i medije, nepotizam i korupcija su im drugo ime, a nerijetko šire glasine da su krvopije kako bi zastrašili protivnike. Tako to rade u Africi, slično se čini i u Srbiji, samo što „svilene rukavice“ nježno „miluju“ naše živote i elegantno kroje sudbine hiljada ljudi što čekaju da puhne vjetar sa Nila i donese na naše prostore miris arapskog jasmina.

Krenuvši od Tunisa miris jasmina doletje do Misira i veličanstvenog Nila, čiji ga vjetrovi, nakon što opuhaše Mubaraka, proširiše i na ostatak Bliskog istoka, a mediteranska struja ga donese na prostore Srbije, gdje ga nad Sandžakom pomiješa sa pešterskim hladnim vjetrom, što pobjedonosno fijuće. Doduše, još traje zima, pa se jasmin s mukom bori da zamiriše, što će se sa dolaskom proljeća sigurno desiti i osjetiti u nekoj jačoj formi. Kako sada stvari stoje, 2011. godina će biti upamćena kao godina padova režima i diktatora širom svijeta.

Da nama dolazi „mirisno proljeće“ i „varljivo ljeto“ potvrdlile su ostavke i najavljene smjene u megalomanskoj Vladi vječito pospanog Mirka Cvetkovića i njegovog „predsjednika-premijera“, budnog Tadića. Najprije je ministar Tomica otišao iz „duboko ličnih razloga“, a evo se za odlazak sprema još nekoliko ministara koji se, kako sami kažu, ne slažu sa neradom Mirkovim. Podsjećanja radi, svi oni su taj nerad do skora podržavali i sami u neradu učestvovali.  Zapravo se radi o sklanjanju ispred očiju javnosti i bijegu od vjetra koji samo što nije opuhao i Tadića i Mirka zajedno, sve sa njihovim nezgrapnim aparatom što na momente podsjeća na vladavinu aparthejda, posebno kada je u pitanju odnos prema Bošnjacima u Sandžaku.

Oni ministri koji ništa nisu radili uživaju najveće povjerenje oba njihova šefa, i premijera i „predsjednika-premijera“, jer su samo takvim pristupom poslu mogli biti po mjeri onih koji će biti upamćeni kao najgora vlada od pada režima Slobodana Miloševića.

Dinkić se po ko zna koji put dobro snalazi. I ovog puta odlazi prije nego što mu vjetar ne dozvoli da ustane, punih džepova i bogatiji nego što je bio. Čekajući izbore pripremat će se da u novoj vladi prigrabi baš one resore što se muzu najbolje i daju najviše. Da bi stvari udesio, on se pobrinuo da prekraja regione i „ujedinjuje ih“ po svojoj volji, a posebno Sandžak kojeg bi da izlomi kao pogaču – na troje. Da li će to olako sa Sandžakom ići, vrijeme će pokazati. Kako sada stvari stoje, Bošnjaci nisu spremni da pogaču dijele na još parčadi, dosta je podijeljena na dvoje. Naravno, u tu svrhu oni jačaju svoje političke kapacitete koji se ogledaju u onim snagama okupljenim oko BNV, BKZ i Islamske zajednice, a baš te snage su pokrenule vjetar sa Pešteri koji će opuhati nevaljale ministre.

Valja istaći činjenicu da je politički vjetar u slučaju Srbije počeo puhati sa njenih jugozapadnih granica, iz ili sa Sandžaka. Bošnjaci su još jednom pokazali koliko su politički sazreli i ojačali, poodavno tražeći smjenu ministra Čiplića, a te zahtjeve su pojačali nakon izbora za Nacionalni savjet Bošnjaka, ukazujući na nesposobnost, drskost i neznanje čovjeka kojeg su ostavili svi njegovi saradnici, a on je, podržan od strane šefova, nastavio da krši zakon i ljudska i vjerska prava, svih, posebno Bošnjaka. Bošnjaci su zahtijevali i ostavku ministra vjera Šijakovića, ukazujući na njegovo nezakonito ponašanje kada je u pitanju odnos prema Islamskoj zajednici i muslimanima. I on se, kao i Čiplić, skriva pod skute naredbodavaca i tvrdoglavo kršeći zakon diskriminiše muslimane. Na tapeti Bošnjaka našao se i ministar prosvjete Obradović koji svoj animozitet prema muslimanima pokaza uklanjanjem vjeroučitelja Islamske zajednice iz vjeronauke u školama, te prihvatanjem neškolovanih režimskih podanika i poltrona kao ravnopravne nastavne kadrove u Sandžaku i šire. Bošnjaci su nezadovoljstvo iskazivali i prema dvojici bošnjačkih ministara u srpskoj vladi, što su više od svih Srba radili na štetu bošnjačkih interesa, te za višegodišnjeg vakta ministrovanja nikakva dobra za svoje zemljake ne učiniše. Napokon, Bošnjaci su nezadovoljstvo iskazali i prema Tadiću koji je u njihovom slučaju ispao Pinokio sa velikim nosem. Zato, kad se narod pokrene i vjetar opuha njega i  njegovu vladu oni nikada više neće napraviti istu grešku i vjerovati „nevjernom Tomi.“

Najzad, postavlja se pitanje koliko će se miris arapskog jasmina širiti našim regionom. Miris jasmina iz Tunisa raširen vjetrom sa Nila najavljuje „demokratsko proljeće“. Jedno je sigurno, kada vjetrovi sa Pešteri krenu oni nose sve pred sobom, nemilosrdni su i hladni, ali nakon što utihnu nastupa radosno i mirisno proljeće, što donosi lijepo raspoloženje, ugodan osjećaj slobode što se nadvija nad sandžačkim Bošnjakom. Vjesnici cvjetne revolucije su tu oko nas, samo ih treba ubrati, što će Bošnjaci znati da iskoriste odmah nakon pada Vlade.

Sandžački vjetrovi su počeli da fijuću! Šta je beogradska košava u odnosu na njih!

Autor: Uredništvo Glas islama

Izvor: Glas-Islama.info