Punih dvjesto godina snuju se i kuju planovi sa ciljem istrebljenja Bošnjaka Sandžaka. Od jedanaest genocida nad Bošnjacima skoro ih je polovina sa ove strane Drine. Prije samo jedno stoljeće u Užicu i Kolašinu Bošnjaci muslimani su bili dominantna većina, a danas tamo skoro da ne možete naći nijedno muslimansko „uho“.
Posljedica genocidnih planova u Sandžaku je i činjenica da je broj sandžačkih Bošnjaka u egzilu najmanje petostruko veći nego u domovini. Posljednji snažan udar ne etničku strukturu ove regije desio se devedesetih godina kada je pod političkom i policijskom torturom broj Bošnjaka znatno umanjen u svim, a posebno opštinama Pljevlja, Berane, Priboj i Nova Varoš. I nakon tog perioda, pa čak i u vremenu takozvane demokratizacije, permanentno se oživljavaju razni oblici političkog, kulturnog i medijskog pritiska nad Bošnjacima Sandžaka.
Ako se izuzme brutalno ubijeni premijer Đinđić, svi predvodnici Srbije iz posljednje dvije decenije prema Bošnjacima i drugim nesrbima ophode se identično. Razlika između Miloševića, Koštunice i Tadića vidljiva je samo u njihovom konceptu uređenja Srbije u odnosu na srpski narod. Svi oni se napajaju sa istog izvora zatrovanog virusom da sve što je nesrpsko predstavlja opasnost za Srbiju i srpski narod. Svakako da se dotični izvor nije zatrovao sam od sebe, već ga stalno nastavljaju trovati tradicionalni duhovnjaci i akademici. U odbranu savremenih predvodnika Srbije se jedino može reći da možda moraju tako jer onaj koji je pokušao očistiti izvor danas je pod zemljom.
U cilju smanjenja opasnosti od sandžačkih Bošnjaka aktuelna vlast pribjegla je akciji poltronizacije predstavnika ovog naroda. Sa političarima akcija je uglavnom uspjela tako da su nacionalna i kulturna prava, te rješavanje statusa Bošnjaka i Sandžaka postali taoci dvije ministarske fotelje u Beogradu. I tako bivši predsjednik i premijer Sandžaka, Ugljanin i Ljajić, nekada bajraktari sandžačke autonomije i projekta specijalnog statusa ove regije, postadoše glavni zaštitnici srpskih interesa u Sandžaku.
Za razliku od političkih, vjerski predvodnici Bošnjaka već duže vrijeme odolijevaju kazni zbog odbijanja da se povinuju programu beogradizacije, srbizacije i pokrštavanja sandžačkih Bošnjaka. Međutim, otpor Islamske zajednice uticao je na podizanje nacionalne svijesti, te vraćanja dostojanstva narodu, što je rezultiralo osnivanjem Bošnjačke kulturne zejednice (BKZ) koja se za samo dva mjeseca nametnula kao vodeća društvena snaga na putu nacionalne i kulturne emancipacije i afirmacije bošnjačkog naroda. BKZ je već ostvarila svoju prvu, i to veliku pobjedu tako što je svojom opsežnom kampanjom osujetila realizaciju dogovora beogradskih vlasti sa SDA i SDP o malobrojnom upisu Bošnjaka u poseban birački spisak kako bi se izbjegli neposredni izbori za Bošnjački nacionalni savjet i tako omogućila još jedna prevara, što bi dovelo do toga da ovo bošnjačko tijelo ostane u rukama srpskih ministara sa bošnjačkim imenima. Od devetog novembra do devetog januara, dok su i SDA i SDP navodno pozivale Bošnjake da obave ovu nacionalnu dužnost, u ovaj birački spisak se upisalo svega jedanaest hiljada Bošnjaka. A u periodu od devetog januara do devetog marta pod kampanjom BKZ upisano je preko šezdeset hiljada bošnjačkih birača.
Sada pošto su izbori neizbježni nastupa novi talas groznice beogradskog režima i njegovih saradnika sa pitanjem kako spriječiti trijumf BKZ na narednim izborima? Obzirom da su svi resursi nacionalne demagogije već odavno potrošeni, BG-blok će očito pribjeći populističkoj retorici vodeći ovu kampanju pričom o hljebu i investicijama, što svakako nema nikakve veze sa nadležnostima Nacionalnog savjeta. Kampanja je krenula tako što se ministar Đelić spustio sa Kopaonika do Pazara kako bi puhnuo u krila Gradskoj upravi, a ovaj put i Državnom univerzitetu. Ovo sa Univerzitetom je nova, i to prijeteća poruka upućena Internacionalnom univerzitetu sa kojeg potiče većina kadrova BKZ. Poruka glasi: „E sad ćemo mi podržati konkurentski Državni univerzitet, a vi ćete ostati sami, pa ćemo da vidimo kako ćete se nositi sa ionako nelojalnom konkurencijom.“ Ministar Đelić je pritom obećao pedeset miliona dinara, našta bi trebalo Bošnjaci da se oduševe. No, sve to bi izgledalo kao već viđeno da ne bi one scene sa rektorom Državnog univerziteta koji, u prisustvu gosta, sav usplahiren izjavi: „Ovo je najmlađi srpski univerzitet.“ Ovo „srpski univerzitet“ je zapravo ključna poruka i cijena za tih pedeset miliona, koji najvejrovatnije neće ni doći, kao što nisu nikada stigli ni oni milioni obećani za zaobilaznicu oko Novog Pazara, za zaobilaznicu oko manastira Sopoćani, za sportsku halu na Rekreacionom centru, te mnoge druge projekte obećane u raznim kampanjama beogradskih prolaznika. Drugim riječima, ako pobijedi beogradska opcija dobit ćete Nacionalni savjet koji će se pobrinuti da sve postane srpsko, pa i sam Savjet.
Neshvatljivo je kako niko ne kaže tim ministrima koliko izgledaju smiješno u tim otrcanim paradama i frazama. Narod im definitivno poručuje da u Sandžaku u vrijeme izborne kampanje za Bošnjački nacionalni savjet nisu poželjni. Ovo je unutarbošnjačka stvar, pa zato gospodo srpski ministri ne miješajte se jer vam se može desiti da budete dočekani paradajzom, jajima ili nekom sličnom dobrodošlicom.
Obradovala je i najava o zajedničkom nastupu Ugljanina i Ljajića na ovim izborima. Ovime bi definitivno došlo do referendumskog izjašnjavanja Bošnjaka između probeogradskog političkog koncepta i sandžačkog patriotskog kursa. Pa neka nam je mubarek.
Autor: Redakcija Glas Islama
Izvor: Glas-Islama.info
