26. Juli 2016

       
Gulen Novi PazarTurska – jedna od najvažnijih evroazijskih zemalja, smještena je na veoma bitnoj geostrateškoj raskrsnici što je njenim stanovnicima, ali i mnogim drugim narodima koji su upućeni ili „osudjeni“ na njen uticaj, omogućavalo da budu pod dovom: “da Bog da živjeli u interesantnom vremenu“.

       Braneći se od optužbi da podriva „kemalizam“ skoro svaka politička vrhuška u  modernoj Turskoj morala je računati i na to da u odredjenom trenutku „čuvari sekularnog poretka“, vojska, ne procjene da je vrijeme za prevrat.

        Prije ovog posljednjeg, koji na sreću demokratije i vladavine ljudskih prava, kao i prava da se na vlast dolazi i sa nje odlazi isključivo putem izbora, nije uspio, Turska je bila suočena sa nekoliko „uspješnih“ vojnih udara.

        Prvi put se to dogodilo 1960. godine, vojnim udarom generala Džemala Gursela, kojim je srušena vlada prvog demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa. Njemu je kasnije sudjeno i nad njim je izvršena smrtna kazna streljanjem.

     Vojska se ponovno umiješala u turske političke prilike 1971. godine. Zbog velikih unutrašnjih nemira koji su potresali zemlju, vlada Suleymana Demirela je bila prisiljena podnijeti ostavku, nakon što je vojska, pod zapovjedanjem načelnika glavnog štaba, generala MemduhaTagmaca, uputila predsjedniku Cevdetu Sunayu ultimatum za njegu smjenu.

     Vojni udar, kojeg je predvodio general Kenan Evren počeo je u jutarnjim satima 12. septembra 1980. godine, kada je vojska zaposjela sve važne institucije u zemlji. U kratkom vremenskom razdoblju nakon vojnog udara, oko pola miliona ljudi je bilo privedeno, od kojih je oko 230.000 bilo suđeno. Dosuđeno je i 50 smrtnih kazni. Dio uhapšenih je podvrgnut torturama, a određeni broj se i dalje smatra nestalima. Među uhapšenima se nalazila i većina vodećih turskih političara, kao što su premijer Sulejman Demirel, Bulent Ecevit i Nedžmettin Erbakan.

  1. godine sekularna Turska je dobila prvog proislamskog premijera Necmettina Erbakana, a 30 njenih velikih gradova izabralo je proislamske gradonačelnike na izborima na kojima je Refah partija osvojila 21 posto glasova. Godine 1997. godine dolazi do posljednje intervencije vojske u politiku, kada je vojni vrh prisilio Erbakana da napusti taj položaj. Razlozi leže u tome što je Erbakan tvrdio da istinski sekularizam ne smije značiti samo državnu, već i vjersku autonomiju.

Pokušaj rušenja Erdoana

      Ovaj posljednji u nizu pokušaja vojnog udara u Turskoj umnogočemu se razlikuje od prethodnih, a najvažnije je to da, hvala Bogu, nije uspio. Vojska ovog puta nije imala narod na svoju stranu, zato se odlučila na ono što joj se nikada neće oprostiti, pucala je na one koje je, i po Božjem i ljudskom zakonu, trebala braniti.

  Kako je do toga došlo!? Kako je moguće da turski vojnik, poznat po svojoj hrabrosti i odvažnosti, po odanosti zemlji, narodu, bajraku okrene pušku protiv ovih vrijednosti.

      Možda ponajbolje to objašnjava sam akter ovog užasno zločinačkog čina, LeventTurkkan, oficir za vezu načenika Generalštaba Oružanih snaga Turske armijskog generala Hulusija Akara, koji je uhapšen nakon pokušaja državnog udara u Turskoj, i koji je priznao da je pripadnik „paralelnih struktura, te da je bez pogovora izvršavao naređenja struktura terorističke organizacije FETO.

“Član sam paralelnih struktura”, priznao je u izjavi Turkkan, koji je također priznao da je dugi niz godina radio za FetullahaGulena, te da je “do danas bez pogovora odgovarao na sve zapovijedi ljudi iz organizacije.”Dodao je kako je iz mjesta Karacabey, nedaleko od zapadnog turskog grada Burse, te da potiče iz siromašne porodice. Prema njegovim riječima, sa pokretom “Hizmet” upoznao se na samom kraju osnovne škole koju je pohađao u Bursi.“Bio sam dobar učenik. Krajem osnovne škole upoznao sam sa ‘abijima’. Iz tog perioda sjećam se Serdara i studenta kodnog imena Musa. Ja sam tada boravio u internatu, u koji su oni konstantno dolazili. Obavljali smo dnevne molitve zajedno, oni su predvodili namaz. Nakon toga počeli su me voditi u svoje stanove. Inače, ja sam od svoje pete godine sanjao sam da jednog dana postanem oficir. U tome me podržavala i moja porodica”, kazao je Turkkan.

“Starješine iz organizacije su bili zadovoljni kada su čuli da želim pohađati srednju vojnu školu. Ušao sam na prijemni ispit Srednje vojne škole Isiklar 1989. godine. Bio sam siguran da ću svojim znanjem položiti taj ispit, kao što su bili sigurni i oni. No, u ponoć prije ispita oni su mi donijeli pitanja. Serdar mi je donio papir na kojem su bila pitanja sa odgovorima. Bio sam spreman za ispit i znao sam sva ta pitanja. No, pročitao sam ih i dobro zapamtio. Ta pitanja dali su mi u jednom stanu u centru Burse. Pitanja su dali još nekoliko učenika, ali ne znam tačno o kome se radi. Ne znam kako se zovu, ali bi ih možda mogao prepoznati na fotografiji. Prijemni ispit sam položio. Po broju tačnih odgovora nisam ušao među 100 najboljih kandidata, jer koliko se sjećam svjesno mi nisu dali sva pitanja. Tokom pohađanja srednje škole viđao sam se sa Serdarom i Musom. Sastajali smo se jednom mjesečno. Najviše vikendom, okupljali bi se, klanjali namaz, razgovarali, čitali knjige Fetullaha Gulena. Naučili su me kako da u vojnoj školi klanjam namaz u mislima, kako ne bi bio otkriven”, kazao je Turkkan.

 

Sličnosti izmedju puča u Islamskoj zajednici iz 2007. godine i ovog u Turskoj

     Islamska zajednica u Srbiji je 2007. godine bila suočena sa istom opasnošću kada su oni koji su bili imami, zakleti da će raditi na Božjem putu, odlučili predati ovu najvažniju instituciju muslimana,  dušmanima vjere i svog naroda.

      Interesantno je bilo vidjeti turskog reis ul ulemu, Mehmeda Gormeza, kako, s pravom, pučiste naziva izdajnicima vjere, idući do te mjere da je Islamska zajednica Turske odbila klanjati im dženazu i ukopati ih kao muslimane, a s druge strane, nažalost, i danas podržava one koje su iste stvari pokušali i dijelom uspjeli ovdje, u Sandžaku. Takodjer, veoma je upečatljiva sličnost dogadjaja iz 2007. godine i pokušaja rušenja predsjednika Erdoana i to da je blizu 500 upošljenika Dijaneta suspendovano zbog pripadanja pokretu Fethullaha Gulena.

    Puč u Sandžaku su predvodili ljudi gotovo sličnih indoktrinacija kao i ovi u Turskoj, najverovatnije iz razloga što su se napajali sa „istih izvora“.

U tom smislu, više je nego indikativno postojanje odredjenih, vrlo utemeljenih informacija o povezanosti pojedinaca iz Sandžaka sa pokretom Fethullaha Gulena.

 

Gulenovi „pučisti“ u Sandžaku

         Adem Zilkić – Iako postoje vrlo utemeljene tvrdnje da je djelovao kao kadar obavještajnih struktura Srbije, indikativna je informacija da je Gulenov pokret, u nekoliko navrata, finansirao odlazak na hadždž, pojedinaca iz Zilkićevog okruženja, preko paravjerske tvorevine. Ovu informaciju je, indirektno potvrdio, u izjavi za beogradsku „Politiku“, i njegov prvi pomagač u pokušaju razbijanja Islamske zajednice, Hasib Suljović,.

Rifat Fejzić – Sadašnji predsjednik Mešihata IZ u Crnoj Gori. Fakultet Ilahijat završio u Izmiru, gdje je stanovao u domovima pod kontrolom pokreta Hizmet. Poput LeventaTurkana, o kome je na početku ovog teksta bilo riječi, bio je stipendista ove organizacije  i imao svog ‘abija. Veoma je interesantno da su obračuni sa pokretom Hizmet u Turskoj, još prije nekoliko mjeseci krenuli upravo iz Izmira. Policija je upala u zgradu „Yesil yurt“, u kojoj je tokom studija u Turskoj boravio Fejzić uhapsila članove organizacije povezane sa Gulenom i zabranila njihov rad.

       Veoma je indikativno i to što je Fejzić, u svojim prvim izjavama bio veoma uplašen, posebno dok je odgovarao na pitanja novinara o postojanju ćelija hizmetovog pokreta u Crnoj Gori, nevješto minimizirajući njihov uticaj, iako se kasnije trudio da proglašavajući „gulenovce“ najvećim izdajnicima (viši nego što su zilkićevci mogli ikada postati) islamskog ummeta, da povrati „patriotsko samopouzdanje“ spram Gormeza i Dijaneta.

Ernad Ramović – Najbliži saradnik Rifata Fejzića, predsjednik Odbora IZ-e u Rožajama. Osoba koja je, po sopstvenom priznanju, u veoma dobrim odnosima sa različitim strukturama uticaja u Turskoj, gdje je takodjer završio fakultet. Prije par mjeseci, u Rožaje je doprijemio veliku količinu knjiga autora Fethullaha Gulena, sa namjerom besplatne distribucije onima koje je želio indoktrinirati ovom ideologijom. Ne čudi onda to što je u izjavi datoj medijima nakon neuspjelog puča, Rifat Fejzić posebno apostrofirao djelovanje Gulenovog pokreta u Rožajama, tvrdeći tom prilikom da i pored prisustva nemaju veliki uticaj na tamošnje vjernike.

        Faruk Suljević –  jedan je od najviše politički rangiranih „Gulenovaca“ u Sandžaku. Već nekoliko mandata se nalazi u samom vrhu gradske vlasti u Novom Pazaru. Član partije Rasima Ljajića, zadužen za dovodjenje turskih investicija. Njegova supruga Almira se nalazi na mjestu direktora Turskog kulturnog centra u Novom Pazaru. Interesantno je i to da je on medju rijetkima koji su „preživjeli“ Ljajićevu čistku, u lokalnoj samoupravi, nakon neuspjeha na posljednjim izborima. Postoje informacije iz vrha Ljajićeve partije da je Suljović u toku posljednjih par godina vrlo intenzivno radio na promoviranju pokreta Hizmet u našem gradu, te da je svoje aktivnosti posebno usmjerio na polju okupljanja biznismena, ali i u pravcu humanitarnog djelovanja kroz nevladinu organizaciju „Otvorena ruka“. Upravo ovim metodom se koriste Gulenovci u svom djelovanju kako bi pridobili širi krug ljudi za svoje ideje.

       Sead Ibrić –  Osoba koja i ne krije da je duhovni predstavnik pokreta Hizmet u Sandžaku, koji se pojavljuje i kao prevodilac tri knjige Fethullaha Gulena koje su štampane na bosanskom jeziku. Kroz NVO „Most“ radi na prikupljanju stipendija za studente, čime pokušava prekriti stvarne namjere svog djelovanja, indoktrinacija tih mladih ljudi idejama pokreta Hizmet, kako bi u odredjenom trenutku bili (zlo)upotrebljeni. Nema sumnje da u Ibriću imaju vrsnog učitelja. Osoba koja je jedno vrijeme, čak i nakon puča 2007. godine radila u Islamskoj zajednici. Kada je poslat kao imam u selu Djerekare, nedaleko od Tutina, on je odmah stao na stranu Adema Zilkića i priključio se „pučistima“.

        Muhamed Demirović – Osoba koja je preko Sulejmana Ugljanina, čiji je do skora bio kandidat za naslednika na tronu pučista, umjesto Adema Zilkića, stupila u kontakt sa ljudima bliskim pokretu Hizmet, i uz pomoć njih vodi NVO „Svetionik“ koja se bavi istim projektima kao i Gulenov pokret.

       U prvim danima udara na Islamsku zajednicu on je dobio ulogu „spavača“, zadužen u prvo vrijeme da obavještava pučiste o stanju u Islamskoj zajednici, a kasnije je, uz pomoć tzv“inicijative uglednika“ pokušao sebe namjetnuti kao „rešenje“. Nakon što je do kraja razotkriven, desetak dana nakon puča prelazi na stranu Adema Zilkića. Kasnije će uz pomoć još nekoliko, za ovu temu jako interesantnih likova, sa „pouzdanim vezama“ u Turskoj predvoditi tzv. Incijativu za pomirenje od koje će kasnije i zvanična Turska odustati.

       Jakub Leković – šef kabineta tzv. „rejsa“ u paravjerskoj tvorevini biće jedan od prvih koji će napustiti Adema Zilkića. Kao i Fejzić, fakultet Ilahijat završio je u Izmiru. Zajedno sa njim je stanovao u domovima pod kontrolom pokreta Hizmet, gdje su tokom studija, obojica, kao što smo već kazali bili njihovi stipendisti i imali svoje ‘abije. Koristeći se vezama stečenim tokom studiranja, zajedno sa Muhamedom Demirovićem i Bekirom Makićem predvodi tzv. „Inicijativu za pomirenje u IZ“, u čemu ih je u početku podržao Gormez. Vrijeme koje je ispred nas će pokazati ć da li ima prostora govoriti da je dalja podrška razbijanju Islamske zajednice u Srbiji, barem otvorena, od strane Dijaneta i Gormeza izostala upravo zbog objelodanjivanja veza aktera „Inicijative“ sa Fethullahom Gulenom.

Muslimani Sandžaka uz Tursku

 

     Muslimani u Sandžaku su ponajbolje razumjeli stepen opasnosti od pokušaja puča u Turskoj, jer su na svojoj koži imali prilike osjetiti svu pogubnost takvih postupaka. S toga nimalo ne čudi ljudska poruka koju je Narodni poslanik i lider Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka Muamer Zukorlić uputio u vidu pisma podrške predsjedniku Republike Turske gospodinu Redžepu Taipu Erdoganu, njegovoj Vladi i turskome narodu povodom pokušaja rušenja ustavnog poretka ove države i preuzimanja legitimne i legalne vlasti od strane dijela vojske.

    Gospodin Zukorlić u svom pismu  je, izmedju ostalog kazao: „Poštovani, sa ogorčenjem i zabrinutošću pratili smo pokušaj rušenja ustavnog poretka Republike Turske od strane dijela vojske. Republika Turska i turski narod veoma su važan faktor za Bošnjake, kao i druge narode i države na Balkanu i široj regiji. Teško je zamisliti stabilnost ovog prostora bez jake i stabilne Republike Turske.

    I mi smo bili suočeni sa pokušajem puča u Islamskoj zajednici 2007. godine i znamo koliko je bolno kada grupa ljudi bez legitimiteta, sa adutom sile, uz podršku nedobronamjernih struktura, pokuša, rušeći pravni poredak, preuzeti vlast u jednom sistemu. Ipak, onaj ko ima stvarni legitimitet i većinsku podršku naroda koji iskaže spremnost da se bori za svoju slobodu i dostojanstvo neće biti poražen od onih koji porobljavanjem drugih žele prigrabiti vlast.

Zato u svoje lično ime, u ime Bošnjačke demokratske zajednice, te u ime Bošnjaka Sandžaka Vama lično, Vašoj Vladi i turskom narodu izražavam punu podršku u odlučnoj borbi na putu očuvanja jake, stabilne, razvijene i slobodne Turske.“

 

 Autor: Adnan Zirčanin, Bosnjaci.net

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles