Hadžija-binadžija

1
524

Glas islama – Hadžiju Šefik-efendiju Šačića, imama u Dugoj Poljani, zna cijela Pešter, a čuven je i u drugim sandžačkim gradovima, pa i državama u okruženju.

Ovaj sedamdesetsedmogodišnji starina, pomalo narušenog zdravlja, ali bistrog uma i razgovjetnog govora, prava je enciklopedija i hroničar života na Pešteri u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Pamti hadžija Šefik i partizane, i kasniju komunističku vlast, i vrijeme poslije Titove smrti. Pamti i Miloševića, a evo i sadašnje vrijeme nazovi demokratije i ističe da je život Bošnjaka, muslimana, stanovnika Pešteri uvijek i u svakom vremenu bio težak i pun iskušenja.

„Sa svih strana su nas pritiskali i pokušavali da nam zabrane da budemo ono što jesmo. Da budemo muslimani i da se klanjamo Allahu dž.š. Vršili su na nas razne pritiske, hapsili su najviđenije Bošnjake i izlagali ih torturi, a imame su svaki čas zvali u Komitet u Sjenicu na informativne razgovore i isljeđivanje. Ali Allah dž.š. nam je dao neku snagu i blagoslov da sve to izdržimo“, kaže hadžija Šefik.

Pored toga što je od 1963. godine bio imam u Dugoj Poljani i što je njegov džemat obuhvatao desetak okolnih sela u kojima je obavljao vjerske usluge, predvodio namaze, učio mevlude, davao imena novorođenoj djeci, organizovao vjersku pouku u mektebima i dženaze, hadžija Šefik-efendija je širom Pešteri poznat i kao ponosni uzgajivač rasnih konja. Konje uzgaja za svoj merak, ali i zbog potrebe, jer su putevi na Pešteri loši, pa je konj najbolje prevozno sredstvo u prelaženju nepreglednih pešterskih prostranstava.

„Kada sam počeo da radim kao imam moj džemat je obuhvatao desetak okolnih sela. To su sve rastojanja od po petnaestak kilometara i da oduvijek nisam imao dobre konje ne bih uspio da izjutra u jednom selu dam ime novorođenčedu, da sa podne u drugom selu obavim dženazu, a da sa ikindije u trećem selu organizujem mejtep i vjersku pouku. Zahvaljujući dobrim i brzim konjima stizao sam sve to po ovim našim pešterskim bespućima.“

Odvajkada se pešterski domaćini ponose svojim konjima jer su konji statusni simbol i dokaz da je čovjek dobar domaćin, a košije i vašarske trke konja su mjesta gdje se odmjerava i vrednuje čiji je konj bolji. Hadžija Šefik je pobjeđivao na mnogim trkama i uzimao je mnoge košije, a dvije pobjede posebno ističe: to je Pešterski derbi u Žitniću 1975. godine, kojeg je zabilježila i prikazala tadašnja Televizija Beograd, i nedavna trka održana 1. maja u Karajukića Bunarima na kojoj je hadžijin konj po imenu Hartles odnio ubjedljivu pobjedu, a hadžiji donio nagradu od 500 eura.

„Ovoga sam konja kupio u Šapcu, u štali kod Erića. Vjetar mu nije ravan. Lijep je ko lutka. Ne znaš šta mu je ljepše: da li noge, da li vrat, da li čelo, da li dlaka, da li oči. Cio je skladan. Pravi trkač“, sa oduševljenjem i ushićenjem priča, kao da opisuje nekog insana i nastavlja: „Meni nije važna ta nagrada. Ja sam više od tih 500 eura potrošio na čašćavanje prijatelja i dostova. Bitno mi je samo da imam konja koji može da pobijedi, a ovakvog na Pešteri nema.“

A ljubav prema konjima se razvila još u djetinjstvu u selu Žabren u kojem je rođen daleke 1934. godine. Njegov rahmetli babo Šerif Šačić je bio imam u Rasnu i uvijek je uzgajao dobre konje, pa je i hadžija Šefik tu ljubav naslijedio od njega. O tim vremenima sa neskrivenim zadovoljstvom priča:

„Babo je bio imam i mnogo učen i obrazovan čovjek. Rasno je bila opština i on je bio matičar. Vodio je matične knjige vjenčanih, rođenih i umrlih. I danas su te knjige u upotrebi, a on ih je pisao rukom kao da ih je štampao. To je prava kaligrafija. Da bi od naše kuće u Žabrenu putovao u Rasno na posao, a i da klanja džume, morao je da ima dobre konje. Ja sam se stalno vrzmao po štali i oko njega, još kao dijete od tri-četiri godine, a on me je uvijek peo na konja tako da sam ja to zavolio, pa i dan-danas jašem i igram konje.“

Hadžija Šefik je svoju ljubav prema konjima prenio i na svojeg sina Tešrifa, profesora u „Gazi-Isa-beg“ medresi, koji babu pomaže oko konja jer je hadžiji zdravlje pomalo narušeno.

„Trenutno imamo tri konja. Šampiona Hartlesa i još dva kvalitetna i rasna grla. Tešrif je išao u Šabac, odabrao je Hartlesa i kupio ga. Imao je moje puno povjerenje jer je kroz godine života sa mnom mnogo naučio o ovim plemenitim životinjama tako da nisam sumnjao da će odabrati pravo grlo.“

Pored ljubavi prema konjima hadžija Šefik je godinama obavljao plemeniti poziv imama i mnoge Pešterce je, Allahovom voljom i uputom, podučio vjeri i vjerskim propisima, te ponosno nosio baklju islama u teškim godinama kada je prijetila opasnost da se ova baklja na sandžačkim prostorima ugasi. Samouk je u vjeri, ako se tako može reći, jer ga je podučavao rahmetli babo. Nije završio velike vjerske škole, ali odlično govori turski i arapski jezik, a sve je to naučio iz starih kitaba iz kojih ga je babo podučavao. O tim vremenima priča:

„Kada sam napunio sedam godina i trebao da pođem u školu počeo je Drugi svjetski rat, pa škole nije imalo. Poslije oslobođenja od Nijemaca 1945. godine imao sam 11 godina i krenuo sam u školu. Bio sam najbolji učenik, pa me je učitelj vodio i na takmičenje u Sjenicu, ali nakon tri godine bio sam prestario da dalje idem u školu i tako sam ostao sa samo tri završena razreda. Moja starija braća su se uveliko školovala. Brat Mesrur je završio za profesora, a babo, pošto je vidio da sam bistar, a sam je bio načitan i obrazovan čovjek, počeo je da me podučava kod kuće iz njegovih kitaba koji su bili na turskom i arapskom jeziku. Dobro mi je išlo, a pošto sam se plašio baba, sve što mi je zadavao savlađivao sam u najkraćem roku. Kasnije je moj brat Mesrur postao predsjednik Komiteta i profesor i rekao mi da će mi pomoći da završim školu, a ja sam mu odgovorio: ‘Neka hvala, meni se ova babova škola sviđa, više od ovoga mi nije potrebno.’ Tako je i bilo. Završio sam babovu školu i za vrijeme Ramazana sam išao da klanjam teravije po okolnim selima.“

Ni to nije bilo lako. Postojao je zakon po kojem se nisu smjeli obavljati vjerski obredi u kućama u kojima žive ljudi, već samo u za to posebno sagrađenim prostorijama, pa su ga zato što je klanjao po privatnim kućama privodili u Sjenicu i isljeđivali. Prijetili mu i plašili ga, ali je hadžija Šefik ostao dosljedan da Allahovu dž.š. vjeru promoviše i učini je dostupnom ljudima. Pošto je Starješinstvo Islamske zajednice bilo u Prištini, čelnici Prištinske medrese su organizovali u Novom Pazaru vanredno polaganje vjerskih predmeta i imamskog ispita i hadžija Šefik je taj ispit uspješno položio i dobio zvanje imama i 1963. godine se zaposlio u Dugoj Poljani.

Hadžija Šefik je u ono vrijeme bio i jedan od rijetkih Sandžaklija koji su obavili hadž. Na hadž je otišao 1970., a te godine je bilo njih šestorica iz Sandžaka koji su u organizaciji Starješinstva iz Prištine krenuli put Meke i Medine. Za odlazak na hadž sebet mu je ponovo babo Šerif koji je to u jednom njihovom razgovoru pomenuo kao mogućnost. Ali te godine je bio rat u Egiptu i pronijela se vijest po Sandžaku da se te godine ne ide na hadž.

„Moj babo je napisao pismo hafiz Abdulahu, koji je tada bio muftija u Pazaru. U pismu mu je napisao da je on bolestan i da ne može da putuje, a da bi mene poslao na hadž. Babo mi je živio u Žabrenu, a ja u Dugoj Poljani. Mnogo sam ga slušao. Kad nije tevhid i mevlud ja sam išao kod njega jer je htio da mi se naljuti. Mnogo sam ga slušao i strah me je bilo od njega. Nakon nekog vakta dođe pismo na moje ime: Šačić Šafik – Duga Poljana. Ja otvorim pismo kad unutra piše: ‘Dragi Šerif-efendija…’ Hafiz Abdulah pisao mojem babu u vezi hadža, a adresirao pismo na mene. U pismu mu je pisao da se rat smirio i da može da pošalje sina na hadž. Ja pred akšam osedlam konja i potjeram ga pravo u Žabren. Babu bi milo kad me vidje, a kad mu dadoh pismo još više se obradova. ‘Hajde hairli’, reče babo i pita me: ‘Holj da ideš ti?’ A on hoće da mi da pare. Teško se živjelo. Imao sam petoro djece tada, ali sam mu rekao da hoću. ‘A ako ti žena rekne da nej’, pita me babo. Rekoh: ‘Niti pitam ženu, niti ikog, samo ako mi ti veljiš.’ Znao sam da žena i djeca neće biti na nečare i da će ih moji pomoći. Kada sam došao kod žene, pošto ona zna da slušam baba, ja njoj kažem: ‘Naredi mi babo da idem na hadž’, a ona šta će, ne reče ni riječ. Poslije je moj babo pričao ljudima: ‘Pitao sam ga za ženu, a on reče da je neće ni pitat. Billahi, da je rek'o da pita ženu, ne bi mu dao da ide.“

Hadžija Šefik kaže da mu taj osjećaj kada je vidio Kabu sjedi i danas u grudima. Snaga kojom se tada napunio kruži mu i danas u mišićima i ima utisak da je tada mogao da poleti.

Ljubav prema Bogu i islamu, ljubav prema ljudima i prema konjima drži ga i danas jakim i vitalnim, uprkos godinama koje nosi na svojim plećima, a dok ponosno pokazuje svojeg konja, šampiona, hadžija Šefik citira prijevod kur'anskog ajeta u kojem se Allah dž.š. kune batom konjskih kopita: „…tako Mi onoga bata kojim konji idu u borbu…“

Autor: Nermin Gicić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.