Govor reisuleme na Ajvatovici

1
6

Hvala ti, Bože, na daru života! Hvala Ti, Bože, na blagodati vjere! Hvala Ti, Bože, na nimetu slobode! Hvala Ti, Bože, na bereketu mala! Hvala Ti, Bože, na bogatstvu ljudske časti i sreće!

Hvala Ti, Bože, što si nam preko Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda (ajehim selam) pokazao put do uspjeha na ovome i put do spasa na drugome svijetu.

Jer, Adem (a.s.) je bio spašen nakon što je bio uspješan u pokajanju.
فتلقّي آدم من ربّه كلمات فتاب عليه إنّه هو التوّاب الرحيم
I Adem je primio poruke od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je Milostiv (el-Beqare, 37).
Nuh (a.s.) je bio spašen nakon što je bio uspješan u izgradnji lađe.
سلام علي نوح في العالمين. إنا كذالك نجزي المحسنين. إنه من عبادنا المؤمنين
Neka je spas na Nuha za sva vremena. I neka bude to nagrada svima onima koji su uspješni, jer Nuh je bio dobar čovjek i iskren vjernik (el-Saffat, 79-81).
Ibrahim (a.s.) je bio spašen nakon što je bio bačen u vatru.
… قالوا حرّقواه و انْصُروا آلهتَكم إن كنتم فاعلين. قلنا يا نار كوني برداً و سلاماً علي إبراهيم.
– Pripremite za njega lomaču pa ga u vatru bacite … Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!. – O vatro – reče Uzvišeni Allah – postani hladna, i spas Ibrahimu! (el-Enbija, 68-69).
Musa (a.s.) je bio spašen nakon što je bio uspješan u borbi protiv faraonovog zuluma.
وأنجينا موسي و من معه أجمعين. ثم أغرقنا آخرين. إنّ في ذالك لآية و ما كان أكثرهم مؤمنين. و إنّ ربّك لهو العزيز الحكيم.
Spasili smo Musāa i sve koji su bili s njim. A drugi su se potopili. To je, zaista, pouka, jer većina njih nisu vjerovli. A Gospodar tvoj je, doista, Moćan i Milostivan. (el-Šuara, 65-68)
Isa (a.s.) je bio spašen na nebu nakon što je bio uspješan na Zemlji u ljubavi prema komšiji.
… و ما قتلوه يقينا. بل رفعه الله إليه و كان الله عزيزا حكيما.
… Oni ga zasigurno nisu ubili. Već ga je Allah spasio i uzdigao sebi. – A Allah je Moćan i Mudar (el-Nisa, 157-158).
Muhamed (a.s.) je bio spašen u Mekki nakon što je bio uspješan u Medini.
و الضحي. و الليل إذا سجي. ما ودّعك ربّك و ما قلي…
Tako mi jutra i noći kada se utiša, – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Budućnost je, zaista, bolja za tebe od prošlosti. A Gospodar tvoj će tebi dati, pa ćeš zadovoljan biti!
Zar nisi siroče bio, pa ti je on utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio; i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (el-Duha, 1-11).

Hvala Ti, Bože, na sreći spasa, jer više puta u povijesti spašeni smo Tvojom milošću.

Hvala Ti, Bože, na blagodati Ajvazdedine dove, koja je razdvojila stijenu da bi voda potekla do grla svakog čovjeka.

Hvala Ti, Bože, što si nas ovdje skupio da ti se zahvalimo, i da ti dovu učimo, i da ti zavjet položimo da ćemo živjeti i umrijeti u svojoj vjeri i na svojoj zemlji!

II

Draga braćo i sestre,

Islām je poziv na mir, jer u korijenu riječi islam je selām, što znači mir. Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu Časnom: وَاللّهُ يَدْعُو إِلَى دَارِ السَّلاَمِ – Allah poziva u kuću mira... (10:25 ). Zato je naš pozdrav selām, kad se sretnemo, dok se družimo i kad se rastajemo, uvijek nam je na umu naš i mir našeg brata i komšije. Stoga i značenje kur’anskog ajeta إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللّهِ الإِسْلاَم [3:19] treba razumjeti da „Allah priznaje samo onu vjeru koja poziva ljude na mir“, pa je tako musliman miroljubivi čovjek koji se pokorava Allahu radi mira među ljudima.

Īmān je poziv na sigurnost, jer u korijenu riječi īmān je emān emānet, što znači sigurnost i pouzdanje. Zato nam se u 106. suri el-Qurejš kaže: الَّذِي أَطْعَمَهُم مِّن جُوعٍ وَآمَنَهُم مِّنْ خَوْف فَلْيَعْبُدُوا رَبَّ هَذَا الْبَيْتِ. – Pa neka obožavaju Gospodara ove kuće, tj., Kabe, koji ih je nahranio da ne budu gladni i osigurao ih, āmenehum, da ne žive u strahu (106:3-4).

Dakle, imān, vjera je unutarnja sigurnost, pouzdanje i samopouzdanje koje m’umina, pouzdanog čovjeka, čini otpornim na dunjalučke izazove i od kojeg drugi ljudi mogu biti sigurni, jer onaj koji je siguran u sebe i pouzdan u svoju vjeru, kulturu i tradiciju, sposoban je na suživot i toleranciju u odnosu na drugog i drugačijeg.

Ihsān je poziv na nesebičnost, jer u korijenu riječi ihsān je hasen, što znači ljepota duše koja se očituje u činu nesebične žrtve za drugoga. To je onaj stupanj moralne ljepote čovjeka koji vjeruje u Boga, iako ga ne vidi, jer zna da njega Bog vidi i zato čini dobro ne očekujući zahvalnost od ljudi, jer zna da ga Uzvišeni Allah vidi pa mu je jedino važno Allahovo zadovoljstvo. Ihsān je i poziv na istinu i pravdu, jer su to dva lijepa svojstva kojim su ukrašeni miroljubivi musliman i pouzdani mu’min.

Mudar je onaj koji poznaje drugog, a sretan je onaj koji upozna samog sebe! Zato nam je važno znati: Ko smo i šta smo mi Bošnjaci? Naš odgovor na to pitanje glasi: Bošnjak je musliman – miroljubivi, m’umin – pouzdani i muhsin – nesebični, jer zna da je miroljubivost uvjet ljudskog opstanka, jer zna da je pouzdanost uvjet moralnog oporavka, jer zna da je nesebičnost uvjet općeg napretka, jer zna da je vjera u Boga jamac njegovom uspjehu na ovome i spasu na drugome svijetu.

Karakterna veza koja je vjekovima ujedinjavala a i danas ujedinjuje Bošnjake je njihov osjećaj za istinu, njihova iskrenost u pobožnosti i njihova hrabrost u borbi za slobodu. Stoga nije slučajno što je baš u Bosni sultan Mehmed Fatih sanjao hazreti Ebu Bekra, el-Siddīka, hazreti Osmana, el-Mutteqīna i hazreti Aliju, el-Ghaziju, jer, kao što je tumač snova Padišahu objasnio: Bosna je zemlja u kojoj će uvijek biti iskrenih, pobožnih i hrabrih ljudi poput hazreti Ebu Bekra, Osmana i Alije. – A zašto u snu nisam vidio hazreti Omera, el-Faruqa – pitao se Mehmed Fatih. – Padišahu, hazreti Omera nisi vidio zato što se u Bosni Omer još nije rodio. Tako je to i dan danas. Bošnjaci vape za društvenom pravadom utemeljenoj na principu jednakopravnosti, suživota i tolerancije.

Druga karakterna crta Bošnjaka je njihova ljubav i poštovanje prema duhovnom i intelektualnom uzdizanju. Upravo tako, ljubav i poštovanje prema nauci i moralu Bošnjake stavlja na visoku ljestvicu onih koji su dali veliki doprinos za naučni razvoj ne samo na Balkanu, već i u Europi i u svijetu. Dakle, pravo je i obaveza ove generacije Bošnjaka da ustanovi standarde za vrednovanje bošnjačkih duhovnih, intelektualnih i umjetničkih postignuća, koja će biti poticaj mladim generacijama da rade više i bolje u afirmacji svog nacionalnog i kulturnog identiteta. Ovo je pravo vrijeme da se Bošnjaci dozovu pameti i ne dopuste više da im se od Boga darovani talenti otimaju, otuđuju i protiv vlastitog naroda okreću za groš ili dva te da se zavedeni slatkom pričom odriču svoje slobode.

Svaka nacija želi da ima svoj autentični put u povijesti, pa tako i Bošnjaci. Ni jedna nacija ne želi da bude bez imena i bez traga. Zato je nužno da Bošnjaci budu svjesni svog vlastitog postojanja kao nacija i da povrate samopoštovanje koje je nužno za zdravu i naprednu egzistenciju.

Moramo naučiti da budemo ponosni na svoje pretke i na svoju povijest; moramo se obavezati kao nacija da osnažimo naš osjećaj za zajednicu. Nije dovoljno da budemo samo uspješni pojedinci u kulturno-civilizacijskom razvoju ljudskog roda. Mi se moramo prihvatiti zadataka koje samo nacija kao cjelina može ostvariti. Samo tako Bošnjaci mogu osigurati svoj moralni, društveni, kulturni i civlizacijski napredak.

Ajvatovica je pravo mjesto i mubarek mjesec redžeb je pravo vrijeme da ukažemo na dva pitanja koja nas muče: pitanje indiferentnosti nekih i pitanje povjerenja među svima nama.

Indiferentnost ili ravnodušnost je čudno i neprirodno stanje u kojem su nekim ljudima nejasne linije između svjetla i tame, istine i laži, pravde i krivde, zločina i kazne, grubosti i milosti, dobra i zla. Njima kao da je indiferentnost filozofija života, iako je takva filozofija nezamisliva, jer indiferentnost nije moralna vrlina. Može li razuman i odgovoran čovjek mirno i ravnodušno gledati kako se njegovom narodu uskraćuje sloboda mišljenja i govora, kako se njegovom narodu ugrožava pravo na vjeronauku, kako se njegovom narodu osporava pravo na nacionalno organiziranje, kako se njegov narod unižava zato što hoće da stoji uspravno bez straha i bez stida, jer nikome ništa nije dužan osim samome sebi da povrati vjeru i nadu u svoju samobitnost?

Naravno, idiferentnost može biti zavodljiva – može biti primamljiva. Mnogo je lakše okrenuti leđa od slabih i nejakih. Mnogo je lakše ostati po strani dok se bije bitka. Nije lahko dijeliti brigu i muku drugoga. Ako smo kao pojedinci i zajednica išta naučili u zadnjih nekoliko decenija, onda je to da je najgore biti ostavljen, biti zaboravljen. Oni koji hoće da nam ponovo otmu vjeru, tu našu duševnu i duhovnu sigurnost, zaboravljaju da smo mi narod koji se gore osjeća na mogućnost da je od Boga ostavljen, nego da je od Boga kažnjen. Nas nije strah teških izazova. Nas je strah teškog zaborava od onih koji su pozvani da se brinu o našoj sudbini. Čovjek može biti daleko od Boga, ali ne može živjeti bez Boga. Bog je uvijek i na svakom mjestu s nama. I kad nam je lahko; i kad nam je teško.

Indiferentnost nije odgovor na izazov. Indiferentnost nije početak, već kraj. Prema tome, indiferentnost je uvijek prijatelj neprijatelja, jer koristi nasilniku – nikad žrtvi, čija se patnja uvećava kad osjeti da je zaboravljena. Gladna djeca, nezbrinuti starci, zaboravljene majke šehida, beskućni prvoborci, ako ih se zaboravi u njihovoj patnji, briše ih se iz ljudskog pamćenja, a to znači da brišemo sami sebe iz ljudskosti. Prema tome, indiferentnost je grijeh, to je nemoralan odnos prema općem dobru zajednice, onih koji kažu: – Idite vi i vaša vjera pa se borite, mi ovdje ostajemo.

Snaga otpora koji je omogućio bošnjačkom narodu da preživi više od hiljadu godina je bošnjačko poštivanja visokih moralnih vrijednosti i miroljubivih međuljudskih odnosa. U ovom vremenu borbe za slobodu i čast, naša spremnost da pomognemo jedni drugima se ozbiljno testira. Svaki od nas se mora lično suočiti sa ovim testom i mora ga položiti tako da se možemo suočiti sa svim izazovima onako kako su to činili naši djedovi i očevi prije nas. Nema drugog puta za našu samoodbranu osim naše solidarnosti i naše odgovorne i savjesne uključenosti u sva bitna pitanja za našu vjeru, naciju, kulturu, državu i naš položaj u zajednici europskih naroda.

Drugo pitanje koje nas već duže vrijeme muči je kriza našeg međusobnog povjerenja i naše vjere u sretniju i bolju budućnost za našu djecu. To je kriza koja udara u dušu i srce našeg naroda. Ta kriza se širi na način da se u narod unosi sumnja u svrhu poštenog rada i truda; narod se plaši da ne postoji jedinstvo smisla u državi.

Narod koji je uvijek bio ponosan da živi od poštenog rada svojih ruku, narod koji je oduvijek čuvao porodične veze, narod koji je uvijek znao za komšijski red i obraz, narod koji je uvijek imao vjeru u Boga, u zadnje vrijeme neki iz tog naroda se odaju opasnim porocima. Identitet ljudi se više ne definira po tome šta neko radi, već šta neko ima. Kao narod moramo se vratiti temeljnim načelim naše vjere, tradicije i kulture, koje nas uče da smisao života nije pohlepa, da sreća nije u gomili materijalnih stvari, već je sreća u poimanju smisla života, baš onako kako nam se nudi islam, kao poziv na mir, iman, kao poziv na sigurnost i ihsan, kao poziv na nesebičnost, kao žrtvu za pomoć drugome. To nas je naučio Ajvazdedo, koji je vjerovao da postoji alternativa za vodu za njegov narod unatoč stjenovitom brdu, a to je iskrena dova upućena Uzvišenom Bogu, koju i mi ovdje i sada upućujemo za mir i sreću svakog čovjeka:

– Bože Milostivi, ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas;
– Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
– Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
– Ako nas zamrači krivovjerje, osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;
– Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;
– Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
– Ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

أَللّهمَّ إِنِّي أسْألُكَ مِنَ النِّعْمَةِ تَمَامَهَا، وَمِنَ العِصْمَةِ دَوَامَهَا، وَمِنَ الرَّحْمَةِ شُمُولَهَا، وَمِنَ العَافِيَةِ حُصُولَهَا، وَمِنَ العَيْشِ أَرْغَدَهُ، وَمِنَ العُمُرِ أَسْعَدَهُ، وَمِنَ الإِحْسَانِ أتَمَّهُ، وَمِنَ الإِنْعَامِ أَعَمَّهُ، وَمِنَ الفَضْلِ أَعْذَبَهُ، وَمِنَ اللُّطْفِ أَقرَبَهُ.

أَللّهُمَّ كُنْ لَنَا وَلا تَكُنْ عَلَيْنَا. أَللّهُمَّ اخْتِمْ بِالسَّعَادَةِ آجَالَنَا، وَحَقِّقْ بِالزِّيَادَةِ آمَالَنَا، وأَقْرِنْ بِالعَافِيَةِ غُدُوَّنَا وَآصَالَنَا، وَاجْعَلْ إِلَى رَحْمَتِكَ مَصِيرَنَا وَمَآلَنَا، وَاصْبُبْ سِجَالَ عَفْوِكَ عَلَى ذُنُوبِنَا، وَمُنَّ علَيْنَا بِإِصْلاحِ عُيُوبِنَا، واجْعَلْ التَّقْوَى زَادَنَا، وَفِي دِينِكَ اجْتِهَادَنَا، وَعَلَيْكَ تَوَكُّلَنَا وَاعْتمَادَنَا.

أَللّهُمَّ ثَبِّتْنَا عَلَى نَهْجِ الاسْتِقَامَةِ، وَأَعِذْنَا فِي الدُّنْيَا مِنْ مُوجِبَاتِ النَّدَامَةِ يَوْمَ القِيَامَةِ، وَخَفِّفْ عَنَّا ثِقْلَ الأَوْزَارِ، وَارْزُقْنَا عِيشَةَ الأَبْرَارِ، وَأَكْفِنَا وَاصْرِفْ عَنَّا شَرَّ الأَشْرَارِ، وَأَعتِقْ رِقَابَنَا وَرِقَابَ آبَائِنَا وَأُمَّهَاتِنَا وَإِخْوَانِنَا وَأَخَوَاتِنَا مِنَ النَّارِ، بِرَحْمَتِكَ يَا عَزِيزُ يَا غَفَّارُ، يَا كَرِيمُ يَا سَتَّارُ، يَا عَلِيمُ يَا جَبَّارُ.
يَا أَللهُ يَا أَللهُ يَا أَللهُ، بِرَحْمَتِكَ يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ، وَيا أَوَّلَ الأَوَّلِينَ، وَيَا آخِرَ الآخِرِينَ، ويا ذَا القُوَّةِ الْمَتِينِ، وَيَا رَاحِمَ المَسَاكِينِ، وَيَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ، لا إِلهَ إِلا أَنْتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ. وَصَلَّى اللهُ عَلَى سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ وَآلِهِ وَصَحْبِهِ أَجْمَعِينَ، وَالْحَمْدُ للهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ.

Autor: reisulema akademik Mustafa ef. Cerić

Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.